INTERVJU, ELIS BEKTAŠ: Debate idiota svih nacija na društvenim mrežama su ipak napredak u upoznavanju drugog i drugačijeg, čak i kad je taj drugi i drugačiji prilično isti

Elis Bektaš. Za nekog bivši oficir Armije BiH, za nekog pisac, za nekog pjesnik, autor nagrađenih pripovjedaka, zbirke pjesama “Margine” i “Doš’o Šejtan u Sarajevo”. Za nekog utjerivač šejtana. Za nekog novinar i društveni analitičar, za nekog muallim u protuhumskom mejtefu, a za nekog prijatelj za vino ili kafu.

Elisa smo, gotovo slučajno, pronašli u njegovoj Hiperboreji, u Trebinju, u Travuniji nadomak Humske zemlje i obavili jedan podug razgovor.

Gospodine Bektaš, prošlo je skoro četvrt stoljeća otkad imamo dogovoreni mir. Osvrćući se na tek potpisani mirovni ugovor, Alija Izetbegović je rekao da je “bolji nepravedni mir, nego pravedni rat”. Da li je, po vama, ta izjava precizna i tačna?

  • Kratak odgovor na ovo pitanje glasi da je ta izjava prije svega besmislena i da je ona tek jeftina populistička doskočica, čija je svrha bacanje opsjenarske prašine u oči svjetine, nesposobne da uvidi da je mir koji je tada nastupio i koji, uprkos zloslutnicima i osvetnički nastrojenima, srećom traje i trajaće još, jedan prilično pravedan mir, i optimalan, pa čak i maksimalan ishod kojeg su ovdašnja ratovodstva mogla izdejstvovati, pogotovo ako se ima u vidu kakve su mu kolektivne višedecenijske, pa i višestoljetne hipnoze prethodile, a evo čak i danas svjedočimo refleksijama tih hipnoza, kao i karikaturalnim i burlesknim nastojanjima današnjih političkih elita da nastave posao hipnotizerski, kad mu više ni mjesto ni vrijeme nije.Srednji odgovor na to pitanje glasi da uopšte nije bitno da li je navedena Izetbegovićeva izjava tačna ili ne, već je znatno bitnije uspostaviti misleći  odnos i kritički otklon spram političara Alije Izetbegovića i njegovog ukupnog narativa, koji sadrži brojne ključeve za razumijevanje i tadašnje i sadašnje stvarnosti.

ČITAJTE JOŠ: ANTONIJE KOVAČEVIĆ: Zašto nam treba PREOKRET?

  • To je, prije svega i iznad svega, bio posao bošnjačkog intelektualnog kruga, odnosno sarajevske intelektualne čaršije, ma šta te dvije sintagme značile, no tu se umjesto ozbiljnog, zapitanog i neuslovljenog mišljenja pristalo na dihotomiju imbecilnog slavljenja Izetbegovića i osnaživanje popularnog pučkog mita o njemu kao o saburli dedi i mučeniku totalitarnog režima koji je u povijesnom vrtlogu i bez lične ambicije, već iz najčišćeg altruizma stao na čelo naroda kojem je prijetilo stradanje pa i uništenje s jedne i jednako imbecilnog i populističkog kritikovanja Izetbegovića sa pozicija takođe imbecilnog vjerovanja u mit o uništenom jugoslovenskom džennetu s druge strane.

U svakom slučaju, da bi bio koliko-toliko podnošljiv, identitet mora biti dinamičan, pulsirajući, podložan metamorfozama, neprekidno umnožavan. Samo takav identitet može podnijeti teret punoće života i samo takav čovjeka može dovesti do odgovora na pitanje – kakav ne bi smio biti ukoliko želi ostati vjeran svojoj atribuciji čovječnosti.

  • Tako smo dobili nepodnošljiv suficit mitova od kojih je sazdan neprohodan lavirint čijim hodnicima evo i danas bludi magloviti i neprepoznatljivi Izetbegovićev duh, uveseljavajući pri susretima jedne i izazivajući odijum i strah kod drugih. A stvar je u tome da se fenomen Alija Izetbegović, skupa sa čitavim njegovim narativom, može osvijetliti i razumjeti isključivo sa pozicije ultimativne građanske svijesti, koja sa mitovima neće praviti kompromise, no koja se ovdje, nažalost, još ne nazire, uprkos mnogim karikaturalnim pojavama koje bi za sebe da priskrbe atribuciju građanskog. Zahvaljujući svemu tome svako je govorenje o Izetbegoviću danas u opasnosti da sklizne sa staze umnosti u ludilo u kojem se već uveliko brčkaju mnoga prethodna govorenja o njemu, ma s koje pozicije da su dolazila, i nisam siguran da je jedan intervju dobro mjesto da se odatle započne jedan težak i mučan, ali i bitan i odgovoran posao koji već dugo i predugo kasni, niti sam siguran da sam ja, kao i politički i formalno-intelektualno marginalna pojava, taj koji treba glumiti uloge Prometeja, Sizifa i Herkula u raspetljavanju slučaja Izetbegović.
“Postoji, dakle, međusobna spremnost da se priznaju zločini počinjeni u ime vlastitog kolektiva, ali veliko je pitanje kako iz te jednačine odstraniti pijačarsko preganjanje i tvrđenje pazara.”
  • No reći ću da je meni lično prilično izazovno tragati za načinom koji će misao o političaru Izetbegoviću artikulisati tako da ona bude poštena prema stvarnosti i prema samim principima mišljenja, jer svi dosadašnji načini kojima smo svjedočili, čak i kad su bili maksimalno kritički nastrojeni prema njemu, opet su ostajali vjerni mnogim mitovima na kojima je počivala Izetbegovićeva vladavina ili su, pak, zbog svoje ostrašćenosti padali u klopku iz koje su izlazili interpretirani kao abolicija i amnestija nekih drugih retrogradnih i civilizacijski suspektnih subjekata i pojava. Da ne ostanem suviše nejasan, podsjetiću čitaoce na drugu Izetbegovićevu izjavu, datu u samo predvečerje rata: “Za rat je potrebno dvoje.” To je nesumnjivo tačno, jednako kao što je tačno i to da smo taj rat na kraju i dobili. Nisam od onih koji pristaju na ucjene i koji žive u strahu da će biti optuženi i izloženi preziru zbog mišljenja, pa tako ne dajem ni pet para na tu nametnutu obavezu straha da se bude optužen za nekakvo izjednačavanje krivice, koja je postala ne samo izanđalo, već i opasno opšte mjesto, na kojem se skupilo toliko svakakve prljavštine i hamelja da to već ozbiljno prijeti izbijanju socijalne i duhovne kuge.

