INTERVJU, SEJO SEXON: Bosna je zemlja afričkih i azijskih fenomena, a Sarajevo grad čiji se duh baca pod tepih, a ulice nose imena likova za koje niko ne zna čime su ga zadužili

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Kod nas je demokratija došla relativno skoro, trideset godina se pokazalo kao kratak period za neke mozgove koji su navikli da funkcionišu u mono-tehnici, ništa wi-fi. Biće bolje kad oguglaju na te štosove političara, kada shvate da ti ljudi mogu biti šupci, a mediji i urednici lažovi, kaže Davor Sučić, frontmen “Zabranjenog pušenja”

Kada u google pretraživač ukucate ime Davor Sučić Sula (a.k.a. Sejo Sexon) prvi pojam koji vam iskoči na ekranu je “nacionalnost” – što će reći da najviše ljudi na mreži zanima upravo taj intimni detalj o aktuelnom frontmenu “Zabranjenog pušenja”, iako se radi o legendi Sarajevskog novog talasa čija karijera traje već bezmalo 40 godina i čoveku koji stoji iza najvećeg broja hitova benda čija je sudbina u velikoj meri personifikacija raspada Bosne i Hercegovine.

Poražavajući detalj koji otkriva koliko se država koja se danas prostire na potezu od Save do Neuma razlikuje od one mitske Bosne o kojoj je pevalo “Pušenje”, a skečeve pravili Nadrealisti, sve skupa jedna multitalentovana Nju primitivs klapa u kojoj nikad nisi bio načisto ko je koje vere i nacije, što i jeste bio konceptualni catch za sve one kojima je još od 1980-tih omiljena olimpijska disciplina bila “prebrojavanje krvnih zrnaca”. One koji su, na žalost, na kraju odneli pobedu. I čiji vakat i dalje traje…

Sejo/Davor/Sula ipak veruje da, koliko god nam perspektive golim okom izgledale loše, na kraju balade, “ništa ne može zaustavit dolazak novog proljeća…”

Konstantno si na turneji, špartate krajolicima bivše SFRJ ali i bespućima dijaspore, raja peva stare hitove, sve je ko nekad, naizgled… Kad zavesa padne, pa zaglaviš posle koncerta u bekstejdžu ili kafani sa publikom, kakve priče slušaš…

-To su uglavnom neki normalni ljudi, okrenuti budućnosti, koji razmišljaju o svojim životima, o tome gdje će sutra posle posla otići sa porodicom i djecom. Prosto imaš potrebu da se povežeš sa njima, da napraviš sebi neko bezbijedno i prijatno okruženje u kome ćeš profitirat kao čovjek, a iz takvih poznanstava ponekad se rodi i neki posao, bilo muzički, bilo neki drugi. To su ljudi koji ne gledaju u prošlost i ne traže alibije za svoj život, već pokušavaju da nađu najbolja rješenja i od života uzmu što više, kaže za Preokret Davor Sučić.

Teško je to priznati, ali svaki narod ima vlast onakvu kakvu zaslužuje. Nikad ne treba zaboraviti da smo sve što nam se dešava sami birali, te da je to garnitura političara koju mi, ako je suditi po izborima, i dalje želimo, iako nas je u državi sve manje

Koliko se priča tog probranog uzorka razlikuje od onoga što čuješ u mahali, kada kakofonijom progovore oni drugi glasovi, indoktrinirani medijskim ispiranjem mozga na dnevnoj bazi?

-Prosto je zanimljivo koliko neki ljudi istrajavaju na krivim izborima, koliko dugo se već dobrovoljno izlažu tom medijskom maltretiranju. Ali dobro, to valjda sve spada u domen dječijih bolesti demokratije, samo što se ovde taj karantin malo odužio. Kod nas je demokratija došla relativno skoro, trideset godina se pokazalo kao kratak period za neke mozgove koji su navikli da funkcionišu u mono-tehnici, ništa wi-fi. Biće bolje kad oguglaju na te štosove političara, kada shvate da ti ljudi mogu biti šupci, a mediji i urednici lažovi, kada izgrade oprez i iskustvo. A i vrijeme je važan faktor, ono će neumoljivo nametnuti neke druge teme…valjda.

