ELIS BEKTAŠ: Devijantna percepcija referenduma u Bošnjaka i Srba

Tri frtalja stoljeća prije Sokrata, Eshil u svojim Pribjeglicama označava slobodu jezika kao temelj i stub demokratije. Sloboda govora to nesumnjivo jeste, ali ona nije svemoćna i da bi ispunila svoju zadaću njoj je potrebna ne samo zaštita, već i mukotrpni trud društva na njenom uzgajanju, kako ne bi završila kao egzotična biljka koja ukrašava salone bogatih i balkone sirotinje i čije je hranljivo i ljekovito dejstvo davno zaboravljeno.

Tamo gdje je sloboda govora odvojena od slobode mišljenja, ona je sama po sebi ne samo nemoćna i besmislena, već počesto i opasna. Istini za volju, nakon povijesnih razdoblja u kojima je javni govor težio ka drilovanoj uniformnosti, svaka sloboda govora, pa čak i ona koja ne iskazuje mišljenje već okoštalo i kolektivno mnijenje, može izgledati kao vrijedna tekovina i dokaz društvenog oslobađanja, no to je samo privid uzrokovan kratkotrajnim zanosom.

Zavođenje reda u logoru

Društveno oslobađanje nije stanje koje je dato jednom zasvagda i slobode ima najmanje gdje se povjeruje da je ona ima unaprijed zadatu formu i sadržinu. Ono je beskonačni proces neizvjesnog ishoda, a oni koji taj proces sprovode nemaju privilegiju da zastanu ma i na čas i da proslave neko postignuće i neku pobjedu, jer se to slavlje očas može pretvoriti u zavođenje reda u logoru.

Da bi sloboda govora mogla ispuniti svoju zadaću u procesu društvenog oslobađanja, ona mora biti njegovana i uzgajana, te štićena tehnikama što ih je san o demokratiji razvijao hijadama godina. Bez tih tehnika, koje garantuju kakvo-takvo usmjeravanje napora društvenog bića ka nedokučivom cilju slobode, ni najbrižljivije uzgojena sloboda govora neće biti više od egzotične poslastice, kao što su bez stvarne slobode govora sve demokratske tehnike samo opravdanje za poganluke oligarhija.

Tamo gdje je sloboda govora odvojena od slobode mišljenja, ona je sama po sebi ne samo nemoćna i besmislena, već počesto i opasna.

Odbacujući s prezirom svaku naivnu idealizaciju i svjestan nemogućnosti da dijalektičke protivrječnosti budu prognane iz društvenog lavirinta, i dalje ću smatrati da je najjače oružje demokratije i najplodnije tlo za uzgajanje slobodnog govora valjan sistem javnog obrazovanja, koji počiva na principu jednakosti, ali ne jednakosti shvaćene na rigidni ideološki način, već jednakosti u smislu jednake prilike.

Takođe, uz isti prezir i istu svijest, smatram da je u svojoj idealnoj formi, referendum jedan od najmoćnijih gardista demokratije i Damoklov mač nad glavama oholih oligarhija. No, kao što je već rečeno, bez suštinske slobode govora, koja izvire iz mišljenja, referendum će očas postati alatka za manipulaciju, a bez referenduma i drugih tehnika izražavanja političke volje sloboda govora će ostati tek otužni vapaj u pustinji.

Drama nedozrelih društava

Sunovrat sistema javnog obrazovanja problem je koji sve dramatičnije potresa i najrazvijenija demokratska društva, no o kojem se, nažalost, nedovoljno govori. Stanje u nedozrelim društvima, poput ovdašnjih, nije samo dramatično, već je i karikaturalno, pa i tragično. U Sjedinjenim Američkim Državama, koje se smatraju kolijevkom moderne demokratije, sve je češći slučaj političke travestije par excellance, da vlast subvencira privatne obrazovne institucije i to u situaciji u kojoj javne škole tavore i degradiraju svoj kvalitet i sve teže ispunjavaju svoju primarnu zadaću – pružanje kvalitetnog obrazovanja najširim masama.

Ostavimo SAD da same traže svoj izlaz iz takvog stanja ili da se na njega privikavaju kao na buduću pretežnost, ali ujedno se zapitajmo šta ovdje da očekuju građani koji žive u društvima u kojima poslove javne uprave obavljaju subjekti koji se bahato i bez ikakvih skrupula izruguju i zakonu i samoj etici, stičući sumnjive diplome po nekakvim opskurnim privatnim školicama, ne shvatajući da time šalju onespokojavajuću poruku koja glasi – trulost sistema doveli smo do krajnjih granica i možemo sve što hoćemo, a vi, dragi građani, možete samo uzaludno kmečati.

