KO JE OVDE LUD, A KO FAŠISTA? Dok su Vučićevom režimu usta puna nacizma za koji optužuje opoziciju (paljenje Vesićeve knjige), dotle srpsko pravosuđe donosi oslobađajuće i uslovne presude navijačima i neonacistima, a ekstremističke organizacije uz podršku vlasti prerastaju u političke partije. Dok huligani mlate ljude u Beogradu zbog psećih roze torbi, gej premijerka živi bračni život mimo zakona, a srpski gejevi ne mogu da dobiju politički azil u SAD jer se Srbija tretira kao “gay friendly” zemlja. I tako…
Na društvenim mrežama u Srbiji kritička javnost glasno ismeva neaktivnost republičke javne tužiteljke Zagorke Dolovac, raspisivanjem poternice za njom. Ne zna se da li je žena živa. Dolovac odavno ćuti, ne reaguje na ekstremna kršenja zakona i ljudskih prava.
Ostajala je nema na slučajeve „Savamala“, „helikopter“, „Krušik“… ali i na opasne izlive govora mržnje, versku, nacionalnu i političku netrpeljivost koje propagira recimo Miša Vacić, šef novoformirane organizacije Srpska desnica, odranije poznat i policiji i sudstvu po sličnim i težim ultradesničarskim „delima“ dok je bio u SNP „1389“.
KONKURS ZA VODEĆEG DESNIČARA
Otvorene pretnje, prvo Srbima u Bujanovcu da će „dovesti najzajebanije ljude“ i „raseliti“ one koji „šuruju sa Šiptarima“, a potom i pretnje šabačkom gradonačelniku Nebojši Zelenoviću da će ga „baciti u Drinu“, „zatvoriti u zatvor da ga pljuju“, ostale su u policijskim izveštajima koji nisu stigli do tužilaštva. Kao što je u nekoj fioci tužilaštva zatrpana i krivična prijava protiv Vacića koju je podneo politikolog Vuk Velebit za pretnje smrću koje mu je lider Srpske desnice uputio pre dve godine.
U međuvremenu, Vacić sa svojim glavnim pratiocem Branislavom Puhalom, telehraniteljem Ratka Mladića iz krvavih devedesetih, formira odbore Srpske desnice po Srbiji, osnovano se sumnja – uz državnu logistiku. Takvu turneju mora neko da plati, a na kraju krajeva, Milenko Jovanov, potpredsednik Glavnog odbora SNS-a, ne bi baš tek tako smeo da prisustvuje Prvom kongresu Vacićeve nove organizacije.
Miša Vacić, ukratko, deluje kao državno-policijski projekat, duh iz boce koga Aleksandar Vučić i Bata Gašić (šef BIA) puštaju u trenutku kada više niko ne može da zaustavi ili zataška raznim spinovima dve afere: jedna je „Krušik“ a druga neizvesna sudbina doktorata Siniše Malog. Te dve afere imaju šansu da ozbiljno odrone oreol nepobedivosti Aleksandra Vučića i SNS-a.
Vlast na sve načine, preko svojih medija, pokušava da zatrpa i ospori dve neporecive činjenice. Prvu, da je ministar policije i najbliži Vučićev saradnik Nebojša Stefanović uhvaćen u sukobu interesa i trgovini uticajem zbog oca Branka Stefanovića, dovedenog u vezu sa kompanijom „GIM“ (sam je Vučić rekao da je ministrov otac zaposlen u GIM-u, pa demantovao samoga sebe, prim.n), koja je kupovala oružje od „Krušika“ po povlašćenim cenama u odnosu na državno preduzeće „Jugoimport SDPR“.
I drugu, činjenicu kojom je i Vojislav Šešelj, dosad omiljeni Vučićev opozicionar&ultradesničar, našao za shodno da okrene leđa, ako ne Vučiću, a ono SNS-u, definišući Aleksandra Obradovića iz Valjeva, zaposlenog u „Krušiku“, kao par ekselans uzbunjivača čiji status na sve moguće načine želi da ospori Vučićeva medijsko-režimska mašinerija. Da li je posredi puka borba za presto omiljenog državnog ultranacionaliste i strašila između Vojislava Šešelja i Miše Vacića, za sada je manje važno.
