EKSKLUZIVNO: Gde je sve bio i šta je radio general Sulejmani u Bosni 1992-94.godine

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

U maju mjesecu 1992.godine, Kasem Sulejmani je u gradu Kaknju već imao grupu od 20-tak izvrsno istreniranih iranskih vojnika, specijalaca obučenih za kontra-divizoni atak na vojne objekte (kasarne), koji je u tom trenutku bio planiran…

Hrvatski novinar i ratni izvještač Hasan Haidar Diab nedavno je javnost iznenadio tvrdnjom da je general Kasem Sulejmani bio u BiH ratnih 1993. i 1994. Godine. Diab (56) je, kako su preneli mediji, sa Sulejmanijem pričao u dva navrata, 2016. i 2017.godine.

Prema Diabovim riječima, kada je general saznao da njegov sugovornik dolazi iz Hrvatske, samo je upitao kakva je situacija u BiH, da bi na novinarsko kontra-pitanje da li je ikada tamo bio, Kasem odgovorio: “Naravno da sam bio, ali davno, 1993. i 1994. Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu.“ Kada su se opraštali, general Sulejmani je, po kazivanju Diaba, mahnuo rukom i poručio: “Molite se za mene da poginem kao mučenik, to mi je najveća želja.“

I to je ono što se zna…

Malo je, međutim, poznato da je Iranska Nacionalna Garda bila prva inostrana paravojna formacija koja je dospjela na teritoriju BiH u martu mjesecu 1992. godine. Njihov dolazak, kao i njihova cjelokupna uloga u bosanskom ratu 92 – 95, još uvijek je obavijena velom tajne, i o tome se ne priča čak i nakon ovako značajnog protoka vremena.

Tajni dolazak preko mora

Prema iskazu direktnog svjedoka (ime i prezime poznato redakciji), dolazak grupe od 8 (osam!) iranskih generala, bio je podstaknut prije svega podacima Ruske obavještajne službe(u tom trenutku i dalje KGB), koji su nagovještavali mogući krvavi, ratni nastavak političkih sukoba na teritoriji BiH.

PROČITAJTE JOŠ: ANTONIJE KOVAČEVIĆ: Odgovor Borisu Dežuloviću, branitelju srpskih svetinja

Objedinjavanjem svih operativnih saznanja, uključujući i one o okršajima koji su već počeli na teritorijama Hrvatske i Slovenije, odluka o angažovanju na teritoriji bivše Jugoslavije, konkretnije BiH, dobila je odobrenje od vrha tadašnjih iranskih vlasti. Imajući u vidu da se i tada, kao i danas, na prostoru BiH nalazi značajan broj muslimanskog stanovništva, a u skladu sa svojom tek razvijenom strategijom, država Iran je odlučila poslati posebnu izaslaničku grupu svojih generala, kako bi izvidila situaciju na terenu.

  • Prva grupa od 5 oficira došla je morskim putem, ali kao civilna delegacija, istina nenajavljena nijednom zvaničnom organu BiH. Iskrcali su se u luci Ploče, odakle su našli vezu za grad Imotski, gdje su na kratko odsjeli. Dalje su produžili put Sarajeva, regularnim međugradskim prevozom. Po dolasku u glavni grad, krenuli su sa traženjem lokaliteta pogodnog za formiranje stacionarnog centra za sljedeću grupu posjetilaca koji bi trebali doći na ovu teritoriju. U toj delegaciji, potred imena Hajdar, Jaser i Ali među oficirima se nalazio i jedan koji predstavljao se kao Kasem (Qassem), a za koga se kasnije ispostavilo da se prezima Solejmani, kaže za Preokret odlično obavešteni izvor, u to vreme zapovednik jedne lokalne bošnjačke vojne formacije.