Stiče se utisak da je međunacionalna netrpeljivost koju u simbiozi pumpaju mediji i političke elite na prostorima bivše Jugoslavije veća negoli u ono ratno doba. Imaš li ti takav utisak i kome je u interesu to konstantno prebrojavanje krvnih zrnaca?

-To je logično kada na vlasti tolike godine imamo neke snage koje zastupaju ideje poražene još u Drugom svetskom ratu. Ulice se nazivaju imenima ratnih zločinaca, kako onda, tako i sada. Taj fenomen revizije istorije je prisutan i zanimljiv jer za posmatranje sa naučnog, psihološkog i ako baš hoćete – psihijatrijskog ugla. Iste snage koje su pre 80 godina devastirale Bosnu i Hercegovinu i fizički i duhovno i ekonomski ponovo jašu i imaju veliki broj pristalica. Mi, nažalost, imamo te recidive, taj kancer prošlosti koji se teško liječi, a na žalost nije smrtonosan. Teško je to priznati, ali svaki narod ima vlast onakvu kakvu zaslužuje. Nikad ne treba zaboraviti da smo sve što nam se dešava sami birali, te da je to garnitura političara koju mi, ako je suditi po izborima, i dalje želimo, iako nas je u državi sve manje. Ne čudi onda da stranke koje su danas na vlasti rade istu stvar koja se u Bosni pokazala potpuno nesprovodivom, a to je ideja nacionalnih državica, nacionalnih feuda i fašizma koja i bukvalno znači da svi treba da budemo kao jedan snop (fascia, ital.), da isto mislimo i radimo. Onda golim okom primjetite koliko je malo opozicije takvom mišljenju, koliko se ljudi boje izaći iz takvog snopa i razmišljati individualno, svojim srcem i glavom.

Religije i nacije nisu minorne razlike. Međutim, u nekim sredinama u kojima su ljudi prisiljeni da žive jedni sa drugima, i u kojima je to jedan korisni kontinuitet više stotina ili hiljadu godina, insistirati na razlikama je prilično nepraktično

Balkanski narodi već bezmalo 30 godina potenciraju minorne međusobne razlike, religijske prirode, naspram suštinskog preklapanja identiteta, u smislu jezika, karaktera, zajedničke istorije. Kuda nas to vodi? I šta je izlaz iz tog vrzinog kola, koje, ne može da vodi nikud drugo do u neke nove ratove?

-Religije i nacije nisu minorne razlike. Međutim, u nekim sredinama u kojima su ljudi prisiljeni da žive jedni sa drugima i u kojima je to jedan korisni kontinuitet više stotina ili hiljadu godina, insistirati na razlikama je prilično nepraktično. Pošto nema nekih drugih strategija i ekonomskih programa preostaje samo batrganje u toj močvari prošlosti i nekih starih aferima. To je ono što u suštini donosi glasače, na žalost. I te se razlike potenciraju na nivou nekih stvari koje su u modernom svetu nezamislive. Izlaz u tom svetu može biti jedino u nekim životnim stvarima i iskustvima koja će ljudima doneti bolji život, više komfora. Nezadovoljne, gladne i egzistencijom opterećene ljude je lako zavesti i povesti stranputicom, čak je prikazati kao jedini logičan i izvestan put. Na kraju krajeva i u ratove, koji, naravno, neće riješiti taj problem suštinski, koliko god da ih bude. Mislim da je ključni problem nedostatak pravih kadrova, prave vizije, pravih autoriteta koji će ljude povesti u svjetliju budućnost. Taj će se problem potencirati još više sa odlaskom mladih ljudi iz zemlje, tako da će se sva pamet Bosne i Hercegovine u jednom trenutku naći van zemlje. I ne samo pamet, već i svi oni koji se ne snalaze u toj ksenofobnoj, fašističkoj atmosferi, počev od miješanih brakova pa nadalje. To, uostalom, pokazuju i popisi. Tako da će, ako se nastavi trend, ovo ostati zemlja feudalaca koji su sebi podelili rejone i obezbedili egzistenciju. Ostalima neće preostati mnogo izbora, pa će tražiti mogućnost da odu negdje drugdje.

