VUK BAČANOVIĆ: Srpski jutjuberi ili kreveljenje netalentovanih, objesnih derišta (MULTIMEDIJALNA KOLUMNA)

Kada sam pogledao novogodišnju čestitku SNS-a građanima Srbije, to jest stranački propagandni video u kojem predsjednik Srbije okupljenim botovima vraća vjeru u Deda Mraza pojavljujući se u vidu dobrog duha koji sirotinji donosi čaj, pomislio sam da je to ubjedljivo najidiotskiji video kojeg sam ikada vidio. A onda sam otkrio srpske jutjubere.

https://www.youtube.com/watch?v=AGcm9jmIEN0

Pripadam nešto starijoj internet generaciji, ne toliko čangrizivo-konzervativnoj. Onoj koja se još sjeća mIRC-a i Messengera i koja na YouTube uglavnom prati stručna videa i sluša muziku. I kojoj, tu i tamo, zaista zapadne za oko i neki dobar podcast.

Stoga nikakvo čudo da sam do sada, palcem na smartfonu ili kurzorom miša olako prelazio preko sadržaja kao što su Baka prase, Andrija Jo, Nađa & Lea, Braco Gajić, Voyage… Ti sadržaji jednostavno nisu ulazili u moju percepciju internetske realnosti. Ne zbog toga što su na prvi pogled glupavi. Jer glupost je potpis na gotovo svakom obliku političkog izričaja širom svijeta, a koji, silom prilika, svaki dan konzumiramo.

Međutim nakon Vučićevog novogodišnjeg videa, moram priznati da me je zainteresovala geneza takvih, ispod i same gluposti rangiranih, propagandnih radova, odnosno, kako je jedno kompletno društvo došlo do toga da mu baš takav video bude nešto posve prihvatljivo. To jest, kako je došlo do toga da stranka koja ga kreira zna da kreira nešto što će joj učvrstiti popularnost, a ne nešto zbog čega će biti višestruko ismijana i zbog čega će izgubiti masu glasova? I onda sam „otkrio“ srpske jutjubere.

Vodeći od njih, Baka prase, sa suzama u očima objašnjava istorijat svoga vaspostavljenja u najposjećenijeg jutjubera: „Ja ništa ne radim, ne idem na fakultet, ja sedim svaki dan strimujem LO… i onda gledam sad dokle smo došli, nisam znao šta da radim od života… a kad se samo setim kad sam sebi prvi put kupio patike od 200 evra… niko od pevača nije postigao ono što smo mi postigli, mi smo ovdje postavili jebeni standard.“

A „jebeni standard“ je šta? Doslovno: kreveljenje potpuno neduhovitih, nekreativnih , netalentovanih, objesnih derišta. Šta ona, ustvari rade? Doslovno ništa. Revu, nešto što bi trebalo nalikovati na pjevanje i repovanje, ali to nije to, nego neartikulisano i nekreativno prostačenje. Da ne budem krivo shvaćen, psovka je među balkanskim Slovenima, pogotovo u književnosti, jedan od kreativnijih načina izricanja velikih kosmičkih istina, ali ovdje se ne radi o tome, nego baš suprotno: Tu više nema psovke radi bunta, radi autentičnog emotivnog trenutka, pa ni radi šarma. To je, doslovno iživljavanje, prostota u svom izvornom značenju.To više nije ni turbo-folk, koji je, uz svu svoju opskurnost, imao nešto od trash kafanske autentičnosti, nešto od izvornog balkanskog dionizijskog ludovanja, te se, ipak, nije mogao svesti samo na mudrovanje Ramba Amadeusa o „gorenju naroda“.

Ali zato je jutjuberstvo nešto četiri puta gore. Jer ono nije gorenje naroda, nego narod koji je potpuno izgorio do faze kada je izgoretina neupotrebljiva za bilo šta, pa i za reciklažu. Jer jutjuberi, vidno, nisu objesna dječurlija iz bogatunskih porodica, nego vonabi objesna sirotinja, uglavnom sirotinja, ili izdanak srednje klase u nestanku koja, kao u „pjesmama“ Andrije Joa zapomaže da „želi Montekarlo, glamur i sjaj, stotine kvadrata, tone zlata“, jer to je „njihov obećani raj“. „Guči, Prada, Roleks, Starke, sanjam i ja te marke“, pjeva, bez trunke sluha, sirotinja, volontirajući da se pretvori u besplatnu reklamu za korporativne brendove. Jedna od najbizarnijih scena koju sam upratio na ovim „videima“ jeste kada Baka prase spočitava Karleuši jer je njega i njegove jutjubere nazvala sirotinjom i trijumfalno maše novčanikom koji je koštao 320 eura da dokaže da ni njegova „umjetnost“ nije neisplativa.

U dva posljednja poglavlja svoga Monopolističkog kapitala Paul Baran i Paul Sweezy pokušavaju objasniti uticaj monopolističkog kapitalizma na mentalno zdravlje pri čemu se „želja da se ne radi ništa… posebno reflektuje u popularnoj kulturi u kojoj su zastupljene knjige, filmovi, koji potiču stanje pasivnog uživanja umjesto da zahtjevaju intelektualni angažman.“

Pri tome, svrha i jednog i drugog i rada i slobodnog vremena, kako zaključuju autori, „uglavnom se ujedinjuje oko sve veće potrošnje.“ Roba široke potrošnje, koja se više ne konzumira zbog svoje korisnosti, postaje utvrđeni označitelj društvenog prestiža, pri čemu je potrošnja način izražavanja društvene pozicije, pa makar ona uopšte nije realna.

Vjerovatno je svoj društveni značaj i položaj najbolje objasnio mlađahani jutjuber Andrija Jo, objasnivši novinarki Blica da, eto, u kamenom dobu nisu postojali inžinjeri, pa ne treba da nas čudi influenseri nekada nisu postojali, a danas postoje. Jer to je sve manje-više isto. Kako da ne.

Da stvar bude daleko jezivija od pukog mimikriranja vlastitog socijalnog položaja, srpski jutjuberi su otišli i korak dalje i postali glasnici i prethodnici ultimativne kapitalističke distopije. One u kojoj manuelni rad, u bliskoj budućnosti, biva potpuno zamjenjen robotskom radnom snagom, a besposlenoj sirotinji ne preostaje ništa drugo nego da bude „kreativna“ na način da se u potpunosti idiotizira.

U vidu cirkuskih majmuna iz kreativnog Vučićevog spota. Koje despot distopije postrojava, da bi im, tobože, servirao čaj, a zapravo da ih utjera u liniju, nabije im smiješne kape i od njih pravi kompletne idiote za vlastitu zabavu koja je ujedno i promocija. Sretnu novu godinu i sve naredne želi vam SNS, dragi jutjuberi.

Tekst: Vuk Bačanović/Preokret, Foto: YouTube

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top