ČITAJTE JOŠ: DENIS ŠVRAKIĆ: Kratko razmišljanje o genocidu, njegovim negatorima, Handkeu i švedskoj Kraljevskoj akademiji

  • Dakle, ako će nekom tako biti lakše, pristajem na nošenje tereta onog koji izjednačava krivicu ovdašnjih ratovodstava za izbijanje rata, dok se konačno ne pojavi plejada intelektualaca – povjesničara, sociologa, politologa, pravnika i ostalih – spremna da se pitanjima recentne povijesti pozabavi na pošten i budžetom neuslovljen način i bez imperativa dopadanja i prihvaćenosti. Za one koji slabije čitaju i razumijevaju sadržaj pročitanoga, a takvih je, nažalost, onespokojavajuće mnogo, samo ću dodati da kad za tamo neko govno posrano iza tarabe kažete – ovo govno smrdi, taj iskaz ničim ne derogira smrad ostalih govana iza te ili iza bilo koje druge tarabe, niti derogira njihovo bivanje govnetom u najdubljem ontološkom značenju.

Možda je rješenje u spremnosti nešto većeg broja ljudi da svojim političkim i akademskim elitama eksplicitno i glasno poruče da jedu govna kad god na dosadašnje načine počnu govoriti o zločinima, podsjećajući ih da zahtijevanje monopola na žrtvu za sebe i insistiranje na empatiji i pokajanju druge strane bez reciprociteta ne vodi nigdje osim u još veće goričine i frustracije i u povećanje broja idiota koji se raspravljaju po društvenim mrežama

  • Treći, i najduži, odgovor na ovo pitanje glasi – ako mi ne bude mrsko, napisaću jednom nešto o fenomenu političara Izebegovića kao bića jezika, ens loquensa, i o njegovom narativu, ali trenuto imam pametnije i zanimljivije teme da se njima bavim, a tim ću se poslom pozabaviti i kada budem imao više od trocifrenog broja čitalaca sposobnih da razumiju slojevito pitanje ratnih ciljeva zaraćenih strana, iz kojeg izviru odgovori na mnoga druga pitanja, a da to razumijevanje ne bude infantilno aplaudiranje ovom ili onom mitu i ideološkom konstruktu.

Živimo u tranzicijskom duštvu, koje u miru sprovodi nešto što se zove tranzicijski proces dokučivanja pravde. Uzimajući u obzir, da se ovdje vođenim ratom bavio i međunarodni sud pravde, kako komentarišete činjenicu da se presude tog sudba odbacuju i negiraju, odnosno da li će ikada ljudi koji žive, u BiH, imati snage da spoznaju nešto što se zove „tuđa verzija priče“, odnosno „tuđa istina“,uzimajući u obzir da sve zarećene snage u proteklom ratu sebe doživljavaju kao pobjedničke snage.

  • Prije svega, neću se složiti da na razvalinama jugoslovenskog prostora ne postoji nikakva volja da se čuje i komšijska verzija skorije, pa i one pređašnje povijesti, uključujući tu i njene zločinačke valere, koji nipošto nisu blijedi i neznatni. Sama činjenica da čitave horde idiota gube vrijeme u diskusijama po društvenim mrežama u kojima jedni drugima dokazuju da se ovo ili ono nije desilo ili da se nešto desilo baš tako a ne nekako drugačije, pokazuje da su te idiotske i obespamećene horde potrošile mnogo vremena da prouče argumentaciju svojih oponenata, također idiota. Bez obzira na odsustvo konsenzusa, čak i minimalnog, priznaćemo da je to ipak nekakav napredak u upoznavanju drugog i drugačijeg, čak i kad je taj drugi i drugačiji prilično isti.
“Primitivna i nedozrela nacionalna svijest ovdašnjih etnikuma živi u trajnom grču i strahu da će biti manje nacija ako se razgolite monstruoznosti njenih davnašnjih i skorijih političkih vođstava, pa i širih slojeva.”
  • Ovoj masi valja dodati i horde imbecila iz svijeta politike, žurnalizma, te iz akademske zajednice, prevashodno iz njenog društvenog i humanističkog sektora, koji su ispoljili nešto razvijeniju svijest od prethodno pomenutih, svijest koja se barem pola koraka približava ljudskoj, jer taj čopor odlikuje spremnost da se zločini i status žrtve međusobno priznaju u određenoj mjeri, no onda tu nastaje jedna pijačna atmosfera u kojoj se evo već decenijama trguje obimom i definicijom zločina i diletantski raspravlja o njihovim uzrocima, pri čemu je najpopularnija teza o zločinima kao činovima odmazde za prethodne zločine, što je ne sano imbecilna, već je i opasna teza, koju je i više nego lako oboriti činjenicom da zločini nisu konstantni, kakvi bi bili da su plod jednog tako silovitog i iracionalnog motiva kakav je osvetnički.

ČITAJTE JOŠ: VUK BAČANOVIĆ: Jedan u nizu krajeva iluzije o građanskoj BiH

  • Uostalom, moje iskustvo govori da se taj poriv najmanje sreće među onima koji bi po nekoj pučkoj i najelementarnijoj logici na njega imali najviše prava, dakle među onima koji su lično iskusili traumu i podnijeli žrtvu, već ga uglavnom nalazimo kod onih koji su pristali na hipnozu koja ih je uvjerila u njihovo poslanje u ulozi svete i kolektivne žrtve, čineći ih tako nesvjesnom žrtvom ideološkog konstrukta.
Vektori oblikovanja bošnjačkog klerikalizma amalgam su različitih uticaja, među kojima je onaj čisto islamski možda i najmanji i gurnut u sjenu oponašanja ortodoksnog odnosa sa državom.”
  • Zločini, dakle, nemaju nikakve veze sa poviješću, koja je u svemu tome služi samo kao predložak za komesarske motivacije i kao naknadno opravdanje, već sa urođenim porivom jednog dijela ljudi u svakoj zajednici da iskuse zločin počinjen vlastitom rukom, a taj se poriv u povijesnim razdjelnicama srećno združuje sa utilitarnim porivima vladajućih elita, koje korištenjem takvih oštećenih ljudskih bića, pogotovo kada ih organizuju u trupe pod svojom formalnom ili posrednom komandom, upravljaju emocijama i mnijenjem širokih masa, kako na svojoj tako i na protivničkoj strani. U svemu tome, prezira je najviše vrijedan taj kolektivni strah, snažniji čak i od straha da će kolektiv postati žrtvom nekog budućeg zločina, da se pogleda u zrcalo nađeno među ostavštinom predaka. Umjesto toga, svoji se preci idealiziraju kao arhetipske žrtve i tek se tu i tamo, trgovačkom i lihvarskom lukavošću, pristaje na priznanje da možda eto poneko među njima nije bio baš posve častan, a preci druge strane se angro demoniziraju i predstavljaju kao monolit ontološki određen zločinačkim porivom. Zbog toga lično nalazim da je od papagajskog ponavljanja patetične storije o spašavanju sarajevske Hagade, za ozdravljenje ovog društva i ovih društava znatno značajniji jedan moj stariji tekst o spomen-parku na Vracama, u kojem sam obrnuo ustaljenu mantru o zločinima okupatora u Drugom svjetskom ratu, kojima su domaći izdajnici bili tek saradnici i pomagači, i u kojem sam eksplicitno ustvrdio da su zločine na Vracama počinili domaći ljudi, uz prilično pasivnu ulogu njemačkog okupatora, koji kraj takvih slugu nije imao ni potrebu da se pretjerano angažuje.

