A SADA SPEKTAKL: Ljevičari Nikolaidis i Markovina brane tekovine fašiste Sekule Drljevića (?!)

Zamislimo sutra da neka srpska vlast donese zakon kojim želi državnom imovinom proglasiti svu imovinu islamske zajednice, a nekakav srpski “Nikolaidis” takav postupak brani radikalnom retorikom bivšeg reisa Cerića, ili revizionističkim i antinaučnim stavovima muftije Muamera Zukorlića?Bilo bi to zaista užasno...

Kada sam nakon besane noći provedene uz laptop i praćenje dešavanja u crnogorskom parlamentu, podigao očne kapke i “prelistao” portale naišao sam prvo na očekivan tekst. Andrej Nikolaidis na, sebi svojstven, površan i neznalački način lamentira kako, eto, samo što paravojne formacije iz Srbije i Republike Srpske nisu zaposjele dijelove Crne Gore i, kako, eto sve podsjeća na devedesete i, eto, samo što nisu počeli masovni pokolji etničkih i vjerskih manjina i kako bi, eto, sve krenulo u tom smjeru samo da Crna Gora nije članica NATO-a. Sve, ako ćemo vjerovati Nikolaidisu, upućuje na to: “Nisu li srpski intelektualci i političari tada, kao i danas, povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u crnogorskom Parlamentu, uzvikivali: „ugroženost“, „ugroženost“, „otimaju naše“, „otimaju naše“?

Na stranu sada što jedan ozbiljan analitičar i intelektualac, kakvim se Nikolaidis nastoji predstaviti u regionu, ovdje nastupa sa argumentima prosječnog đeda koji putuje na liniji Foča-Bileća i u polualkoholisanom stanju stvara teorije o tome kako Bakir Izetbegović samo što nije napao Srbe, jer mediji su prenijeli takvu i takvu izjavu Izetbegovića, ili kojeg li već zvaničnika.

Poput “diskutanata” iz lokalnog sarajevskog ili mostarskog dućana ili frizeraja, koji svaki jasan i razuman argument da preduslova za bilo kakav rat nema, u nevjerici odbacuje govoreći: “I ’92 smo tako mislili i govorili!”

PROČITAJTE JOŠ: KOLUMNA, ANTONIJE KOVAČEVIĆ: Bebo, ti li si?!

Na stranu to što jedan “ozbiljan intelektualac” u konkretnom slučaju ima sjećanje zlatne ribice, pa se ne sjeća da Crna Gora nije bila u NATO-u kada je proglasila nezavisnost, te da ju je Srbija prva priznala. Ili onda kada je Crna Gora priznala Kosovo (dio teritorije susjedne Srbije), kada su tom državom bjesnile još intenzivnije demonstracije nego danas, pa niko nije utvrdio ulazak ni vojnih ni paravojnih formacija iz Srbije. Te se, shodno tome, to nije desilo ni sada i to jednostavno stoga što ni jedan rat na Balkanu ne počinje dok oni koji ga žele započeti za njega nemaju međunarodno zaleđe…

O čemu bi Nikolaidis trebao dobro razmisliti kada već drži lekcije o 90-tima kada su, istina, i srpski ali i nesrpski intelektualci uzvikivali: “ugroženost”, “otimaju naše”, a da i u jednom i drugom slučaju, to “naše” više nije bilo Jugoslavija. Pa, na koncu, ni u slučaju Crne Gore, koja u postojećim konstelacijama moći nije i ne može biti žrtva bilo kakve “velikosrpske politike”, već mala država, koja, održavajući sa Vučićevim režimom najbolje odnose, u svom uzvikivanju “ugroženost” i “otimaju/oteli su naše” nastoji izvršiti kolosalni kriminal nad crkvenom zajednicom kojoj duguje svoje postojanje i iz koje je i proistekla kao svjetovna država: Mitropolijom crnogorsko-primorskom. I to nametanjem zakona za koji su i pravnici politički neskloni SPC zaključili da sadrži abnormalni članak 52 usmjeren protiv svih kodifikovanih ljudskih prava, a posebno onih imovinskih.

