VUK BAČANOVIĆ: Preko dukljanstva i drugih srpskih zabluda, na putu do gole, ulične istine

Protesti koji su, iz temelja, uzdrmali tridesetogodišnju vlast Mila Đukanovića u Crnoj Gori nisu obični protesti samo zbog toga što su protesti odbrane 800 godišnje episkopije iz koje je država Crna Gora i nastala.

To su protesti koji su odbili da se zamrljaju stranačkim i politikantskim interesima, bez obzira da li njihove agenture centar imaju u Podgorici, Beogradu ili u strankama srpske provenijencije u Crnoj Gori. Istovremeno, to su protesti protiv ideologije dukljanstva, iste one koja je Crnu Goru  inspirisala frankovačko-fašističkom ideologijom Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije. Masovnost protesta je dokaz onoga što sam, provodeći dugo vremena u Crnoj Gori, odavno zaključio: Dukljanstvo je površna, glupava i skorojevićka ideologija.

A antisrpsko crnogorstvo, smiješni konstrukt crnogorskog jezika i drugi režimski projekti kreiranja potpuno novog državnog identiteta  su, sem za grupicu ostrašćenih budala, nešto što, dugoročno, ne može opstati. 800 godina dobro dokumentovane istorije i tradicije ne može se preko noći izbrisati iz sjećanja, posebno u digitalno doba kada je sva istorijska građa na internetu dostupna u nekoliko minuta i pogotovo kada ni sami brisači nisu uvjereni u ono što rade, već samo iznalaze nove i nove načine opstanka na vlasti.

Međutim, postavlja se pitanje kako je, uopšte, ikada bilo moguće da jedna takva očigledna smijurija postane državna ideologija? Do odluke Mila Đukanovića da mu da šansu, dukljanstvo je oduvijek bila ekstraavagantna paraideologija društvene manjine

Međutim, postavlja se pitanje kako je, uopšte, ikada bilo moguće da jedna takva očigledna smijurija postane državna ideologija? Do odluke Mila Đukanovića da mu da šansu, dukljanstvo je oduvijek bila ekstraavagantna paraideologija društvene manjine, koja se u nekim svojim oblicima, doduše, pokušavala provući u SR Crnoj Gori, ali nipošto u potpunoj drljevićevsko-štedimlijskoj mjeri u kojoj je afirmisana u drugoj deceniji 21. vijeka. Dukljanstvo je masovno odbačeno i 1941. i 1989. i opet se masovno odbacuje 2019. i 2020. No, u kojim prilikama je ono uspjevalo?

Treba najprije istaći da su glavni nosioci dukljanske ideje svoju kvaziintelektualnu karijeru započinjali kao radikalni srpski nacionalisti, kako Drljević i Štedimlija, tako i Milo Đukanović. Ni u jednom ni u drugom ni u trećem slučaju se nije radilo o nacionalizmu koji bi na bilo koji način bio prosvjetljen i inkluzivan, već naprotiv, varvarski banalan, oportunističan isključiv i karijerno predodređen, baš kao što će varvarski banalna biti ideologija kojom su ga zamijenili.

Za Štedimliju se, donekle, može reći da je u svom nenaučnom, tobože, istoriografskom dukljanstvu bio vezan najprije za federaliste, a potom za Antu Pavelića i ustaše, te da je u istom ideološkom crnogorsko-nacionalističkom uvjerenju ostao i nakon što je pušten sa Golog otoka i pronašao zaposlenje u Leksikografskom zavodu u Zagrebu. Drljević, slično tome, jugoslovenstvo napušta zbog karijernog neuspjeha u Beogradu, dok se u radikalnog antisrpskog Crnogorca transformiše kroz saradnju sa desnim krilom HSS-a, a onda i sa hrvatskim fašistima.

KARIJERNI KRAH U BEOGRADU: Dr. Sekula Drljević

Đukanović ima nešto složeniju interesnu putanju, pa jugoslovenstvo najprije zamjenjuje banalnim srpskim nacionalizmom devedesetih, da bi ga, radi očuvanja vlasti, kao eksponent inostranih sila, zamijenio srbomrzačkim rasističkim konceptom dukljanstva, kao tobožnjeg vraćanja Crne Gore „evropskom, kulturnom i civilizacijskom krugu“. Međutim, za razliku od dvojice fašističkih ideologa, Đukanoviću je pošlo za rukom da svoje konvertitstvo nametne kao državnu ideologiju i normu ponašanja. Kako je to postalo moguće?