ČITAJTE JOŠ: MUHAMED KOVAČEVIĆ: Dragan Vikić, mitologija i činjenice o heroju odbrane ratnog Sarajeva

  • Primitivna i nedozrela nacionalna svijest ovdašnjih etnikuma živi u trajnom grču i strahu da će biti manje nacija ako se razgolite monstruoznosti njenih davnašnjih i skorijih političkih vođstava, pa i širih slojeva, ne shvatajući da su upravo taj grč i taj strah nepremostive prepreke sazrijevanju nacionalne svijesti kao preduslovu razvijanja one više, društvene i, s velikim oprezom koristim tu riječ, građanske, jer nemam baš mnogo povjerenja u kapacitet ovdašnje čeljadi da razumije pojam građanskog, kad već ni pojam nacionalnog, kojim se toliko razbacuju, nisu kadri razumjeti. Da zaključim, postoji, dakle, međusobna spremnost da se priznaju zločini počinjeni u ime vlastitog kolektiva, ali veliko je pitanje kako iz te jednačine odstraniti pijačarsko preganjanje i tvrđenje pazara.

Nisam od onih koji pristaju na ucjene i koji žive u strahu da će biti optuženi i izloženi preziru zbog mišljenja, pa tako ne dajem ni pet para na tu nametnutu obavezu straha da se bude optužen za nekakvo izjednačavanje krivice, koja je postala ne samo izanđalo, već i opasno opšte mjesto, na kojem se skupilo toliko svakakve prljavštine i hamelja da to već ozbiljno prijeti izbijanju socijalne i duhovne kuge.

  • Možda je rješenje u spremnosti nešto većeg broja ljudi da svojim političkim i akademskim elitama eksplicitno i glasno poruče da jedu govna kad god na dosadašnje načine počnu govoriti o zločinima, podsjećajući ih da zahtijevanje monopola na žrtvu za sebe i insistiranje na empatiji i pokajanju druge strane bez reciprociteta ne vodi nigdje osim u još veće goričine i frustracije i u povećanje broja idiota koji se raspravljaju po društvenim mrežama i koji će koliko sutra, a možda i već danas, svoje osvetničke porive početi ispoljavati, u nedostatku dušmana, prema nezaštićenima koji su im nadohvat ruke, dakle prema ženama i djeci, te prema rijetkim manjincima u povijesnom centrifugom raslojenim i prilično homogeniziranim zajednicama na lokalnom nivou.
  • Na kraju ću se osvrnuti i na konstataciju da se na svim stranama u Bosni i Hercegovini sreću oni koji sebe doživljavaju pobjednicima, nesposobni da razumiju kako njihove psihotične napetosti i frustracije dolaze od podsvjesnog ili češće potisnutog percipiranja sebe poraženima, a sve to dolazi otud što se dosad niko u javnom prostoru nije ozbiljno pozabavio pitanjem ratnih ciljeva, kao kategorije koju odlikuju atributi jasnoće, ostvarljivosti i mjerljivosti, već se uglavnom barata propagandnim floskulama koje su širokim i neukim masama servirane kao ratni ciljevi. Moje lično mišljenje je da je ovaj rat završen na najpravedniji mogući način, dakle neriješenim rezultatom, i da bi svaki drugi njegov ishod samo otvorio prostor za još više budućeg mraka i distanciranja od civilizacije.
“SARAJEVO je za mene golf dvojka koji već frtalj vijeka stoji na klocnama, dok mu vlasnici ugrađuju spojlere i druge kozmetičke detalje. “
  • A to što se u ovom trenutku bosanskohercegovačko društvo, odnosno društva, ne približavaju civilizaciji, to nema puno veze sa samim posljednjim ratom, već sa činjenicom da retrogradne i reakcionarne snage i nasljednici poraženih ideologija iz Drugog svjetskog rata uspjeli iskoristiti anemičnost pobjednika i retroaktivno se dočepati pobjede, kontaminirajući ovo društvo jednim dubokim, ontičkim beznađem, iz kojeg se malo kakva volja za promjenom može roditi, tim više što su i intelektualne i akademske elite pristale na ugodnu poziciju služinčeta vlasti ili glumljene opozicije koja i kao opozicija uživa blagodeti budžeta, te je stoga artikulacija stvarnih problema pala na pleća rijetkih glasova sa margine, od kojih je i nerealno i nepošteno očekivati nekakav golem rezultat. Jednostavno, vrijeme nam je da se počnemo privikavati na činjenicu da već dugo i predugo živimo u stanju hipnoze, ludila i civilizacijske zapuštenosti, odnosno pobune protiv svakog smisla, i da ćemo po svoj prilici još dugo živjeti tako, barem kad je u pitanju incestuozni snošaj vlasti, intelektualizma, kulutrnjaštva i žurnalizma.

Prateći vaš aktivizam na društvenim mrežama, nemoguće je ne uočiti vaš kritički stav prema već prilično sakraliziranim toposima novije bošnjačke stvarnosti i neobošnjačkog mita, počev od Alije Izetbegovića, preko Sakiba Mahmuljina, pa do jednog od komandanata 7.Muslimanske brigade, Halila Brzine, koji je godinama bio, i vjerovatno je još, siva eminencija bošnjaštva, sa pozicije šejha mejtaške tekije. Ovdje se može postaviti više pitanja, ali mene interesuje da li smatrate da Bošnjaci, kao najveće žrtve proteklog rata, imaju tendenciju da svoj simbolizam žrtve ustoliče u vjersko-dogmanski narativ?

