VUK BAČANOVIĆ: Kritika srpskog uma, šlagvort

Na onim teritorijama na kojima u većini žive ljudi koji se još uvijek imenuju Srbima, a to su Srbija i Republika Srpska, vlada despotizam neprosvjećenosti. Povlađivanje najgnusnijim porivima i njihova afirmacija kao obrasca ponašanja je garant političkog uspjeha.

Srpski kolektivni um je umoran. Ogromna količina istorije je učinila svoje malom narodu. Sve je isprobano. Sve što je isprobano je propalo.

Srpstvo? Bespovratno proćerdano. Jugoslovenstvo? Raspalo se u param parčad. Dok desnica izdiše valjajući se u kaljugama potrošenih mitskih narativa, neznanja i zlokobnosti, ljevica, osim nekoliko studentskih sekti ne postoji, dok su njene tekovine neselektivno pogažene i bezumno ismijane. Religioznost je svedena na primitivnu i rudimentarnu običajnost.

Dominantna hrišćanska denominacija u Srba, Srpska pravoslavna crkva, u rukama je nekompetentnih, ucjenjenih i nemoralnih karijerista, razdirana skandalima i raskolima. Sve druge religije i ideologije su na marginama, oholo žigosane kao istorijske devijacije i neprijatelji temeljenog identiteta.

Stabilokratija jede svoju djecu

Despotizam „stabilokratije“ proglašen je ultimativnim krajem srpske istorije, pa se njega ne odriču čak ni srpske vladajuće elite u Crnoj Gori koji su srpski nacionalni identitet najprije zaprljali zločinačkim politikama, da bi ga onda odbacili kao izjahanu ragu. Na onim teritorijama na kojima u većini žive ljudi koji se još uvijek imenuju Srbima, a to su Srbija i Republika Srpska, vlada despotizam neprosvjećenosti. Povlađivanje najgnusnijim porivima i njihova afirmacija kao obrasca ponašanja je garant političkog uspjeha.

To, naravno, nije zbog toga što su Srbi, kada su u pitanju niski i otrovni porivi, na bilo koji način drugačiji od ljudskih bića u cijelom svijetu, ili zbog toga što su njihovi političari veći populisti nego što je to u „civilizovanom svijetu“ uobičajeno. Već zbog toga što je srpska politička elita učinila da je kratkoročno igranje na kartu primitivizma jedina norma ponašanja. Jedini način društvene afirmacije. To daje vjetar u leđa najbahatijima i najbeskrupuloznijima.

Jer, dovoljno je biti primitivan i bezobziran, urlati besmilice, lupati rukom po stolu i sve je posloženo. Igrati na kartu populizma ili neobavještenosti svojestveno je svakoj političkoj taktici na svijetu, ali to ne znači da su te taktike vječne i same sebi svrha. Začarano populističko kolo čiji je cilj da prosječan Srbin bude primitivni idiot, konzumer površnih i nedorečenih sadržaja o sebi i drugima.

Od naroda koji se može podičiti i vizantijskom, romansko-mdeiteranskom i orijentalnom kulturom, slobodarskim i liberalnim tekovinima, masovnim antifašističkim pokretom, barbarogenijska desnica nas svodi na inspiraciju neonacistima, koji u svojim krvavim pohodima pjevuše pjesmuljke o rušenju bogomolja dok masakriraju nevine ljude. Dok u Srbiji caruje despotizam koji srlja u potpunu deitentizaciju, dotle u Republici Srpskoj stranački kadrovi sa uvažavanjem slušaju prijedloge ideologa vladajuće stranke da se srpska politika mora ugledati na ustaše.

 Opoziciona jalovost

Što je najgore, površna i jalova je i intelektualna opozicija postojećem stanju.

Drugosrbijanski ideolozi pogubljeni između proizvodnje intelektualne samomržnje, snobističkog elitizma, povlađivanja susjednim šovinizmima (hrvatskom, crnogorskom, bošnjačkom) proizvodnje imaginarnih pored obilja istinskih problema, prepuštaju nacionalnu politiku režimskom barbarogeniju i još radikalnijim „tradicionalistima“ i šovinistima, onemogućujući da onaj dio činjenično tačnih uvida i zapažanja o stanju srpskog društva, koji su utvrdili, bude politički artikulisan.