Živio si u multietničkom predratnom Sarajevu. Koja je razlika između tog i današnjeg grada i u čemu se ogleda?

-Mogu da kažem da je Sarajevo u suštini prilično promijenjeno, ne u smislu duha koliko u smislu pragme. Kao što si nekad imao partijsku, danas moraš imati stranačku i nacionalnu kartu koja će te preporučiti za neki posao i obezbijediti ti egzistenciju. Ljudi koji su nekad bili ponosni vlasnici partijske knjižice danas su vrlo nacionalno osviješćeni, puno ozbiljnije poštuju vjerske praznike. Ta neka retro politika, koja je u svim normalnim zemljama svedena na nivo statističke greške i obuzdana sekularnim principima, kod nas doživljava renesansu i ekspanziju. Tradicija grada se prilično baca pod tepih tako da mi danas i nemamo neke ozbiljne muzeje, muziku, pozorište, film, kulturu kakvu smo imali u vremena socijalizma. Želi se pokazati da je to nešto nebitno, a upravo je to stvorilo identitet Sarajeva i spasilo ga u prethodnom ratu, jer je okrenulo oči svijeta prema ovom gradu. Svi ti ljudi koji su se iz Sarajeva tokom rata javljali pokazivali su jedan civilizirani, evropski pogled na svijet, zbog čega ni taj svijet nije mogao ostati nijem. Upravo se ti principi i taj duh koji je spasao Sarajevo guraju na marginu, a propagiraju se neke nacionalne kulturne i istorijske veličine iz 19.vijeka o kojima ni same Sarajlije ništa ne znaju. Mnoge ulice danas nose imena ljudi o kojima mi ništa ne znamo, niti znamo čime su oni to zadužili Sarajevo. Puno su rjeđi primjeri da se ulice nazovu po istinskim herojima ovog grada, poput Mirze Delibašića ili Davorina Popovića.

Na koju te državu i epohu najviše podseća današnja Bosna?

-Današnjoj Bosni teško će naći pandan i u Evropi i u svijetu. Slični problemi se dešavaju i u Libiji i u Siriji, ali za razliku od Bosne, to su bile zemlje prilično daleke od glavnih civilizacijskih tokova. Bosna je fenomen po tome što se nalazi u srcu Evrope a u njoj se dešavaju azijski i afrički nonsensi. Radi se o zemlji koja je proizvodila visoke tehnologije pre 60 godina, avione, automobile, elektroniku, imala jedan visoki standard i nedokučiv bruto dohodak u odnosu na te afričke i azijske zemlje. To je ono što je interesantno… Zemlja koja je proizvodila helikoptere danas proizvodi nacionalnu mržnju i ksenofobiju. I na neki način je svetski problem oko koga su se zadeverali najveći svetski moćnici, pokušavajući ga riješiti.

SARAJEVO; KRISTALNA S(J)EĆANJA: Sejo/Davor u razgovoru sa urednikom Preokreta

Mogu da kažem da je Sarajevo u suštini prilično promijenjeno, ne u smislu duha koliko u smislu pragme. Kao što si nekad imao partijsku, danas moraš imati stranačku i nacionalnu kartu koja će te preporučiti za neki posao i obezbijediti ti egzistenciju. Ljudi koji su nekad bili ponosni vlasnici partijske knjižice danas su vrlo nacionalno osviješćeni, puno ozbiljnije poštuju vjerske praznike

Koliko je protektorat međunarodne zajednice pod kojim Bosna živi od Dejtona naovamo po tvom mišljenju dobar ili loš? Čini li ti se da, iako je napravljen da bi sprečio sukobe, on danas suštinski sprečava istinsko pomirenje među narodima koji u njoj žive?

