Prosječan stanovnik jugozapadnog Balkana, a uslijed nedostatka ozbiljne i odgovorne intelektualne i političke elite, i dalje umišlja da su etnički identiteti poput zečeva koje je bog-mađioničar, na početku vremena, potpuno nepromjenjive istresao iz čarobnog šešira
Predsjednik Ruske federacije Vladimir Putin je, svakako, političar koji ne izmišlja toplu vodu. To je ono što mu se najviše i zamjera. Jer ne izmišlja neku novu Rusiju nego insistira na oprobanim modelima.
Sviđalo nam se ili ne, to je u Rusiji uvijek bila autokratija i vladavina čvrste ruke. Što zbog staljinističke modifikacije carističke monarhije, što zbog jalovosti tranzicije u kapitalizam i liberalnu demokratiju, koja se u toj mjeri pretvorila u pljačku i dominaciju mafije da je mogla i morala suzbiti samo čvrsta ruka i autokratija. Koliko je to sretna okolnost, odlučiće, dugoročno, procesi koji oblikuju rusko društvo. Do tada jedino, sa olakšanjem, možemo konstatovati da je aktuelni autokrata promućuran u krucijalnim pitanjima vođenja imperije.
Putin je, tako, nedavno, komentarišući ideje o redefiniciji ruskog identiteta sumirao istoriju ruskog naroda na sljedeći način:
Može li se Rusija ponovo izmisliti? Mi treba da se oslanjamo na ono što jeste i što je bilo. Treba da se oslanjamo na ruski narod. To je složen pojam – ‘ruski narod’. Vi kažete: Rusi, Rusi. Ko su Rusi? Do IX veka praktično nikakvi Rusi nisu ni postojali. Narod se formirao postepeno iz mnogih etnosa, pre svega slovenskih, ali ne samo njih, nego i iz ugro-finskih i drugih… Treba, oslanjajući se na sve što smo dobili iz slojeva naše duboke, veoma zanimljive i bogate istorije, da izaberemo najbolji put razvoja u kratkoročnoj perspektivi i u istorijskoj perspektivi. I mi, naravno, to možemo da učinimo, oslanjajući se na naše ljude koji se iskreno, ali odgovorno odnose prema našoj Otadžbini.
Da, dobro ste pročitali. Predsjednik jedne od najmoćnijih zemalja svijeta i najstarijih imperija zapadne i istočne hemisfere, nema kompleksa da kaže da do 9. vijeka Rusi nisu postojali. Time je aludirao na poznati dio iz Nestorove hronike u kojoj stoji da su razna slovenska plemena bila nesložna i da se nisu mogla dogovoriti koji će od njihovih kneževa i kako nad njima vladati, odlučiše se da za svoje vođe postave vikinške ratnike, Varjage, koje su ugro-finski narodi nazivali Rusima:
I iđahu preko mora ka Varjazima, ka Rusima. Ovi se Varjazi, naime, nazivahu Rusi, kao što se drugi zovu Švedi, a drugi pak – Normani i Angli, a još drugi – Holanđani; tako i ovi. Kazaše Rusima Čudi, Sloveni, Kriviči i Vjesi: “Zemlja je naša velika i obilna, a reda u njoj nema. Dođite da knezujete i da vladate nama.” I izabraše tri brata s rodovima njihovima, i uzeše oni sa sobom sve Ruse, i dođoše i sjede najstariji, Rjurik, u Novgorodu, a drugi, Sineus, – na Bjeloozeru, a treći, Truvor – u Izborsku. I od ovih Varjaga nazva se Ruska zemlja.
Dakle, Ruska zemlja je nešto što postaje politička i, postepeno, etnička realnost vladavinom nove varjaške dinastije i kalemi se na već postojeće slovenske identitete, osobito na onaj poljanski. Varjazi Asklod i Dir, zavladali su, kako bilježi ljetopisac Kijevom, to jest “zemljom Poljana”. A kad “sjede Oleg, knezujući, u Kijevu, i reče: ‘Neka bude majka ruskih gradova!’ I bijahu u njega Varjazi i Sloveni, i drugi, i nazvaše se Rusima“.
PREPORUKA ZA ČITANJE: INTERVJU, MIĆKO LJUBIČIĆ: Satiričari možda i jesu izduvni ventil Srbije, ali ne produžavaju životni vek ove vlasti
Ovo dovoljno govori o antišovinističkom karakteru jednog moćnog ujedinjujućeg identiteta, koji nema problema sa svojim raznoplemenskim i raznoetničkim porijeklom, jer svoju snagu upravo crpi iz svoga ujediniteljskog potencijala i onoga što znači za one koji su ga prihvatili. Drugim riječima, kada bi prosječan poljski nacionalista Putinu prebacio da je poljanskog/poljskoga porijekla, ovaj bi naprosto mogao slegnuti ramenima i reći: “Pa šta? Mijenja li to nešto danas? Koji to identitet postoji od iskona? I koji to nije izložen konstantnoj promjeni?”