TRI OKA U GLAVI: Đukanović, Bulatović, Milošević

Vratimo se na devedesete i raspad Jugoslavije, kada je Milo Đukanović bio vjerni vojnik Slobodana Miloševića i kada je izjavio da su „Crnogorci… ponosni na srpsko porijeklo i crnogorsku državnost, na slavnu istoriju srpskog naroda“.

Bošnjačke i hrvatske nacionalne stranke (SDA i HDZ) su kontrauostavno i nelegalno izglasale i sprovele referendum za izdvajanje BiH, kao unitarne i građanske republike iz BiH, dok su Srbi predvođeni SDS-om također izvršili kontraustavni akt sazivanja vlastite skupštine koja je, na osnovu sprovedenog plebiscita 9.1.1992 u sarajevskom hotelu Holliday Inn proglasila Republiku Srpskog naroda u BiH, čije će ime, kasnije, biti skraćeno u Republika Srpska

U BiH, etnički i konfesionalno najmješovitijoj jugosovenskoj republici, raspad Jugoslavije je činio svoje. Bošnjačke i hrvatske nacionalne stranke (SDA i HDZ) su kontrauostavno i nelegalno izglasale i sprovele referendum za izdvajanje BiH, kao unitarne i građanske republike iz BiH, dok su Srbi predvođeni SDS-om također izvršili kontraustavni akt sazivanja vlastite skupštine koja je, na osnovu sprovedenog plebiscita 9.1.1992 u sarajevskom hotelu Holliday Inn proglasila Republiku Srpskog naroda u BiH, čije će ime, kasnije, biti skraćeno u Republika Srpska.

Ustavom je Republika Srpska definisana kao građanska republika: „Građani Republike su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo. (Član 10)“ Ustavne odredbe su isto tako propisale da je „Život čovjeka neprikosnoven“ (Član 12), da su „Sloboda i lična bezbjednost čovjeka su nepovredivi. Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti sloboda, osim u slučajevima i po postupku koji su utvrđeni zakonom“ (Član 13), da su „Ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, čovjekova privatnost, lični i porodični život… nepovredivi“ i da „Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, svirepom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“ (Član 14).

URBICID U BOSNI I HERCEGOVINI: Na teritoriji RS porušeni svi islamski vjerski objekti

Pripadanje hrvatskom, a posebno bošnjačkom narodu bilo je gotovo kriminalizovano, ljudi koji su prisilno napuštali prostor Republike Srpske često su bili prisiljeni da potpisuju sramne dokumente da svu svoju imovinu ostavljaju državi, a u Banjaluci je, početkom rata, čak osnovana Agencija za razmjenu stanovništva i pokretnih dobara. O ravnopravnosti vjeroispovijesti u državi koja sistematično zatire vjerske objekte, uključujući i one iz 15. i 16. vijeka, izlišno je i govoriti. Direktnom ili indirektnom odgovornošću SDS-ovog ratnog rukovodstva ubijeno je više od 30.000 bošnjačkih civila.

Međutim, ratno rukovodstvo Republike Srpske uspjelo je pogaziti sve i jednu odredbu koju je samo izglasalo. Ljudi nisu bili jednaki pred zakonom, niti uživali istu pravnu zaštitu, život čovjeka koji nije bio etnički Srbin ne samo da nije bio neprikosnoven, već izložen, ako ne ubijanju, svim drugim oblicima oduzimanja ljudskog dostojanstva, od progona, šikaniranja, ponižavanja i medijskog satanizovanja. Sloboda je oduzimana van ikakvog zakonskog postupka, a mnogi kojima je oduzeta više nisu ugledali svjetlo dana. Pripadanje hrvatskom, a posebno bošnjačkom narodu bilo je gotovo kriminalizovano, ljudi koji su prisilno napuštali prostor Republike Srpske često su bili prisiljeni da potpisuju sramne dokumente da svu svoju imovinu ostavljaju državi, a u Banjaluci je, početkom rata, čak osnovana Agencija za razmjenu stanovništva i pokretnih dobara. O ravnopravnosti vjeroispovijesti u državi koja sistematično zatire vjerske objekte, uključujući i one iz 15. i 16. vijeka, izlišno je i govoriti. Direktnom ili indirektnom odgovornošću SDS-ovog ratnog rukovodstva ubijeno je više od 30.000 bošnjačkih civila.

