Protojerej-stavrofor Gojko Perović, rektor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju jedan je od najistaknutijih pravoslavnih teologa u Crnoj Gori. Sveštenik dječačkog izgleda, ali britke riječi kako ga često opisuju u javnosti, za Preokret je, a povodom Božićnih praznika, dao opsežan intervju u kojem se dotiče ogromnog raspona tema, od teoloških do političkih.
Dragi oče Gojko uobičajeno je da se doba Božića smatra dobom kada se mnogo govori o milosrđu, praštanju, saosjećanju sa bližnjem. Pa ipak, ja bih ovaj intervju počeo sa jednom mišlju Martina Lutera Kinga a to je da smo “s jedne strane, pozvani smo da igramo dobrog Samarićanina na putu života; ali to je samo početni čin. Dan mora doći kada će čitav put za Jerihon biti preobražen, tako da ljudi i žene neće biti konstantno prebijani i pljačkani dok putuju putem života. Istinsko saosećanje je više nego baciti novčić prosjaku; polako uviđamo da je čitavoj građevini koja proizvodi prosjake potrebno restrukturiranje.” Kada sam za katolički Božić intervjuisao katoličkog teologa Marinka Pejića, on je izrekao vrlo zanimljivu misao da je hrišćanstvo danas u velikoj opasnosti da postane jednokratna disciplina za olakšanje savjesti. Da li se nekada previše oslanjamo isključivo na predodžbu milosti, koja to ustvari nije?
– Ozbiljno i duboko pitanje ste postavili. Ono se tiče drevne dileme sa kojom se, u svojim poslanicama rve apostol Pavle. Da li nas pred Bogom spasava ( ili ako hoćete – da li nas čini ljudima ) to što ćemo učiniti, što ćemo ispuniti neku zapovjest ( makar ona bila i Bogom dana ), ili nas ljudima čini naša vjera, naše suštinsko duhovno-emotivno osjećanje i poimanje svijeta? Mi kao hrišćani treba da se povodimo onim opredjeljenjem koje je načinio ovaj Hristov apostol.
PROČITAJTE JOŠ: BOŽIĆNI INTERVJU, FRA MARINKO PEJIĆ: Naš Bog je postao radikalno malen, i to je tajna koju teško možemo potpuno razumjeti
A on je uskliknuo: “Ne živim više ja, nego živi Hristos u meni”. Šta to znači? To znači da nikakvo moje djelo, bilo ono učinjeno ili ne učinjeno, ne čini me čovjekom, onoliko koliko me čini moja vjera u Boga. Jer, Bog mi daje život, Bog me održava u postojanju.
90% sadržaja 4 jevandjelja Novoga Zavjeta, odnosi se na Hristovu borbu protiv religijskog formalizma onovremenog oficijelnog sveštenstva. Taj spoljašnji odnos prema vjeri na kraju je doveo do ubistva Boga!
I mene, i sve i svakog oko mene. Moje postojanje pred njim, iskreno, bez glume i poze, donijeće smisao i kvalitet ovom prolaznom životu. Ono će biti generator moga optimizma, moga čovjekoljublja.
Ja neću biti neko ko “odradjuje” spasenje. Odnosno, moje spasenje, i spasenje mojih bližnjih neće zavisiti od toga što sam ( ili nijesam ) postigao (“ne živim više ja”), već od korjenitog temeljnog opredjeljenja moje duše. A onda, ako je tako, mogu biti i grešnik, mogu i svi oko mene to biti…opet, ima nade. A ako nije tako, nego ako sve zavisi od postignuća i ispunjeneja raznoraznih agendi – onda će vjera ostati neutješno i nepovratno – formalna, spoljašnja.
PROČITAJTE JOŠ: INTERVJU, IGOR BENCION KOŽEMJAKIN, HAZAN JEVREJSKE ZAJEDNICE U SARAJEVU: BiH će ponovo imati rezidencijalnog rabina!