-Mislim da je svaka godina mira i kakvog-takvog funkcionisanja države Bosne i Hercegovine ipak jedan korak naprijed a ne nazad. Život teče dalje, ljudi koji ostaju da žive ovdje moraju da se povežu, da se solidarišu. Dobija se neko vrijeme koje će pokazati da život, kooperacija i sinergija među narodima donosi pozitivne rezultate. A mislim da će finansijski pokazatelji i odliv stanovništva vrlo brzo staviti stvari u prave gabarite…I dalje će biti samo pitanje našeg ludila – koliko želimo da ovakva vlast i ovakve elite upravljaju nama. Narodski rečeno, sve je do nas.

Je li moguće i realno pomirenje ukoliko među zavađenim stranama stoji neki unproforac, posrednik?

-Apsolutno da takva vrsta pomirenja nije stabilna i strateški poželjna, ali isto tako trenutno nema politike među narodima koja propagira nešto drugo. Dok god na ovim prostorima dominiraju nacionalne priče koje traže konflikte, veličaju ratne zločine i zločince, dobro je da postoji ovaj policajac. Slažem se da je vrlo jednostavno takvu politiku promijeniti. Politika je kao garderoba, da se preobući ako za to ima volje. Očiito je procjena da aktuelna politika ima budućnost, sa čim se ja ne slažem, ali dvadeset i pet godina ustrajavanja na takvoj politici govori da neki ljudi u nju duboko vjeruju.

RAJA PJEVA STARE HITOVE I SVE JE KO NEKAD, NAIZGLED: Sejo kao frontmen “Pušenja”

Razgovarajući sa tim ljudima koje srećem kada sviram vani uvidio sam da razlozi njihovog odlaska vrlo često nisu ekonomske i finansijske prirode, već u psihičkom i političkom pritisku, nezdravom okruženju u kome se mladi ne snalaze

Kusturica je nedavno izjavio da je “Srbija velika provincija, jer od lokalnog đubreta ne vidi jednog Asanža, čoveka revolucije, koji strada”? Pitanje glasi: Koliko smo, tako besomučno zaokupljeni sopstvenom avlijom, izgubili kontakt sa svetom i onim što se u njemu dešava? 

– Pa, rekao bih da smo svi mi podcijenili efekat razbijanja zemlje od 24 miliona i ponadali se da će sve biti isto i da će svaka od državica, kako su nam obećavali, imati političku, kulturnu ili sportsku snagu Jugoslavije. Nacionalisti su ljudi koji žive u mitovima i fantazijama, a zapravo svoje narode vode ka izolaciji i siromaštvu. Tako je i sindrom Asanž opšte mjesto svih društava koje vode nepismene klerofašističke primitivne patrijarhalne elite sklone feudalizmu.

Kolone mladih ljudi svake godine, meseca, dana, napuštaju zemlje bivše Jugoslavije u potrazi za normalnim životom. Jesi li pesimista ili optimista da će taj proces jednog dana stati, ili možda krenuti u suprotnom smeru? 

-Danas je mogućnost kretanja veoma velika, granice skoro da ne postoje, nema više komunističkog bloka gde se teško dobijao pasoš i gdje su ljudi teško dolazili do informacija ili mogućnosti da negdje odu. Danas je to puno lakše i griješimo ako mislimo da će se svijet baviti nama i pokušati da te procese zaustavi. Pomoć svijeta i njegova pažnja su vrlo ograničeni u smislu uticanja na ovakve procese. Ljudi znaju gdje im je dobro, gdje mogu da plasiraju svoje znanje, ambicije i želje. To se neće zaustaviti dok se ovde ne pojavi jedna ozbiljna strategija, ekonomska, politička, kulturna, obrazovna…Razgovarajući sa tim ljudima koje srećem kada sviram vani uvidio sam da razlozi njihovog odlaska vrlo često nisu ekonomske i finansijske prirode, već u psihičkom i političkom pritisku, nezdravom okruženju u kome se mladi ne snalaze, pogotovo oni koji ne žele da imaju stranačku knjižicu da bi se zaposlili, pa čak i na najslabije plaćenim radnim mjestima.

Zanimljivo da se ti mladi ljudi koji dolaze iz Srbije, Bosne, Crne Gore, kakve ja susrećem u Čikagu, a pretpostavljam i ti na tvojim putovanjima, međusobno druže, vole, žene, udaju, dobijaju decu…Kako to komentarišeš? I je li moguće da je suživot realan samo daleko od kontaminiranih zemalja, i možda još na platnu kina “Prvi maj”? 

