Ima u Handkeovom Užasu praznine odlomak koji me je podsjetio na vlastito sjećanje, ili sjećanje na sjećanje na rat, taj „primarni kulturološki događaj“ koji nam je i gotovo 30 godina nakon što je prošao glavna tema i referentna tačka: Rat – niz saopštenja o uspesima najavljenim gromoglasnom muzikom iz okruglog, tkaninom presvučenog zvučnika narodnog prijemnika, koji svetluca u zabačenom budžaku još je u čoveku pojačavao osećanje samoga sebe time što je „uvećavao neizvesnost svih ostalih okolnosti” (Klauzevic) i činio da ono svakodnevno što se ranije samo po sebi podrazumevalo, postane neočekivano i puno napetosti.
U našem, sarajevskom ratu, radio se slušao spojen na akumulator. Jedino što je preostalo od našeg porodičnog golfa kojeg su desperadosi Juke Prazine izuzeli za neke više ciljeve prije nego što im je komandant pobjegao u mostarski HVO da muči one koje je do tada branio. U našem, sarajevskom ratu slušale su se sve radio stanice i čitale sve novine do kojih se moglo doći. Nizala su se, tako, saopštenja o uspjesima, još jednom kilometru slobode, na nekoj od lokalnih televizija kontakt emisija o tome treba li vršiti odmazdu nad Srbima, savjesni građani se javljaju da prijave gdje ih i u kom broju ima. Na srpskoj televiziji Risto Đogo režira monstruozne skečeve o muslimanskoj sirotinji, koju srpski režim progoni i ubija kao stoku. Ljudi su nekako, opet, uljuljkani. Navikli su se. Nekada me je bilo to strah i pomisliti, ali onda sam shvatio da nostalgična prisjećanja na to kako su u ratu svi bili složni i lijepo se družili jeste oblik čežnje za dembelisanjem zbog nečeg velikog i izvanrednog što se događa pred našim očima i u čemu učestvujemo.
Elem, Handke je dobio Nobelovu nagradu za književnost, a skupština kantona moga rodnog grada ga je proglasila za personu non-gratu u Sarajevu, jer je “negirao genocid u Srebrenici uprkos presudama Međunarodnog suda u Hagu, a svoje stavove ne mijenja ni danas, uz to najavljujući dolazak u BiH i posjetu majkama Kravice i okoline Srebrenice.” Mogu da razumijem i poštujem tu odluku, iako je smatram glupom, bespotrebnom i licemjernom. Glupom, jer gradovi koji pretenduju da budu veliki centri moraju imati senzibiliteta i mjesta za ljude koji razmišljaju drugačije, pa makar pričali gluposti.
PREPORUKA ZA ČITANJE:PUTINOVA LEKCIJA SRBIMA, BOŠNJACIMA I HRVATIMA: Trebaju li Južni Sloveni ponovo da izmisle sami sebe
Bespotrebnom, zbog toga što se zabranama samo ojačava pozicija onoga koji je zabranjen i onoga što je zabranjeno i licemjerno jer je Sarajevo u kojem je Handke nepoželjan uskratilo titulu počasnog građanina turskom disidentu Orhanu Pamuku, jer bi njegovo počasno građanstvo u glavnom gradu BiH značilo suprostavljanje zvaničnom stavu Turske da se genocid nad Armencima nikada nije dogodio. Da ne govorimo o francuskom intelektualcu Anriju Leviju, čiji su vrlo problematični stavovi o Palestincima u izrazito antiizraelski nastrojenom Sarajevu najednom nebitni, jer taj čovjek režira, do bigotrije, smiješne predstave o Aliji Izetbegoviću. Nekada nostalgični i romantični odnosi prema ratnim sjećanjima zaista mute razum i rasuđivanje. A opet je uvijek bitno imati na umu i onu staru i provjerenu maksimu da po tuđoj guzici ni stotinu batina ne boli.
Ali ako već praštamo Sarajevu, a to moramo naučiti (i ne samo Sarajevu, razumije se), znajući da u njemu žive samo ljudska bića koja, kao i svugdje na svijetu vode, prirodno, nemoralnu i licemjernu politiku, jer drugačiju još niko nije izmislio, primijenimo sada te iste aršine i na Handkea. On je Srbofil. On je to bio i onda kada to nije bilo nimalo popularno, kada ga je to mnogo koštalo pa i u onom trenutku kada je Srbin u zapadnim medijima bio – opet licemjerno, a kako bi drugačije – konstruisan kao neprijatelj civilizacijskih, multikulturnih vrijednosti. No da li to, nužno znači da je Handke ukazujući na licemjerje velikih ostao neukaljan od licemjerstva. Ni slučajno. To bi bilo nemoguće. U svome fantastičnom zanosu ljevičara kojemu se svijet srušio kolapsom SSSR-a on je izmaštao srpske lidere kao savršene antiimperijaliste i odmetnute samuraje do te mjere da su tranzicioni politički i privredni kriminalci, kontroverzni biznismeni, koji su opljačkali sve što se može opljačkati i ratni zločinci (jednome od njih Novislavu Đajiću, onome što je postao kultna ikona radikalnih desničara i rasista pod parolom “Remove Kebab” je čak kumovao na vjenčanju), postali nasljednici kosovskih junaka iz epskog deseterca, žrtve nepravednoga svijeta, iako su,cijelo vrijeme, igrali po pravilima toga svijeta. I svojski se trudili da u tom sportu budu jako dobri “takmičari”.