  • Premda je tokom rata od 1992 do 1995. godine bošnjački etnikum odista podnio najveće ljudske žrtve iskazano u brojevima, neću se složiti sa ocjenom da su Bošnjaci najveća žrtva tog rata, jer su oni iz njega, kao etnički kolektiv i kao politički subjekt, iznijeli stanovite dobitke, što se ni u kom slučaju ne može reći za baštinike i zastupnike, opet s rezervom upotrebljavam tu riječ, građanske svijesti. Dragoslav Gajević u jednom svom tekstu od prije dvadeset godina govori o trojedinom mitu koji razjeda zajednički srpsko-hrvatsko-bošnjački prostor, odnosno o mitu bošnjačke reakcionarne političke elite o zlatnom dobu osmanlijske vladavine, mitu tradicionalnog i reakcionarnog hrvatstva o katoličanstvu kao o sveizbavljujućoj religiji, te mitu reakcionarnog srpskog etnotvorstva o tradicionalnom srpskom selu kao izvoru svekolikog narodnog zdravlja.

Sama činjenica da čitave horde idiota gube vrijeme u diskusijama po društvenim mrežama u kojima jedni drugima dokazuju da se ovo ili ono nije desilo ili da se nešto desilo baš tako a ne nekako drugačije, pokazuje da su te idiotske i obespamećene horde potrošile mnogo vremena da prouče argumentaciju svojih oponenata, također idiota.

  • Ta tri mita su nas, udružena, ideološki vratila u doba kasnog feudalizma i klerikalizma koji se najkomotnije osjeća kada ima priliku da upravlja državom, istovremeno se predstavljajući kao neko kome je potrebna pomoć i zaštita države.
“Sada sam opet u Trebinju, u Humu koji je bio moja dječačka Hiperboreja i koji, gle čuda, nije izgubio tu svoju magijsku moć da me opčini. “
  • Vektori oblikovanja bošnjačkog klerikalizma amalgam su različitih uticaja, među kojima je onaj čisto islamski možda i najmanji i gurnut u sjenu oponašanja ortodoksnog odnosa sa državom, uslijed čega se među Bošnjacima, kao specifikum u islamskom političkom prostoru, razvio i svojevrstan varijetet filetizma, vjerskog nacionalizma kojeg je Vaseljenski sabor još prije stoljeće i po proglasio za jeres i otpadništvo od vjere, no to nije spriječilo ni Srbe, pa ni Bošnjake, da se prepuste toj blasfemiji, a bošnjački je klerikalizam ujedno i oponašanje onog hrvatskog, ustrojenog po vatikanskom modelu, što je i razumljivo ima li se u vidu da je Islamsku zajednicu ustrojila jedna notorna katolička imperija kao polugu kontrole i vladanja na okupiranom području.

A Sarajevo je za mene glavni grad dejtonske Bosne i Hercegovine, čaršija u kojoj nema ozbiljne kafane kao stjecišta razmjene mišljenja, neuredan grad koji se već decenijama povjerava na upravljanje diletantima i kasaba koja je do zapjenjenog paroksizma dovela svoje autolatrično vjerovanje u mit o sebi kao nekakvom  civilizacijskom i duhovnom centru

  • Ne treba čuditi što je iz tako pripremljenog zemljišta iznikao i karikaturalni varijetet sufizma, lišen svake duhovnosti i sveden na folklorno recitovanje citata iz Rumijevih Mesnevija, jer eksponenti takvog sufizma i nisu bili u potrazi za duhovnošću, već su tragali za velom iza kog će sakriti svoje političke i druge ambicije u poslu upravljanja ljudskim dušama.

ČITAJTE JOŠ: TEKST KOJI JE BALKAN OSTAVIO BEZ DAHA! Edin Zubčević: Ja, zlatni ljiljan

  • Naravno, ne postoji ništa neobično niti ekskluzivno u tom srazu bošnjačkog političkog vrha sa samozvanim i lažnim šejhom Brzinom, takve su pojave uobičajene u povijesti i dovoljno je prisjetiti se epohe Bordžija pa shvatiti da je sada došao red na tradicionalne ili, kako ja uobičavam kazati, minderske Bošnjake da svojoj zavisti Srbima na Amfilohiju Radoviću, pridodaju i karikaturalnu verziju bordžijanstva pod sarajevskim minaretima.
Umjetnikov opus, naime, nalikuje tronožnom mitraljeskom postolju i počiva na umjetnikovoj lektiri, umjetnikovom iskustvu te na umjetnikovom talentu.
  • Reći ću, međutim, i to da, premda nisam baš potrobno upoznat sa unutrašnjim tokovima i dešavanjima u Islamskoj zajednici, smatram da sadašnji resu-l-ulema Kavazović u relativnoj tišini i u skladu sa realnim mogućnostima obavlja jedan težak posao čiji je ishod, nažalost, neizvjestan, posao duhovne dekontaminacije društva koje posrće pod bremenom Cerićevog filetizma, Izetbegovićevog mladomuslimanizma i Brzininog parasufizma.

Histerija s jedne i euforija s druge strane Nobelove nagrade dodijeljene Peteru Handkeu pitanje je koje vam moram postaviti. U čitavoj toj rašomonijadi, bošnjački su intelektualci forkus stavili na Handkeovo političko ubjeđenje i na njegovu simpatiju za Miloševićev režim i za satelite tog režima, dok su srpski intelektualci u tom činu vidjeli ispravljanje povijesne nepravde.Zanima me vaše mišljenje o potrebi odvajanjaautorovog opusa od autorove ličnosti? Odnosno kako je moguće nacionalizirati pisca, koji spada u neku univerzalnu vrijednost, a koji pri tome tome u domaćoj javnosti do unazad par mjeseci bio apsolutno nepoznat?

  • Neće biti da je Handke bio baš toliko nepoznat, čak ni unutar bošnjačkog intelektualnog i čitalačkog prostora, a kamoli unutar onog srpskog, jer je njegov kolumnistički angažman u dobroj mjeri osnažio i interes za njegovu književnost tokom prethodnih par decenija. Što se tiče razdvajanja umjetnika i njegovog djela, o tome sam u par navrata u ranijim intervjuima već ponešto rekao i ne bih da se ponavljam, pa će biti dovoljno da kažem kako je to, barem u današnjem vremenu i na ovom nivou razvoja svijesti i sa do sada osvojenim znanjima o čovjeku kao biću i o umjetnosti kao njegovoj djelatnosti, rudimentarni idiotluk i jedan kabinetski, sterilni i mehanicistički pristup suptilnom i prilično neobjašnjivom poslu umjetničkog stvaranja. Umjetnikov opus, naime, nalikuje tronožnom mitraljeskom postolju i počiva na umjetnikovoj lektiri, umjetnikovom iskustvu te na umjetnikovom talentu.
ZENICA je nešto drugo, to je grad koji je preko noći nastao iz kasabice i pred kojim je stajao solidan društveni potencijal proistekao iz odsustva tradicije.
  • Odrežite jednu nogaru sa tog postolja i dobićete prilično klimavo dvonožno postolje koje uvijek neko mora pridržavati. Uostalom, kada umjetnikova ličnost ne bi imala ništa sa umjetnikovim opusom, to bi značilo da bilo koja dva čovjeka koji su se napajali istom lektirom i koji imaju približno isti talenat za formiranje rečenice, mogli nezavisno jedan od drugoga napisati skoro potpuno isto djelo. A to bi, opet, značilo da bismo u književnosti imali samo Koelje ili, da ostanemo unutar balkanskog tora, samo Jergoviće, dakle, samo prilježne i promućurne skribomane koji bjesomučno rove po arhivama u potrazi za tuđim iskustvima, pa i za tuđim talentima.