-To su zemlje koje su puno izmješanije nego što je ova naša i fala Bogu da su ljudi vrlo oprezni spram govora mržnje i tih nacionalnih ispada. To je nešto što se u takvim zemljama promptno i vrlo ozbiljno sankcioniše. Jer, gdje bi Ameriku doveli političari poput ovih naših i kakva bi bila perspektiva te zemlje da se daje prostor i pažnja političarima koji siju mržnju spram drugih nacija i vjera. A u Americi takvih nacija koje su imale probleme jedne sa drugima ima na stotine. A što se ,,ljubavi među narodima,, tiče, mislim da je to u prvom redu volja političke elite, a tek onda naroda. Sjetimo se Jasenovca i Blajburga, a za par godina imamo radne akcije i sletove. Pa, onda osamdesetih haramo u svim sportovima, pravimo Olimpijade, ali nova elita donosi Vukovar i Srebrenicu bukvalno preko noći. Narod je onakav kakvim ga povede vođstvo, a pitanje je koliko je to vođstvo bilo odgovorno. Broj ljudi koji su pobjegli i još bježe sa Balkana je možda najbolji odgovor na ovo pitanje.

Kad danas pišeš tekstove pesama, imaš li u glavi predstavu kome ih pišeš, ko su tvoji virtuelni konzumenti, imaju li veru, naciju, nekakav prefiks ili sufiks, geografsku odrednicu, gde žive… u zemlji Safari? 

-Ja prvo pišem za sebe, to su u prvom redu moji stavovi preko kojih pokušavam da komuniciram sa svijetom. E sad, koliko ljudi želi da čuje to što ja govorim, to je već druga realnost. Imam sreću i mogu da kažem da još uvijek dosta ljudi želi da čuje mene i ovaj bend, da sluša o temama o kojima govorimo. Kada toga više ne bude, neće biti ni Zabranjenog pušenja.

NEKA DOBRA, DOBRA, DOBRA, STARA VREMENA: Zabranjeno pušenje

Ovo za Francuze i Nijemce spada u domen politike, koja je umijeće mogućeg. A umjetnost je umijeće nemogućeg. U politici važe sasvim drugi interesi i pravila. Prava umjetnost je puno čistija i teže je naći kompromis.

Legenda kaže da će se točak istorije na Balkanu okrenuti kada Sejo i Nele ponovo izađu na binu zajedno 🙂 Znam da ti godinama postavljaju jedno te isto pitanje, ali valjda se i iz tog ponavljanja da naslutiti koliko je jednom velikom broju finih ljudi stalo da do toga dođe. Koliko si svestan toga i koliko te, ako te, grize savest što im ne izlazite u susret? U svetu su se, inače, u međuvremenu desile i “gore stvari”; Nemci i Francuzi sede u istom parlamentu, Tramp i Kim Džong Un su postali ortaci…

-Prvo, nemam nikakav problem sa savješću. Drugo, malo je preambiciozno govoriti o tome da će nešto promeniti točak istorije. Život se kreće i bez nas. Godine, želje i iskustva donose neke ambicije koje više ne moraju da se preklapaju sa nekim ljudima. Nele nije jedini član ovog benda koji je otišao. Ali isto tako, naravno da niko ne brani nijednom članu benda da se vrati ukoliko to želi i ukoliko se ponovo nađemo na istom kolosijeku. Ukoliko ponovo budemo imali želju da nešto zajednički stvorimo i nađemo konsenzus oko toga šta je to. Trenutno bi se teško moglo uskladiti ono što bi se govorilo na tom koncertu. Ovo za Francuze i Nijemce spada u domen politike, koja je umijeće mogućeg. A umjetnost je umijeće nemogućeg. U politici važe sasvim drugi interesi i pravila. Prava umjetnost je puno čistija i teže je naći kompromis.

Razgovarao:Antonije Kovačević Foto: Avaz, Wikipedia, Vera Nikolić

Share.

Leave A Reply