Od Moštri do Konjica

Posle ulaska paravojne formacije Željka Ražnjatovića – Arkana, Srpske dobrovoljačke garde, na bosansku teritoriju, i njenog napada na Bijeljinu početkom Aprila 1992. godine (za Bajram), kada se dogodio i zločin nad bošnjačkim civilima, ubrzava se i omasovljava dolazak specijalaca iz Iranske nacionalne garde.

PROČITAJTE JOŠ: POTRESNI GOVOR IMAMA HUSEINA HODŽIĆA: “Ovo je lakrdija a ne Zakon o slobodi vjere” (VIDEO)

-Kao prvobitna stacionarna lokacija uzet je lokalitet Moštra kod grada Visoko, nedaleko od Sarajeva, a opseg kretanja je obuhvaćao kompletnu Sarajevsku kotlinu sve do grada Konjica, gdje su također imali svoju sabirnu tačku, navodi naš sagovornik.

U maju mjesecu 1992.godine, u gradu Kaknju Kasem Sulejmani je već imao grupu od 20-tak izvrsno istreniranih iranskih vojnika, specijalaca potpuno obučenih za kontra-divizioni atak na vojne objekte (kasarne).

  • U to vreme, Iranci su već izašli iz senke, te preko posrednika stupili u kontakt sa nekim lokalnim zvaničnicima. Tako je bosanski domaćin ove grupe postao tada visoko pozicionirani operativac Patriotske lige, rahmetlii Muhamed Avdić. To je ćovek koji je odlično govorio engleski jezik, a bio je dobro upoznat i sa dešavanjima na terenu, što ga je preporučilo za kontakt sa Irancima. Upravo ta grupa od 20-tak specijalaca je, s podrškom TO BiH, MUP-a i Patriotske lige trebala da „odradi“ sve kasarne u kojima se tada nalazila JNA. Na kraju je sve ipak ostalo samo na razini plana, jer niko nije razradio konkretnu akciju ili studiju o tome kako to, u stvarnosti, izvesti. Da se nije radilo o ozbiljnom planu, svjedoči i to da su se ovi specijalci, nakon što nisu dobili dozvolu za operaciju, ubrzo izmješteni sa teritorije BiH, ističe naš odlično obaviješteni izvor.

Pored ove grupe Iranaca, u Bosni su se u tom trenutku nalazile i druge inostrane vojne formacije, od kojih su se neke predstavljale kao iranske. Prema svjedočenju našeg sagovornika, razna uniformisana vojna lica su tada na teritoriji grada Sarajeva nudila svaku vrstu pomoći, od logističke do vojne. Također su se pojavile i osobe koje su nudile kontakte sa trgovcima oružjem, unoseći velike količine novca raznih valuta, kojima su pokušavali pridobiti naklonost tadašnjih regularnih vlasti u Sarajevu.  

IRANCI NISU BILI JEDINI: Predsednik Alija Izetbegović sa mudžahedinima tokom rata u BiH

Članak Nadije Safak Nepoznati rat Revolucionarne garde Irana i Hezbollaha u Bosni i Hercegovini, kaže da su Iranske vojne snage 5. novembra 1992. izdale manifesto saopćivši da su “spremne pomoći Bosni i učestvovati u ratu na strani Bošnjaka protiv Srba.” “Ova odluka“, stoji dalje u članku, “bila je rezultat propasti napora da se zaustavi rat i spriječe masakri.” Dvije sedmice prije toga, Iran je stupio u kontakt sa bosanskim vlastima preko doktora Sabaha Zengina na sjednici Organizacije islamske konferencije. Već slijedeće sedmice, NATO počinje provoditi aktivnosti na spriječavanju upliva Irana u rat u Bosni. U članku se kaže da je iranski uticaj, uprkos protivljenju Amerikanaca, postao izuzetno značajan, o čemu svjedoči i činjenica da su sredinom oktobra 1992. Ujedinjene Nacije izvijestile o zapljeni iranskog oružja namijenjenog za BiH na Zagrebačkom aerodromu.

Delegacija Irana na Igmanu 1993.