Nedavno su u jednoj beogradskoj piceriji dvojica siledžija pretukla Iliju Vučevića, jer su mislili da je gej. Nosio je ljubičastu torbu za psa. Spasila ga je verenica pokazujući im verenički prsten na ruci. Nasilnici su za prebijanje Vučevića dobili – uslovnu kaznu
Važniji je od toga nepogrešivi politički inženjering u kojem ovde svaka vlast mora da ima svoje strašilo iz najmračnijih ćoškova političkog ormara koji i građanima Srbije i političkim posmatračima u EU, a posebno u regionu, treba da pokaže šta bi mogla biti alternativa „umerenom“ i „proevropski“ nastrojenom Vučiću i njegovim naprednjacima. Čini se poslednjih godina da je kandidata za vodećeg srpskog neonacistu sve više i da su sve smeliji u predstavljanju javnosti.
Posebna opasnost takvog političkog inženjeringa je poruka koju država/vlast gotovo svakodnevno, na ulici, ali i u sudnici, šalje lokalnim batinašima, neofašistima i huliganima, kao i žrtvama nasilja. Primera je mnogo ali evo nekoliko skorašnjih.
S REČI NA DELA
Student Uroš Janjić na Niškom keju je izboden nožem zato što je nosio majicu: „Antifašistička akcija“. Petorica neofašista, poznatih pripadnika navijačkih grupa, napali su njega i njegovog druga, tukli ih, a Uroša izboli nožem. Osnovno javno tužilaštvo slučaj ispituje kao – tuču, a svi napadači su na slobodi. Protiv jednog, s nožem, podneta je krivična prijava za nanošenje teških telesnih povreda, a protiv četvorice, među kojima su i žrtve Uroš Janjić i njegov drug, krivične prijave za učestvovanje u tuči. Dvojice napadača nigde nema, a žrtve su izjednačene sa nasilnicima.
Nedavno su u jednoj beogradskoj piceriji dvojica siledžija pretukla Iliju Vučevića, jer su mislili da je gej. Nosio je ljubičastu torbu za psa. Spasila ga je verenica pokazujući im verenički prsten na ruci. Nasilnici su za prebijanje Vučevića dobili – uslovnu kaznu. Kao što su na uslovnu kaznu osuđena i dvojica batinaša koji su u Novom Sadu prebili studenta Dejana Bagarića, aktivistu #1od5miliona.
NAVIJAČI, AMNESTIJE I UBISTVA
Ubistvo Ljubomira Kiće Markovića, jednog od vođa navijača „Partizana“, koje se dogodilo pre nekoliko nedelja, pokrenulo je deo kritičke javnosti na podsećanje ko je bio ovaj čovek, zašto je osuđivan i otkad je na slobodi. Ljubomir Marković je 2009. godine osuđen na 30 godina zatvora zbog ubistva navijača iz Francuske Brisa Tatona. Kazna mu je, međutim, smanjena na 15 godina zatvora, a on je pušten na slobodu 2017. godine, dakle, posle osam godina provedenih u zatvoru. Da nije, danas bi bio živ. Ko je pustio na slobodu Ljubomira Markovića Kiću? Na osnovu čega je amnestiran? I ne samo on, na osnovu čega su amnestirani ostali osuđenici, koji danas slobodno šetaju gradovima Srbije – kriminalci, siledžije, narko-dileri?
Kada je Srpska napredna stranka došla na vlast, jedna od prvih odluka 2012. godine bilo je smanjenje zatvorskih kazni za veliki broj osuđenika. Mnogi od njih su se po izlasku na slobodu vratili svojim starim poslovima: kriminalu, nasilju, ubijanju. Opozicija režimu Aleksandra Vučića kaže da sve to samo govori o povezanosti vlasti i kriminala u Srbiji. A opšte je mesto da mafija ne postoji bez državne logistike. Istina je da je Beograd poslednjih godina po mafijaškim obračunima sve više podseća na Beograd iz devedesetih.
Crne hronike su pune sačekuša, izrešetanih kriminalaca među kojima su i ovi amnestirani. Do javnosti teško dolaze informacije o ceni amnestije i kontrauslugama kriminalaca, ali recimo, pošto je ubijen Aleksandar Stanković zvani Sale Mutavi, takođe vođa navijača „Partizana“ i osuđeni narko diler, neki mediji su alarmirali javnost da je Stanković nekoliko godina izbegavao robiju, tačnije odsluženje kazne od 5 godina zatvora, kao i o njegovim bliskim vezama sa ljudima iz samog vrha MUP-a.
