ŠPREHENZI DOJČ? Šta nam poručuje “Špigl” i kakve bi pouke srpska opozicija trebala da izvuče iz teksta koji nije razumela

Špigl je srpskoj opoziciji, namerno ili nenamerno, otkrio ime njenog (ne)suđenog budućeg lidera, jedinog čoveka koji svojim likom i delom može da ih ujedini pod jednu zastavu i povede do neke buduće izborne pobede. Ime koje su oni već znali, ali o njemu nisu razmišljali na taj način. Ime Aleksandra Obradovića.

Nemački Špigl objavio je prekjuče na svom sajtu priču o srpskom uzbunjivaču Aleksandru Obradoviću, koji danas, nadamo se, po vojnički odbrojava “nula-nula-noć” svog kućnog robijaškog staža zbog otkrivanja informacija koje su dovele do pokretanja afere “Krušik”.

Simpatičan tekst, ne mnogo dugačak, čiji je autor, pozivajući se mahom na pisanje naših medija (BIRN) i izjave samog Obradovića, a pod naslovom „Uzbunjivač stavlja srpsku vlast pod pritisak“, bogami lepo opleo po Vučićevoj Srbiji, u kojoj se ilegalno trguje naoružanjem i koja je, kako vele: “sušta suprotnost u odnosu na predivnu sliku zapadnobalkanske zemlje koja sprovodi reforme, s kojom predsednik AV vodi kampanju za pristupanje EU”.

Novinar Keno Verzek još nije pošteno ni ustao sa stolice i zaklopio laptop, a Tviter u zemlji Srbiji se usijao. Srpski opozicioni lideri i njihovi saradnici, od kojih neki gro radnog vremena provode čučeći na toj društvenoj mreži, skupljajući lajkove uvek istih likova umesto da jure glasove po provinciji, brže bolje su preneli pisanje Špigla. Onako slavodobitno, kako to samo mi umemo, baš ko da je Merkelova upravo povukla ambasadora iz Beograda i poslala Vučiću konjsku glavu sa posvetom.

A nije. Ni blizu.

Budući da nisam neki poznavalac nemačkog, izuzev ono par fraza iz partizanskih filmova (šnele-šnele, ausvajs-bite, cvaj partizanen šlafen in kukuruzen…), zamolio sam one koji jesu da mi malo bolje rastumače šta zaista piše u tom štivu. U redovima, ali i između njih. Pošto, da prostite, domaćim medijima i njihovim prevodiocima nešto i ne verujem na reč.

Ono što tekst u Špiglu implicira nije to da Evropi kao civilizovanom društvu ne treba vlast kakvu imaju Srbi, već da im ne treba Srbija, takva kakva jeste

Ono što sam otkrio bilo je prilično razočaravajuće, sa stanovišta srpske opozicije gledano. Ali i ove države, an ženeral. Naime, iako se u Špiglovom tekstu navodi da je Srbija zemlja uboga, u kojoj vlast, sklona korupciji, šikanira sve koji misle suprotno, njegova suština i ono što implicira nije to da Evropi kao civilizovanom društvu ne treba takva autoritarna vlast, već da im ne treba Srbija, takva kakva jeste, sa bliskom istorijom kakvu ima.

PREPORUKA ZA ČITANJE: VUK BAČANOVIĆ: Handke je lud, živio umjetnik!

“Čak i za vreme diktatora Miloševića, kada je Vučić bio veoma ratoborni ministar informisanja, Srbija je bila jedna od najvećih baza za ilegalno krijumčarenje oružja u Jugoistočnoj Evropi. Ništa se nije promenilo u međuvremenu. Zbog toga Srbija, kandidat za EU, predstavlja bezbednosni rizik koji ne bi trebalo potceniti“, doslovce piše u tekstu Špigla.

Pa, sad…Onome ko zaista želi da razume, a ne da zaluđuje okolo sebe i druge, prikuplja “srca” i one kurčeve “palčeve” po društvenim mrežama, njemu su stvari kristalno jasne.