U tom pravcu, podaci sa Eurostata kažu da su Srbija, Crna Gora i BiH među najsiromašnijima, ako ne i najsiromašnije države Evrope. Opet, druge statistike također kažu da predominantnu većinu u državi čine deklarisani vjernici. Opet, ono što dominira javnim životom – što nas,istina, ne razlikuje mnogo od ostatka svijeta – jesu teme o ratu, mržnji, podjelama… društvene mreže kipte mržnjom, žučnim svađama, prijetnjama, međusobnim ponižavanjima. Nekada se čini da je mržnja toliko jaka da je postala način života, da joj se ljudi raduju više nego dobru, štoviše da živimo u svojevrsnoj kulturi zluradosti. Koji je iskonski hišćanski lijek za ovakvo stanje? Koliko pravoslavni taj lijek primjenjuju?
– Eto slikovite posljedice formalizma, odnosno spoljašnjosti u vjeri, u obredu. Starozavjetni prorok je zavapio “Ovaj narod Boga poštuje samo usnama, a ne i u srcu”! Otuda, toliko nominalnih hrišćana, a mali broj onih u kojima dejstvuje ljubav, trpaljivost… Vjera nas se nije dublje dotakla. Nosimo je kao barjak neke zemaljske ideologije.
I to da pođemo od naše neposredne okoline, od komšija i braće. Tu su, medju njima, medju našim najbližima. I gladni i žedni ( pažnje ), i migranti ( iz normalnog života ), i oni bombardovani i razoreni ( ljudskom zlobom )… i što je najvažnije, njima, baš mi, možemo pomoći i uljepšati dan.
Pravoslavni imaju odgovor na to. Liturgijsko sabranje. Okušanje Gopsoda na Tajnoj večeri u skladu sa jevandjelskim prizivom. I sve, naravno, što ide uz to… i prije i poslije toga. Ko se napoji tog liturgijskog pica, biće izliječen od te pošasti duhovne dvoličnosti. Ali, nažalost, takvi ostaju u manjini, sve dok su upravitelji društva upravljeni drugim, suprotnim intersima.
ČITAJTE JOŠ: IN MEMORIAM: Muhamed Šefket ef. Kurt, muftija koji je tuzlanske Srbe spasio ustaškog pokolja na Badnje veče
Protestantski teolog Dietrich Bonhofer, kojega su objesili nacisti je promišljao u pravcu da se Božja zapovjest “nećeš imati drugih Bogova osim mene” ne odnosi samo na idole od drveta i metala, već da lažno božanstvo može postati i država i politički, pa često i vjerski lideri. Koliko često zapadamo u ovakve zamke?
Iz svega navedenog i do sad rečenog, jasno je da i sama vjera može biti idol, ako nije shvaćena duboko, i ako se nije dotakla srca. Pa 90% sadržaja 4 jevandjelja Novoga Zavjeta, odnosi se na Hristovu borbu protiv religijskog formalizma onovremenog oficijelnog sveštenstva.
Taj spoljašnji odnos prema vjeri na kraju je doveo do ubistva Boga! Svaka generacija hrišćana je dužna da se opominje toga, i da ne misli da se Hristova kritika odnosi na “tamo neke fariseje” nego na sve nas.
Crkva u Crnoj Gori dočekuje Božić u tuzi i zabrinutosti, budući da aktuelna vlast smatra da se harmonično društvo gradi radikalnim eradikacijama kompletnih društvenih struktura, a u ovom slučaju je to Mitropolija crnogorsko-primorska, koja je, kritikovana za nacionalizam, pod udarom drugoga nacionalizma koji se predstavlja da to nije i jednog naopakog zakona. Na koji način se boriti protiv ovog neprijateljskog nastupa crnogorske vlasti, koji je najbolji hrišćanski odgovor na nepravdu?
– Najbolji odgovor na to – jeste postupanje po sekularnim principima. Ne možemo sve ljude u ovom društvu uvesti u Crkvu, niti možemo nekome nametati razumjevanje vjere… ali možemo graditi kvalitetno građansko društvo, u kome važe društveni ugovori.
