DENIS ŠVRAKIĆ: Kratko razmišljanje o genocidu, njegovim negatorima, Handkeu i švedskoj Kraljevskoj akademiji

Za Raphaela Lemkina, koji je skovao pojam genocida opisujući Holokaust četrdesetih godina prošloga vijeka, taj zločin nad zločinima označavao je povratak prosvijećenog naroda barbarizmu. Horkheimer i Adorno smatrali su da ideali prosvjetiteljstva, a to su ljudska emancipacija i racionalizam, otuđuju čovjeka i u njemu bude čežnju za kontrolisanjem prirode. Zygmunt Bauman tvrdio je da je prosvjetiteljstvo iznjedrilo koncept istrebljenja cijelih naroda kao modusa uspostave „savršenog društva“, pišući da je moderna ideja o apsolutnoj mjerljivosti i apsolutnoj klasifikaciji svega, pa čak i cijelih „rasa“ i njihovih karaktera, aberacija nastala iz prosvjetiteljstva. Po Baumanu, kolektivni um „racionalnog i prosvijećenog“ društva, koji vjeruje u purifikaciju države kroz društveni inžinjering u sklopu kojeg „legitimno“ istrebljenje neke grupe predstavlja puko oruđje, skovao je žargon koji racionalizuje genocid.

“Čišćenje grmlja”

Jermeni su nazivani „tuberkuloznim mikrobima“, da bi jedan izvjesni turski političar postavio retoričko pitanje: „zar nije obaveza ljekara da ubije mikrobe?“ Hitler je urlao o „jevrejskom virusu“, ističući da bi „eliminacija štetočine bila usluga čovječanstvu“. Vrtlarski rječnik, kao posve biološki, uz medicinski vokabular takođe je našao mjesto u opštoj genocidnoj terminologiji i njegovim kolokvijalizmima.

Ko priznaje desetine genocida izvršenih nad malobrojnim narodima Bliskog Istoka poput Asiraca i Mandejaca? Možda poneke državne ili međunarodne institucije, možda poneki autor, posvetivši im radove, no međunarodnog konzensusa nema i ti genocidi nikada neće biti opšte mjesto utkano u kolektivnu svijest čovječanstva.

Tako se u Ruandi kasapljenje Tutsija mačetama nazivalo „čišćenjem grmlja“, a masakriranje žena i djece „čupanjem korijena lošeg korova“. Moderni genocid, po Baumanu, dakle, predstavlja skriveno i bolesno lice nedvojbeno pozitivnih tekovina prosvjetiteljstva i političke moderne, dok subjekti njegovog izvršenja predstavljaju kolektivne nosioce tih tekovina.

Naime, kao što su žrtve genocida cijele grupe, njegovi izvršioci – bili posredni ili neposredni – takođe su cijele grupe. Zato se genocidi negiraju.   Dakle, moramo biti svjesni da je svaki genocid, pa čak i oni koji su sudski presuđeni, nažalost, postao javno dobro koje je podložno tobožnjoj i vrlo često odvratnoj „interpretaciji”, ma koliko bio očigledan te, kao što napisah, sudski presuđen. Konzensus o genocidu nad Jermenima i dalje ne postoji, a službeni stav o njemu zavisi od službenog odnosa prema Republici Turskoj, koja ga i dalje negira.

Genocidom ću te, genocidom ćeš me

Valja podsjetiti da je Rezolucija o jermenskom genocidu nedavno oborena u američkom kongresu koji se cinično samoidentifikuje kao ključni promicatelj sloboda i ljudskih prava u svijetu. Međunarodni odnos prema genocidu u Ruandi, tokom kojeg je gotovo milion Tutsija za četiri mjeseca izmasakrirano, bio je u najmanju ruku groteskno ciničan. Tadašnja ambasadorica Sjedinjenih Američkih Država u UN-u, nama poznata, Madeleine Albright, pored svih mogućih i neoborivih dokaza i svjedočanstava, tvrdoglavo je odbijala tamošnje događaje nazvati genocidom, izmišljajući kojekakve eufemističke kovanice poput “genocidne radnje” i “zločini s elementima genocidnosti”, kako bi eskivirala konkretno djelovanje. Razlog je dakako bio politikantski.

Možda bi se ipak morali vratiti Zygmunt Baumanu te ustanoviti da je genocid posljednji stadij onih patologija koje su inherentne svakoj naciji, političkom narodu i konfesionalnoj grupi, a da se odnos prema genocidu, shodno rečenom, na globalnoj sceni iz toga razloga vezuje za politikanstvo i međunarodne odnose i interese – za tobožnju “interpretaciju”.

Američko javno mnijenje bilo je protiv nove vojne intervencije u Africi nakon što je devetnaest američkih vojnika poginulo u Somaliji godinu dana ranije. Pored domaće javnosti, tetošila se francuska i belgijska diplomatija, budući da je genocide izvršen u njihovom geostrateškom dvorištu, a Francuska je, na čelu sa Francois Mitterrandom, aktivno pomagala Hutu režim koji ga je izvršio. Međunarodni stav se promijenio tek kada je ustanovljen monstruozan obim zločina i kada je naprosto bilo nemoguće opisati događaje bilo kojom drugom riječju osim genocidom.

