MUHAMED KOVAČEVIĆ: Dragan Vikić, mitologija i činjenice o heroju odbrane ratnog Sarajeva

Živeći u današnjem Sarajevu, potpuno je normalno da simbolizam i mitologija potisnu stvarnost. Tako su nam u simboličkom smislu važniji optuženici od žrtava, patriotizam od pravne države, fabrikovane istine od stvarnih činjenica.

Tako je, u političkom nedeljniku Start (9.12.2019.), kolega Đuro Kozar napisao tekst pod naslovom „Od heroja do optuženika“, postavljajući pitanje „Ko je smjestio Draganu Vikiću?“.

U potpuno subjektivnom tekstu, kolega Kozar je dao svoje viđenje procesa suđenja Draganu Vikiću, u slučaju ubistva osam pripadnika rezervnog sastava JNA, poznatijeg kao slučaj „Veliki park“.

Heroj ili “heroj”, pitanje je sad?

Prva stvar koja bode u oči, a prožima se cijelim tekstom kolege Kozara, jeste simboličko predstavljanje Dragana Vikića bez pokušaja realnog sagledavanja situacije.

Ako uzmemo u obzir emocionalno shvatanje lika i djela Dragana Vikića, njegovo medijsko predstavljanje kao pop–ikone ratnog Sarajeva, sa dubokim sociološkim otklonom prema divljacima sa brda, onda bez sumnje možemo ustvrditi da je Dragan Vikić uistinu heroj.

No ako bi malo objektivnije sagledali događaje koji su se dešavali u tom vremenu, i način reagiranja dotičnog Vikića, onda sasvim objektivno, bez ikakve sumnje, možemo staviti ogromni upitnik na „herojstvo“ Dragana Vikića.

PREPORUKA ZA ČITANJE: VUK BAČANOVIĆ: Handke je lud, živio umjetnik!

U prilog tome ovim putem želim istaknuti samo dvije stvari, u moru još sitnih detalja, koje bi se mogle analizirati u tezi o Vikiću kao antiheroju. Vjerovatno bi Vikić u oba slučaja imao jako čvrst, da kažem i neupitan albi, ali s obzirom da je tada bio komandant ni manje ni više nego specijalnih jedinica MUP-a, njegova komandna odgovornost u tim slučajevima je neizbježna.

Tu prvenstveno mislim na pitanje blokade grada Sarajeva barikadama SDS-ovih paravojnih, odnosno parapolicijskih snaga. Postavlja se pitanje, kako je moguće da je grad danima bio blokiran od strane lica koja su nosila čarape na glavi, i imala kalašnikove u rukama, a da nije niti u jednom slučaju nije intervenisala specijalna policija da ih ukloni. Posebno imajući u vidu da je tadašnji odred specijalne policije djelovao prilikom hapšenja snajperista koji su sa sarajevskog hotela “Holidej In” pucali po demonstrantima okupljenim oko zgrade tadašnje parlementalne skupštine RBiH.

Naravno, tu se kao iz topa može dati argumentacija da je tadašnje Predsjedništvo tražilo političko rješenje uklanjana tih barikada… ali upravo u tom grmu i leži „zec“!

Naime, upravo time što su policijske snage izgubile samostalnost u odlučivanju, u smislu slobodne procene dešavanja na terenu i djelovanja u skladu s njom, otvorio se krug pakla koji je za posljedicu imao katastrofalna dešavanja na terenu. I tu Vikić, kao prvorangirani svoje formacije, snosi odgovornost, jer nije bio u stanju da se postavi prema svojim nadređenima.

Pljačka u Krteljima

Takav vid Vikićevog ponašanja dobiće potvrdu i u slučaju pljačke policijskog skladišta u Krteljima, gdje, koje li ironije, tadašnji pripadnik  specijalne policije Fikret Prevljak, sa svojim tadašnjim partnerom Mirkom Bunozom (ondašnjim komadantom paravojne jedinice HOS u Sarajevskom naselju Hrasnica), pljačka skladište luksuznih automobila specijalnog odreda MUP-a.

PREPORUKA ZA ČITANJE:TEKST KOJI JE CEO BALKAN OSTAVIO BEZ DAHA! Edin Zubčević: Ja, zlatni ljiljan

Vjerovatno će baš ovaj slučaj pljačke magacina u Krteljima i definitivno zapečatiti dalju sudbinu Dragana Vikića, jer, uvidjevši da nije bilo organizovanog bunta „na terenu“, Vikićevi pretpostavljeni su imali jasan signal da mogu raditi šta hoće, odnosno šta žele. Tu prvenstveno mislim na tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Aliju Delimustafića.

