KOLUMNA, ANTONIJE KOVAČEVIĆ: Prpa, bato!

Naravno, nismo ni očekivali od Vučića da kaže koju o stvarnim razlozima zbog kojih se sutra neće naći u Pljevljima, o tome kako su mu i crkva i srpski narod iz Crne Gore poručili da nije poželjan, o tome kako se uzentao da bude izviždan pred istim tim narodom, pa je smislio čitavu listu lažnih izgovora

Slobodan Milošević je ušao u istoriju rečenicom “Niko ne sme da Vas bije!”, a Aleksandar Vučić će, ako bude imao sreće, ostati upamćen po onoj jučerašnjoj: “Nećete više Srbiju da šutirate!”

Mada, u Vučićevom slučaju, konkurencija za taj epohalni citat je poprilično žestoka. Na samo jednoj konferenciji za štampu (zvaćemo je “crnogorka”), za ciglo 20 minuta on je, brat bratu, izgovorio bar 10 rečenica koje, ako u istoriji kojim slučajem ne bude mesta, mogu komotno da uđu u mitologiju i napose književnost, odmah pored Baš Čelika, Šarca Kraljevića Marka i Drekavca. Naročito ovog poslednjeg.

U tom bogatom izboru misli-kandidata koje bi jednog lepog dana mogle da osvanu kao kameni epitaf, svakako ulazi ona kompleksna samopreispitujuća sa šlagvortom i šlagom na kraju: “I pitate se odakle mi hrabrost? Imam svu hrabrost ovog sveta kad treba da štitim svoj narod!”, zatim mučeničko-paćenička “Ajde, udri Vučića po glavi” (upućena neimenovanom počiniocu iz međunarodne zajednice), onda sledi prosvetiteljsko-piromansko-vesićevska “Organizovaćemo nastavu na srpskom u Crnoj Gori, pa nek spaljuju knjige (po uzoru na neke iz Beograda)!”, pa tu dođe i jedna pankerska, u stilu nezaboravnog hita grupe “The Clash”: “Evo, neću da idem, ne dam da mi dirate Srbiju”, te bogami i ova koja, u duhu Božića, odiše skromnošću: “Ono što sam uradio ući će u udžbenike. Oporavio sam, podigao i izgradio zemlju!”.

I na kraju, ko šaka u glavu, jedna prosto proširena, na veliko iznenađenje pučanstva u sali i ispred malih ekrana, a ponajviše za majku predsednika, koju smo već identifikovali kao neobaveštenu ženu koja ne zna ni koliko joj je sin bio težak na rođenju, a glasi – “Ja sam kršten!”

Aha! Tu smo, dakle! Glogov kolac pravo u pretkomoru boranije koja je posujmala da je ovo što gledamo i slušamo u proteklih osam godina (leb te jebo, zar ima već?!) krivica nekog sluđenog popa, kome je gologuza beba Vučić pred oltarom stala da obašnjava kako se peva tropar, pa je pop, umesto svetom vodicom, malog namazao imalinom. Znači, ipak nije do popa. Ali nam to saznanje i ne olakšava nešto.

No, na stranu britke misli koje zlobnici mogu da istrgnu iz konteksta i plasiraju kako im se digne… U istorijskom obraćanju u kojem je Vučić trebalo da obnaroduje da li će ili neće u Crnu Goru na Badnji dan, čuli smo, ni krivi ni dužni, sijaset državničkih ideja i vizija, poput recimo ove:

A jel znate što sam kriv mnogima u Crnoj Gori… Zato što sem Marka Bastaća nema ih više na velikim i važnim funkcijama u Beogradu. Ne upravljaju više BIA-om i policijom kao što su upravljali do juče. (dramska pauza, Vučićev mozak registruje glupost, pa nastavlja)…”Ali ne po nacionalnoj pripadnosti, već iz profesionalnih razloga”, reče čoek, nekih 4 minuta i 32 sekunde nakon što je izgovorio sledeće: “U Crnoj Gori nema Srbina na važnom mestu, a ima nas 30% po popisu”.

Ko u ovim rečima ne prepozna državnika i vizionara, stvarno je…Đilas, Šolak, ili u najmanju ruku – Mišković!

Na stranu to što Srbija u zadnjih 12 godina (Rade Bulatović, BIA) nije imala nijednog Crnogorca na rukovodećim položajima u državi, tajnim službama i policiji. A i to što je jedan privatni Vučićev Crnogorac (Veselin Milić) prošle godine sa mesta šefa beogradske prekomandovan na mesto pomoćnika direktora policije. Jer, on se ne računa, on je naš… Kapirate?!

Ali avaj, ajde ovde da se uozbiljimo i pređemo na stvar…

Predsednik Republike Srbije juče je prevazišao sebe u mnogim “olimpijskim disciplinama” u kojima smo mislili i nadali se da će teško preskočiti ranije visoko dignutu letvicu – u besprizornom laganju, licemerju, trućanju, obmanjivanju, povlačenju za nos, ispiranju mozga.

Ako pritom znamo da povod za KZŠ nisu bila svakodnevna petparačka prepucavanja sa pomenutim a zamišljenim triom Đ-Š-M ili novinarom N1, a da scenografija nije neka ko zna koji put otvorena deonica autobahna, te da su u njega u tim trenucima netremice gledale oči naroda sa jedne i druge strane granice, a to otud jer je đavo odneo šalu, jer je krv prokuvala, jer su ljudi na ulicama, monasi u molitvama…Ako sve to, dakle, imamo na pameti, onda je posle svega što smo videli i čuli kristalno jasno koliko je Vučić jedna teška i velika greška istorije.