Sjetimo se i niza genocida izvršenih nad domorodačkim stanovništvima pojednih zemalja Latinske Amerike, a predovođenih raznoraznim desničarskim vojnim huntama, no ni oni nikada nisu presuđeni kao genocidi i o njima se danas uopšte ne govori – kao da se nikada ništa nije dogodilo u El Salvadoru, Nikaragvi, Gvatemali i sličnim zemljama State Department-ovog dominiona. Genocid nad narodima Herero, Sana i Nama, kojeg je Njemačko Carstvo sprovelo u Namibiji takođe nikada nije priznat od strane današnje Njemačke, koja se službeno tek izvinila 2007. godine apsolutno neprihvatljivim riječima: “ljudska prava su tada bila grubo prekršena”.

Konvencija o genocidu donesena je trideset i pet godina kasnije i ona je, nemojmo se lagati, samo preimenovala etničko čišćenje – pokušaj i namjeru uništenja određene nacionalne, etničke, rasne ili konfesionalne grupe – u genocid.

Eklatantan primjer genocida, sprovedenog od strane Francuske, a koji je odnio blizu milion života danas se naziva, možete misliti, “Pacifikacijom Alžira”. Koje državne ili međunarodne institucije priznaju genocid čije su žrtve bile australijski Aboridžini? Ko priznaje desetine genocida izvršenih nad malobrojnim narodima Bliskog Istoka poput Asiraca i Mandejaca? Možda poneke državne ili međunarodne institucije, možda poneki autor, posvetivši im radove, no međunarodnog konzensusa nema i ti genocidi nikada neće biti opšte mjesto utkano u kolektivnu svijest čovječanstva. Zašto je Rusija 2010. godine aktivno lobirala da susjedne zemlje ne priznaju Holodomor kao genocid nad etničkim ukrajincima koji su tridesetih godina prošloga vijeka stradali uslijed vještački proizvedene gladi? Na koncu valja pitati zašto je genocid nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj zbrisan iz kolektivne memorije čovječanstva, iako on, kao sastavni dio Holokausta, nije predmet raširenog revizionizma, osim u hrvatskim revizionističkim krugovima.

Tadašnja ambasadorica SAD u Ujedinjenim nacijama, nama poznata Madeleine Albright, pored svih mogućih i neoborivih dokaza i svjedočanstava, tvrdoglavo je odbijala događaje u Ruandi nazvati genocidom, izmišljajući kojekakve eufemističke kovanice poput “genocidne radnje” i “zločini s elementima genocidnosti”

Zašto se sistematsko i masovno ubijanje iračkih Kurda ne smatra genocidom, iako ono ispunjava sve precizirane tačke koje su propisane Deklaracijom o genocidu? Možda bi se ipak morali vratiti Zygmunt Baumanu te ustanoviti da je genocid posljednji stadij onih patologija koje su inherentne svakoj naciji, političkom narodu i konfesionalnoj grupi, a da se odnos prema genocidu, shodno rečenom, na globalnoj sceni iz toga razloga vezuje za politikanstvo i međunarodne odnose i interese – za tobožnju “interpretaciju”.

Genocid kao valuta političkog potkusurivanja

Kroz tu prizmu moramo sagledati modernu reafirmaciju termina “etničko čišćenje”, prvi puta korištenog za vrijeme Balkanskih ratova, kada su strani dopisnici tadašnje masovne zločine na ovim prostorima okarakterisali kao etnička čišćenja. Konvencija o genocidu donesena je trideset i pet godina kasnije i ona je, nemojmo se lagati, samo preimenovala etničko čišćenje – pokušaj i namjeru uništenja određene nacionalne, etničke, rasne ili konfesionalne grupe – u genocid.

Time je pravno definisala takvo djelo kao najgori ratni zločin kojeg čovječanstvo priznaje, a koji s pravom nosi kolektivnu stigmu koja se teško može ukloniti. Upravo je ta stigma, koja udara na samu bit kolektivne identitarnosti, izvor svake negacije genocida. Naime, priroda genocida je takva da ona podrazumijeva postojanje mnogo dubljeg i iskonskijeg korijena zla koji onemogućava svođenje toga zločina na eksces. Holokaust nije pao s neba, on je bio kulminacija višestoljetnog intelektualnog angažmana njemačkih elita – angažmana koji je u duhu modernosti preoblikovao već postojeću antisemitsku kolektivnu svijest plebsa, a ogledajući se u raznim školama antropologije i filozofije na germanofonskom području. Zločinačko preobraženje nastupilo je tek onda kad su se stekli historijski uslovi. Holokaust je, dakle, bio zločin jednog kolektiviteta nad drugim, iako osmišljen i predvođen konkretnim režimom. Holokaust je bio i njemački i evropski, a ne isključivo nacistički zločin.

Na taj način treba sagledati licemjernu odluku švedske Kraljevske akademije, odnosno vijeća švedskih staraca, kojom je ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost dodijeljena Peteru Handkeu, negatoru pravno utvrđenog srebreničkog genocida. Naime, kao što je slučaj i sa ostalim primjerima navedenim u ovoj kratkoj bilješci, srebrenički genocid, iako pravno utvrđen, podložan je tobožnjim interpretacijama koje su zasnovane na ideološkim i političkim stavovima i predrasudama subjekata koji ih obznanjuju.

Genocid je postao valuta političkog potkusurivanja, a njegova negacija simbolizmom utkana refleksija procesa u onim društvima koji ga negiraju. Ako se vodimo Stantonovom mišlju da je negiranje posljednja faza genocida, a prihvatimo da takav stav, poput tempere na platnu, naslikava autoportret negatora, moramo prihvatiti gorku istinu koja kazuje da licemjerna odluka švedske Kraljevske akademije nadilazi nas i naše tragedije te ukazuje na sve temeljne patologije staroga kontinenta.  

Piše: Denis Švrakić Foto: Vikipedia, Vikimedija, YouTube, Reddit