KAD JE NOVINARSTVO BILO “SEDMA SILA”: Desa Trevisan, žena od koje su strepeli političari

Slobodan Milošević na taj ručak nije došao sam. Sa sobom je doveo Jurija Bajeca i Vladimira Štambuka. ‘Oh, gospodine Miloševiću”, nije propustila Desa Trevisan, ‘očito ste veoma hrabar čovek: na sastanak ste doveli dvojicu. Ali uzalud, neće vam pomoći!

“Novinari su samo oni koji kucaju sa dva prsta, puše, piju i iza sebe imaju bar jedan neuspeo brak. Uslov je naravno i da budu hrabri i drski…”

Reći glasno ovako nešto mogla je samo Desa Trevisan, i to iz dva razloga. Prvi je što uopšte nije marila šta će drugi reći, a drugi je što je zanemarljivo malo onih koji su u profesiji mogli da joj stanu na crtu. I nije ovde reč samo o talentu. Strast je ključna reč.

Rođena je u Zagrebu u imućnoj porodici bankara Pavlovića koji je bio poreklom iz Požarevca, odrastala je ušuškana privilegijama. Međutim, 1941. menja se ram ove idealne slike i njena porodica u poslednji čas uspeva da pobegne u Beograd, gde je ona narednih godina izučavala muzeologiju i arheologiju u Muzeju princa Pavla, čiji je upravnik bio čuveni Milan Kašanin.

Kada su vlast u Jugoslaviji preuzeli komunisti, veći deo imovine njene porodice je oduzet. Zbog svih teških trenutaka koje su doživeli, bila je ogorčena na komunisticki režim, ali i opčinjena zemljom u kojoj je rođena. Napustila je Jugoslaviju da bi se udala za britanskog novinara Erika Borna i negde u to vreme počinje i njena novinarska karijera, ako je karijera dobra reč za ženu koja je sve što je radila doživljavala kao izazov. Reč poraz nije dolazila u obzir. U Jugoslaviju se vraća kao državljanka Velike Britanije i dopisnica londonskog “Tajmsa”, a jedan od njenih prvih zadataka bilo je izveštavanje o braku predsednika Tita sa atraktivnom Srpkinjom iz Hrvatske Jovankom.

Govoreći o tom prvom susretu sa supružnicima Broz, Desa Trevison je u intervjuu koji je mnogo godina kasnije dala Tamari Nikčević rekla za “Newsweek”:

UVEK BEZ DLAKE NA JEZIKU: Desa Trevisan

“Jovanka se zaista grozno oblačila, sve dok o tome nije počela da brine Foska Paranos. Na prijemu je Jovanka imala groznu crvenu haljinu sa šljokicama. Kada sam joj prišla da bih se sa njom upoznala, pružajući mi ruku duboko se poklonila. Bila sam zapanjena. Tek su je Vjera i Vladimir Velebit kasnije naučili kako da se ponaša. A Tito? S njim je bilo lako razgovarati: nikada nije tražio pitanja unapred, nikada nije bila zabranjena nijedna tema”, a 1962. bila je među novinarima kojima je dozvoljeno da uđu u Titovu vilu na Brionima.

“Na Brionima niko ništa nije kontrolisao, mogli smo da ukrademo šta smo hteli. Na terasi je stajala, sećam se, ogromna skulptura Augustinčića, unutra je centralno mesto zauzimao raskošan, beli klavir. Na zidovima jednog od Titovih brionskih salona visio je portret čuvenog flamanskog slikara Franca Halsa. ‘Kakva fantastična slika!’, rekla sam. ‘Ma pustite!’, nezainteresovano je odmahnuo general Milan Žeželj. ‘To mora da je nešto veoma staro. Šta će vam to?!’”

Iako Tito nije odbijao da sa njom razgovara, bilo je pitanja na koja nije rado odgovarao. Jedno od takvih je bila i sudbina Milovana Đilasa. “Đido je mrtav!”, odgovorio joj je Tito lupivši šakom o sto. “Đilas je politički mrtav. Može da piše pesme, da radi šta hoće, ali zapamtite, on je politički mrtvac!” Onda je zastao nekoliko sekundi. “Ima li za Milovana Đilasa strašnije smrti?!”, procedio je Tito više za sebe.