U tom smislu nećemo nimalo pogriješiti ako zaključimo da je Handke politički idiot, koji sebi i drugima nanosi nesagledivu štetu. Međutim, da li je on zli politički idiot?
Iz njegovih riječi i postupaka se takvo nešto ne može isčitati. Ma koliko bio posvađan sa činjenicama (a koga je uopšte ikada bilo briga za činjenice?), on nikada nije prizivao mržnju ni protiv jednog naroda, a Srbe je branio i pronalazeći, a ponekad, u svojoj ljubavi i potpuno izmišljajući, samo ono dobro u njima. I sve je to radio džabe iz pukog uvjerenja. Do mjere i u kojoj su nesumnjivo zli ljudi i politike poprimali ružičaste boje. No, šta je time uradio drugačije od onoga što Anri Levi radi za trenutni izraelski establišment, ili sarajevski bošnjački establišment za saudijsku kraljevsku porodicu darujući joj prostor za ogromni islamski centar u Sarajevu, bez obzira što kasape žive novinare i sijeku ih na komade i ubijaju na stotine hiljada ljudi u Jemenu? Ili na kraju građanske stranke kada podržavaju američku politiku nasilnog zavođenja demokratije u arapskom svijetu?
I ne, ovo nije pokušaj površne relativizacije ili vatabautizma. To je objašnjenje da bez licemjerja nema politike i da bez svijesti o tome nema realnog političkog promišljanja. A veliki broj književnika i generalno umjetnika, ako izuzmemo one koji su lukavo proračunati, o politici stvarnosti generalno, ne promišljaju na takav način, već kroz prizmu naglašene hipersenzitivnosti i dominirajućeg narcizma. Drugim riječima, vi možete dubiti na glavi, ali ljudsko biće generalno, a kamoli umjetnika i fantasta nećete ubijediti da je stvarnost nešto drugo osim onoga što je on “umjetnički” ustanovio da jeste. No, da li to znači da mi, kojima Bog ili priroda, kako već ko voli vjerovati, nije “podarila” golem talenat i takav ludačko-emotivni doživljaj ljudi i svemira trebamo na sve gledati jednako manihejski, pa taman i one koji umišljaju da ne gledaju manihejski, a gledaju upravo kao Handke?
PREPORUKA ZA ČITANJE:ŠPREHENZI DOJČ? Šta nam poručuje “Špigl” i kakve bi pouke srpska opozicija trebala da izvuče iz teksta koji nije razumela
Da li to znači da u takvim ljudima ne postoji ni komadić dobrote i da njihovu intelektualnu pogubljenost u vezi rata i sjećanja u balkanskom karakazanu moramo sagedavati i doživljavati samo i jedno kao suštastveno zlo? Ako to ne bismo radili bili bismo jednako narcisoidno nastrojeni u ubjeđenju da sve revolvira oko nas i da je svako dužan o nama znati baš sve. I biti doveden u potpuno neljudsko očekivanje da katastrofalno ne pogriješi, spanđavajući se potpuno pogrešnim ljudima, često i najgorima od najgorih.
Moj novi Facebook drug Armin Harambašić je, nedavno uskliknuo da slava Knuta Hamsuna nije izblijedila jer je, kao prosječan umjetnički ludak, ni dobra ni loša osoba, nego ludak, u Hitleru vidio mesiju poslanoga od Boga. I zaista nije, iako je Hamsun nesumnjivo bio idiot koliko i Mustafa Busuladžić, s tim da ovaj drugi nije napisao ništa značajno, pa je bio i ostao samo idiot. Zasluživši, svejedno, da Medžlis islamske zajednice Tuzla nedavno promoviše knjigu “Islam i zapad u misli Mustafe Busuladžića”. Dok je Handke kao jedan od najvećih književnika i scenarista naše epohe postao problem, baš kao da se Nobelova nagrada dobija za ludačka politička uvjerenja, a ne za genijalan književni opus..