Nikolaidisovo opravdavanje ovog postupka se svodi na kritiku ličnosti i postupaka arhiepiskopa Amfilohija i čelnika srpskih stranaka u Crnoj Gori. Na antipatiju prema bilo kome ili bilo čemu (ličnosti/fenomenu/političkoj taktici i strategiji) ima svako, ali arhipeiskop sam po sebi nije Crkva, niti sva istorija Crkve, niti sva istorija konkretne episkopije. Niti srpski narod jest jednako – aktuelni čelnici. Zamislimo sutra da neka srpska vlast donese zakon kojim želi državnom imovinom proglasiti svu imovinu islamske zajednice, a nekakav srpski “Nikolaidis” takav postupak brani radikalnom retorikom bivšeg reisa Cerića, ili revizionističkim i antinaučnim stavovima muftije Muamera Zukorlića? Bilo bi to zaista užasno.

Međutim, konkretnom Nikolaidisu “užasnost” je specifizirana jedino za izraze srpskog šovinizma, dok je šovinizam prema Srbima i želja za ekonomskim uništenjem 800-godišnje srpske episkopije, i dukljanska kulturna revolucija, odnosno demonsko/komično nastojanje da se po svaku cijenu izbriše i u zaborav gurne srpska prošlost Crne Gore, jedan sasvim logičan postupak. Zbog čega je to tako?

Da bismo najplastičnije objasnili jalovost kvaziintelektualne kritike srpskog nacionalizma, a koja dolazi sa liberalne ljevice, ostavimo na trenutak Nikolaidisa i pozabavimo se drugim iznenandnim apologetom Đukanovićeva režima, supotpisnikom bizarne peticije 88 intelektualaca protiv “velikosrpskog nasrtaja” na Crnu Goru – Draganom Markovinom. Ovaj autor više korisnih knjiga i članaka me nemalo neprijatno iznenadio i užasnuo tvrdnjom da “Za one neupućene, pojednostavljeno govoreći u Crnoj Gori se upravo privodi kraju proces definitivnog raskidanja svih veza te zemlje sa srpskim nacionalističkim projektom.”, te da je “taj… proces započeo onog časa kad je Milo Đukanović, bilo vlastitom intuicijom i odlukom ili nečijom sugestijom, što je u konačnici nebitno, odlučio okrenuti leđa tom projektu koji je i sam aktivno podržavao.” Markovina je podvukao da je od tog projekta “posljednja je preostala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, vođena od strane uvjerenog nacionaliste Amfilohija Radovića”.

PROČITAJTE JOŠ: VUK BAČANOVIĆ: Jedan u nizu krajeva iluzije o građanskoj BiH

Zaista mi nije namjera istoričara učiti njegovoj struci, te ga uvjeravati da je Crna Gora, isprva srpsko-pravoslavna crkvena kneževina, sama po sebi nastala kao “srpski nacionalistički projekat”, to jest projekat obnove srpske državnosti (radi kratkoće ovoga teksta spomenimo samo Istoriju Crne Gore koju ruskoj carici Katarini Velikoj 1754. isporučuje mitropolit Vasilije Petrović i u kojoj govori o tome kako su Turci zavladali njegovom “srpskom zemljom” i koju potpisuje kao “smjerni mitropolit crnogorski, skenderijski i primorski i trona srpskoga egzarh”, ili njegovog nasljednika Petra I Petrovića Njegoša i njegove planove stvaranja Slavjanosrpskog carstva sa sjedištem u Dubrovniku. Dok o nacionalnom identitetu Petra II Petrovića Njegoša, kneza Danila Petrovića i kneza i kralja Nikole Petrovića nije potrebno gotovo ništa izlagati. Ono što zaprešaćuje jeste da jedan uvjereni ljevičar u svojoj analizi situacije u Crnoj Gori stoji na liniji crnogorskog fašističkog ideologa iz Drugog svjetskog rata, koji je stajao pod jakim uticajem ustaško-starčevićijansko-frankovačke ideologije – Sekule Drljevića.