Pardon, ne istorije, već nas.

Tobož napadajući svog idola i političkog saučesnika u zločinu nad oba naroda čije države vode, Mila Đukanovića, čoveka čiji put je dosledno sledio ovih godina, zidajući Mordor partijsko-botovske države i menjajući funkcije da zametne trag, baš kao što to Milo već decenijama radi (čas premijer, čas predsednik), Vučić se istinski potrudio da nas kolektivno prevede žedne preko vode, istina primetno nervozniji nego inače.

U toj nervozi lupao je ko Maksim, govorio o Srbima kao “nekonstitutivnom narodu” u zemlji koja je po Ustavu “građanska i ekološka”, kukumavčio nad nepravdom nanetom Nemanjićima u crnogorskim udžbenicima istorije – kao da su isti štampani juče a ne pre devet godina(2011), lamentirao nad sudbinom menadžera uhapšenog jerbo je okačio srpsku zastavu – iako nije žalio kada je trebao da žali…

Onda je seirio nad pričom kako “neko u crkvi” u dogovoru sa režimom podgoričkim zabranjuje nošenje “srpske zastave sa ocilima”, bljutavo aludirajući na apel mitropolita Amfilohija da se na protestima ne nose nacionalne i partijske zastave. A onda, kad je završio nabrajanje nepočinstava režima njegovog kompadrea Mila nad Srbima u Crnoj Gori, kao da je na trenutak zaboravio gde se nalazi, izjavi:

“I na sve to smo ćutali…”.

Ćutao si, care. I baš lepo što si to juče pred svima priznao.

Ostaće tajna, a u vezi sa ovim gafom, da li mu je neko zaista napisao da to kaže, podvalio, u šta sumnjam, ili se prosto pogubio u masi budalaština koje se trudio da upamti vozeći se od Patrijaršije do Palate federacije. I ispao glup. Zapravo iskren. Što je u njegovom slučaju i po njegovim kodeksima časti – jedno te isto.

Nadalje se, glumatajući, “jadao” nad Apelom 88 intelektualaca (autora njegovog i Milovog druga Bebe) gde su ga naročito “zaboleli” potpisi Mesića i Kučana, ali je, gle čuda, zaboravio da pomene svoje koalicione partnere u BG i NS, Čedu i Čanka, čije su mudre glavice (ako su njihove) takođe potpisale onaj presmešni Apel. Naprotiv, Vučić se upadljivo trudio da dokaže sve i jedan od navoda iz Apela, naročito onaj o umešanosti Beograda u dešavanja u Crnoj Gori.

Prijetvorno, toliko da je bilo smešno gledati ga, jadao se kako, eto, neće, iako je mnogo želeo, ložiti badnjak u Pljevljima, a zbog radi “histerične kampanje međunarodne zajednice i podgoričkih kabineta” – iako se od ovih prvih niko nije oglasio tim povodom, a ovi drugi su, istina, dali jednu izjavu, zaista zastrašujuću, u kojoj se kaže da – “nemaju potvrdu da Vučić planira da dolazi u Crnu Goru”.

Naravno, nismo ni očekivali od Vučića da kaže koju o stvarnim razlozima zbog kojih se sutra neće naći u Pljevljima, o tome kako su mu i crkva i srpski narod iz Crne Gore poručili da nije poželjan, o tome kako se uzentao da bude izviždan pred istim tim narodom i da mu se, kao desert, pred svima obrati njegov stari obožavalac, vladika Atanasije, koji se inače dobrovoljno ponudio da ga dočeka, “posavetuje” i isprati iz Crne Gore.

Priznajem, iskreno žalim što se to nije i desilo, što Vučić nije otišao da pali badnjak, jer bi to, ubeđen sam, ubrzalo neke procese a neke druge bogami prešaltalo u drugu fazu centrifuge.

Ovako, ostaje nam da čekamo i vidimo šta će dalje smisliti trojac Vučić-Milo-Beba, o kakvom će nas jadu sledeći put zabaviti ova mala, mala, grupa p…intelektualaca. Ono što je sigurno jeste da su im se mozgovi ovih dana usijali, da u hodu menjaju planove, smišljaju nove zaplete i rasplete, pri čemu se, neizbežno, dešavaju kurcšlusi kakav je bio nastup gospodina preCednika.

Onomad sam predvideo da će Milo i Vučić u nekom trenutku crnogorske drame nastupiti kao mirotvorci, glede famoznog Zakona i resto. I dalje sam spreman da stavim 100 evrića na tu dramaturgiju. Ali…nemojte da Vas iznenadi ako se u skorijoj budućnosti zbije još poneki sumanuti veleobrt… Recimo onaj da Milo, kao predvodnik jednog krila DPS, napravi koaliciju sa srpskim opozicionim strankama. Uostalom, nešto mi Andrija Mandić ovih dana mnogo samouvereno ponavlja kako “nije cilj samo povlačenje Zakona, već i tehnička vlada…”

Šta, zvuči Vam odveć ludo?

Pa, gde Vi živite, u Švedskoj…?

A kladim se i da nikada niste čuli za Đovanija Baldučija…

Piše: Antonije Kovačević Foto: Youtube

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top