Ne znam treba li nam „vanredni“ sabor, ali nam definitvno trebaju češća sabranja i savjetovanja na svim nivoima unutar Crkve. Definitivno jedan skup arhijereja godišnje, koji traje 10-tak dana, – a od čega trećina vremena ide na redovne godišnje izvještaje – potreban je, ali i nedovoljan
Dogovori koji uspostavljaju zakone i ustave. Problem sa ovim zakonom nije toliko u tome što se u njemu nešto kosi sa mojim vjerskim uvjerenjima ili intimnim željama, – nego zato što on krši načela Ustava i ranije donijetih zakona. Niko ne želi monopol vjere ili ma koje crkve, ali monopol društvenog dogovora i zakona – mora postojati, da ne bi ljudi počeli da prelaze semafor na crvenom svjetlu.
ČITAJTE JOŠ: AMFILOHIJE U POSLANICI: Idolopoklonici kliču državi da je vječna, lišavajući je svega što je činilo vječnom
Na koji način je Sveti Sava kao osnivač Zetske eparhije postao državni neprijatelj broj 1 u Crnoj Gori, te se govori o “agresivnom svetosavlju”, a sam Sveti Sava se čak optužuje, ni manje ni više nego za genocid? Otkuda takve ideološke postavke?
– Ne znam tačno koju riječ da upotrebim…revolucija ili evolucija. Uglavnom, ovdje je na djelu nasilje vlasti prema sopstvenom tradicionalnom identitetu Crnogoraca. A taj identitet jeste vjekovima – svetosavski. Muka je graditi nacionalni identitet na početku 21.vijeka, – kad znaš da je vrijeme za taj posao bilo aktuelno prije 150 ili 200 godina.
Ne možemo sve ljude u ovom društvu uvesti u Crkvu, niti možemo nekome nametati razumjevanje vjere… ali možemo graditi kvalitetno građansko društvo, u kome važe društveni ugovori.
A još je veća muka kad taj identitet gradiš mimo većinske volje građana, i nasuprot onom identitetu koji su imali tvoji preci. Eto, zato se Sveti Sava, našao u ulozi “državnog neprijatelja”. Svetac bez čijeg lika gotovo da nema ni jedne pravoslavne bogomolje u Crnoj Gori, i istorijska ličnost koja je utkana u sve pore ovdašnje kulture i prosvete.
Dva vjernika, u Crnoj Gori musliman Albin Ćeman, a u Hrvatskoj Rimokatolički hrišćanski teolog Drago Pilsel stali su u odbranu Mitropolije, pa ne samo oni nego i rimski papa Franjo i carigradski patrijarh Vartolomej. Iako je teško, ne može se reći da su vjernici u Crnoj Gori sami. Eh sada, da li smo u prošlosti i sada dovoljno angažovani da se nađemo drugima u nevolji kada im zatreba? Da li je crkva dovoljno osjetljiva na patnju drugih, a koju su im nanijeli oni koji su se smatrali hrišćanima?
Univerzalni, sveljudski svjetonazor, jeste nešto što je u biću Crkve. Osjetljivost za svaku ljudsku patnju, i borba za prava drugih – trebalo bi da su lozinke hrišćanstva. Nijesam siguran da smo uvjek na visini toga zadatka, ali istorija Crkve nas na to poziva.
Sveti arhijerejski sinod SPC je nedavno podržao Episkopski savjet u Crnoj Gori, ali je istakao da nam vanredni arhijerejski sabor nije potreban. Šta to još treba da se dogodi pa da bude potreban?
– Ne znam treba li nam „vanredni“ sabor, ali nam definitvno trebaju češća sabranja i savjetovanja na svim nivoima unutar Crkve. Definitivno jedan skup arhijereja godišnje, koji traje 10-tak dana, – a od čega trećina vremena ide na redovne godišnje izvještaje – potreban je, ali i nedovoljan. Treba i mora – češće. Živimo u pre-brzom vremenu, sa prečestim promjenama, kako u životu pojedinaca, tako i na globalnom planu.
ČITAJTE JOŠ: KOLUMNA, ANTONIJE KOVAČEVIĆ: Prpa, bato!