ISKORISTIO SITUACIJU: Bivši ministar unutrašnjih poslova Alija Delimustafić

Ipak, imajući u vidu emocionalno doživljavanje Dragana Vikića, inače jednog od rijetkih živućih sarajevskih „heroja“, kao simbola otpora, bilo kakav kritički upit o ulozi Dragana Vikića, kao čovjeka, ili poziv na njegovu odgovornost, do danas je bio nemoguć. I još zadugo neće biti moguć u ovom i ovakvom Sarajevu.

Vojnike pobili „nako“ 

Slučaj zločina u Velikom Parku, kao i uostalom drugih zločina počinjenih od strane, da ih tako nazovemo, regularnih jedinica Patriotske lige, odnosno kasnije Armije BiH, za sarajevske novinare je mučna tema.

Podsjećanja radi, kao “Zločin u Velikom Parku” imenovan je događaj od 22. aprila 1992. godine, kada je za samo jedan čas život izgubilo osam pripadnika bivše JNA, koji su prvo zarobljeni u Aerodromskom naselju, a potom zvjerski likvidirani u Velikom parku u Sarajevu. Ubijeni su Milivoje Lalović, Đorđe Bjelica, Zoran Marković, Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Nedeljko Vujičić i Miladin Vukmanović.

Tek 26 godina posle zločina, pronađeni su djelimični posmrtni ostaci samo dvojice ubijenih srpskih zarobljenika. Pred Sudom BiH u toku je proces u predmetu “Veliki park” u kojem su četiri lica optužena za zločin nad ratnim zarobljenicima. Optužnica tereti bivšeg komandanta Specijalne jedinice MUP-a BiH Dragana Vikića, bivšeg ministar unutrašnjih poslova BiH Jusufa Pušinu, te Nermina Uzunovića i Mladena Čovčića, a svi su optuženi za neprocesuiranje počinilaca zločina po tzv. komandnoj odgovornosti.

Iako je prošlo toliko godina od rata, zid šutnje i dalje nepriskosnoveno stoji. Zid koji po pravilu u opisu konteksta ima famozno ALI, ili se nađe neki drugi način kako bi se relativizovao taj događaj.

Nema agresora, nema opravdanja

Da nije tako, do sada makar bila podignuta neka ploča sa imenima tih mladića, kao vid civilizacijskog čina onog Sarajeva koje smatra da je Dragan Vikić heroj. Jer, zaboga, valjda smo se za to i borili, da slobodno možemo reći da su žrtve– žrtve, a zlikovci–zlikovci.

Nažalost, tog spomenika nema, niti će ga biti skoro. No ono što je bitno ovdje naglasiti, a što se u cijeloj priči o ovim nesretnim mladićima izostavlja, jeste da su svi oni bili građani tadašnjeg grada Sarajeva!

PREPORUKA ZA ČITANJE: INTERVJU, TARIK HAVERIĆ: Multietnički karakter BiH bio je osuđen na nestanak kada su dobre duše počele da ga ističu kao neku posebnost

Upravo ova činjenica, duboko kompromitira postavljenu historijsku predstavu o „stranim agresorima“, jer se radilo o lokalnim momcima, od kojih su čak njih trojica, pod pratnjom tadašnje milicije privedena u rezervni sastav JNA u kasarni u Lukavici.

Ako se pri tome uzme u obzir i činjenica da su oni sa svojim oklopnim vozilom, koje se pokvarilo na ulazu u Kasindolsku ulicu, krenuli ka sarajevskom naselju Ilidža, na poziv tadašnjih srpskih teritorijalaca, koje je bez najave i pored dogovora o nenapadanju između Huseina Mahmutovića (Predsjednik Patriotske lige “Hrasnica”) i Tome Kovača (načelnik srpske policijske stanice Ilidža), napala Patriotska Liga BiH iz pravca Hrasnice i Sokolović Kolonije, onda cijeli ovaj slučaj ima jednu potpuno drugu, prije svega historijsku težinu.

Jer, sa sadašnjeg historijskog gledanja stvari, ti momci su bili agresori i s toga je potpuno „normalno“ reći, a kako je to napisao i kolega Kozar, da su oni pucali po Aerodromskom naselju. Iako je recimo, baš u tom naselju, i baš u tom trenutku, živjela porodica jednog od nesretnika.

Mogu li biti odgovorni samo Vikić i Pušina?