“Slobodana Miloševića sam prvi put srela 1987, na prijemu povodom 29. novembra, Dana republike u SFRJ. Pozdravljao se sa američkim ambasadorom u Beogradu, ljubeći se s njim tri puta. ‘Eto, i to sam dočekala!’, rekla sam teatralno. ‘Američki ambasador se tri puta ljubi sa šefom srpskih komunista!’ Miloševića sam potom pozvala na ručak. Odmah je prihvatio. Bio je srdačan, različit od ostalih komunističkih funkcionera. ‘Javite se, molim vas, mojoj sekretarici da utanačimo vreme’, rekao mi je na kraju. ‘Mislim da to nije dobra ideja”, uzvratila sam. ‘Jer ako se javim vašoj sekretarici, ona će već naći hiljadu i jedan razlog da vas od mene sakrije. Bolje mi dajte svoj kućni broj telefona.’ Nije se dvoumio, napisao ga je odmah. Slobodan Milošević na taj ručak nije došao sam. Sa sobom je doveo Jurija Bajeca i Vladimira Štambuka. ‘Oh, gospodine Miloševiću”, nije propustila Desa Trevisan, ‘očito ste veoma hrabar čovek: na sastanak ste doveli dvojicu. Ali uzalud, neće vam pomoći!’”! Na sledeću večeru, koju je Desa priredila na beogradskom splavu „Dijalog”, Milošević je došao sa suprugom Mirjanom Marković, kojoj se, domaćici je to odmah sasula u lice, nije svideo ponuđeni meni: iranski kavijar, najbolja morska riba, vrhunsko vino. “Izgledala je gore nego na fotografijama. Cele večeri je samo ona govorila, uglavnom neverovatne gluposti. Privatno vlasništvo, tvrdila je, na primer, više ne postoji nigde, čak ni na Zapadu. Milošević je samo klimao glavom. Bilo je jasno da je u tom odnosu ona glavna. Istina, Milošević je jeo kavijar i ribu, ali je to bio jedini otpor koji je te noći pružio svojoj dosadnoj i nezanimljivoj supruzi.”

Režim u Srbiji ju je devedesetih smatrao izdajnikom Srbije, a osećala se kao pod opsadom u svom stanu u Palmotićevoj, gde je dobijala smrtne pretnje, a pričalo se da je jednom na nju na ulici čak i pucano.

Slobodana Miloševića je Desa Trevisan srela još jednom, i to tokom čuvenog 14. kongresa CK SKJ, koji su Slovenci napustili. Upravo je bila krenula da pošalje tekst “Tajmsu” kad je iza leđa čula:

“Dobro veče, gospodo Trevisan.”

“Dobro veče”, dobacila je preko ramena. Milošević, medutim, nije odustajao. Pitao ju je kako je.

“Izvrsno”, kazala je. “Baš se spremam da pošaljem tekst “Tajmsu”. “Slovenci su predložili da se zabrani policijska tortura nad političkim zatvorenicima u Srbiji, što ste vi odbili.”

”U Srbiji nema političkih zatvorenika”, odgovorio joj je Milošević.

“Odjednom, videla sam da su se oko nas okupile brojne novinarske ekipe”, pričala je kasnije Desa.

“Vaši podaci govore da u Srbiji ima 260 političkih zatvorenika”, bila sam uporna.

“Nema nijedan!”, uporan je bio Milošević.

“Naravno da ih ima”, već sam počinjala da vičem. “Doduše, s obzirom na to da je reč o Albancima, koje vi ionako ne smatrate ljudima, ispada da ih zaista nema.” Oboje smo ćutali neko vreme. “A vi ste lažov”, dreknula sam. “Uostalom, sa mnom nećete razgovarati na taj način. To možete sa ovim novinarima…”

Sve što je kasnije usledilo vodilo je u obračun režima Slobodana Miloševića sa uvek kritički nastrojenom dopisnicom “Tajmsa”. Režim ju je devedesetih smatrao izdajnikom Srbije, a osećala se kao pod opsadom u svom stanu u Palmotićevoj, gde je dobijala smrtne pretnje, a pričalo se da je jednom na nju na ulici čak i pucano. Desa Trevisan nije imala razumevanja za Franju Tuđmana i njegovu perfidnu rehabilitaciju ustaškog režima u Hrvatskoj, ali se podjednako energično protivila i Miloševićevom odnosu prema njima. Režim Slobodana Miloševića joj je povukao akreditaciju zbog čega se 1993. godine sklonila u London, trajno predavši palicu “Tajmsa” Timu Džudi.

Poslednje godine života Desa Trevison (prezime njenog drugog supruga) provela je u Igalu, povremeno dolazeći u Beograd. Bila je više od 40 godina dopisnica iz Istočne Evrope s bazom u Beogradu od 1953. do 1960. godine, a potom u Beču, dok se nije vratila u Beograd 1971. godine. Izveštavala je o svim velikim događajima tokom Hladnog rata, od nemira u Mađarskoj 1956, preko sovjetske invazije u Čehoslovačkoj 1968, do pada komunizma u Rumuniji i raspada Jugoslavije. Intervjuisala je gotovo sve političke i partijske lidere tog perioda.

Gospođa Desa Trevison sahranjena je na beogradskom Novom groblju 22. februara 2013. Mnogi do tog dana nisu ni znali koliko joj je godina zapravo bilo. Nije bilo zgodno pitati je ono što sama nije govorila. Sa 88 godina proživela je najmanje dva nečija života, ali je i dalje imala strast, želju, polet. Ispratili su je Vuk i Danica Drašković, Jovica Stanišić, Borka Pavićević, Nikola Barović, Bora Krivokapić, Hadži Dragan Antić, Dragoljub Todorović… Nema tog skupa na kome bi se ovi ljudi našli zajedno…

Nekada se novinarstvo nazivalo sedmom silom. Tom vremenu je pripadala Desa Trevisan.

Izvor: Ekspres Foto: Wikipedia

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top