Južni Sloveni, međutim, u fazama ujedinjenja i razjedinjenja, nisu imali tu sreću da im porijeklo bude nešto utoliko svejedno. Prosječan stanovnik jugozapadnog Balkana, a uslijed nedostatka ozbiljne i odgovorne intelektualne i političke elite, i dalje umišlja da su etnički identiteti poput zečeva koje je bog-mađioničar, na početku vremena, potpuno nepromjenjive istresao iz čarobnog šešira, dok jedina poželjna, utvrdiva i realna promjena jeste ona kada određena grupa ljudi izda taj zamišljeni nepromjenjivi i primordijalni identitet i “nastane od nas”. Čak ni u tom slučaju se potencijalni “nastali od nas” ne tretiraju kao porodica, braća, sestre ili djeca koju treba voljeti, već izdajnici, koje u najgorem slučaju treba eliminisati, a u najboljem kinjiti, ismijavati i ponižavati.
Na isti način se sa užasom potiskuje bilo kakva zamisao da se moglo “nastati” od nekoga, jer bi to značilo priznanje superiornosti očinskog/materinskog naroda i svojevrsno priznanje iskonske “izdaje”, te je potencijalnog “praoca” potrebno radikalno izbrisati iz kolektivnog sjećanja, izmišljati potpuno fantastične i smiješne teorije o svojoj etničkoj praekskluzivnosti, a po mogućnosti i fizički eliminisati. U kratkim analizama je uvijek rizično ulaziti u psihološke analize, ali čovjek u ovakvim kolektivnim opsesijama ne može, da ne prepozna postojanje narcističkog sadizma, koje stručnjaci opisuju kao “usvajanje stava preventivnog napada, potrebe za osvetom i želje za pokretanjem pasivnog iskustva u aktivno”, pri kojem “uz sve to još dolazi i do potpunog zanemarivanja razumskih ograničenja i bezgranična želja za zadovoljstvom i osvetom zbog nanesene povrede.” Drugim riječima, objasniti prosječnom Srbinu, Bošnjaku i Hrvatu da identitetska promjena nije eksces, već istorijsko pravilo u etnogenezi različitih naroda nije samo udarac u temeljne mitologije željene superiornosti, već i u narcistički ego koji stoji uvijek stoji na nesigurnim temeljima, ne primjećujući da se urušava upravo od neprestanog pumpanja.
PREPORUKA ZA ČITANJE: VUK BAČANOVIĆ: Handke je lud, živio umjetnik!
Ne ulazeći sada u specifičnosti balkanskih etnogeneza, koje su tema za sveobuhvatnu studiju koja – čudno, s obzirom na opsesiju raznolikim storijama o porijeklu – nikada nije izrađena, koristan politički i masovno psihološki lijek za ovu pogubnost bi, zapravo bio prestanak “neprestanog pumpanja” u pravcu nepobitne istorijske istine da jedan narod može imati više imena i identiteta. Što nije samo balkanski slučaj, već slične fenomene bilježimo od Irske do Indije. Naravno da protivnici i dežurni mrzitelji mogu reći da je to već odavno isprobano i da su “troimeni” narod u Kraljevini Jugoslaviji, kao i bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti neslavno propali, te da je mržnja koja se očitovala u ratu i dalje se očituje u poratnom vremenu, jednostavno jeste nepromjenjivo stanje duhova i realnost, koja se potvrđuje svakim slobodnim izborima, od 90-tih pa nadalje. I zaista, ova konstatacija nije bez osnova, budući da teška istorija etničkih sukoba i neopisivih patnji, te neprestano evociranje transgeneracijskih trauma u političkoj propaganda čini svoje. To je i svojevrsno samoispunjujuće zlurado proročanstvo, koje ne ponavljaju samo rezignirani, tužni i razočarani, već i politička logika prema kojoj je manipulisanje najnižim strastima najoportunije i najlakše sredstvo koncentrisanja političke moći.
No je li takvo grozno političko, ali i duševno stanje definitivni kraj naše istorije? Da li dobar i napredan princip prestaje biti dobar i napredan, ako je ne jednom, nego više puta izdat? Da li bi Rusija ili bilo koja velika država koja je bazirana na otvorenosti i identitetskoj sinergiji pala s neba kao gotov proizvod, poput zamišljenog vječnog identiteta iz glave prosječnog Balkanca? Ili je rezultat daleko većih istorijskih paklenih sunovrata, stradanja i uzdizanja? To bi uzdizanje, pogotovo za one koji i dalje žive najizmješaniji, a to su Srbi i Bošnjaci, ne samo trebalo predstavljati pitanje da li je postojeće zlo i katastrofalno stanje za njih i zbilja kraj istorije. Već da li bi, na isti način na koji su nastali, koji pri tome postaje sasvim irelevantan, mogli i nestati.
Nema naroda koji ne nastaje postepeno, iz raznih etnosa i identiteta, ali isto tako i nema onoga koji ne nestaje na način da postane nebitan. U tom smislu, Rusija se ne mora ponovno izmisliti, ali mi, čini se, drugog izbora nemamo. Iako nam ne fali materijala, jer to zaista možemo oslanjajući se na sve što smo dobili iz slojeva naše duboke, veoma zanimljive i bogate istorije, koja, bez ikakvog ideologizovanja, pogotovo na pitanje jesi li Srbin ili Bošnjak ili Hrvat daje ne tako jednostavan, ali jasan odgovor. Jesam.
Vuk Bačanović, Foto: vesti.rs