Premda je tokom rata od 1992 do 1995. godine bošnjački etnikum odista podnio najveće ljudske žrtve iskazano u brojevima, neću se složiti sa ocjenom da su Bošnjaci najveća žrtva tog rata, jer su oni iz njega, kao etnički kolektiv i kao politički subjekt, iznijeli stanovite dobitke, što se ni u kom slučaju ne može reći za baštinike i zastupnike, opet s rezervom upotrebljavam tu riječ, građanske svijesti.

  • A što se tiče samog slučaja Handke, ja lično ne vidim ništa toliko skandalozno u činu njegovog proglašavanja laureatom, jer nisam budala niti idiot poput bošnjačkih i srpskih intelektualaca koji još uvijek vjeruju da značaj te nagrade dotiče granice univerzuma. Handke je dovoljno dobar i dovoljno loš, a prije svega dovoljno iskoristiv pisac, da je u potpunosti zaslužio tu nagradu, koja je još davno izgubila svoj kredibilitet među ljudima od duha i koja ugled uživa samo još u društvima koja umno i kulturološki, pa i civilizacijski kasne čitavo jedno stoljeće.

ČITAJTE JOŠ: PUTINOVA LEKCIJA SRBIMA, BOŠNJACIMA I HRVATIMA: Trebaju li Južni Sloveni ponovo da izmisle sami sebe

  • No bilo je, eto, ipak neke koristi od te nagrade, ako ništa drugo a ono da se po ko zna koji put osvjedočimo da bošnjačku intelektualnu zajednicu predvode zapjenjeni servanti nacionalnog mita, koji bi ne samo ovom društvu, već i čitavom svijetu, putem emotivne ucjene, da nametnu obavezu saglašavanja sa neobošnjačkim mitovima, pri čemu skoro da nikakve razlike tu nema između onih bošnjačkih intelektualaca koji se smatraju konzervativnima i onih koji bi sebe da ustoliče kao žrece nekakvog moderniteta, a ujedno smo i po ko zna koji put dobili dokaz da srpsku intelektualnu zajednicu predovode navlas isti idioti koji ni mokrenje nakon pijanstva nisu u stanju posmatrati izvan konteksta nacionalne mitomanije.
“Što se tiče protohumskog jezika, on je nastao kao puka igra i zajebancija na društvenoj mreži i bez ikakve intencije i agende je stasao u prilično specifičan jezički izraz koji odbacuje okove svake kanonizacije i kabinetskog jezikoslovnog terora, poigravajući se sa pravopisom, fonetikom, morfologijom… “
  • Lično mislim da je Handke tu nagradu na neki način dodijelio samome sebi, kada se prije nekoliko godina obrušio na nju, nazivajući je prevaziđenom i nepotrebnom, izazivajući tako osvetoljubivi gerijatrijski bijes stokholmskog žirija, koji je odlučio poniziti ga dodjeljujući mu tu nagradu. I odista je malo tužnijih prizora ljudskog i umjetničkog samoponižavanja od prizora Handkea u fraku, koji sa servilnim osmijehom prima medalju i tantijeme od švedskog monarha, jer se tim činom Handke popišao ne samo na svoj opus, već i na svoje čitaoce, barem na one koji su pored čitalaca bili i njegovi navijači, stoga što je nakon tog fraka u Stokholmu jednostavno nemoguće doživjeti Handkea kao autentičnog čovjeka od duha i kao pisca čijim se sumnjama i slutnjama može vjerovati, već isključivo kao pijačara u svijetu pisane riječi. Takvu percecpciju osnažuje i ono što sam svojevremeno čuo za jednim od beogradskih šankova, od ljudi koji se ne mogu nazvati neupućenima, da je, reći ću to krajnje ogoljeno, Handke stavio svoj literarni ugled u službu jedne ideologije u znak zahvalnosti što je u Beogradu, kako se to precizno i kolokvijalno kaže, dobio pičke, pa je taj poklon pred njega, onako kukavnog, očito postavio moralnu obavezu višeg reda, pred kojom su sve druge moralne obaveze kao domine popadale.

ČITAJTE JOŠ: VUK BAČANOVIĆ: Handke je lud, živio umjetnik!

  • No sve to posmatrati onako kao što čine bošnjački intelektualci, žurnalisti i političari, dakle kao nekakav nastavak genocida ili čega već drugim sredstvima, takođe je idiotluk par excellence, jer, zaboga, riječ je o jednoj izlizanoj i nebrojeno puta kompromitovanoj nagradi, koja je suviše često dodjeljivana iskoristivim, prije nego odista značajnim piscima. Meni lično znatno je veći skandal Nobelova nagrada za mir dodijeljena Baraku Obami, koji je nastavio sa klintonizmom kao sportom bombardovanja dalekih zemalja i izazivanja ratova u njima. Sve u svemu, slučaj Handke mene se ne dotiče naročito, i znatno me više živcira to što jedan od ovdašnjih uticajnih lingvista i akademski djelatnik, Dževad Jahić, još uvijek vjeruje da je Nobelova nagrada bastion humanizma i nekakvog univerzalnog morala, što mene dovodi do onespokojavajućeg zaključka da ovdje jezik oblikuju intelektualni patuljci, zbog čega će i taj jezik na kraju završiti kao patuljast. Dodaću ovdje još samo jednu ličnu impresiju, koja nikakvu činjeničnu težinu nema, da bijes bošnjačkih intelektualaca zbog Handkea ustvari samo prikriva zavist što nemaju svog Handkea, niti Ćosića, pa ni svog Bećkovića, ne dao dragi Bog nikome.

Na društvenim mrežama, kreirali ste nešto što ste nazvali protuhumski jezik. Taj neobični jezik pisan ćiriličnim pismom, bio je, kako ste rekli u jednom od vaših ranijih intervuja, izraz potrebe da ne budete objekat posmatran kroz stereotip kolektivnog identiteta. Ovom prilikom vas želim upitati šta vama znači identitet? Odnosno kako bi ste definisali svoj identitet?