A Goran Davidović zvani Firer je 11 godina izbegavao suđenje. Suđeno mu je u odsustvu. Potom je osuđen, a posle godinu dana – oslobođen. Vođa neonacističke grupe „Nacionalni stroj“ koju je Ustavni sud, po zahtevu Republičkog javnog tužilaštva, zabranio 2011. godine, oslobođen je pravosnažno. Apelacioni sud je preinačio odluku Višeg suda u Novom Sadu kojom je prošle godine Davidović osuđen na godinu dana zatvora zbog napada na učesnike antifašističke šetnje „Stop fašizmu“ 2007. godine u Novom Sadu, za izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti.
Podsetimo, Davidović je zajedno sa članovima svoje neonacističke organizacije „Nacionalni stroj“ kamenovao učesnike antifašističkog skupa. Elem, kao razlog za poništavanje prvostepene presude Višeg suda, aprila ove godine, Apelacioni sud navodi to što je za isto delo protiv Davidovića već vođen i pravosnažno obustavljen prekršajni postupak, a osoba ne može da bude dva puta gonjena za krivično delo za koje je prethodno oslobođena ili osuđena. Apelacioni sud je ukinuo kaznu i Nedeljku Pešiću, drugooptuženom koji je dobio godinu i dva meseca zatvora u prvostepenoj presudi Višeg suda.
Sad kad je slobodan, može i na izbore. Pre neki dan je Goran Davidović Firer na svom tviter nalogu sproveo anketu: „Da li biste glasali za mene na izborima na nekoj listi?“ a rezultat od 28 odsto onih koji su mu odgovorili: DA, smatra dovoljnim da nastavi ono što je naumio, kaže, političko delovanje. Novinari Insajdera koji dugi niz godina istražuju i prate kretanja ultradesničarskih, neofašističkih i neonacističkih organizacija i njihovih lidera, spominju i organizacije „Alternativa“ i „Generacija identiteta“, kao i Nacionalni srpski front (NSF) čiji je nezvanični vođa navodno upravo Davidović. Ove prve dve organizacije su dospele u javnost kada su izlepili prostorije Inicijative mladih za ljudska prava porukama „Soroševi plaćenici“ i „izdajnici“, piše Insajder. NSF, iako je ideološki naslednik zabranjenog Nacionalnog stroja, ne samo da nije zabranjen nego održava javne skupove uz dozvolu države, propagirajući aktivnosti ultradesničara koji pozivaju na nasilje i oružane akcije protiv migranata. Pre dve godine, Marinika Tepić je u parlamentu pitala šta osvedočeni i međunarodno prepoznati fašisti Nik Grifin i Džim Doson, koji su prethodno bili učesnici tribina Nacionalnog srpskog fronta, traže u Kancelariji za KiM koja pripada Vladi Srbije, a ugostio ih je Miša Vacić i slikao se sa njima? Nedugo posle toga osvanuli su grafiti: „Marinika, shvati, nećemo stati.“
Na primerima pojedinih osuđivanih članova ovih organizacija, Insajder razotkriva kako se ukrštaju i prepliću neonacističke organizacije i navijačke grupe. „Stefan Simić, jedan od vodećih ljudi Alternative, 2016. godine je učestvovao u napadu na društveni centar “Oktobar” u Beogradu u kom je povređeno nekoliko ljudi. Simić je krivicu priznao nakon čega mu je izrečena kazna od šest meseci zatvora ili uslovno na dve godine ukoliko ne izvrši novo krivično delo“, piše Insajder. Simić je takođe bio i aktivan član „United Force“, navijačke grupe Rada, poznate po šovinizmu ali i teškim krivičnim delima koje su počinili pojedini pripadnici ove grupe.
I zabranjeni Otačastveni pokret „Obraz“, nastavio je sa radom uz prećutno odobravanje države, samo pod drugim imenom. Od 2017. registrovani su kao Otadžbinski pokret „Obraz“, lider im je i dalje Mladen Obradović koji je sa još 13 pripadnika „Obraza“ bio optužen za nasilničko sprečavanje održavanja Parade ponosa u Beogradu 2010. godine. Pravosnažno je oslobođen 2016.