Drugoj Srbiji se nema šta zamjeriti na ukazivanju na odgovornost srpskim politikama i političarima 90-tih na katastrofalna šovinistička poniranja i odgovornost za monstruozne zločine, prevashodno nad bosanskim muslimanima – Bošnjacima, jer radi se o jednoj od najsramnijih, ako ne i najsramnijoj epizodi srpske istorije.

 Pa opet, ne može se cjelokupna politika i identitet jednoga naroda temeljiti na samomržnji zbog stranputica jednog od njegovih režima, pogotovo ako se ne nude rješenja koja ne bi korespondirala ispraznim i samodovoljnim NGO projektima i njihovim ispraznim i neutemeljenim moralisanjima.

Kada npr. Latinka Perović izgovori rečenicu da srpska politika slijedi „konstantan sukob sa realnošću koji dovodi do nesporazuma i sa susjedima i sa svijetom“, ali i „do sukoba unutar samoga srpskog korupusa“, onda ona ne radi ništa drugo nego Srbiji pripisuje krivicu za ono što je bila i ostala politika svake druge države, bila ona svjetska, regionalna sila ili obični proksi, a to je uvećavanje vlastite moći i uticaja svim raspoloživim sredstvima.

U tom smislu, govoriti o srpskom „konstantnom sukobu sa realnošću“ nije samo netačna tvrdnja, jer je srpska politika, kao i svaka druga politika na svijetu imala različite strategije i taktike, već povlađivanje onoj „realnosti“ u kojoj su tuđi interesi, a pogotovo inostrana okupacija, čista razboritost, a srpski, tek zanos i ludilo.

Ali ista je situacija, samo izvrnuta i sa onim dijelom obrazovane desnice, koja se ne svodi samo na foklorističko „čuvanje Kosova“, ili onu koja tim folklorom ubrzava proces njegove neumitne predaje. Tako će se na Mila Lompara svi pozvati kada piše o „Duhu samoporicanja“, ali će malo ko njegovu knjigu u cijelosti pročitati i ustanoviti da u njoj, sem što piše da su Srbi „i onda kada su težili dominaciji… nastojali da nestanu u Jugoslaviji“, stoji i to da su  „nestankom Jugoslavije… zatečeni u nestajanju“, a da još uvijek nije osmišljeno „srpsko stanovište“, koje bi to nestajanje spriječilo.

Zapravo, ne samo da nije smišljeno, nego se političke elite, unatoč teatralnom srbovanju i dalje drže kursa nestanka. Ali ne u Jugoslaviji nego u nakaradnom surogatu ideologije vlastite istorijske uloge. Politikolog Željko Vujić je, u svojoj komparaciji raspada SSSR-a i Jugoslaviji također u pravu kada primjećuje da „nastanak srpskog partikularizma 80-tih nije bio uzrokovan srpskom alijenacijom od komunističke države, već prije razočarenjem srpske kulturne elite u fragmentaciju Jugoslavije po linijama socijalističkih republika i autonomnih pokrajina unutar Srbije (Kosovo i Vojvodina), kao i u državne ‘prekomjerne ustupke’ nacionanim manjinama (npr. Albancima)“, a posebno „shvatanjem da kulturne elite ostalih nacija (npr. Slovenaca) nisu dijelili srpsku istorijsku privrženost Jugoslaviji, već je doživljavana kao tranzicioni period za nezavisnost.“ 

Greške, samo obostrane

Iako, s druge strane, Lompar unekoliko pretjeruje kada ovo negativno iskustvo proglašava osnovnim razlogom ignorisanja jugoslovenstva i komunizma, kao da nikada nisu postojali, jer su se, u konačnici, negativno odrazili na srpske interese, on ipak daje osnovu za nagomilane protivrječnosti koje srpski kolektivni um mora razriješiti sam sa sobom: „Srpsku kulturu valja poimati kao kontaktnu kulturu tri vere. Jer, to se posebno vidi iz sa stanovišta njene prošlosti, iz perspektive njenog istorijskog kretanja… upravo ovakva svest o kontaktnoj prirodi srpske kulture predstavlja pogodnu osnovu na kojoj je moguće obrazovati kontaktnost stanovišta savremenosti, bilo kao svest o raznorodnoj prirodi odnosa koji se uspostavljaju sa drugim kulturama i tradicijama, bilo kao saznanje o međuzavisnosti prošlosti i sadašnjosti u srpskoj kulturi.“