  • Uh, mislim da je ne samo jedan intervju, već i čitav jedan ljudski život premali prostor da bi se dao odgovor na ova pitanja o identitetu, jer je čovjekov identitet, za razliku od, recimo, identiteta kamena ili macaklina, isključivo ideološka kategorija, što znači da mu nedostaje univerzalnost i egzaktnost i da je ljudski identitet po pravilu plod konstrukcije, pa i manipulacije, a nisam siguran da ću pogriješiti i ako kažem da je čovjekov identitet zbir zabluda o sebi kao društvenom biću, udružen sa malobrojnim i krhkim znanjima o sebi, koja u svakom času mogu biti opovrgnuta. Ako bih ipak htio preciznije opisati identitet, rekao bih da je to zbir čovjekove percepcije sebe samoga i percepcije koju drugi ima o njemu podijeljen sa iracionalnim brojem. U svakom slučaju, da bi bio koliko-toliko podnošljiv, identitet mora biti dinamičan, pulsirajući, podložan metamorfozama, neprekidno umnožavan. Samo takav identitet može podnijeti teret punoće života i samo takav čovjeka može dovesti do odgovora na pitanje – kakav ne bi smio biti ukoliko želi ostati vjeran svojoj atribuciji čovječnosti. Zakočeni, okoštali i dovršeni identiteti vjerovatno bi me plašili, kada mi se ne bi gadili i kada ih ne bih sažaljevao, onako kao što vam se gadi raspadnuti leš iz kog izbija zadah amonijaka i onako kao što sažaljevate čovjeka koji je nekada živio u toj lešini.

A što se tiče samog slučaja Handke, ja lično ne vidim ništa toliko skandalozno u činu njegovog proglašavanja laureatom, jer nisam budala niti idiot poput bošnjačkih i srpskih intelektualaca koji još uvijek vjeruju da značaj te nagrade dotiče granice univerzuma. Handke je dovoljno dobar i dovoljno loš, a prije svega dovoljno iskoristiv pisac, da je u potpunosti zaslužio tu nagradu, koja je još davno izgubila svoj kredibilitet među ljudima od duha i koja ugled uživa samo još u društvima koja umno i kulturološki, pa i civilizacijski kasne čitavo jedno stoljeće.

  • Da živimo u uređenijem društvu, o identitetu bismo vjerovatno razgovarali na drugi način, no ovdje, kraj ovakve civilizacijske zapuštenosti i šlampavosti, prinuđeni smo ili da se povedemo za većinom i pristanemo na te nametnute, ready-made i instant identitete ili da očuvamo poziciju mislećeg manjinca i prema pitanju ideniteta u ovom ovdje prostornom i vremenskom okviru da se odnosimo kao prema bolesti i izopačenoj, neduhovitoj i besmislenoj karikaturi iz nekog opskurnog propagandističkog ateljea. Šta je identitet u javnom prostoru danas i ovdje, možda i ponajbolje oslikava skoro morbidni slučaj anonimnog piskarala i žurnalističke spodobe koja je postala udarna pesnica magazina Stav, Mustafe Drnišlića.
Meni je samo bitno da ukažem na lažnost tih krugova u kojima se umjetnost koristi kao mazga za tegljenje zaprege sa tovarom njihovog plastičnog i konfekcijskog morala”
  • To spadalo, koje se kao pile u kučine zapetljava u teške teme kojima je nedorastao i koji uporno, na način ucjenjivački, a katkad i prikriveno prijeteći, nameće obavezu pristajanja na identitetsku konfekciju koja se nudi sa mindera, nema muda javnosti ponuditi onu osnovnu česticu identiteta, dakle vlastito ime, kao nekakvu garanciju autentičnosti i posebnosti. Na taj način Drnišlić samim svojim postojanjem nehotice obesmišljava sav taj nacionalni zanos i prikazuje ga kao rudimentarnu laž, koja nema druge svrhe no da se njome zaguši odjek Halidinog krika iz Stambola – vreću zlata za mog Bakira! Ostaje da se nadamo da će taj ideološki kompost, kojeg Drnišlić servisira, ostati vjeran svojoj bahatosti i svojoj neukosti, i da se u njemu neće pojaviti neko ko će shvatiti koliki su bilmezi, pa osmisliti novi, lukaviji način prodavanja muda pod bubrege.

ČITAJTE JOŠ: INTERVJU, IGOR BENCION KOŽEMJAKIN, HAZAN JEVREJSKE ZAJEDNICE U SARAJEVU: BiH će ponovo imati rezidencijalnog rabina!

Ako pitanje identiteta povežemo sa onim o čemu smo prethodno razgovarali, uočićemo da bošnjački intelektualci i njihovi oponašatelji imaju tendenciju da difamiraju i derogiraju skoro svaki glas koji dolazi iz, recimo, srpskog javnog prostora po osnovu odsustva priznanja genocida ili nedovoljno glasno izrečenog priznanja. Pri tom ti isti bošnjački umotvorci nastoje posthumno instalirati jednog trećerazrednog skribomana, epigona i štrebera tragične sudbine, Mustafu Busuladžića, kao svog najvećeg intelektualca, nudeći za takvu atribuciju argumente koji su u najmanju ruku debilni i zaboravljajući da se upravo taj Busuladžić baš i nije nešto pretrgao od posla priznavanja genocida koji je u njegovo vrijeme uveliko bio u toku i koji se odvijao pred njegovim očima. To nas vodi ka neumitnom zaključku da je pitanje identiteta u ovdašnjem javnom prostoru prije svega pitanje nepristojnosti i neodgojenosti, te nedosljednosti i neznanja, kao i pitanje mitomanije i grandomanskih očekivanja. Ja i takvom, nakaradnom identitetu dopuštam pravo na postojanje, ali ako me pitate da li išta želim imati s njim, odgovoriću vam – ne, hvala. Što se tiče protohumskog jezika, on je nastao kao puka igra i zajebancija na društvenoj mreži i bez ikakve intencije i agende je stasao u prilično specifičan jezički izraz koji odbacuje okove svake kanonizacije i kabinetskog jezikoslovnog terora, poigravajući se sa pravopisom, fonetikom, morfologijom… a sve zarad očuvanja sintakse kao nositeljice misli. Ujedno je taj jezik prilično čvrst dokaz besmislenosti svih ovdašnjih svađa i rasprava o jezicima, njihovim nazivima i legatima, jer je pokazao da se veoma žive i moderne misli mogu precizno izreći i arhaičnim i baroknim pa i i vulgarnim kolokvijalnim registrom.