Društveno oslobađanje nije stanje koje je dato jednom zasvagda i slobode ima najmanje gdje se povjeruje da je ona ima unaprijed zadatu formu i sadržinu. Ono je beskonačni proces neizvjesnog ishoda, a oni koji taj proces sprovode nemaju privilegiju da zastanu ma i na čas i da proslave neko postignuće i neku pobjedu, jer se to slavlje očas može pretvoriti u zavođenje reda u logoru.

Najava novog bosanskohercegovačkog ministra sigurnosti Farudina Radončića da će Osman Mehmedagić i ubuduće biti direktor Obavještajno-sigurnosne agencije, uprkos skandalu sa njegovom fakultetskom diplomom, predstavlja notorni egzemplar političkog gadaluka i bahatosti, kog je teško opisati odmjerenim riječima. Iza takvog nastupa stoji nadmeno ubjeđenje da su izabrani deputati gospodari društva, a ne sluge političke volje koju je javnost iskazala na izborima.

Takav je nadmeni i spram civilizacije veleizdajnički stav moguće graditi upravo zahvaljujući činjenici da su se u proteklih frtalj vijeka vlasti potrudile da temeljito razdvoje govor od mišljenja i da uruše svaki umni i duhovni okvir koji bi po prirodi stvari trebao biti glas sumnje, kritike i korektiva, te se više nemaju koga plašiti. Jer zašto bi se vlast plašila mediokritetske rulje koja prediktivnim kmečanjem i psovkama ili jednako prediktivnim i debilnim aplauzima reaguje na pojave u javnom i političkom prostoru.

Referendum ex machina

Još je gore stanje u pogledu referenduma, kao jednog od, opet kažem, najoštrijih oružja demokratije. Neću na ovom mjestu uzurpirati ulogu nastavnika i držati predavanje o pojmu referenduma i o njegovim aspektima u fraktaliziranom bosanskohercegovačkom društvu. Umjesto toga, čitaoca ću uputiti na odličan članak Davora Trlina, koji je dostupan na adresi https://www.academia.edu/3749322/Problem_referenduma_u_BiH. Premda je ovaj članak napisan prije sedam godina, stanje u njemu opisano nije se skoro ni za jotu promijenilo otada.

Umjesto predavanja, dakle, na ovom ću mjestu ukazati na devijantnu percepciju referenduma kao političke tehnike kod dva brojnija bosanskohercegovačka naroda. Da se treći narod ne bi osjetio zapostavljenim, odmah ću reći da se i u Republici Hrvatskoj, koja se iz nekog razloga vaspostavila kao njegova matična država, referndum doživljava na prilično suspektan i pervertiran način, uprkos činjenici da ta zemlja barem formalno pripada Evropskoj Uniji i da bi, sljedstveno tome, trebala imai nešto zreliji odnos prema demokratskim tehnikama i postupcima.

I tako, dok dva povelika odsječka bosanskohercegovačke političke javnosti tavore u hipnotičkom i mitomanskom snu, vođenje društva prepušteno je onima koji do sada nisu ponudili ni najsitniji dokaz da odista shvataju kategorije društva, države, nacije, građanstva.

No da taj odnos ipak nije zreo u dovoljnoj mjeri, pokazuje činjenica da je Republika Hrvatska bez oklijevanja raspisala referendum o istospolnim brakovima, dakle o fenomenu koji se izravno tiče veoma malog dijela hrvatskog društva, ali se nije udostojila raspisati referendum o ulasku u NATO, premda se to pitanje tiče čitavog hrvatskog društva. Tadašnji premijer Ivo Sanader čak je ideju o referendumu retroaktivno označio avanturu koja je srećom izbjegnuta.

U srpskom političkom prostoru u Bosni i Hercegovini, kao rezultat dugogodišnjeg hipnotičkog djelovanja Dodikovog SNSD, referendum se među dijelom građana počeo percipirati ne više kao demokratska tehnika odlučivanja, odnosno iznošenja političke volje, već maltene kao neko mitsko biće i spasilac koji će se jednom pojaviti, doći iz bajke, izvršiti besmrtno djelo otcjepljenja i vratiti se u bajku.