Episkopski savjet SPC je također istakao da je dolazak predsjednika Vučića na sjever Crne Gore bespotreban jer je to miješanje u crkvene prilike. Zašto je donesena upravo takva odluka?
Niko nije rekao da predsjednik Srbije ne treba da dodje u Crnu Goru. Mislim da je njegov dolazak potreban, pa čak i obavezan – s obzirom na dugu istoriju i bliskost odnosa izmedju dvije države. Samo smo naglasili da vrijeme božićnih praznika nije najbolji termin za taj dolazak. Prvo – takva bi posjeta, s obzirom na važnost gosta, stavila sami praznik u drugi plan. Isto bih rekao i da se radi o Vaskrsu.
Osjetljivost za svaku ljudsku patnju, i borba za prava drugih – trebalo bi da su lozinke hrišćanstva. Nijesam siguran da smo uvjek na visini toga zadatka, ali istorija Crkve nas na to poziva.
Drugo – pošto se ovih dana odvijaju crkveni protesti za prava i slobodu Crkve i pravoslavnih hrišćana, postoji velika mogućnost da se jedan takav dolazak državnika zloupotrebi i da se diskredituju motivi crkvenih protesta, pa da se oni vežu za interese države Srbije, ili poziciju srpskog naroda. Opet, niko ne tvrdi da pitanja Crkve u Crnoj Gori nemaju veze sa Srbijom i da se ne tiču Srba. Crkva nam se zove Srpska Pravoslavna Crkva, pa da ne objašnjavam dalje – gdje joj je vjekovno sjediše i kakava joj je istorija. Ali dolazak predsjednika budi previše političkih asocojacija, pokreće višestruku simboliku…. a sve bi to, bojimo se, zamaglilo svjetlost božićne vatre.
Nakon odluke da odustane od dolaska, predsednik Vučić je održao konferenciju za štampu na kojoj je, između ostalog, govorio i o problemima sa kojima se susreće srpski narod i crkva u Crnoj Gori pod režimom Mila Đukanovića. Jeste li vi imali prilike da osjetite na svojoj koži njegovu brigu prije ove konkretne situacije, tačnije, da li je i koliko režim u Srbiji pomogao SPC u Crnoj Gori da se izbori za neka svoja prava?
Srbija je uvjek pazila na potrebe SPC svuda, pa i kod nas u Crnoj Gori. Pod tim mislim na brigu o obnovi hramova, radu sveštenika, prosvetni rad Cetinjske bogoslovije, pomaganje i podršku kulturnim, izdavačkim projektima.
Ali eto, Bog je htio da se Njegova istina prenosi onako, medjuljudski. Da volimo Njega, onoliko koliko smo spremni da volimo jedni druge i da jedni drugima vjerujemo.
Mislim, ako mogu ambasade SAD, Njemačke i drugih zapadnih zemalja da budu sufinansijeri kulturnih projekata u CG, iako država Turska otvoreno pomaže rad medrese u Tuzima, zašto bi se angažovanje Srbije po pitanju života SPC u Crnoj Gori, posmetralo u negativnom kontekstu? U tom smislu, moram istaći, da je i vlast koju personalizuje predsjednik Vučić, kao i sve prethodne vlasti u Srbiji, – neprekidno pomagala i pomeže SPC u Crnoj Gori.
Ovih dana se pominje nekakav ugovor koji bi, uz posredovanje upravo Vučića, SPC potpisala sa državom Crnom Gorom. Da li ste upućeni u to i kako će crkva reagovati ukoliko takvu ponudu dobije, a Zakon o slobodi vjeropispovijesti ostane na snazi i u onoj formi u kojoj ga je potpisao Đukanović?
To su veoma delikatna pravna pitanja, i veoma je bitan redosljed poteza u tom pravcu. Bitan je i sadržaj takvog eventualnog ugovora. Da li će njegove mogućnosti imati onu širinu koju imaju ugovori koje je Crna Gora potpisala sa Rimokatoličkom crkvom i Islamskom zajednicom?