Svojevrmeno ste vodili burnu raspravu sa prof. Enverom Kazazom, koju neki nazivaju čak i antologijskom, a u vašim nimalo nježnim i kritičkim objavama na društvenim mrežama našli su se i mnogi drugi poznati pisci poput, recimo, Dževada Karahasana. Vi ste jedan od rijetkih pisaca, koji je podigao glas protiv takozvanih moralnih vertikala književnog sistema u BiH, koji bi takav svoj položaj koristili za podršku ili prešućivanje apsolutne destrukcije, nastale izdavačkom poplavom subkulture, koja je njima lično donosila materijalnu korist. S toga vas želim pitati, da li u BiH postoji književnost, odnosno kako vi vidite književnu scenu u budućnosti?

  • Označiti kratku polemiku koju sam vodio sa Kazazom antologijskom znači samo ponuditi dokaz sveobuhvatne devalvacije smisla i značenja u današnjem jeziku, no neću reći da je ta polemika beznačajna, prije svega kao paradigma oboljelog mišljenja koje u susretu s preciznim mišljenjem pokazuje svoj bijes i pušta na volju svojim najnižim porivima, a meni je lično bitna i kao kao dokaz koliko se jedan Kazaz i jedan Drnišlić suštinski ne razlikuju i koliko se ja suštinski razlikujem i od Kazaza i od Drnišlića. Envera Kazaza sam se znao počesto dotaći kao paradigme intelektualnog beščašća i pehlivanstva, ali uvijek sam to činio koristeći se isključivo riječima koje je sam Kazaz nudio javnosti i nikada ne posežući za omiljenim oružjem memljive sarajevske čaršije, tračem. Kazaz je, međutim, u odgovoru meni posezao isključivo za pretpostavkama, uvredama, insinuacijama pa čak i za izmišljotinama koje su o meni došle iz kuhinje Dodikovog služinčeta Dževada Galijaševića, pokazujući tako da ne samo da se ne razlikuje od Drnišlića, već ni od Galijaševića, pa tako ni od Dodika, tog vjernog Izetbegovićevog duhovnog sabrata na poslu podizanja barikada civilizaciji. Ta je polemika poslužila i kao zgodan povod da se okonča moja zlosrećna saradnja sa magazinom Stav, jer mi je uredništvo eksplicitno odreklo mogućnost da odgovorim Kazazu na njegove objede objavljene na portalu Prometej, tvrdeći da urednička politika ne podržava lične svađe, što je bio samo još jedan u nizu dokaza koliko je ta urednička politika imbecilna i idiotska i koliko nije u stanju razlučiti principijelno od ličnog.
“Zenica je mogla, u kulturološkom i umjetničkom smislu, postati bosanskohercegovački Liverpul ili Mančester, ali to je prošlo vrijeme i plač neće vratiti odbjegle kamile. “
  • Ja, istini za volju, jesam jedno vrijeme bio spoljni saradnik magazina Stav i jesam jedno vrijeme, nakon pogibije mog prijatelja Irhama Čeče, pisao kolumne za Bportal, prateći politiku Bakira Izetbegovića kao člana predsjedništva, i priznaću da sam nesumnjivo ponekad i pretjerivao u hvaljenju tog političara, no pažljiv čitalac mojih tekstova će bez ikakvog napora uočiti da ja u njima nikada nisam prešao granicu dobrog ukusa i principijelnosti i da nikada nisam hranio tu neobošnjačku mitomaniju i grandomaniju, već sam ispod površine uglavnom govorio o tome kakvo bi društvo trebalo biti, tako da se moj krimen svodi samo na to što sam propustio eksplicitno reći da Bakir Izetbegović i njegova ergela jednostavno nisu ta vučna snaga koja društvo može povesti naprijed.

A Beograd, u koji sam otišao na prilično shizofren način i iz posve ličnih i intimnih razloga, jeste moja jedina homoseksualna ljubav u životu, jer je, za razliku od drugih ovdašnjih metropola, koje su nekakvi kržljavi hermafroditi i evnusi, Beograd odista grad muškarac. Odavde su čitava krda ambicioznih piskarala hrlila u Beograd da tamo dobiju svoje parče literarne slave, ja sam se iz Beograda vratio kao pisac

  • Nasuprot tome, Enver Kazaz je bio aktivni djelatnik Izetbegovićeve ergele, čak i u kapacitetu ideologa i izbornog kandidata. Konvertitstvo je sasvim legitiman, a ponekad i blagorodan čin, no da bi bilo uvjerljivo, konvertit bi trebao ponuditi nekakvo racionalno tumačenje svog preumnjenja. Kazaz to ne čini, što nas vodi ka zaključku da je njegovo distanciranje od bošnjačkog ideološkog simulakruma plod razočarenja i iznevjerenih ambicija, a ne rezultat promišljanja i principijelnog stava prema društvenim i političkim, pa i povijesnim devijacijama.
  • Dževad Karahasan nešto je suptilniji i slojevitiji slučaj od Kazaza, no i on je takođe pehlivan u tom literarnom cirkusu, jer ko bi drugi osim pehlivana mogao primiti jednu opskurnu nagradu iz Izetbegovićevih ruku, a odmah potom tog istog Izetbegovića u intervjuu obojiti najcrnjim bojama i ko bi drugi osim pehlivana mogao zloupotrebljavati stečeni formalni ugled da u javnom prostoru izgovara pitke i plitke besmislice, namijenjene za izazivanje uzdaha kod milfara i nešto mlađeg ženskog svijeta. Naravno, to je posve legitimno pravo Dževada Karahasana, ali, zaboga, valjda je i moje legitimno pravo da kažem šta mislim o tome.

ČITAJTE JOŠ: INTERVJU, DINO PEHLIĆ: Koliko je migranata u BiH, kuda žele migrirati, koliko ih želi ostati u BiH, koliko je raširen migrantski kriminal?