Mitomanska percepcija, ma koliko štetna po jedno društvo, prevashodno po ono koje baštini takvu percepciju, nije nelegitimna niti je to pojava koja se može suzbiti i obuzdati dekretima i represijom, a pogotovo joj propaganda protivnika takve pretpolitičke, odnosno parapolitičke svijesti, koji su i sami baštinici slične pretpolitičke i parapolitičke svijesti, ne može odmoći. Mitomanska percepcija može se liječiti isključivo mukotrpnim poslom obrazovanja, uzgajanja slobode govora kao družice slobode mišljenja i odvajanjem jezika od ideologije, odnosno stavljanjem jezika u službu i individualne i društvene svijesti.

Problem sa takvom percepcijom referenduma kao tehnike i kao političkog postupka je to što se u srpskom političkom prostoru u Bosni i Hercegovini skoro niko ne usuđuje potegnuti pitanje referenduma za neka životno važna i tekuća pitanja, prepuštajući tako rješavanje tih pitanja uskim i duboko korumpiranim oligarhijama, baš kao da je referendum onaj srebrni metak što ga valja čuvati za susret s vampirom i koji ne smije biti ispaljen ni u jednoj drugoj situaciji.

Sa takvom sviješću, čak i kad bi sutra došlo do osamostaljenja Republike Srpske, to bi bilo samo otužno društvo političkih i civilizacijskih aveti, koje su se u međuvremenu i same povampirile.

U bošnjačkom političkom prostoru u Bosni i Hercegovini referendum je, zahvaljujući agresivnom i somnabulno beskompromisnom narativu bošnjačkih stranaka sa izraženim nacionalnim nabojem, te njihove akademske, intelektualne, kulturnjačke i žurnalističke služinčadi, zadobio zastrašujuću atribuciju nastavka genocida drugim sredstvima i ta se riječ ne izgovara izuzev sa grimasom prezira, gađenja, pa i straha na licu.

Duhovno naslijeđe maršala Petena

Takav narativ svojom je hipnotičkom snagom uspio da otupi političku i društvenu svijest u tom dijelu bosanskohercegovačke javnosti i učini je pasivnim subjektom koji, baš kao i njen srpski pandan, šutke prepušta donošenje vitalnih odluka na svim nivoima uskim i duboko korumpiranim oligarhijama. Svaki zahtjev da se neko pitanje riješi izvan tih krugova skoro sigurno će biti izložen poruzi ili čak optužbi da je posezanje za referendumom kao tehnikom ujedno i davanje podrške Dodikovom secesionizmu.

Sa takvom sviješću, čak i kad bi sutra došlo do osamostaljenja Republike Srpske, to bi bilo samo otužno društvo političkih i civilizacijskih aveti, koje su se u međuvremenu i same povampirile

I tako, dok dva povelika odsječka bosanskohercegovačke političke javnosti tavore u hipnotičkom i mitomanskom snu, vođenje društva prepušteno je onima koji do sada nisu ponudili ni najsitniji dokaz da odista shvataju kategorije društva, države, nacije, građanstva… i koji evo već decenijama kroz mitomanski i grandomanski narativ o prošlosti obećavaju nekakvu bolju budućnost, prikrivajući svojim kreštanjem stvarnu svrhu svog djelovanja – ostvarivanje ličnih agendi i lične koristi po svaku cijenu, pa čak i ako je ta cijena potencijalno zastrašujuća. Tako se ponašaju jer vjeruju da će tu cijenu svakako plaćati neko drugi.

Pri svemu tome, da će ta bolja budućnost odista biti bolja i da će odista biti budućnost, može povjerovati samo politički, pa čak i elementarno retardriran um, koji ne shvata da je vođenje podijeljenog bosanskohercegovačkog društva povjereno suštinski identičnim kočijašima, koji su, baš kao i nekad maršal Peten u višijevskoj Francuskoj, odbacili kategorije jednakosti, slobode, pravde, a umjesto njih vratili na scenu narativ tako blizak i tako drag svim represivnim i zatucanim društvima, vaspostavljajući njime na pijedestal stare vrijednosti – naciju, odnosno domovinu ili otadžbinu, porodicu i rad.

Sa takvim sistemom vrijednosti nisu se dobro provele ni moćne industrijske zemlje i društva sa dužom demokratskom tradicijom od ovdašnjih, pa nema nijedan razlog da vjerujemo da će se i ovim ovdje s njima posrećiti.

Preokret, Foto: YouTube

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top