Prema ratnom dnevniku predsjednika Ratne skupštine Općine Ilidža Huseina Mahmutovića dana 28.januara 1993.godine u Hotelu “Borik”, na planini Igman, došlo je do zvaničnog sastanka između delegacije Irana i vojno – civilnih vlasti BiH. Iransku delegaciju su sačinjavali: Hasan Jaser – vojni komandant, Ahmed Šeih – vjerski dužnosnik, Karam Huseini – povjernik Crvenog polumjeseca

U Bosanskoj delegaciji su bili: Dževad  Rađo – vojni komandant, Medo Haznadar – član štaba vojne komande Operativne grupe Igman, Salem Hamzić – vojni komandant Operativnog štaba Trnovo, Nermin Velić – pomoćnik komandanta za logistiku općine Trnovo, Adnan Mujan – pomoćnik komandanta za logistiku 104 motorizovane brigade, Dževad T...(nečitak rukopis) – komandant Odjeljena logističke baze Krupa, Omer Vatrić – predsjednik Izvršnog odbora skupštine opštine Trnovo, Adem Crnovršanin – član logistike Prvog korpusa ARBiH, Husein Mahmutović – predsjednik Skupštine ratne općine Ilidža, te članovi iste: Mehdija Bajraktarević, Hasan Ferhatović i Zijad Smajlović.

PROČITAJTE JOŠ: SLUČAJ BASARA: “Oceubistvo” kao generacijski spas (The Last Chance)

Na sastanku je dogovorena centralizacija izvora snabdjevanja, stvaranje logističkog sistema i pravedna raspodjela materijalno tehničkih sredstava. Iako nije spomenut u zvaničnom izveštaju, u iranskoj delegaciji je tada bio i čuveni Kasem Solejmani, potvrdio je za Preokret jedan od komadanata ARBiH, koji je u tom periodu boravio na Igmanu (identitet poznat redakciji).

  • Kasem Solejmani je bio gore (na Igmanu), kao obezbjeđenje delegacije. Njega se dobro sjećam po defektnom desnom oku. To je kod njega bio upečatljiv detalj, i lahko ga se moglo prepoznati. Razgovarali smo bili o opštim vojnim pitanjima. Iranci nikada nisu pravili upliv ili neku vrstu pritiska na jedinice Armije. Oni su samo željeli pomoći. Zbog vjersko – sektaških razloga ipak nisu bili dobro primjeni u BiH. Tu na terenu je postojala jedna manja grupa Arapa, koja se već borila u jedinicama Armije. Zbog toga je netrpeljivost bila velika. Sjećam se da su jednog od iranskih oficira protjerali sa Igmana u Konjic, jer je poslije nužde krenuo da obavlja molitvu, bez propisanog molitvenog kupanja. Uloga Iranaca u tom periodu je uglavnom bila svedena na humanitarnu i logističku pomoć – zaključuje naš sugovornik.

Hezbolah i Iranci u istom stroju

U ovom kontekstu se treba podsjetiti i pisanja iranskih medija, npr. analize Al-Ahbar u kojem je lider Hezbollaha Sayyid Hasan Nasrallah 2013. potvrdio da je ta organizacija učestvovala u bitkama u Bosni i Hercegovini.

  • Otišli smo u BiH sa našim najhrabrijim ljudima. Imali smo i vojni garizon tamo…Ovo je vjerovatno prvi puta da pričam o tome. U Bosni smo imali i šehida, branili smo muslimane i njihovu državu – kazao je lider Hezbollaha Seyyid Hasan Nasrallah u govoru 25. maja 2013. godine.