Ako hoće – onda je to dobar put. A ako se bude išlo u pravcu modifikovanja ili smanjenja tih mogućnosti, onda to nije opcija. Isto tako, biće stvar trenutne procjene i mišljenja stručnjaka, u kakvom su medjusobnom odnosu taj mogući ugovor i ovako loš zakon. Ako mene pitate – ovaj i ovakav zakon mora nestati, da bi se normalno razgovaralo svemu drugom.
ČITAJTE JOŠ: SREĆNA VAM NOVA 2020! A sad bježite iz Sarajeva…
Vratimo se, upravo u tom kontekstu, teologiji… Kompletan biblijski narativ je, zapravo, narativ o slobodi. Od slobode od simbola državne moći – Vavilona, preko slobode od drugog simbola državne i korumpirane moći – Egipta, pa do toga da je Spasitelj stavljen van zakona kao dijete i zamalo ubijen zbog kralja koji je poludio od vlasothleplja, a prije toga je i rođen „mimo svijeta“u pećini. Ova priča se tako često ponavlja kao i priča o slobodi, koje, kao da je, što se o njima više priča, sve je manje u praksi. Apostol Pavle je rekao da se Božja veličina „u nemoći“ pokazuje, što se često vrlo vrlo površno tumači… šta nas to nanovo i nanovo uči Božja nemoć?
Mislim da je Apostol mislio na naše ljudske nemoći, koje otvaraju prostor za jasnije vidjenje Božije moći. Jer, dok god smo jaki, moćni, dok god šljašte i sijaju zemaljski štitovi i dvorovi – velika je mogućnost da zaboravimo na Onoga koji je sve to stvorio. Velika je opasnost da svoj opstanak i napredak vežemo isključivo za trajanje tih i takvih moći. I kroz njih bismo mogli vidjeti Boga, ali nažalost tu često omanemo pa ne idemo dalje ni dublje od oslanjanja na njih same, na te neke naše, prolazne moći.
Uglavnom, ovdje je na djelu nasilje vlasti prema sopstvenom tradicionalnom identitetu Crnogoraca. A taj identitet jeste vjekovima – svetosavski. Muka je graditi nacionalni identitet na početku 21.vijeka, – kad znaš da je vrijeme za taj posao bilo aktuelno prije 150 ili 200 godina.
E, – a kad one nestanu i usahnu, onda namje jasnije i vidljivije ko je naš pravi oslonac, i koje bio izvor i temelj i te naše prolazne snage. Zato je Bog došao na zemlju kao dijete, a ne kao vojskovođa nepreglene vojske. Zato je dozvolio da ga hapse i šamaraju. Zato je svoje vaskrsenje objavio najprije i jedino svojim „prijatejima“, – i ostavio, da vijest o Njegovoj pobjedi, zavisi od upornosti i vjere nekolicine ljudi.
Zato i sad, On od nas traži, da jedni drugima, ljudski i sa puno ljubavi, prenesmo vijest o toj pobjedi, – iako bi sve to, moglobiti, zlatnim slovima ispisano na nebu, da svi vide i da niko ne sumnja. Ali eto, Bog je htio da se Njegova istina prenosi onako, medjuljudski. Da volimo Njega, onoliko koliko smo spremni da volimo jedni druge i da jedni drugima vjerujemo.
ČITAJTE JOŠ: INTERVJU, VASELJENSKI PATRIJARH VARTOLOMEJ: Nikada neću priznati crnogorsku crkvu, to sam rekao Milu Đukanoviću!
I zadnje pitanje, sve ono što se mi nismo sjetili pitati, a Vi želite poručiti za Božić…
Da budemo bolji, jedno zrno, jednu mrvu, danas – u odnosu na juče. Malo više strpljenja, malo više vjere – danas, nego što smo je imali juče. I to da pođemo od naše neposredne okoline, od komšija i braće. Tu su, medju njima, medju našim najbližima. I gladni i žedni ( pažnje ), i migranti ( iz normalnog života ), i oni bombardovani i razoreni ( ljudskom zlobom )… i što je najvažnije, njima, baš mi, možemo pomoći i uljepšati dan.
Razgovarao: Vuk Bačanović, Foto: Svetigora