Crna Gora je ipak sinoć posvjedočila da se jedino i isključivo može osloniti na dio svojih građana, koji svemu ovome pretpostavljaju elementarni razum
Jezivo je juče bilo gledati Crnu Goru. Od jutra pa do prvih pijetlova. Ali, poslije najvećeg mraka može samo da se razdani, iako zora nije blizu. A teško da se može zamisliti veći mrak od toga da se jedan zakon izglasava u gluvo doba noći, u momentu kada čitava Crna Gora ne spava, a nakon hapšenja u domu predstavnika naroda.
Kakav je legitimitet zakona koji se donosi u atmosferi mrtve tišine i preko dana u krugu Skupštine opasane policijskim vozilima, oklopima, psima i konjima.
Kakvo je uporište zakona koji su osporili i oni koji Srpsku pravoslavnu crkvu i Mitropoliju crnogorsko-primorsku vide kao hegemona. Kakav je to zakon koji proističe iz partijskog dokumenta, a koji pravičnost i pravdu vezuje za identitetski obrazac pa od njega uvijek i zavisi.
Kaže premijer da je u pitanju nepovjerenje. Stiče li se povjerenje time što se godinama toleriše bezakonje, time što pravda postoji samo uz epitet selektivna, time što su funkcioneri milioneri, a pričamo o pravičnosti i porijeklu imovine.
Kada vlast sa takvim renomeom krene u pravedni boj, otpor je refleksna reakcija i za ovu situaciju je, iz kojeg god ugla gledali i kako god tumačili, proizvela upravo ova vlast i ona je najodgovornija i za njeno rješavanje.
A odgovornost proističe iz moći, pa se ne smije zaboraviti ni uloga MCP koja nije radila ništa da izađe iz svoje lagodne pozicije, pomogla opstanak ovakve vlasti i nedovoljno se okrenuli Crnoj Gori kao državi. Tako se došlo do situacije gdje vlast može da potencira da se traži samo vječito odlaganje i da nema druge opcije do ove.
Tom magistralom je sve oko zakona ušlo u zonu u kojoj se dobar dio vlasti najbolje i osjeća – zonu kriminala, bezakonja i nepravde.
A u toj zoni se savršeno dobro osjećaju i prirodni partneri koji su zveckali oružjem, prizivali ratne drugove iz “ponosnih” devedesetih.
Kao da su projektovani da održavaju ono što je DPS stvorio, a to je beskrajni krug podjela i sistemskog nasilja, gdje je demonstracija fizičke sile neminovna posljedica, a ne uzrok. Dva pola unutar iste paradigme za cilj imaju održavanje postojećeg stanja.
A to su ogolila dešavanja u ovih deset dana – od najave fizičkog nasilja – paljenja Skupštine – do odustajanja od svega nakon poziva mitropolita Amfilohija, pa do radikalnog (sic!) preokreta nakon leta do centra vaskolikog srpstva, a kritičari bi dodali i maligne ispostave Kremlja, avionom srbijanskih vlasti – do Irineja. I kakav je bio efekat te i takve borbe – oslabljena pregovaračka pozicija MCP i izglasavanje Zakona.
Demokratski front je u ovoj burleski ništa drugo do zakržljali blizanac DPS-a, karika u lancu, sa nešto manje manira, viškom snage i ekivalitnim podaničkim mentalitetom. I ta DPS-DF potkovica spaja se u zajedničkom imenitelju – Aleksandru Vučiću.
Crna Gora je ipak sinoć posvjedočila da se jedino i isključivo može osloniti na dio svojih građana, koji svemu ovome pretpostavljaju elementarni razum. Jer i građanske partije svojom pasivnošću, nedorečenošću i neiskrenošću guraju građane ka ekstremima.
A građani su pokazali da ne žele sukobe, ali ni da trpe nepravdu. Mnogi građani koji su sinoć blokirali Crnu Goru, naglasili su da nisu došli ni na čiji poziv, i uspjeli su da u atmosferi ozbiljnih tenzija proizvedu zanemariv broj incidentnih situacija.
Među građanima koji su blokirali puteve sigurno je bilo i ubačenih radikalnih izvođača radova sa obje strane.
Prevladala je većina razumnih, kao i među sveštenstvom Mitropolije na mostu Blaža Jovanovića, koji su bili istrajni, principijelni i nadjačali piromane s obje strane. Tako su pokazali šta je jedino što je ostalo ovoj zemlji.
Izvor: Vijesti/Srdan Kosović Foto: Vijesti/Savo Prelević