INSTITUCIONALIZACIJA EKSTREMISTA, PARTIJE I ZAPOSLENJA
Osim što prećutkuje i relativizuje nasilje nekažnjavanjem nacionalne, verske, političke ili diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije, te oglušivanjem o zakone i Ustav, država s druge strane otvoreno radi na tome da se ultradesničarske organizacije „ozakone“ i postanu legitimna politička snaga u državnim institucijama, pre svega u Skupštini Republike Srbije.
Najbliži tome je već pominjani Miša Vacić, čiji je prvi pokušaj da uđe u institucije bio izlazak na beogradske izbore za Skupštinu grada 2014. Posle neuspeha, podneo je ostavku na mesto predsednika SNP „1389“. Inače je, za vreme svog „aktivizma“ u pokretu 1389, hapšen i osuđivan zbog ekstremističkog, ultradesničarskog delovanja, diskriminacije LGBT populacije uoči Parade ponosa 2009, zbog nedozvoljenog nošenja oružja i sprečavanja službenih lica u obavljanju dužnosti. Javno tužilaštvo je pokrenulo postupak za zabranu SNP „1389“ zbog „ugrožavanja ljudskih prava i sloboda, učestvovanja u nasilju i podsticanju mržnje prema drugim ljudima i LGBT populaciji“, kako je tada navodila tužiteljka Gordana Janićijević. Ipak, 14. novembra 2012. godine Ustavni sud je odbacio predlog Tužilaštva za zabranu rada ovoj organizaciji.
Posle izbornog debakla i ostavke 2014. godine, Vacića jedno vreme nije bilo na političkoj sceni, sve dok se nije ukrcao na onaj freskama oslikani voz koji je Marko Đurić, šef Kancelarije za Kosovo i Metohiju, poslao u Kosovsku Mitrovicu januara 2017. Đurić je iz voza iskočio u Topčideru, a Vacić je stigao do Raške. Voz nikad nije stigao u Kosovsku Mitrovicu, ali to je druga priča. Kasnije smo, međutim, saznali da je Vacić u tom vozu bio u svojstvu savetnika u Kancelariji za KiM, zaposlenog u Vladi Srbije. Ta državna služba je kratko trajala, ali dovoljno da Vacić shvati prednosti „institucionalizacije“. Zato je logičan bio i njegov sledeći korak, kada je formirao Srpsku desnicu, s kojom je već učestvovao na izborima u Medveđi i osvojio 6,5 odsto glasova. Kaže da je Srpska desnica, „pragmatičnija i realnija“, ukratko, „umerenija“ od SNP „1389“ (BBC na srpskom).
PUNA USTA MEDIJSKOG “FAŠIZMA”
Valja istaći da ovakav i slični modeli političkog ponašanja ne postoje samo u Srbiji. Širom regiona izbori se uglavnom dobijaju na mržnji prema drugom i drugačijem etnicitetu, što se lako da izmeriti vrištećom nacionalističkom retorikom, te veličanjem ratnih zločinaca i zločina svaki put u predizbornoj kampanji u nekoj od država regiona. Ksenofobna i šovinistička carstva međutim nisu autohtona sorta ni eksjugoslovenskog prostora, ni Srbije.
Nedavno se Marko Đurić sastao sa šefom spoljnopolitičkog odbora nemačke ultradesničarske partije “Alternativa za Nemačku” Arminom Paulusom Hampelom, koji je čestitao srpskom rukovodstvu na 13 povučenih prizanja Kosova, kao i činjenici da je „jedan nobelovac uz Srbiju“ aludirajući na Petera Handkea
Čitava Evropa na udaru migrantske krize nalazi se u stanju permanentne kakofonije sve oštrijih glasova desničara i desničarskih partija koje u strahu od drugog i drugačijeg i porcijama prepunim mržnje pune tanjire glasača širom Evrope. Na istoku Nemačke, u Tiringiji, Saksoniji, Brandenburgu, neonacističke i ultradesničarske snage predvode antiimigrantsku politiku i imaju svoje predstavnike u pokrajinskim parlamentima ali i u Bundestagu. Bjern Heke, lider Alternative za Nemačku u pokrajini Tiringija kancelarku Angelu Merkel naziva „firerkom“ i ismeva politiku kulture sećanja na Holokaust, nazivajući je „samobičevanjem“.
