Političke akrobacije Željka Komšića sa SDA, a koje su srušile koalicionu hibridnu vladu Kantona Sarajevo, očekivano su dovele do novih/starih hiljadu puta prožvakanih polemika o “izdaji ljevice”, “građanske ideje”. Urednica Oslobođenja, Vildana Selimbegović će tako, odmjereno, zaključiti da “s razjedinjenim građanskim i lijevim partijama, svaka je koalicija matematička, pa se na vagu stavljaju pojedinačna rješenja i ispaljuju (pre)teške riječi – Željko Komšić postaje izdajica građanske ideje, Dino Konaković njezino zaštitno lice, dok se Bakir Izetbegović i Peđa Kojović raspravljaju čija je BiH više domovina, a notorni Muamer Zukorlić p(r)ovlači kao jedinica mjere vrijednosti.”
Šteta građanskoj ideji?
Pojedinačna rješenja? Šta bi to, tačno, moglo biti? To je ono kad ti nedostaje infrastruktura, novac, moć i uticaj SDA, pa tvrdiš da je tvoja strančica još veći patriota od kreatora postojećeg poretka, nadajući se kakvom-takvom političkom uticaju. A onda kada to ne ide, daš se u lamentiranje o izdaji, ili o tome ko je istinski miljenik besmrtnog duha Alije Izetbegovića. Njegov sin i nasljednik Bakir, ili pak lider Naše stranke Peđa Kojović, koji u svojim plačljivim istupima Izetbegoviću mlađem poručuje ne samo da “iz njega neće istjerati ljubav prema Bosni”, već i da dedi Aliji svakog prvog marta odnose cvijeće na grob. Ideološki dosljedan ideji građanske BiH, franjevac Drago Bojić je izrazio bojazan da se “mora konstatirati da su ovakvi politički potezi štetni, i to u dvostrukom smislu: s jedne strane oni nanose štetu građanskoj ideji Bosne i Hercegovine i istodobno jačaju položaj Dragana Čovića i HDZ-a.
U kontekstu Sarajeva, ljevici ili nekoj drugoj alternativi koja to zaista želi biti, mora postati jasno da se nikakva BiH ne može graditi na onome za šta nemušti građanski filozofi Komšića optužuju da je izdao. Ne može Izetbegović izdati Izetbegovića, niti se alternative SDA mitologiji tražiti u okvirima tog skupa.
Ovakvi politički potezi ubijaju društvenu nadu.”Ali kakvu tačno nadu? Ako ćemo pravo tezu: “Ili građanska republika, ili građanski rat!”, lansirao je na predizbornom skupu u Foči 1991., niko drugi do Alija Izetbegović sa čijom strankom je Komšić trenutačno u paktu. Što implicira, da zapravo ništa i nikoga nije izdao, nego je našao produktivniji način uklapanja u vladajuće narative od defanzivne opreznosti i sterilnosti salonske ljevice. Jer Komšić se ne dodvorava neuvjerljivo. Oni koji ga savjetuju dobro su shvatili emotivnu logiku izmučenoga naroda, koji će prije pristati na život u krajnjoj bijedi, nego na narušavanje veličanstva predodžbe o sebi kao herojima “ljiljanima”. Što Komšić svojim bahatim izjavama najbolje utjelovljuje i iskorištava. Bez obzira što u svojoj načelničkoj, ambasadorskoj, zastupničkoj i predsjedničkoj karijeri nije ostvario nikakve rezultate osim što je se sirotinji smijao u facu zamajavajući je jeftinim populističkim trikovima, ostalima preostaje da se vječno pravdaju jer nisu kao on. Utoliko da to nije uspjelo ni Dini Konakoviću, dok je Muamer Zukorlić predaleko da bi njegovo kvalifikovanje smeća kao smeća bilo odveć relevantno.
Ovu tendenciju je dobro primijetio urednik portala Prometej, Franjo Šarčević, kada je zaključio da “Svaki put kad hohštaplersko-primitivno-prevarantska bulumenta okupljena oko Bakira Izetbegovića, Željka Komšića i drugih velikopatriotskih nosača pušaka želi prikriti svoje loše poteze ili diskvalificirati političke protivnike ili čitave skupine građana ove zemlje, oni posegnu za ovim magičnim rečenicama. I svaki put oni kojima su te diskvalifikacije upućene pristanu na ta nakaradna pravila prljave igre. Svaki put kad netko iz izetbegović-komšićevskog miljea za Predraga Kojovića, predsjednika Naše stranke, kaže da se nije borio u ratu ili da nije bio u BiH za vrijeme rata, poručujući mu na taj način da je manje vrijedan, a implicitno i da je neprijatelj ove zemlje, Kojović ima potrebu da se obrazlaže, da se dokazuje, kako bi nekome opravdao razlog svog postojanja.”
