ZAŠTO JE KOMŠIĆEVA “IZDAJA LJEVICE” DOBRA STVAR: Zlatni klovn republike Izetbegovića

Scena u kojoj pred Senadom Hadžifejzovićem pokazuje obraz i ponavlja: „Ovo, ovo! Ovo nema cijenu!“ govori više od hiljadu političkih analiza koje su, u Komšićevom slučaju, i izlišne. O njemu konačnu riječ treba da ima sociološka studija o načinima najgnusnije manipulacije raspamećenom sirotinjom sarajevskih blokova i prigradskih naselja.

Jedan od glavnih bolnih krikova koji posljednjih dana dolazi iz tabora građanskih stranaka u Sarajevu glasi da je Željko Komšić, time što je ušao u koaliciju sa SDA i SBB na svim nivoima – „izdao ljevicu“, zatim i to da je pogazio „građansku Bosnu i Hercegovinu“, i tako dalje…

Ni jedna ni druga optužba ne stoji. Ljevica je u BiH izdata i prestala da postoji 1990., dok građanska Bosna i Hercegovina nikada nije ni postojala. Stoga nema puno razlike između ovih optužbi i  histerične kampanje Komšićevih botova da njihovog predsjednika neko napada jer samo zato jer „nije fašista“ i „jer ne dijeli ljude“.

 Da između Komšića i razularene mase njegovih sljedbenika nema puno razlike, najbolje pokazuje i optužba da opozicija sarađuje sa „sljedbenicima Draže Mihailovića“ (šta god to da značilo, s obzirom da SDA i DF sa takvim sljedbenicima sjedi u svim BiH institucijama).

Komšić je, bez obzira na to što nije imao šta izdati, politička karikatura od samoga početka svoje karijere. Kada je bio „naš Željko“ iz SDP-a. Dakle, još od vremena od kada je u svoj kabinet unosio slike Josipa Broza Tita i ustaškog zapovjednika Blaža Kraljevića svakome sa najelementarnijim političkim obrazovanjem je bilo jasno o kakvoj se barbarogenijskoj političkoj himeri radi

Koja se u potpunosti poklapa sa SDA-ovskim optužbama da je opozicija u svojim kadroviranjima na rukovodeće položaje u Kantonu Sarajevo postavila previše Srba, da nije previše sklona emotivnim ucjenama po predlošku ratnih mitova, a posebno najgori krimen: da je obnovila Kapelu vidovdanskih heroja na sarajevskom groblju Svetih arhangela, u kojoj je sahranjen Gavrilo Princip. Što je u SDA-ovskoj ideologiji za ispiranje mozga zatrovanoj halaši potpuno jednako kao da je sarajevska opozicija i zaista neku instituciju nazvala po Draži Mihailoviću.

PREPORUKA ZA ČITANJE:PUTINOVA LEKCIJA SRBIMA, BOŠNJACIMA I HRVATIMA: Trebaju li Južni Sloveni ponovo da izmisle sami sebe

A to je zbog toga što SDA-u zapravo ne smeta Draža Mihailović. Jer je, bez obzira na sve svoje (ne)poštovaoce, definitivno simbol vječne podjele. Ali smeta Gavrilo Princip. A to je zato jer je suština ideologije SDA, bez obzira na propagandu za naivne, satiranje svih simbola jedinstva koji se ne daju prekodirati i uklopiti u lažno, a neiskreno zalaganje za jedinstvenu BiH. Upravo zbog toga je SDA i zaigrala na utjelovljenje te laži, a to je Željko Komšić. Koji se to pokazao ne samo za Hrvate, nego i za Bošnjake.

Da se razumijemo, Komšić je, bez obzira na to što nije imao šta izdati, politička karikatura od samoga početka svoje karijere. Kada je bio „naš Željko“ iz SDP-a. Dakle, još od vremena od kada je u svoj kabinet unosio slike Josipa Broza Tita i ustaškog zapovjednika Blaža Kraljevića svakome sa najelementarnijim političkim obrazovanjem je bilo jasno o kakvoj se barbarogenijskoj političkoj himeri radi.

Onoj koja nudi kombinaciju lumpenproleterskeog svođenja ljevice na harizmatičnog diktatora i poštovanja svakog kriminalnog i/ili fašističkog šljama, samo ukoliko je 90-ih našao zajednički interes sa politikom Alije Izetbegovića. Baš kao što je SDP, najprije na čelu sa Nijazom Durakovićem, a onda i Zlatkom Lagumdžijom, uvijek bio crveno dugme za spašavanje SDA, tako je logično da je, što voljno što nevoljno, kreirao i rezervnog monstruma za takve potrebe. Da se razumijemo, nema Komšić političke iskrenosti čak ni toliko da bi zaista bio titoista, ili ustaša, ili nekakva monstruozna kombinacija to dvoje moguća samo u banana političkim sistemima. Jer mu, lično i oportunistički, nikada nije bilo ni važno ni potrebno da razumije ni jednu ni drugu ideologiju.