Ali ovdje stanimo i postavimo sebi jedno bitno pitanje. Ako budemo pošteni , pa sagledamo, koga smo sve u bivšoj Jugoslaviji, društveno afirmisali kao velike pisce, filozofe i državnike i kakvi sve oblici zle i priglupe fukare od 90-ih pa na ovamo paradiraju političkom i intelektualnom scenom i tjeraju nas da i dalje pišemo, mislimo, raspravljamo (i pri tome ludački dembelišemo) isključivo o ratu, a na to smo se (i na njih) potpuno navikli, zbog čega onda da samo Handkeu zamjerimo jer je bio i ostao lud?
Piše: Vuk Bačanović, Preokret Foto: NobelPrize.org
Handkeu niko nista ne zamjeri jer se od njega ne ocekuje nista (barem ja nemam ocekivanja od osobe u odnosu na koju imam drugacije moralno stajaliste i politicko glediste). Zamjera se komitetu koji se odlucio za dodjelu nagrade Handkeu jer se od istog ocekuju visoki moralni standardi. Kad se zadnji put pisalo o Handkeu prije objave da je dobio Nobelovu nagradu? (vjerovatno se pisalo u knjizevnim i kulturnim krugovima, sto je druga stvar).
Slazem se da je proglasavanje Handkea nepozeljnim u Sarajevu glupost, i da je Sarajevo licemjerno zbog odustajanja od davanja titule pocasnog gradjanina Pamuku (zbog Bakira Izetbegovica turkofilija vise je toliko prisutna da zaudara).
Kažeš da je Handke lud i politički idiot, šta si onda ti? Kad već, sa visine, pišeš o Handkeu trebao si navesti bar nekoliko primjera u kojima je Handke napisao glupost ili pokazao ludilo ili prosrpsku orjentaciju. Čovječe, on je čovjek kojeg samo interesuje istina i pravda. On je srpski pisac isto koliko i muslimanski i hrvatski.
Handkeova parohija je cijeli svijet!
Evo kako Fihte, njemački filozof, vidi književnika: on smatra da sve stvari koje vidimo ili sa kojima radimo na ovoj zemlji, naročito mi sami i sva lica, jesu kao neka vrsta odijela ili čulne pojave, da ispod njih leži, kao suština njihova, ono što se zove “Božanska ideja svijeta”. To je stvarnost što leži u osnovi svih pojava. Za masu ljudi nikakva takva božanska ideja ne može se opaziti na svijetu, oni, veli Fihte, žive samo među površnostima, praktičnostima i prividnostima svijeta i ne sluteći da ima nečega božanskog pod njima. Književnik je poslan, ovdje naročito, da bi mogao za samog sebe raspoznati i nama objaviti tu samu božansku ideju. U svakom novom naraštaju ona će se sama izjaviti na novom jeziku, a on je tu radi toga da to izvrši. Zbog toga Fihte naziva književnika prorokom ili, kao što on to više voli, sveštenikom, koji postojano otkriva božansko ljudima.
Otkrićem štampanja nastala je ogromna promjena u svijetu, piščeva parohija nije više jedno selo ili grad u kojem on propvjeda određenim danima, njegova parohija je cijeli svijet. Knjiga je dostupna ljudima dvadest četi časa dnevno.
Fihte oštro i revnosno razlikuje pravog književnika, heroja književnika, od množine lažnih, neherojskih. Koji god ne živi potpuno u toj božanskoj ideji, ili koji živi samo djelimično u njoj i ne bori se , kao za jedino dobro, da živi potpuno u njoj – on, živio gdje hoće, živio u ma kakvom sjaju i blagostanju, nije književnik, on je veli Fihte, smetenjak, “ništavilo”:
Uviđajući šta pisci knjiga čine svijetu i šta svijet radi sa piscima knjiga to je najnenormalnija stvar koju svijet ima da pokaže danas. Primjer za to je Peter Handke. Po prokrčenom putu lako je putovati, ali je mučan i težak posao krčiti put kroz neprolazno, mnogi na tom poslu moraju i izgubiti život.
Handke je, okom i umom čovjeka čija je osnovna religija istina i pravda, u svojim knjigama iznosi uvide koji se prosto ne mogu prenegrebnuti, jednostavne, jasne, prosto, neoborive.
Mi u Republici Srpskoj možemo, između sebe, znati šta je istina, pričati o tome svojoj djeci ali naša parohija je mala i svijet za nju malo zna. Najveći problem komšija, bivše braće, i onih koji lažiraju istoriju jeste upravo to što je Handkeova parohija CIJELI SVIJET!
Peter Handke se nije bitno izmijenio nakon dobijanja Nobelove nagrade tako da se zaključak sam od sebe nameće: „Persona non grata“ u Sarajevu je u stvari – Alfred Nobel!
A njemu, odnosno njegovom komitetu ovo nije prvi put da se ogriješi o Sarajevo, jer je isto priznanje još 1961. godine dodijelio umjetniku čije su djela „nanijela Bosni više štete nego sve vojske koje su rušile i palile…”