Inicijacija u Alijine misterije
Šarčević je, naravno, načelno, u pravu. Zaista Ali takva sarajevska tendencija nije suštinski različita od drugih sličnih građanskih, lijevih i desnih, tendencija u BiH i regionu, gdje se glasovi dobijaju isključivo takmičenjem u što vjernijem sljedbeništvu lika, djela i filozofije ratnih lidera devedesetih. U toj igri ima različitih, više ili manje sposobnih igrača. U Hrvatskoj je ljevica sebe dovela gotovo pred uništenje objašnjavanjem “istinskog Tuđmana” desnici. U Republici Srpskoj je, uslovno rečeno, lijevi SNSD u tome odnio potpunu pobjedu i, predstavljajući se jedinim istinskim zaštitnikom ratnih tekovina i tradicija, potpuno desetkovao i uništio desni SDS, okačivši mu, čak, etiketu izdajnika. HDZ BiH svoju politiku ne može zamisliti bez hodočašćenja grobu Mati Bobanu, dok se polagano formira i velikomučenički kult narcisoidno-teatralnog samoubice Slobodana Praljka. Interesantno, jedina partija u regionu koja u ovakvoj političkoj taktici ne učestvuje jeste SNS Aleksandra Vučića, kojoj ne pada na pamet da, npr. upriličuje hodočašća na grob Slobodana Miloševića, ili da se predstavlja nasljednikom njegove politike. Naravno, ne zbog nekog naročitog vizionarstva i brige za mentalno zdravlje srpskog društva, već zbog toga što u srbijanskom slučaju, niko i ništa nije dostojno da bude vođin prethodnik. Nova era nastupa ovdje i sada i nikakva prošlost, bliža i dalje je ne smije zasjeniti.
ČITAJTE JOŠ: BOŽO LJUBIĆ: Ako ne dođe do bošnjačko-hrvatskog dogovora oko novog Izbornog zakona, rješenje će nametnuti stranci
U kantonima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom ta igrica, opet, funkcioniše poput Eleusinskih misterija. Zna se šta je dozvoljeno inciranima u Alijine misterije, a šta onima koji samo pristupaju da prinesu žrtvu. Zbog toga su opskurna i pitkoumna SDA-ovska glasila, poput nedeljnika Stav, koja su napala Šarčevićev tekst na dijaboličan način u pravu kada ga nazivaju “endemskom ljevičarskom faunom”, koja živi “isključivo u većinski bošnjačkom akvatoriju” i koji “također, još nije razumio da voljeti Bosnu i Hercegovinu kao domovinu, boriti se u Armiji RBiH i poštovati njenog vrhovnog zapovjednika JESTE svojevrsni civilizacijski litmus-test kojim se provjerava nečiji što antifašizam, što odnos prema Bošnjacima, pa je sasvim normalno da onaj srpski ili hrvatski političar koji traži da Bošnjaci glasaju za njega kako bi im vladao pokaže i posvjedoči ne samo korektan odnos spram njih kao naroda već i spram onoga što im se desilo od ruke njegovih sunarodnjaka.”
Bošnjačka građanska ideja kao i sve druge građanske regionalne ideje ima svoje konstrukcije koje se, kada je vođenje politike u pitanju, ne dovode u pitanje. Tu se ne dovodi u pitanje mogućnost da se u javnosti iznose stavovi suprotni opšteprihvaćenom narativu, u vidu knjiga, članaka ili javnih nastupa, čega ima u izobilju, ali oni do sada nisu doveli u pitanje mejnstrim političku artikulaciju bošnjačkog narativa
Na stranu sada što je ovaj, vrlo glupo sročeni pasus, zapravo priznanje da srpski i hrvatski političari u Sarajevu ili u kantonima sa bošnjačkom većinom nisu predstavnici srpskog, odnosno hrvatskog naroda, već oni koji se takmiče za mjesto u bošnjačkim narativima, “kako bi im vladali” (šta god to da značilo), to jeste kako bi mogli, vladati. Na stranu i to što “civilizacijski litmus-test” u smislu poimanja istorijskih činjenica na nivou slikovnice “Naš dedo Alija” nije ništa drugo nego potpuna smijurija i gomila laži, baš kao i svi drugi regionalni narativi o očevima i spasiocima nacija iz devedesetih.
ČITAJTE JOŠ: MUHAMED KOVAČEVIĆ: Dragan Vikić, mitologija i činjenice o heroju odbrane ratnog Sarajeva
Dovesti u pitanje, ali kako?
Sve to je, u datom kontekstu, irelevantno, jer bošnjačka građanska ideja kao i sve druge građanske regionalne ideje ima svoje konstrukcije koje se, kada je vođenje politike u pitanju, ne dovode u pitanje. Tu se ne dovodi u pitanje mogućnost da se u javnosti iznose stavovi suprotni opšteprihvaćenom narativu, u vidu knjiga, članaka ili javnih nastupa, čega ima u izobilju, ali oni do sada nisu doveli u pitanje mejnstrim političku artikulaciju bošnjačkog narativa. Jer bi njeno dovođenje u pitanje značilo potpunu demontažu sistema, a to je potpuno nerealan zahtjev i očekivanje, bez da dođe do šireg regionalnog preokreta u tom pravcu. Franjo Šarčević je nesumnjivo postavio dobro pitanje, koje se, dakako, ne tiče samo bošnjačkog, nego i svih drugih istih ili sličnih storija. Politika dovođenja u pitanje etabliranih društvenih istina se mora pomiriti s tim da će, u početku i još dugo biti manjinska. U kontekstu Sarajeva, ljevici ili nekoj drugoj alternativi koja to zaista želi biti, mora postati jasno da se nikakva BiH ne može graditi na onome za šta nemušti građanski filozofi Komšića optužuju da je izdao. Ne može Izetbegović izdati Izetbegovića, niti se alternative SDA mitologiji tražiti u okvirima tog skupa. Jer taj skup zaista, s pravom, kao i svaki politički establišment i skup od SAD do Rusije, zahtjeva rituale kojima je i nastao i odredio šta je u njima tabu, a šta nije.
Piše: Vuk Bačanović Foto: Jabuka.tv