Ova nemačka ultradesničarska partija u ekspanziji, prva takva u Bundestagu od 1945. godine, zanimljiva je građanima Srbije i zato što gaji prijateljske odnose sa Srpskom naprednom strankom. Nedavno, Marko Đurić (opet Kancelarija za KiM kao centar okupljanja srpskih i evropskih ultradesničara, prim.n) sastao se sa šefom spoljnopolitičkog odbora Alternative za Nemačku Arminom Paulusom Hampelom, koji je čestitao srpskom rukovodstvu na 13 povučenih prizanja Kosova, kao i činjenici da je „jedan nobelovac uz Srbiju“ aludirajući na Petera Handkea koji je tih dana dobio Nobelovu nagradu.
Kako god, netrpeljivost prema neistomišljenicima i onima koji predstavljaju bilo koju različitost versku, nacionalnu, rasnu – uzela je maha u celoj Evropi, u Velikoj Britaniji, Švedskoj i Norveškoj, Mađarskoj, Austriji, Poljskoj… U Drezdenu je, recimo, nedavno proglašeno vanredno stanje zbog neonacizma. Glavni grad Saksonije u istočnoj Nemačkoj, godinama već slovi za glavno uporište krajnje desnice, tu je osnovan i antiislamistički pokret Pegida, 2014. godine. Upitno je čiji se glasovi dalje i bolje čuju Orbanov ili glas Angele Merkel? Fašizam, nacizam, neonacizam… reči su koje kao da nikad ne izlaze iz mode, a populizam i agresivnost današnjih neonacističkih grupa, pokreta i političkih partija ako se ne mogu potpuno poistovetiti, u najmanju ruku imaju značajne sličnosti sa pokretima u 20. veku koji su Evropu i svet zavili u crno.
Čini se da Srbija, kao retko u čemu, u pogledu umnožavanja ekstremističkih grupa i organizacija ide ukorak s Evropom, mada zvanični Beograd na ovu alarmantnu pojavu – žmuri.
Naprotiv, režim Aleksandra Vučića se trudi da isključivo i samo predstavnike opozicionih partija proglasi neonacistima i fašistima, kad god to može. Bilo kada se upregnu međunarodne tajne službe da se utvrdi ko je zapalio knjigu Gorana Vesića, bilo kad predsednik Vučić na televiziji konstatuje da su pristalice opozicije pokušale da mu spreče kretanje (prilikom dolaska u studio RTS-a, prim.n) i da je to fašizam i ništa drugo. Ne pominjući pri tom kordone neuniformisanih ljudi koji su iste večeri branili građanima da prođu ulicom a nisu bili policija u civilu, kad je Inicijativa #1od5 miliona organizovala protest ispred zgrade RTS-a. Pitanje opozicije: Da li je to Srbija dobila parapoliciju? – ostalo je bez odgovora.
RAKIĆEV TEKST I VUČIĆEVI DESNIČARI
Nekako uvek valja iznova podsetiti na autorski tekst preminulog Miodraga Mikija Rakića, jedan od dva koja je objavio. To je tekst u „Politici“ od 16. januara 2014. u kojem je objasnio zašto bi DS trebalo da podrži Aleksandra Vučića. Rakić u tom tekstu Vučića opisuje kao „politički autoritet“, za milion aktivista „raznih političkih i nepolitičkih organizacija“. Tih milion aktivista, piše Rakić spremni su „da se odazovu za bilo kakav skup: navijači, desničari, protivnici evropskih integracija“. „Politički dogovor sa Vučićem je politički dogovor sa njima“, zaključuje Rakić.
DS nije bio do kraja spreman na „novi politički dogovor“, ali to ovde nije ni važno.
Važna je spremnost tih milion aktivista da se odazovu Aleksandru Vučiću na bilo kakav skup. Rakić je bio šef državnog Biroa za koordinaciju tajnih službi, u tom smislu odlično obavešten čovek, pa mu treba verovati na reč.
Uostalom, da je bio u pravu, znalo se iste te godine 28. septembra kada je održana Parada ponosa, bez većih incidenata. Od 2016. održavaju se dva prajda godišnje, u junu i u septembru. Srbija ima prvi put u svojoj istoriji i LGBT premijerku, a premijerka ima partnerku i dete. LGBT osobe iz Srbije ne mogu da dobiju azil u Americi, zato što je Srbija označena kao slobodna, gay friendly zemlja.
Jedino što ne smete da nosite ljubičastu torbu na ulici ako ste muško i nemate „politički dogovor“ sa njima. E, onda vas pretuku.
Piše: Zora Drčelić Foto: Pixabay