Ma koliko se ovakvo stanje kasnije, neuspješno, nastojalo opravdati specifičnim okolnostima užasa građanskog rata u kojem su ogromne gubitke imali i Srbi, gubitkom medijskog rata, istorijskim nepravdama i drugim besramnim i bestidnim izgovorima, ono je trajno izmijenilo sliku o Srbima pred drugima i Srba pred samima sobom. Dok su druga južnoslovenska društva kreirala, ili otrovne narative u kojima su Srbi vječni izgovor za svakojaki oblik zla i mržnje, ili pak građanske alternative u kojima je svaki šovinizam loš, sem antisrpskog, srpsko se društvo raspalo na krajnosti: protivničke tabore koji se, ugrubo, mogu označiti kao rigidni nacionalisti i autošovnisti.

Dok su jedni, smatrajući se ništa više surovim od ostatka svijeta, odbacivali svaki oblik katarze bježeći od stvarnosti u guslarske epove, drugi su, prihvatajući mnogo od hrvatskog i bošnjačkog antisrpskog šovinizma, zamrzili samu činjenicu što su Srbi. Upravo će ova druga kategorija stvoriti plodno tlo za oživljavanje i prijemčivost nakaradne ideologije poput dukljanstva.

Tako će kvaziintelektualni šoveni, kojima bi u uređenom društvu i respektabilnim intelektualnim krugovima bili svrstavani u istu kategoriju kao pobornici ravne zemlje, poput Jevrema Brkovića, Novaka Kilibarde (još jednog konvertita iz varvarizovanog srpskog nacionalizma u dukljanstvo), Slavka Perovića, Vojislava Nikčevića, Novaka Adžića Veseljka Koprivice, Dragoja Živkovića, Andreja Nikolaidisa…preko noći postati heroji slobodne misli, a protiv istorijskog „velikosrpstva“.

Monstruozne neprobavljive gluposti o „Dokleanima arijevske rase i iranskog porijekla kojima je srpski imperijalizam nametnuo srpski identitet“, „Dukljanima u kojima je ukorjenjena hrvatska komponenta“, kao dakako i „Svetom Savi kao preteči srpskog fašizma“, „genocidnom Savi Nemanjiću koji nas je popravoslavio“

Monstruozne neprobavljive gluposti o „Dokleanima arijevske rase i iranskog porijekla kojima je srpski imperijalizam nametnuo srpski identitet“, „Dukljanima u kojima je ukorjenjena hrvatska komponenta“, kao dakako i „Svetom Savi kao preteči srpskog fašizma“, „genocidnom Savi Nemanjiću koji nas je popravoslavio“ (J.Brković i V.Nikčević), o autokefalnoj crnogorskoj crkvi koja treba sa završi sa srpstvom u Crnoj Gori (D. Živković), o istorijskoj misiji prelaska u zapadnu civilizaciju putem pokatoličavanja (S. Perović), Gavrilu Principu kao proizvodu srpskog varvarstva u obračunu sa civilizacijom (A. Nikoladis), o fašisti Sekuli Drljeviću koji je „prihvatio saradnju sa Pavelićem silom prilika, nešto slično onome kako je u vrijeme NDH postupio i Drljevićev stari saveznik dr Vlatko Maček”, odnosno da „Drljević nije bio fašista i nacista, već crnogorski suverenista i nacionalista odbrambenog tipa” (N. Adžić, što nekritički prenosi V. Koprivica uz konstataciju da je „Drljević zaslužan što su, nakon zabrane od strane velikosrpskih vlasti u periodu 1918-1941. godina, opet počeli da se koriste stari crnogorski državni simboli – zastava i grb”)… postati ne samo najistaknutije figure neodukljanskog režima, već rado viđeni gosti konferencija, književnih večeri, te autori i mislioci u sarajevskoj, zagrebačkoj i drugosrbijanskoj štampi.

Ne slučajno će se mnoga imena neodukljanskih ideologa i njihovih simpatizera naći u Apelu 88, dok će jedan od glavnih drugosrbijanskih ideologa, Sonja Biserko, na liniji Sekule Drljevića izjaviti da se „Crnogorstvo negira na više nivoa – kroz jezik, crkvu, etničko porijeklo” (iako je, suprotno tome, napadnuta srpska crkva, srpski jezik, a srpski identitet izložen sistmatskom demonizovanju i rastakanju) a u Pevelićevkom maniru da je „SPC jedina prekogranična institucija koja ima posebnu ulogu u kampanji protiv crnogorskog zakona o vjerskim zajednicama“

Dukljanstvo je, dakle, nesumnjivo oblik demonične kvaziintelektualne samomržnje, ali koja se može širiti samo u situaciji u kojoj se predmet mržnje, odnosno nacionalni identitet „namješta“ mrzitelju i mrziteljima na način da se „namješta“ na način na koji to mrzitelj želi. Ovo nije nikakvo opravdanje za dukljanstvo, jer samo nezrela društvena svijest nacionalni identitet uništava novim skarednim šovinizmom, a ne nastoji ga izliječiti i usmjeriti ka boljim modelima.