Samo i jedino u Drljevićevo vrijeme i nikada više u crnogorskoj istoriji do Mila Đukanovića, a u vrijeme fašističke okupacije Crne Gore i bliske saradnje i prijateljstva sa ustaškom vlašću NDH, a prema nacrtu Statuta Crne Gore koju su sačinile italijanske okupacione vlasti, crnogorski identitet je prikazan kao nešto posve različito od srpskog, pa je tako “crnogorska zastava crvena sa malteškim bijelim krstom u sredini”, službeni jezici države su italijanski i crnogorski, a “Crnogorska pravoslavna crkva je autokefalna i ne zavisi ni od jedne druge strane Crkve.” Da ne govorimo o Drljevićevom proustaškom pamfletu “Tko su Srbi”, koja vrvi suludim rasističkim teorijama o Crnogorcima kao višoj, a Srbima kao nižoj rasi.

 S druge strane, crnogorski partizani, a to bi valjda trebala biti strana koju zastupaju ljevičari kao Markovina, su još dvadesetih godina prošlog vijeka nastupali sa parolom “Srpstvo, Slovenstvo, Sloboda”. Svetozar Vukmanović Tempo u svojim memoarima iz 1971., referirajući se na 1918. govori o “ujedinjenju oba srpska naroda”. Partizanski komandant Ivan Milutinović 1944. drži govor u kojem objašnjava da “ko nije dobar Crnogorac, taj nije ni dobar Srbin”. Blažo Jovanović, komunistički rukovodilac porijeklom iz porodice lojalista Petrovića, isto tako nije sporio pripadnost Crnogoraca i Srba istom narodu, već je ukazivao na različite uslove istorijskog razvitka naroda u Srbiji i Crnoj Gori, što je dovelo do identitetskih specifičnosti. Sava Kovačević, proslavljeni partizanski komandant iz Crne Gore, kako svjedoči Milovan Đilas, također nije imao dileme oko toga da su srpski i crnogorski identitet jedan te isti. Sam Milovan Đilas, koji je crnogorsku naciju smatrao realnošću na način da ona jeste nešto posebno i zasebno, “drugačiji od svih Srba”, je na robiji u Sremskoj Kamenici 1958. zapisao: “Srbin sam jer sam Crnogorac… Ne velim da drugdje i drukčijih Srba nema – zlo nas je rasulo na sve strane, ama ja sam takav. Nijesam ja Crnogorac što sam Srbin, nego Srbin što sam Crnogorac.“

PROČITAJTE JOŠ: SLUČAJ BASARA: “Oceubistvo” kao generacijski spas

Ne ulazeći u pravo svakog ljudskog bića da bude ono što želi i da se u bilo kojoj državi na svijetu osjeća prihvaćeno, zaštićeno i sretno, s pravom se možemo zapitati na čijoj su strani, u ovom slučaju Markovina i Nikolaidis?

Na strani Crne Gore kneza i kralja Nikole?

Neće biti, budući da kralj Nikola čak ni u egzilu nije poricao da su srpski i crnogorski identitet jedno te isto. Te je, kada je 1920. drugi puta obnovljena Pećka patrijaršija kao Srpska pravoslavna crkva, iz egzila u Francuskoj imao samo prigovoriti da „pravo obnove cjelokupne Srpske pravoslavne crkve“, ima „Crna Gora i njena crkva“, a ne karlovački mitropolit.

Na strani crnogorskih partizana?

Onih koji su 13. jula digli ustanak kako bi oprali sramotu drljevićevskog fašizma i proglašenja Nezavisne države Crne Gore 12. jula i, kojima, kako smo vidjeli, nije bilo ni na kraj pameti da se šovinistički odnose prema srpskom dijelu svoga identiteta?

Napokon, postojeći Zakon o slobodi vjeroispovijesti donesen je 1977. u SR Crnoj Gori. Zbog čega bi, kao takav, smetao jednome ljevičaru? Ne. I jedan i drugi korijene stavove iznesene u svojim tekstovima izvlače iz čisto šovinističke ideologije, kojoj neprijatelj nije partikularni srpski šovinizam, jedan problematični mitropolit ili jedan predsjednik srpske stranke koji izriče radikalne i pogubne parole, već srpski narod i njegova istorija i kultura u cjelini, ona istorija i kultura bez koje Crna Gora kao država, barem ona antifašistička, ne bi ni postojala.

Piše: Vuk Bačanović Foto: Arhiva Preokreta