ELIS BEKTAŠ: Budite nam zahvalni što vas nismo poklali a mogli smo

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Svi mi koji smo srećno ostali pošteđeni iskustva življenja u totalitarnoj stvarnosti, poput Hitlerove Njemačke ili Staljinovog Sovjetskog Saveza, jednostavno ne možemo nikada do kraja razumjeti sva iskušenja kojima je tamo bila izložena svaka čestica života i ljudskosti. Bezbrojna umjetnička djela, među kojima ima i odista veličanstvenih, te bezbrojna djela društvenih i humanističkih nauka, među kojima nisu sva plod kompromisa i podilaženja ideološkom okviru unutar kog su nastajala, jedva da nam uspijevaju prenijeti barem djelić tog užasavajućeg iskustva, kao što to čine vicevi, te iskrice anonimnog duha, svjesnog i sposobnog da shvati i nemoćnog da se suprotstavi i odupre sa izgledom na uspjeh, pa čak i na obično preživljavanje.

Među brojnim vicevima nastalim pod Staljinovom vladavinom, kojima sam se gorko smijao, znajući i uzdrhtati i zebnju pred njima osjetiti, možda je najrječitiji sljedeći:

Na veličanstvenom skupu koji se na Crvenom trgu održavao povodom godišnjice Oktobarske revolucije, nepreglednoj masi radnika i građana obratio se lično i drug Staljin. Kada je završio svoj govor, trgom se prolomi oduševljen aplauz praćen povicima iz hiljada grla, a na podijum, prema precizno utvrđenom protokolu, istrča sedmogodišnja pionirka sa buketom cvijeća za velikog vođu. Generalni sekretar podiže djevojčicu u naručje, poljubi je u obraz i zadrža je kratko u rukama, toliko da fotografi obave svoj posao. Za to vrijeme, dvojica građana u masi vode sljedeći dijalog:

– Pogledaj kako je naš vođa plemenit čovjek!

– Zašto misliš da je plemenit? upita drugi građanin.

– Pa vidio si kako je uzeo djevojčicu u naručje i poljubio je.

– Čudna mi čuda, usprotivi se drugi građanin, pa to bi svaki čovjek uradio.

– Da, složi se prvi građanin, ali vođa je mogao i da je ubije.

ANAHRONIZAM ČIJE JE PONAVLJANJE NEMOGUĆE: Istrebljenje desetina miliona ljudi nesumnjivo je ono što nam prvo padne na pamet kad pomislimo na austrijskog soboslikara i na gruzijskog studenta bogoslovije, čija će imena jezivom slavom nadmašiti čak i Atilu

Josif Visarionovič je, baš kao i Adolf Hitler, mračni fenomen svog vremena i njih su dvojica danas anahronizam, čije je ponavljanje po svoj prilici nemoguće. No to što su i Hitler i Staljin danas nemogući ne pruža nikakvu garanciju da se već sutra neće pojaviti neki još užasniji fenomen, odražavajući mrakove svog vremena, kao što su ova dvojica odražavali mrakove svog.

Kako pretvoriti društvo u saučesnika?

Istrebljenje desetina miliona ljudi nesumnjivo je ono što nam prvo padne na pamet kad pomislimo na austrijskog soboslikara i na gruzijskog studenta bogoslovije, čija će imena jezivom slavom nadmašiti čak i Atilu. Ali nipošto ne smijemo smetnuti s uma ni ostatak njihovog, ništa manje monstruoznog naslijeđa – uspjeh u pretvaranju čitavog društva u saučesnika u zločinu i, što je možda i još strašnije, instaliranje zahvalnosti kao obaveze svakog pripadnika društva prema svom vođi.