Na ovo bi se mogo dodati da se kultura ne može svoditi na kontakt vjera, već i ideologija, pa bi se tako srpska kulturna i politička misao morala graditi kao zbir svih pozitivnih ideoloških tekovina prohujalih razdoblja. Jer ako ćemo jugoslovenstvo, pa i komunizam, gurati u stranu kao nešto propalo, šta tek raditi sa konceptom „kontaktne kulture tri vjere“, koji nije ni isproban, velikim dijelom zbog gromoglasja onih koji su i jugoslovenstvo i cjelokupnu srpsku ljevičarsku prošlost spalili na lomači iste one zapadne ideje vodilje kojom se uništavala Jugoslavija. Onoj o „dva totalitarizma“, po kojoj je Jugoslavija dio projekata sovjetizacije i totalitarizacije Balkana, a čemu su glavni krivac, naravno, ponovo Srbi.

I ma koliko je jasno da ljevica sama sebi mora priznati mnoge istorijske greške, što je prigovor koji Lompar s pravom upućuje drugosrbijancima, isto bi tako bilo pošteno priznati da desnica, u praksi, nije proizvela ništa drugo do niz katastrofa koje su kulminirale apsolutnom vlašću Aleksandra Vučića.

Čak ni Tito kao svoju zaostavštinu nije ostavio Jugoslaviju, ili jugoslovensku zajednicu koja se mogla raspasti čak i na temelju ustavnih odredaba o potpunoj centralizaciji. Međutim, srpska desnica je također svjesno ušla u igru rasturanja te zajednice, izgovarajući se šovinizmima drugih naroda, te ih tako dodatno osnažila, pri tome ne kreirajući nikakav smislen srpski narativ sem patetičnog kukanja za prošlošću i nepravdama. Bezlična Vučićeva rijaliti vlast samo je logičan ishod perpetuiranja takve praznine.

Frustracija kao model bivstvovanja

Srpski um je, dakle, zarobljen kompendijumima užasnih istorijskih pojednostavljivanja. Od romantičarsko-religiozne idealizacije društvenih odnosa koji su prethodili jugoslovenskoj ideji i komunizmu, pa do idealizacije ili demonizacije komunizma koji često znaju nastupiti nemušto povezani, da bi se okončali u kombinaciji jalove jugonostalgije i jugofobije a kroz dodjeljivanja mitskih prerogativa ratnim zločinacima i profiterima iz 90-ih.

Prosječan Srbin je danas duboko frustrirano biće, zarobljeno između mržnje prema realnim i izmišljenim neprijateljima i duboke samomržnje. Između megalomanije i najdubljeg samoprijezira. Na putu da se pretvori u ono što nikada u svojoj istoriji nije bio: pripadnik jednoga duhovno slaboga, frustriranog, uplašenog i maloga naroda.

Rezultat ove agonije je smoždeno i izmoreno društvo sa osjećajem da je „sve isprobano“ i kojem je nalakše prodati priču kako je idiotizam stabilokratije i trusta rezigniranih mozgova „realnost“ i posljednja riječ srpske istorije.

Provjetravanje je, međutim, moguće, kroz preuzimanje onog najboljeg od svih sistema koje smo imali, najboljeg od sve intelektualne misli koja nam je na raspolaganju, kroz katarzu i redefiniciju kulturne politike i identiteta. Ako trebamo biti kultura kontakta – a ti kontakti još uvijek nisu iščezli već smo na njih neprestano upućeni – onda moramo biti i nacija bezuslovne slobode kontakta, koja u sebi objedinjuje neograničen broj identiteta i uvjerenja. Nacija koja se iskreno kaje, ali koja ne puzi u očaju autošovinizma i samoprezira. Ona koja ponovo preokreće stvari na bolje.

Piše: Vuk Bačanović (Preokret)

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top