  • Mogao bih još satima, pa i danima govoriti o ovome, navodeći bezbrojne egzemplare tog beščašća i te ljigavosti, no od toga ne bi bilo nikakve koristi. Meni je samo bitno da ukažem na lažnost tih krugova u kojima se umjetnost koristi kao mazga za tegljenje zaprege sa tovarom njihovog plastičnog i konfekcijskog morala i koji su uzurpirali prostor koji po prirodi stvari pripada mislećim i zapitanim, filozofski sumnjičavim umovima, kontaminirajući ga smradom svog dezodoransa moralina do nepodnošljivosti.
  • Što se tiče književnosti u Bosni i Hercegovini, ona itekako postoji, ali ne tamo gdje se vjeruje da stanuje. Nedavno sam negdje rekao da je u ovom vremenu i zahvaljujući modernim tehnologijama svaki posjednik profila na društvenim mrežama na neki način i pisac. Dobar, loš, zanimljiv, dosadan… ali pisac. Svijet se mijenja, a sa njim mijenja se i književnost i ako nekog zanima kakva je današnja književnost, nek učini isto što će učiniti i ako ga zanima kakva je današnja, recimo, Argentina – nek otputuje u nju ili nek na internetu potraži sadržaje koji će utoliti njegovu znatiželju. Jer, Argentina mu sigurno neće sama doći na vrata. Adnan Žetica, Igor Borozan, Tanja Stupar-Trifunović, Srđan Mršić, Faruk Džiho… samo su neka od imena onih koji danas i ovdje stvaraju ili su doskora stvarali zanimljivu i pažnje vrijednu literaturu, ali uvjeravam vas da takvih pisaca ima znatno više i to će posvjedočiti svako ko uspije pobjeći od sterilnih i visokoparnih kmečala poput Darka Cvijetića i od dosadnih đuturuma poput Abdulaha Sidrana, te od pretencioznih starmalih pametara poput Aleksandra Hemona, a što se tiče onoga što spada u okvire takozvanih nacionalnih, tradicionalističkih književnih izraza, na to se neću ni osvrtati, to je sve odreda obično epigonsko i oponašateljsko smeće.

Rođeni ste Zeničanin. Vezu sa Zenicom ste stavljali u kontekst neraskidive ljubavi, često je uspoređivajući sa kosmopolitskim duhom Kazablanke. Živjeli ste i u Beogradu. Rekli ste da vam je Beograd podario jedan vrlo specifičan osjećaj ljubavi. Živjeli ste u Sarajevu. Šta je za vas Sarajevo i zašto ste otišili iz Sarajeva?

  • Otišao sam zato što mi se išlo i zato što ne vidim razlog što bi neko bio u Sarajevu ako baš ne mora. A Sarajevo je za mene glavni grad dejtonske Bosne i Hercegovine, čaršija u kojoj nema ozbiljne kafane kao stjecišta razmjene mišljenja, neuredan grad koji se već decenijama povjerava na upravljanje diletantima i kasaba koja je do zapjenjenog paroksizma dovela svoje autolatrično vjerovanje u mit o sebi kao nekakvom  civilizacijskom i duhovnom centru u kojem se i dalje tiho i krišom pati za Kusturicom, slavi godišnjica koncetra U2, u kojem Feđa Isović prežvakava ionako prežvakani humor Top-liste nadrealista, u kojem Dino Mustafić kmeči da država ništa ne čini za umjetnost, premda je za malo kojeg umjetnika država, pa čak i ovako klimava, učinila kao za Mustafića… Sve u svemu, Sarajevo je za mene golf dvojka koji već frtalj vijeka stoji na klocnama, dok mu vlasnici ugrađuju spojlere i druge kozmetičke detalje.
“Bošnjački umotvorci nastoje posthumno instalirati jednog trećerazrednog skribomana, epigona i štrebera tragične sudbine, Mustafu Busuladžića, kao svog najvećeg intelektualca, nudeći za takvu atribuciju argumente koji su u najmanju ruku debilni.”
  • Zenica je nešto drugo, to je grad koji je preko noći nastao iz kasabice i pred kojim je stajao solidan društveni potencijal proistekao iz odsustva tradicije. Nažalost, taj je potencijal, u ovom se času čini bespovratno, uništen kada su iz povijesnog đeriza na površinu isplazale snage reakcije i počele bulazniti o nekakvoj begovskoj tradiciji u Zenici, u kojoj je najznačajniji spomenik kulture iz tog vakta – konjska česma! Zenica je mogla, u kulturološkom i umjetničkom smislu, postati bosanskohercegovački Liverpul ili Mančester, ali to je prošlo vrijeme i plač neće vratiti odbjegle kamile. Jedino što ja mogu učiniti, to je da se tu i tamo prisjetim Zenice koja je dala priličan broj snažnih umjetničkih glasova za tako mali grad, počev od Esada Ekinovića, Muhameda Kondžića, Željka Grahovca, Kemala Mahmutefendića, Željka Škuljevića, Selima Arnauta… pa evo ću i sebe pribrojati tom nizu, i možda jednom, premda se ne vidim u ulozi romanopisca, ipak napišem koju stranicu o toj nestaloj Zenici.

ČITAJTE JOŠ: ZAŠTO JE KOMŠIĆEVA “IZDAJA LJEVICE” DOBRA STVAR: Zlatni klovn republike Izetbegovića

  • A Beograd, u koji sam otišao na prilično shizofren način i iz posve ličnih i intimnih razloga, jeste moja jedina homoseksualna ljubav u životu, jer je, za razliku od drugih ovdašnjih metropola, koje su nekakvi kržljavi hermafroditi i evnusi, Beograd odista grad muškarac. Odavde su čitava krda ambicioznih piskarala hrlila u Beograd da tamo dobiju svoje parče literarne slave, ja sam se iz Beograda vratio kao pisac. Jedan smo drugome dali šta smo imali i sumnjam da ću se s njim više susretati, jer sam u ovim godinama dovoljno mudar da poslušam Arsenov savjet koji veli – ne vraćaj se starim ljubavima. Beograd mi je omogućio da obuzdam svoj nemir koji je izvirao iz pitanja – zar sam usamljen u mišljenju? i pomogao mi je da obuzdam svoju oholost, jer sam tamo, kao i u mnogim drugim gradovima pronalazio ljude koji misle i koji razumijevaju, kao i horde idiota posve nalik idiotima kojima sam do tada bio okružen. I Beogradu, kao i Zenici, dugujem neko obimnije djelo, a da li će ono nastatati, zavisi od toga hoću li biti u stanju da nakon nemira i oholosti pobijedim i svoju lijenost. U svakom slučaju, da bi se bolje razumio moj odnos sa tim gradom, izgovoriću jednu predivnu misao mog prijatelja Irhama, koji mi je jednom uz čašu vina rekao – Ne razumiju većinci koliko smo mi s našim dušmanima jedno.

Sada sam opet u Trebinju, u Humu koji je bio moja dječačka Hiperboreja i koji, gle čuda, nije izgubio tu svoju magijsku moć da me opčini.

Razgovarao: Muhamed Kovačević, Foto: Privatna arhiva, Osservatorio Balcani, Hrvatska enciklopedija, Vikipedija

1 thought on “INTERVJU, ELIS BEKTAŠ: Debate idiota svih nacija na društvenim mrežama su ipak napredak u upoznavanju drugog i drugačijeg, čak i kad je taj drugi i drugačiji prilično isti”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top