Špigl nam, istina indirektno, ali zato vrlo sugestivno, poručuje da su vrata EU za Srbiju do daljnjeg zatvorena. Posle Bregzita i niza afera, zaključno sa stavovima nekih članica (prvenstveno Francuske) da se dalje proširenje stopira dok se EU iz temelja ne reformiše (što su na svojoj koži već osetile Makedonija i Albanija), jasno je da će Srbija narednu deceniju Evropi služiti isključivo kao glavni izbeglički kontejner za migrante koji dolaze sa Istoka.

Razume se, niko nam to neće otvoreno reći, ali ko nije u stanju da rastumači tako očigledan “govor tela” evropskih emisara, taj ne treba ni da se bavi politikom.

Naravno da će EU nastaviti da maše slatkom šargarepom pred očima srpskih političkih prvaka, režimskih i opozicionih (koji su se listom izjasnili za EU kao jedinu i tako sebi uskratili druge alternative), držeći ih u stanju hipnotisanog teleta pred šarenim plavim vratima posutim žutim zvezdicama, spremne da i dalje čine ustupke koji Evropljane ne koštaju ništa, ako u budžet ne računamo šuplja obećanja. I nije im zameriti zbog toga. Mislim, Evropljanima. Ko je, jelte, lud da propusti takvu priliku?

Koliko smo Evropi, tačnije Nemačkoj, važni u ovom trenutku, govori i činjenica da se autor teksta u Špiglu, magazinu koji je čuven po istraživačkom novinarstvu, nije potrudio čak ni da plati kartu do Srbije i na licu mesta prikupi činjenice, nego ga je napisao ugodno zavaljen u svoju novinarsku stolicu, negde u hladnom Hamburgu. Malo surfa po internetu, jedan telefonski poziv u Valjevo, i…eto ga.

Špigl nam, istina indirektno, ali zato vrlo sugestivno, poručuje da su vrata EU za Srbiju do daljnjeg zatvorena i da će Srbija narednu deceniju Evropi služiti isključivo kao izbeglički kontejner za migrante koji dolaze sa Istoka

Isuviše niskubudžetno da bi iza toga stajale nekakve ozbiljne namere Bundes republike, bar glede onoga što bi želela srpska opozicija, koja će, ako ovako nastavi (živi bili pa videli), za EU i dalje predstavljati monetu za potkusurivanje sa Vučićem, sredstvo pritiska kojim će ga razni Merkeli i Mekalisteri terati da ispuni obećanja koja je dao u vezi Kosova. I ko zna čega još…

Jedini koji to izgleda ne kapiraju jesu srpski opozicionari. Ali ok, da im ne potapam baš sve lađe, imam za njih i jednu dobru vest…

**********

Špigl možda nije najavio bolje dane za srpsku opoziciju, bar u smislu tretmana koji Vučićev režim ima kod tamošnjih vlasti, ali jeste nešto drugo. On je, čak iz Nemačke, primetio ono što srpska opozicija, tušta i tma novokomponovanih stranaka i lidera, nije uspela da provali sa Terazija.

PREPORUKA ZA ČITANJE: INTERVJU, MIĆKO LJUBIČIĆ: Satiričari možda i jesu izduvni ventil Srbije, ali ne produžavaju životni vek ove vlasti

Špigl je srpskoj opoziciji, namerno ili nenamerno, otkrio ime njenog (ne)suđenog budućeg lidera, jedinog čoveka koji svojim likom i delom može da ih ujedini pod jednu zastavu i povede do neke buduće izborne pobede.

Ime koje su već znali, ali o njemu nisu razmišljali na taj način. Ime Aleksandra Obradovića.

Uzbunjivač iz “Krušika”, naime, idealan je kamen temeljac za buduću ujedinjenu opoziciju jer, za početak, kao svojevremeno Koštunica, ima neukaljanu biografiju i svakako izaziva najmanje izliva ega i sujete kod ostalih lidera opozicije, koji bi se pre poubijali nego da jedan drugom daju primat.

