BOSNA I RATNI ZLOČINI: Strategija zablude ostavila 4.500 osumnjičenih da uživaju na slobodi

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Strategija koja je imala cilj da sudske institucije na prostoru bivše Jugoslavije “optereti” rješavanjem teških predmeta nikada nije zaživjela u praksi, kao ni komunikacije između nacionalnih sudova, koji su cjelokupni proces trebali učiniti efikasnijim

Ova 2019 godina će u Bosni i Hercegovini biti upamćena kao godina potrošena za nesprovođenje nacionalne strategije za rješavanje ratnih zločina.

To u praksi znači da oko 4.500 ljudi, za koje sud BiH ima osnovane sumnje, da su počinili neku vrstu krivičnog djela iz oblasti ratnih zločina, je dobilo ekstra godinu dana uživanja na slobodi!

Šta su nama ratni zločini?

Analizirajući potupak zatvaranja međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, te prebacivanje slučaja ratnih zločina na domaće sudske institucije, da se zaključiti da je taj postupak doživio svoj apsolutni fijasko.

U prilog toj tvrdnji stoji činjenica, da prema tzv. Strategiji rješavanja ratnih zločina, gdje se posebno misli na čuvenu „A listu“ predmeta iz Haaga, nije se dogodilo ništa, odnosno nije došlo do pokretanja niti jednog od navedenih slučajeva.

Strategija koja je u svojoj osnovnoj formi imala cilj da sudske institucije na prostoru bivše Jugoslavije “optereti” rješavanjem teških ili ako hoćete kapitalnih predmeta, nikada nije zaživjela u praksi. U praksi također nisu zaživjele ni komunikacijske relacije između nacionalnih sudova, koji su ovu strategiju, kao i cjelokupni proces trebali učiniti efikasnijim.

Ako uzmemo za primjer samo državu BiH, onda tu dolazimo do itekako poražavajućih podataka. Famozna strategija, tumačena je od strane par privatnih udruženja žrtava, koje su bez metodološkog plana, insitirale na obilnoj akciji rješavanja slučajeva, pri tome izbjegavajući širi društveni angažman, kao i uključenje javnosti u taj proces.

Posljedice takvog djelovanja donijele su vrlo ogavnu, i vrlo opasnu praksu društvenog posmatranja sudskih procesa, gdje se sudski procesi, kao i sudske presude, u medijima prezentiraju i analiziraju isključivo kroz nacionalni eksponat, odnosno dolazi do selektiranja procesa po nacionalnom ključu.

Ovakav amoralni pristup praćenju sudskih procesa, stvorio je relativizaciju odnosa prema tim procesima, posebno u entitetu Republika Srpska, tako da se može konstatirati da društvena zajednica u BiH nema jednak stav,  i nema jednako posmatranje sudskih procesa iz ove oblasti. Tema ratnih zločina se koristi isključivo u dnevno-političke svrhe, gdje se u zavisnosti od aktuelnost postupka slučaj koristi isključivo za homogenizaciju svog biračkog tijela.

Istraga kao tuga pregolema

Sam proces rješavanja sudskih porocesa i postupaka, posebno u sudskim institucijama u BiH je priča za sebe. Uglavnom nesposobni tužitelji, potpuno nespremni da se nose sa izazovima teme ratnih zločina, nisu u stanju da nagomilane predmete rješavaju brzo i efikasno.

Ne treba ipak svu krivicu svaljivati i na Tužilastvo, jer postoje ustinu objektivni razlozi zbog kojih cjelokupni sistem ponekad i pored najbolje želje ne funkcioniše dobro.

Postupak zaštite svjedoka je postavljen tako da ne štiti svjedoka uopšte, a tužioci često sami moraju voditi cjelokupni proces, što podrazumjeva  traženje svjedoka, uzimanje izjava od svjedoka, pripreme svjedoka, itd.

To posebno ne odgovara onoj grupih vrijednih i čestitih tužilaca, koji postoje u Tužilaštvu BiH, a koji zbog cjelokupne slike nepraktičnog i haotičnog sistema rada, ne mogu doći do izražaja.

Vjerovatno je jedan od glavnih objektivnih problema sa kojima se tužioci susreću u svom radu prije svega komunikacijske prirode, i leži u nepovezanosti sa službama i agencijama koje asistiraju Tužilaštvu u njihovom radu, kao što su  bezbjednoste agencije SIPA i OSA, odnosno nepostojanje komunikacije sa tužilaštvima iz susjednih zemalja.

Ovakav vid možemo slobodno reći haotičnog stanja izuzetno pogoduje advokatima, kao i osumnjičenim osobama, da manipulacijama i drugim vrstama pritiska vrše uticaj na svjedoke u „osjetljivim“ predmetima.

Iz tog se stanja dešava da iako su naizgled mnogi slučajevi jasni, i pravno dokazivi, oni ipak padaju na sudu. Ako uzmemo u obzir da postupak zaštite svjedoka, kao i cjelokupni taj proces je postavljen tako da ne štiti svjedoka uopšte, kao i ako uzmemo u obzir da zbog neefikasnosti sitema, tužioci često sami moraju voditi cjelokupni proces (što podrazumjeva  traženje svjedoka, uzimanje izjava od svjedoka, pripreme svjedoka itd.), onda dolazimo do veće slike problema sa kojima se ti ljudi susreću.

Zbog treba ne treba se čuditi da istrage u nekim predmetima traju čak i više od 10 godina.

Šta je rješenje?

Isključivo rješenje ovog i ovakvog stanja je u rukama političara. Nešto što se zove politička volja, koja bi stvorila atmosferu u kojoj bi cjelokupna društvena zajednica sa oduševljenjem podržavala rješavanje sudskih procesa iz oblasti ratnih zločina, bio bi veliki korak ka ubrzavanju tog cjelokupnog procesa.

Takva atmosfera bi u mnogome olakšala i rad tužilaštva, koje bi smoglo snage i ukinulo sadašnji očigledni strah, da se svim predmetima postupi detaljno i angažirano.

Nažalost, svjedoci smo da upravo ti političari prave atmosferu antagonizma prema sudu i sudskim institucijama. Relativiziranje ratnih zločina, gdje se u mnogim slučajevima presuđeni ratni zločinci predstavljaju kao heroji, dovodi do urušavanja kredibiliteta svih učesnika, koji pokušavaju uvesti pravdu u tim sudskim procesima.

S druge strane, imajući u vidu količinski broj predmeta, kao i broj osumnjičenih, pod hitno bi bilo neophodno napraviti nezavisna istražiteljska tijela ili komisije, u kojima bi se nalazili pravnici, novinari, antropolozi kao i drugi ljudi sličnih zanimanja, koji bi svojim radom i istraživanjem, dolazili do dokumentacije i asistirali tužilaštvu u sprovođenju strategije.

Nažalost, pošto je BiH društvo podjeljeno društvo, i takva vrsta tijela bi vjerovatno dobila nacionalna obilježja. No, čak i kao takva, mogla bi biti od pomoći, ako i samo ako bi se vodila moralnim načelima traganja za istinom i pravdom, odnosno ako bi u svoj fokus prije svega stavila žrtvu.

Danas to nije moguće, ali zašto ne se nadati da bi se to u doglednoj budućnosti moglo desiti.

Piše: Muhamed Kovačević Foto: Arhiva Radio Sarajevo

Share.

Leave A Reply