Ujedno je ta njihova bahatost i ukupnost njihovog ideološkog djelovanja dokaz da nacionalizam uvijek skonča kao zločin veleizdaje vlastite nacije, jer nacionalizam upravo svoju naciju koči na putu društvenog moderniteta i zadržava je u prošlosti

U međuvremenu, dok kao vrsta i kao civilizacija čekamo pojavu novih monstruoznih ideologija i novih monstruoznih vođa, sa opravdanom se zebnjom pitajući da li ćemo ih biti u stanju prepoznati na vrijeme, osuđeni smo na karikaturalna i burleskna oponašanja zloduha bivših monstruma. Srećom, oni koji ih oponašaju preslabi su da svijet gurnu u bezumno uništavanje i razaranje, ali to ne znači da nisu štetni i opasni, prevashodno po vlastito društvo, kojem su zasjeli na grbaču kroz razvodnjeni i beskrvni demokratski proces, koji se do te mjere pretvorio u proceduru da mu je zaboravljena izvorna svrha.

Nedavno su u državnom parlamentu Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić iz SNSD i Bakir Izetbegović, lider SDA, vodili polemiku o broju bošnjačkih i srpskih žrtava u proteklom ratu. Na stranu sad što je sama takva polemika između njih dvoje i na tom mjestu beščasna i pogana, jer su upravo njih dvoje eksponenti političkih aparata koji su sve učinili da žrtve ostanu maglovita pojava neutvrđene brojnosti i da budu pretvorene u utilitarni politički pseudoargument i u svojevrsne stražare oko rezervata, ili je preciznije reći logora, nacionalne mitomanije. Takav poganluk i beščašće nešto je na šta smo od njih već odavno navikli, no ovaj put je Bakir Izetbegović pomjerio granice političkog idiotluka i civilizacijske nakaradnosti, izjavom da bi Srbi, za koje on priznaje da su ipak imali žrtava, trebali biti zahvalni što ih je tokom rata stradalo znatno manje nego Bošnjaka.

BAKIR IZETBGOVIĆ: Pomjerio granice političkog idiotluka

Ja ne znam šta se motalo po Izetbegovićevoj glavi kada je preko usta prevalio to – trebali bi biti zahvalni – ali znam da sam od tih riječi osjetio grobnu jezu, jer one ne poručuju ništa drugo do li – mogli smo vas poklati, ali eto nismo, pa nam dugujete zahvalnost. S druge strane, korisno je to što je Izetbegović konačno glasno izgovorio ono što intimno misli, pružajući tako notorni i ultimativni dokaz da ne postoji suštinska razlika između reakcionarnih ideologija koje su, kroz već spomenutu razvodnjenu demokratsku proceduru odvojenu od svoje suštine, ovladale ovdašnjim društvima.

U međuvremenu, dok kao vrsta i kao civilizacija čekamo pojavu novih monstruoznih ideologija i novih monstruoznih vođa, sa opravdanom se zebnjom pitajući da li ćemo ih biti u stanju prepoznati na vrijeme, osuđeni smo na karikaturalna i burleskna oponašanja zloduha bivših monstruma

Sve je to civilizacijska bagra bez vizije i bez civilizacijske svijesti, pa samim tim i bez civilizacijske i humanističke odgovornosti i krajnji je domet njihovog doživljaja društvenih odnosa da jedni drugima poručuju – budite nam zahvalni što Mladić u Srebrenici nije pobio i žene i djecu, odnosno budite nam zahvalni što vas nismo poklali a mogli smo. Argumet po kom je takav narativ samo predstava za javnost, dok su međusobni odnosi eksponenata tih reakcionarnih ideologija i politika neuporedivo opušteniji i srdačniji, kao što pokazuje nedavna fotografija Dodika, Zvizdića i Radončića, besmislen je i nebitan.

Evo ti epolete sirotinjo

Činjenica je da takav narativ truje ovdašnja društva i isisava iz njih svaku društvenu energiju potrebnu za kretanje ka budućnosti, i to je ono što je od presudnog značaja. Reakcionarne politike stvorile su okvir u kojem se ohrabruje mediokritetstvo, poslušništvo, osjećaj ugroženosti i mržnje, u kojem se frustracije njeguju kao vrline, a vrline se, kao potencijalno opasne, guraju na marginu i odista je savršeno irelevantno da li je takav rezutat postignut iskrenim ili glumljenim narativom.