PREPORUKA ZA ČITANJE: VUK BAČANOVIĆ: Handke je lud, živio umjetnik!

Scena u kojoj pred Amirom Zukićem pokazuje obraz i ponavlja: „Ovo, ovo! Ovo nema cijenu!“ govori više od hiljadu političkih analiza koje su, u Komšićevom slučaju i izlišne. O njemu konačnu riječ treba da ima sociološka studija o načinima najgnusnije manipulacije raspamećenom sirotinjom sarajevskih blokova i prigradskih naselja. U ravni sa Nihadom Aličkovićem i njegovim „Antidejton pokretom“, s tim da Aličković nije imao tu sreću da se rodi kao Željko ili, recimo, Dragan Bursać, pa da, neartikulisano urlikanje SDA ratne propagande, kruniše pozicijom „anamoonog“, „dobrog vlaha/turčina“. Koji klima glavom i potvrđuje sve ono što se „nama“ sviđa, a što je, opet, još uvijek, jedna od naunosnijih mediokritetskih pozicija na političkoj sceni Južnih Slovena. Pogotovo u slučaju Komšića gdje je najočitije kako zlatni ljiljan postaje zlatni klovn.

Ako su srpski i hrvatski nacionalizam u BiH krhko jedinstvo jugoslovenskog tkiva transparentno rušili „izvana“, Izetbegovićev „građanski koncept“ je to činio iznutra, na način da kada nešto želiš obesmisliti onda tome nečemu stani na čelo i nastoj da razočaraš sve i sva osim onih koje je nemoguće razočarati: bestidnike koje ćeš, za potpuno druge ciljeve, iskorištavati do kraja.

U tom smislu nas od Komšića nas ništa ne treba i ne može iznenaditi, pa ni to da karijeru završi u SDA, ili čak da se vrati u SDP u postojećem stanju. On je od samog početka istinski simbol ratne i poratne porodične države Izetbegovića, koja je opet sinonim za lažno jedinstvo. Ako su srpski i hrvatski nacionalizam u BiH krhko jedinstvo jugoslovenskog tkiva transparentno rušili „izvana“, Izetbegovićev „građanski koncept“ je to činio iznutra, na način da kada nešto želiš obesmisliti onda tome nečemu stani na čelo i nastoj da razočaraš sve i sva osim onih koje je nemoguće razočarati: bestidnike koje ćeš, za potpuno druge ciljeve, iskorištavati do kraja.

PREPORUKA ZA ČITANJE: TEKST KOJI JE CEO BALKAN OSTAVIO BEZ DAHA! Edin Zubčević: Ja, zlatni ljiljan

Ali to i dalje ne govori o tome da je jedinstvo nešto loše, osim što ga je, izvanredno teško graditi, jer takva priča, ukoliko je iskrena, ne donosi ploda na kratke staze, već zahtjeva mnogo promišljanja, žrtvovanja i mudre i odgovorne politike. Podilaziti najnižim instinktima, bili oni konfesionalno-nacionalistički ili građanski je najjeftinija droga na tržištu, pa nikakvo čudo da Komšiću i njegovim sljedbenicima smeta čak i muftija Muamer Zukorlić, koji čvrsto stoji na bošnjačkim pozicijama, ali i dugoročno promišlja o konceptima od kojih SDA hvata panika, a to su političke afilijacije koje nadilaze skučena parohijalna razmišljanja, u ovom slučaju kod Bošnjaka i Srba, a posljedično i Hrvata.

U tom smislu je Komšićev potez rušenja kantonalne vlade vrlo pozitivan korak. Za Komšića svakako unosan, jer je sebi osigurao doživotnu apanažu, nepresušne zalihe alkohola, kao i osjećaj zadovoljstva jer je od namazane jalijaške varalice ipak odskočio u društvo alfa-varalica sirotinje. A za sve oni koji su sigurni da je ispravan politički put za narode BiH i bivše Jugoslavije građenje što čvršćih veza i političkog objedinjavanja, otrježnjujući.

Jer o jedinstvu svakako neće odlučivati likovi poput Komšića koji su proizvedeni za drugu svrhu. Stoga je dobro da svoje trule „ljevičarske“ pokrete do kraja unište i ubiju. Kako bi, kada taj korov samoga sebe uguši, izrasle neke nove, zdrave i hrabre snage na ljevici, a čije polazište neće biti jeftine opsjene i prevare tragičnih 90-tih. One koje će igru voditi, a ne one kojima će biti nametana.

Piše: Vuk Bačanović Foto: HRT

1 thought on “ZAŠTO JE KOMŠIĆEVA “IZDAJA LJEVICE” DOBRA STVAR: Zlatni klovn republike Izetbegovića”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top