SLOVO O IMAMU: Dobri Samarjanin u zla vremena očajničke potrage za magarcem

Umjesto ćeranja sujetama i takmičenja u nepraštanju, grcanju u otrovanosti, sujeti i mržnji, vrijeme je da jedni druge posadimo na simboličko magare, to jest da simbolički zajašemo svoju tvrdoglavost i zaputimo se ka mjestu izlječenja nad kojim bdiju zagrljeni i vječno nasmijani sveti Petar Zimonjić i časni Šefket-efendija Kurt

Na Badnje veče, 6. januara 1942. u Tuzli, lokalni ustaški ideolozi planirali su minirati Hram rođenja Presvete Bogorodice dok se u njemu odvija služba Božja i započeti pogrom lokalnog srpskog stanovništva. No to nije dopustio tuzlanski muftija Muhamed Šefket-efendija Kurt. Zaputio se direktno u njemačku komandu grada i zaprijetio da će, ukoliko se takvo nešto dogodi, lično pozvati sve muslimane na ustanak i u partizane. Njemački komandant nije priželjkivao nerede u gradu koje ne bi mogao kontrolisati, osujetio je ustaške namjere i tako su Srbi iz Tuzle i okoline bili spašeni ustaškog pokolja i protjerivanja u Srbiju.

Kada je časni Muftija Kurt 1963. otišao u bolji svijet, na njegovoj dženazi se sakupilo na desetine hiljada ljudi, mahom Srba iz Tuzle i okoline. Protojerej Đorđe Jovanović izrazio je želju da, po muslimanskom vjerskom propisu, dočeka muftiju u grobnici i spusti ga da vječno počiva i ta mu je želja ispunjena. Ova priča je ispričana mnogo, ali opet nedovoljno puta. Jer Muftija Kurt ni u jednoj državi u kojoj su Srbi većina ili su značajan procenat stanovnika nema ni ulicu, ni trg koji bi nosio muftijino ime, a kamoli spomenik ili ploču u čast svome spasiocu.

Od muftijinog plemenitog djela je prošlo 78 godina i još jedan užasan bratoubilački rat, a srpski narod se u 2019. našao u novoj opasnosti. Samo u drugoj državi. Režim Mila Đukanovića je, bez obaziranja na sentimente većine stanovnika Crne Gore, donio Zakon o slobodi vjerskih zajednica, koji, nakon falsifikovanja crnogorske istorije konstrukcijom dukljanskog identiteta i uspostavljanja “crnogorskog jezika”, omogućuje otimačinu svih crkava i manastira drevne eparhije Pećke Majke crkve – Mitropolije crnogorsko-primorske.

I u tom makabrističkom iživljavanju tobožnjih lijevo-liberalnih intelektualaca i bezobzirnih režimskih ulizica, u Herceg Novom, u “parcium Rascie”, kako kažu petnaestovijekovni dubrovački izvori, tokom litije i molitve za odbranu svetinja, među Srbima je prosijao novi efendija Kurt. Na vratima Crkve Svetog arhanđela Mihaila, ispod njegove freske – simbola borbe protiv “kneza ovoga svijeta” stajao je, uz sveštenika Milana Radulovića, prevodioca Kur’ana sa arapskog na ukrajinski jezik, dostojanstveno i ponosito, nekadašnji trebinjski, a sada hercegnovski imam Husein Hodžić.

“Pitaćete se zašto je ovde jedan običan čovek iz Bosne, sa severoistoka što gleda u Drinu i Savu, iz Teočaka u kojem su, verovali ili ne, ali su istorijske činjenice, jedno vreme bile prisutne mošti Svetog Luke apostola, koga je Branković postavio baš tu pred dolazak Turaka… Ja sam odatle, imam tog kosmopolitizma, tolerancije duha. Pitaćete se zašto sam ovde… Odgovaram da sam ovjde što me Bog vječni pozva da budem na pomoći bratu i komšiji”, progovorio je nakon što je okupljene pozdravio sa – “Hristos se rodi”! 

Znakovito je da je efendija, svjesno ili nesvjesno spomenuo svetog Luku, čije je mošti Mara Branković, supruga bosanskog kralja Stefana Tomaševića, a time i posljednja kraljica Srba, Bosne i Primorja prenijela u Jajce. Jer upravo je u Lukinom jevanđelju zabilježena Hristova pripovijest o „Dobrom Samarjaninu“, o onom „dobrom drugome“, koji je najbolji od svih ljudi, premda pripada onima koji se, nepravedno i po ljudskoj zlosti, smatraju najprezrenijima. Onome koji pomaže pripadniku izabranog naroda i onda kada ga prebijenog na cesti ostave i njegov političar i njegov sveštenik.  