Kako u svom članku za zagrebački Večernji list piše Hassan Haidar Diab, sve je počelo 5. novembra 1992. kada je šeik Nasrallah sazvao sastanak najviših dužnosnika Hezbollaha i najavio odlazak njihovih boraca u rat protiv srpske vojske u BiH: “Braćo moja, idemo u Bosnu i Hercegovinu. Jednostavno, više ne možemo samo stajati i gledati kako srpski agresor ubija nedužne muslimane u BiH zbog vjere. Sudjelovat ćemo tamo uz Iransku revolucionarnu gardu koja na terenu već pomaže Armiji BiH”, naglasio je Nasrallah.

TRAGOVI PRISUSTVA: Spomenik iranskom borcu poginulom u ratu u BiH

Isti autor piše da su „Iranci poslali 50-ak vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 400 pripadnika Iranske revolucionarne garde, što su tada potvrdile i američke obavještajne službe, a što je bilo objavljeno i u Washington Timesu 2. juna 1994. Dok je Hezbollah u BiH imao 80-ak svojih boraca.“ Iranski borci bili su stacionirani u Kaknju, Visokom, Igmanu, Travniku, Zenici i u Fojnici, a učestvovali su u operacijama protiv srpskih snaga tokom kojih je, na Igmanu, 13. septembra 1994. život izgubio visoki oficir Hezbollaha Ramiz Mehdi.

PROČITAJTE JOŠ: IN MEMORIAM: Muhamed Šefket ef. Kurt, muftija koji je tuzlanske Srbe spasio ustaškog pokolja na Badnje veče

Snage SFOR-a su u februaru 1996. upale u centar „Pogorelica“ kod Fojnice gdje su pronašle RPG-eve, eksplozive i dvoglede, što je bio tek djelić nastojanja između 1992. i 1996. da se suzbije iranski utjecaj u Sarajevu, koji je i dalje veliki na kulturnom, vjerskom i diplomatskom planu.

Odricanje od Iranaca zbog SAD

Magazin Dani je 2002. pisao da je Federalno tužilaštvo nastojalo dokazati da je  „saradnja bosanskih bezbjednjaka i iranskih obavještajaca uspostavljena zbog potrebe da iranski treneri provedu terorističku obuku pripadnika SDB-a i AID-a. Prema podacima prezentiranim u predmetu, ova obuka je izvođena tokom 1995. u Iranu i potom od oktobra 1995. do februara 1996. u kampu Pogorelica u BiH.“ Bakir Alispahić, nekadašnji načenik CSB-a Sarajevo je tom prilikom dao izjavu Tužilaštvu da „Zapadne zemlje u prvo vrijeme, zbog svog straha da budu prisutne u Bosni zbog ratnih dejstava, nisu bile spremne da pomognu MUP-u RBiH i da budu od koristi kako bi MUP dao veći doprinos u odbrani zemlje.“

Alispahić je zvanično posjetio SAD 1993. godine, tražeći od njihovih službi da pomognu bosanskim muslimanima.

„Sa njima sam, zajedno sa svojim saradnicima, zvanično komunicirao i tokom 1994. i 1995. godine. U tim kontaktima upoznali smo ih sa pomoći koju nam je u to vrijeme pružala Islamska Republika Iran. Tražili smo njihovu aktivniju pomoć i veći doprinos, ističući spremnost da se odreknemo ‘usluga Iranaca’… Bili smo svjesni američke fobije kada je o Iranu riječ. Uostalom, upravo smo u zvaničnoj službenoj posjeti SAD-u, izvijestili i New York i Washington o našim relacijama sa Iranom. Rekli smo im otvoreno sve detalje pomoći koje smo u to vrijeme dobijali od Irana. Postoje stenogrami i zapisi koji to mogu dokumentirati. Još tada smo, u tim istim razgovorima, akcentirali problem terorizma, opasnosti koje on sobom nosi i mogućnost njegovog širenja. Sve smo to i činili, želeći da u Amerikancima imamo valjane suradnike i očekujući zapravo njihovu konkretnu pomoć.“, izjavio je o istom slučaju Alispahić.

Piše: Muhamed Kovačević Foto: Youtube/Wikipedia

Share.

Leave A Reply