No, s obzirom na „lakoću zlog izbora“, nemamo druge nego zaključiti da je nedostatak katarze devedesetih, taj najosnovniji sadržaj srpskog distopijskog društva, preodređen da bude protoplast novih i novih suludih i tragičnih pokreta, kako intelektualnih, tako, moguće, i nacionalnih („vojvođanski nacionalizam“ je samo pitanje vremena.)

Jer, šta je drugo dukljanstvo nego jezivi odraz srpstva koje je izdalo uzvišene postulate koje je samo sebi postavilo? Tragikomično samoporicanje proisteklo iz temeljnog samoporicanja, kao suspenzije saosjećanja ka drugome, ma kako se on nazivao i imenovao. U svijetu koji će, dominacijom bilo koje sile, SAD, Rusije ili Kine, biti neminovno globalizovan, istinski revolucionar je onaj koji najviše saosjeća sa životom mnoštva, sa životom čovječanstva. A to je i najsvetiji hrišćanski princip. Onaj koji se ispravno brani na ulicama Crne Gore.

A treba i mora da zaživi i u Srbiji i Republici Srpskoj, a time i cijeloj Bosni i Hercegovini. Jer to je put katarze koji jedini može suzbiti i šovinizam i autošovinizam.

Piše: Vuk Bačanović Foto: Vijesti, Wikipedia

2 thoughts on “VUK BAČANOVIĆ: Preko dukljanstva i drugih srpskih zabluda, na putu do gole, ulične istine”

  1. Uz dužno poštovanje, šta Srbi treba da urade da bi se ta katarza smatrala sprovedenom? Mislim da je većina Srba svesna da su 90-ih činjeni brojni žločini, da se veliki broj srpskih političara i javnih ličnosti posipao pepelom pred Hrvatima i Bošnjacima, da je na svim srpskim televizijama (najviše na RTS-u i B92) posle rušenja Miloševića bilo više govora o zločinima Srba nego o zločinima nad Srbima, u novinama se o svemu pričalo, svaki zločin je tematizovan bar sto puta, Dodik je čak jedno vreme bio klasični drugosrbijanac, pa su ga pljuvali jer “ne veruj Vlasima ni darove dok nose”, čak su ljudi mogli da dođu na TV i uveravaju javnost da je i trebalo da budemo bombardovani, Jakšićev tekst u kojem piše kako Srbija treba da bude prva zemlja koja će priznati državu Kosovo je bez problema objavljen u Politici u trenucima dok se šuškalo da će ovi da proglase nezavisnost. Pored mnogobrojnih autošovinističkih kvazintelektualaca à la potpisnici onog Smeća 88, mogao si i možeš još uvek da čuješ i od običnog čoveka, taksiste ili vodoinstalatera fazon, priče o Srbima kao zločinačkom narodu, o “malignom” ruskom uticaju, a da ne pričamo o tome da treba da priznamo Kosovo, to je ko dobar dan, čak nisam siguran da takvo mišljenje ne bi pobedilo na nekom referendumu.

    Ne vidim da je iko od bratskih naroda s kojima Srbi ratovaše i približno blizu tog nivoa samokritičnosti, a nije zanemariv ni broj srpskih civilnih žrtava, koji je u Bosni daleko veći od lažne cifre 4 hiljade (ne računajući vojnike ubijene posle zarobljavanja, onda je čak petocifren), a što se tiče 33000 Bošnjačkih civilnih žrtava (uračunati vojnici ubijeni nakon zarobljavanja, a kad je reč o broju žrtava Srebrenice, delom možda čak i legitimne mete), znatni broj treba da otpadne i na sukob sa Hrvatima kao i na Bošnjačko-Bošnjački sukob. Pritom treba imati u vidu da su rat u Bosni započele bošnjačko-hrvatske snage zločinačkom akcijom u Sijekovcu, što je među braćom Bošnjacima i Hrvatima totalna tabu tema, a imam osećaj da ni Srbi ne insistiraju mnogo na tom događaju, što smatram izuzetnom greškom.

  2. Pingback: PREOKRETOVA HRONOLOGIJA 1990., ILI KAKO SMO SE POČELI RASPADATI (III dio): Suverenost Slovenije, najava proglašenja SAO Krajine, proglašenje Kosova republikom, afera Fočatrans, kolaps zajedničkog tržišta -

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top