I na samo zbog toga, naravno…

DA LI JE UZBUNJIVAČ POSLEDNJA NADA OPOZICIJE? Aleksandar Obradović

Pored sujete, opozicija bi, pre nego li pokuca na Obradovićeva vrata, trebala da se odrekne i nekih sumanutih ideja, poput one o izlasku na izbore u “nekoliko kolona”

Ako je Koštunica bio skromni političar akademskih nazora, lišen talenta za samopromociju i bogaćenje, te, kao takav, u društvu Đinđića, Batića, Čovića i drugih lidera DOS-a bio idealan izbor za protivkandidata Miloševiću, onda se Aleksandar Obradović svojom hrabrošću i ličnom žrtvom bez interesa nameće kao savršen kandidat za ovo vreme i prilike.

Bar dok Novak Đoković ne pokupi još tih nekoliko pehara koji mu nedostaju i ne okači reket o klin.

Opozicionari bi, ukoliko bude razuma među njima, koliko sutra, ako Tužilaštvo odluči da ukine kućni pritvor Obradoviću, ttrebali da pokucaju na njegova vrata i predlože mu ono što sam gore, u kratkim crtama, izložio.

Naravno, pored sujete, opozicija bi, pre nego pokuca na Obradovićeva vrata, trebala da se odrekne i nekih sumanutih ideja, poput one o izlasku na izbore u “nekoliko kolona”, jer je svakom sa tri grama mozga jasno da tako rasparčani nemaju nikakve šanse na izborima sa ovako motivisanim neprijateljem, koji ne rizikuje samo da izgubi vlast, nego i mnogo više od toga.

PREPORUKA ZA ČITANJE: INTERVJU, MILO LOMPAR: Vučićeva vlast je spremna na svaku strahotu da bi ostala na vlasti, odbijam da kao profesor učestvujem u njihovim manifestacijama

Ajmo dalje sa prilozima tezi o Obradoviću kao jedinoj nadi opozicije…

Obični ljudi, koji nisu puleni nijedne stranke a ne mirišu ovaj režim, očajni su i polako gube nadu. Ti i takvi, posle serije zabluda, traže svetlo na kraju tunela, novo lice koje bi ih trglo iz čamotinje. Aktuelni lideri opozicije to sigurno nisu. I što vreme više protiče – to će manje biti. Ali Aleksandar Obradović jeste. On je taj koji bi mogao na birališta da izvede onu kritičnu masu uspavanih i neodlučnih.

Tako ujedinjena opozicija, sa Obradovićem na čelu (ne obavezno i kao nosiocem liste i kandidatom za premijera) i još nekoliko neukaljanih ljudi, poput sudije Majića, u prvim redovima, uz još jednom glasno naglašene stavke Ugovora sa narodom, naročito u onom delu u kome se lideri opozicije odriču funkcija nakon dolaska na vlast i garantuju ekspertsku vladu…mogla bi jasno i glasno Vučiću, Zapadu, ali i Istoku, da stavi do znanja pod kakvim uslovima pristaje na izbore, ali postavi i druge zahteve koji nisu direktno vezani za glasački proces.

Pritisak na režim bi u tom slučaju porastao, a vrlo je verovatno da bi i “međunarodni faktori” shvatili da pred sobom konačno imaju ozbiljnu snagu, sa kojom moraju da sednu za sto i razgovaraju, a ne razbijenu vojsku čije posvađane lidere zamajavaju odvojenim ručkovima po kafeterijama beogradskih ambasada.

U takvom jednom raspletu nije čak presudno ni da li će takva opozicija izaći na izbore ili ne. I jedno i drugo može da bude win-win situacija.

Kako? Pa, lepo.

Ako se odluče za bojkot, u parlamentu će ostati samo poslanici SNS i SPS što će Skupštinu učiniti praktično nevažnom i sekundarnom u političkom životu Srbije, a opoziciji otvoriti nove puteve borbe.

U slučaju eventualnog izlaska na izbore, naravno pod uslovom da se steknu iole normalni uslovi za to, idealni scenario je svaki rezultat koji bi SNS ostavio ispod 50% poslaničkih mandata.

Jer, onda ostaje Dačić. A svi znamo ko je Dačić…

Piše: Antonije Kovačević Foto: Der Spiegel

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top