Efendija Hodžić, nakon efendije Kurta, nije jedini takav Samarjanin u nedavnoj istoriji srpskog naroda. Svi znamo pripovijest o rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu, kao što znamo da se za Njegoševo vrijeme ne vežu nimalo dobri odnosi sa Muslimanima (umalo napisah Samarjanima). Zato je i spomenuo još jednog čovjeka kojega malo ko pamti, iako je također zaslužio i ulicu i ploču i trg:

“Ovde sam i po iskazu davnog, drevnog Marka Miljanova koji reče ‘čojstvo i junaštvo je braniti drugačijeg od sebe’ a mi smo malo drugačiji međusobno i ja sam radi toga i došao, braćo moja draga… Rahmetli Iso Mahmutović iz sela Bistrice kod Bijelog Polja koji je 1967. godine po nalogu vlasti doveo radnu grupu na Cetinje da sruše kosturnicu. Kad je Iso video, rekao je: ‚Ovo je svetinja, ja svetinju ne diram, a da je moje, pala bi mrtva glava‘.“

Iso (muslimanski ekvivalent imena Isus) Mahmutović je, u tom slučaju, također bio dobri Samarjanin, koji u hrišćanskom vjerovanju simbolizira samoga Hrista. A koliko je malo svijesti o tome svjedoči ne samo ono što je efendija Hodžić trpio u Trebinju od raznih besprizornih huligana koji su znali nasrtati na obnovljenu Osman-pašinu džamiju, psovati muslimane i pljuvati na tablu sa natpisom „Islamska zajednica“, već i ono što je rekao pred hercegnovskom crkvom na Belavisti i što sveukupnom srpskom društvu ne služi na čast: Nema na području od Srbije na ovamo primjera da su se džamije obnovile, već su sve registrovane kao stambeno poslovni objekti. Radićemo na tom planu i ja sam prvi koji uzima barjak da širimo poverenje i toleranciju.”

A ono što, također, ne služi čast, jeste i sveukupni odnos i prema tamnom vremenu bratoubilačkog rata 1992-1995. U kojem o sudbini muslimana koji su se našli na teritoriji koju su kontrolisale srpske snage najbolje govori priča o Nataši Zimonjić-Čengić, unuci mitropolita dabrobosanskog Petra Zimonjića, kojeg su ustaše ubile u logoru Jadovno, nakon što je odbio da napusti svoju pastvu u Sarajevu, odabravši da s njom dijeli i najužasnije zlo, kako je dijelio i dobro.

U ratu 1992-1995 u kojem je sve što je bilo sveto bilo obesvećeno i sve časno na najužasniji način obeščašćeno, vođa paravojne formacije, koja se  nazivala “Beli anđeli” Veselin Vlahović – Batko, ubija Natašinog sina, rukometaša Gorana Čengića. I to u trenutku, kada je ovaj, slijedeći primjer svoga svetog prađeda-strica, pokušavao zaštititi komšiju muslimana. Vjerovatno u cijeloj modernoj srpskoj istoriji nema strašnijeg primjera izdaje svetoga, čojstva i junaštva, zaštite drugoga od sebe. (Zanimljivo, dok je komandant Belih anđela – Batko bio u internaciji u zatvoru u Spužu, Nataša Zimonjić je pisala više pisama ondašnjem i sadašnjem predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću, koji joj je lično odgovorio, obećavši da će zločinac biti pravedno kažnjen. Što se nije dogodilo, jer je iz ovog zatvora, na misteriozan način, pobjegao, te je tek, mnogo kasnije u Španiji bio uhapšen i priveden Sudu BiH.)

Upravo zbog toga su mi se, dok sam gledao efendiju Hodžića kako govori narodu u Herceg Novom, pred crkvom u kojoj su kršteni mnogi preci mojih Bačanovića, suze slijevale niz lice. Jer je to mali, ali izniman, početak zacjeljenja užasnih rana koje smo jedni drugima nanosili kroz istoriju. A njih ne zacjeljuje mržnja, pakost i osveta, nego ljubav, milosrđe i saosjećanje.

Pravoslavno tumačenje priče o Dobrom Samarjaninu, a koje je bilo dominantno i među krstjanima Crkve Bosanske, kaže da je Samarjanin-Hristos, onaj vječni drugi, isprebijanog pripadnika izabranog naroda na magarcu odnio u gostionicu, koja simbolizira lječilište duše izranjavane grijesima. Utoliko mi se silno svidjela anegdota koju je efendija Hodžić ispričao o svom razgovoru sa Matijom Bećkovićem kada ga je, ironično  upitao: “Akademiče, hoćemo li se ćerati još?”, a ovaj odvratio: “Ma dosadilo mi je to.”

Dosadilo ili ne, umjesto ćeranja sujetama i takmičenja u nepraštanju, grcanju u otrovanosti, sujeti i mržnji, vrijeme je da jedni druge posadimo na simboličko magare, to jest da simbolički zajašemo svoju tvrdoglavost i zaputimo se ka mjestu izlječenja nad kojim bdiju zagrljeni i vječno nasmijani sveti Petar Zimonjić i časni Šefket-efendija Kurt.

U međuvremenu se muftiji Kurtu i Isi Mahmutoviću možemo odužiti imenima ulica, trgovima, pločama, spomenicima, školskim časovima na kojima će se buduće generacije učiti da su istinski heroji oni koji spašavaju, a ne oni koji ih, na užasan način i radi tobožnjih nacionalnih interesa, oduzimaju.

Piše: Vuk Bačanović

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top