Ko je stvarno „smjestio“ Vikiću? Odgovor na to pitanje ćemo, možda, dobiti do kraja suđenja. No, iz sadašnjeg sudskog izlaganja može se reći da je kandidata za tu titulu mnogo, kao što je i mnogo nevjerovatnih, usudio bih se reći i kontradiktornih informacija.

Prva je svakako potvrđena optužnica, koja za tkz. komandnu odgovornost, tereti isključivo Dragana Vikića i Jusufa Pušinu (tadašnjeg prvog čovjeka sarajevske policije), bez njihovih nadređenih. U moru potencijalnih teorija zašto je to tako dolazi se do novih apsolutno nevjerovatnih saznanja, kao što je recimo ono da tadašnji načelnik bezbjednosti ARBiH, Fikret Muslimović, nije imao informaciju o tom zločinu.

PREPORUKA ZA ČITANJE: ZAŠTO JE KOMŠIĆEVA “IZDAJA LJEVICE” DOBRA STVAR: Zlatni klovn republike Izetbegovića

I tu se ne staje…Tadašnja sigurnosna agencija AID, na čelu sa Kemalom Ademovićem, gubi dokumentaciju tog slučaja. Pa još kada se tome doda da je jedan od izvršilaca zločina bio pripadnik službe državne bezbjednosti BiH Nedžad Herenda, a da je načelnik te službe Bakir Alispahić oslobođen optužnice za komandnu odgovornost, onda postaje i više nego očigledno da je dotadašnja neformalna grupa, možemo je slobodno nazvati paravojna jedinica na čelu sa Jukom Prazinom, nadjačala regularne specijalne jedinice MUP-a, na čelu sa Draganom Vikićem.

NA ČELU GRUPE POČINILACA ZLOČINA: Jusuf Juka Prazina

Da li će sudsko vijeće vidjeti stvari na ovakav način, ostaje da se vidi. No, jedna stvar je apsolutno jasna, Vikiću se ne sudi zbog planiranja ili učestovanja u ubistvu zarobljenih mladića, nego zbog činjenice da nije uhapsio počinioce tog ubistva.

Kao posebno pitanje se može staviti kontekst pokretanja tužbe. A to se dešava onog trenutka kada Vikić politički prilazi Fahrudinu Radončiću, odnosno kada se zvanično kandidirao ispred stranke SBB da postane načelnik općine “važnije od deset drugih općina”, što bi rekao gospodin Bakir Izetbegović. A to je Općina Centar u Sarajevu.

I DALJE NA SLOBODI: Potjernica za Nedžadom Herendom

Može li se sve svoditi na lični odnos?

I kada vidite ko je pobjedio Vikića na tim izborima, a ako pri tome dodate činjenicu da ondašnji Vikićev zapovjednik, gospodin Alija Delimustafić, i dalje nije procesuiran (iako je uhapšen sa novcem u rukama ispred svoje agencije za nekretnine, osumnjičen da je vršio prodaju stanova bez riješenog imovinskog pitanja), mislim da nije teško zaključiti ko je potencijalni „krivac“ za Vikićevu sadašnju tešku sudbinu.

Zna to i kolega Kozar, ali također zna da nije baš pametno i mudro prozivati takve osobe, jer čovjek može kasnije da ima problema čak iako govori notorne činjenice. Zato on mudro za kraj ostavlja lični odnos prema gospodinu Vikiću, pitajući se da li će se ukazati ponovo mogućnost da se sretnu ? Na to pitanje će možda odgovoriti sudsko vijeće. Za nadati se da će istina pobijediti.

A istina je nekada veoma gorka stvar.

Pogotovo ako se uzme u kontekstu tih ratnih dešavanja. Naime, sasvim sam siguran da će jednom u budućnosti, kada svi ratni akteri odu sa scene, ozbiljni historičari okarakterisati rat u Sarajevu kao bjesomučno teroriziranje granatama, bombama i snajperskom paljbom nedužnih građana. Te bi se taj fenomen mogao nazvati specijalnim ratom, bez upotrebe vojne tehnike i sile za osvajanje ili zauzimanje samog grada.

Također će vrlo lako biti dokazati da tokom cijelog vremena okupacije nikada nije pokrenuta niti jedna ozbiljna vojna ofanziva da se obruč oko Sarajeva probije. Osim ako je osvanje vrhova Treskavice 1995.god. moglo značiti deblokiranje Ilidže, ili recimo Vogošće.

Zbog toga je jasno da nema ama baš nikakvog smisla povezivati suđenje gospodinu Vikiću sa suđenjem odbrani cjelokupnog grada Sarajeva.

Piše: Muhamed Kovačević (Preokret) Foto: Wikipedia, BHRT, FTV, Face TV

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top