Bahatost jednog Dodika, koji ne propušta priliku da iskaže svoju naklonost za Radovana Karadžića, i bahatost jednog Bakira Izetbegovića, koji evo očekuje zahvalnost što njegov ideološki okvir nije počinio više zločina nad drugim ideološkim okvirom, a mogao je, predstavlja i njih dvojicu i njihove sljedbenike otužno sličnima onoj žabi koja je podigla nogu da i nju potkuju, ili da budem precizniji, majmunima koji su za sebe traže epolete sa Staljinove ili Hitlerove svečane uniforme.

BAHATOST: Ne propušta priliku da iskaže svoju naklonost za Radovana Karadžića

Ujedno je ta njihova bahatost i ukupnost njihovog ideološkog djelovanja dokaz da nacionalizam uvijek skonča kao zločin veleizdaje vlastite nacije, jer nacionalizam upravo svoju naciju koči na putu društvenog moderniteta i zadržava je u prošlosti, oduzimajući joj svijest o sebi kao o društvu, u smislu zajednice u kojoj pojedinac punopravno participira u javnom životu.

Umjesto toga, od građanina se očekuje da vjeruje i da odbaci sumnju, da ne postavlja suvišna pitanja, da njeguje svoje strahove i svoj osjećaj ugroženosti, te da aktivno učestvuje u njihovom proširivanju, a iznad svega od njega se, baš kao i od neprijatelja koji je ostao na životu, očekuje zahvalnost što mu je, kako smatra reakcionarna bagra na vlasti, dopušteno da bude građanin, jer eto, moglo bi mu se to pravo i oduzeti ako ne bude dobar.

Da li će se ova povijesna burleska okončati tako što će se od građanina na kraju očekivati, pa čak i zahtijevati, da prilikom izdavanja lične karte ili izlaska u šetnju i formalno iskaže zahvalnost lideru svoje nacionalne partije?

Hvala ti gospodaru što postojimo

Da ova stvar sa zahvalnošću nije ni najmanje bezazlena i da je to tek vrh ledenog brijega ka kojem ovdašnje društvo ubrzano plovi kroz maglu, pokazuje i vijest da je Savez boraca FBiH uručio zahvalnicu Bakiru Izetbegoviću, u znak priznanja za sve što su on i njegova stranka učinili za boračku populaciju, a posebno za usvajanje novog zakona o pravima boraca. Da nije ogavna i ljigava, ova bi zgoda bila čak i smiješna.

Šačica uhljebljenih korisnika budžetskih sinekura zahvaljuje se političaru i njegovoj stranci što su – radili svoj posao i usvojili jedan zakon (sic!). I to zakon koji je trebalo davno usvojiti i koji se ranije mogao znatno lakše usvojiti, ima li se u vidu da je SDA ranije osvajala znatno više glasova na izborima, nego što je u skorije vrijeme slučaj.

ODUSTAJANJE OD ČOVJEČNOSTI: “Od građanina se očekuje da vjeruje i da odbaci sumnju, da ne postavlja suvišna pitanja, da njeguje svoje strahove i svoj osjećaj ugroženosti, te da aktivno učestvuje u njihovom proširivanju, a iznad svega od njega se, baš kao i od neprijatelja koji je ostao na životu, očekuje zahvalnost što mu je, kako smatra reakcionarna bagra na vlasti, dopušteno da bude građanin.”

Da li će se ova povijesna burleska okončati tako što će se od građanina na kraju očekivati, pa čak i zahtijevati, da prilikom izdavanja lične karte ili izlaska u šetnju i formalno iskaže zahvalnost lideru svoje nacionalne partije, jer su mu eto upravo oni omogućili da iskoristi to svoje pravo, ne znam, jer odgovor na to pitanje zavisi od tvoje spremnosti, čitaoče, da trpiš idiotluke i beščašće koji ti se serviraju kao politička nužnost, te od mjere tvog odustajanja od svijesti, a samim tim i od čovječnosti.

Preokret, Foto: YouTUBE, digitalnademokratija.com

Share.

Leave A Reply