BOŠKO JAKŠIĆ: Vučić i SNS su projekat nastao radi završetka priče o Kosovu

Vučić zna da onima koji su mu omogućili da bude to što jeste mnogo duguje. Zapad ga vuče iz pragmatskih razloga i omogućava mu nastavak političkog života. No, kad se susretne s Putinom ili Medvedevom, on se ameboidno rastopi. To je drugi deo njegove ličnosti, koji ga kao bivšeg radikala emotivno vuče ka istoku. Tog dela se plašim, kaže Boško Jakšić, novinar i politički analitičar

Boško Jakšić vodeći je politički analitičar i jedan od najpoznatijih novinara u Srbiji. Sin narodnog heroja i Titovog generala Pavla Jakšića s Korduna, karijeru je započeo 1972. u beogradskom dnevnom listu ‘Politika’. Izvještavao je iz brojnih ratova i zemalja, od Kambodže preko Afganistana, Irana, Iraka i Libanona pa do sloma komunizma u Poljskoj, a u SAD-u je radio kao stipendist ‘Washington Posta’. Niz godina dopisnik ‘Politike’ iz Rima i Kaira, a 1993. – 1994. bio je i v. d. glavnog urednika. Do umirovljenja 2014. bio je urednik vanjskopolitičke rubrike lista, sada piše kolumne i gostuje u brojnim medijima. S izuzetno upućenim sugovornikom razgovaramo o odnosima Srbije s Rusijom i zapadom, unutrašnjopolitičkoj situaciji i slobodi medija te o neizbježnoj temi – predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću.

– Vučić stalno ponavlja mantru ‘geostrateško opredeljenje Srbije je Europska unija’. Racionalno posmatrajući, ne stavljam to pod znak pitanja. Zapad ga vuče iz pragmatskih razloga i omogućava mu nastavak političkog života. Vučić i njegova stranka su projekat napravljen uz potporu zapada s ciljem da isporuče Kosovo i završe tu priču. On zna da onima koji su mu omogućili da bude to što jeste mnogo i duguje. Međutim, on je često neracionalan. Kad se susretne s Putinom ili Medvedevom, on se ameboidno rastopi. Ulazeći u MiG-29 izgledao je kao dete koje je dobilo najželjeniju igračku, ne može da sakrije oduševljenje. Tokom zadnje posete nije skidao osmeh s lica. Sada uči ruski i obraća se Vladimiru Vladimiroviču na ruskom. To se ne radi. Državni razgovori vode se na materinjem jeziku. Zato i postoje zvanični prevodioci. To je drugi deo njegove ličnosti, koji ga kao bivšeg radikala i nacionalistu emotivno vuče ka istoku. Tog dela njegove ličnosti se plašim.

Početkom prosinca Vučić se u Sočiju sedamnaesti put susreo s Putinom. Susret se dogodio ubrzo nakon skandala izazvanog objavom snimke na kojoj se vidi kako ruski agent vrbuje i potplaćuje srpskog dužnosnika.

-Zvanično je rečeno da to nisu snimile srpske službe nego neko treći, ali to je objašnjenje za malu decu. Mislim da je sve to uvezano. Počelo je sa specijalnim američkim izaslanikom Richardom Grenellom. Amerikanci su poručili ‘nemojte više da se zezate s kupovinom ruskog oružja, biće sankcija’. Logična je pretpostavka da su Rusi potom pokrenuli aktualnu aferu ‘Krušik’ u koju je uključen otac ministra Nebojše Stefanovića. Radi se o prodaji naoružanja američkim saveznicima, pa su onda još i te mine završile u Ukrajini i od njih ginu ruski vojnici. Te informacije pušta neko ko je protiv američkih interesa. Rusi putem te afere poručuju sledeće: ‘Imamo destabilizacione kapacitete da idemo do vrha. Sad je u pitanju otac ministra unutrašnjih poslova, ali, Vučiću, mi možemo i do tebe. Ako nećeš da budeš s nama u meri u kojoj očekujemo, mi ćemo da ti destabilizujemo vlast.’ Potom srpske službe puštaju snimak s ruskim agentom. Poruka Beograda je dvostruka. Rusima – da ne mogu baš toliko da se mešaju u naše poslove. Taj snimak nikako ne koristi Rusiji jer će zabrinuti i najzadrtijeg rusofila u ovoj zemlji. Istovremeno je i poruka zapadu – u stanju smo da se odupremo Rusima i da uzvratimo.

Tri decenije u tranziciji

U javnosti se konstantno forsira priča o rusko-srpskom savezništvu, iako je Srbija održala gotovo deset puta više vojnih vježbi sa zemljama NATO-a nego s Moskvom.

-Potreba da se krije stepen suradnje s NATO-om odraz je nedostatka hrabrosti i opasno ulagivanje biračkom telu. Vučić očigledno procenjuje da bi izgubio značajan broj birača kad bi otvorio karte do kraja. Zato manevriše i pušta tabloide pod svojom kontrolom da stalo prete atentatima i državnim udarima sa zapada te glorifikuju majčicu Rusiju. Ta igra kratkoročno može da donese dobit, ali dugoročno je opasna jer javno mnenje formatizuje i zakucava na jednoj poziciji. Vučić je Srbiju doveo u poziciju da bude poslednje jako uporište ruskog uticaja na zapadnom Balkanu. Ima tu kontradiktornih elemenata. S jedne strane, verujem da se Vučić plaši Putina. Taj strah u značajnoj meri određuje njegove poteze. S Putinom iza leđa on se ovdašnjoj javnosti predstavlja kao hrabar, pa kaže: ‘Baš me briga šta će oni da kažu.’ To ‘oni’ odnosi se na zapad, ali ta količina hrabrosti služi prikrivanju straha koji ima od Rusa. Rusija to vešto koristi. Istovremeno, Vučić je u Rusiji pred Putinom izjavio da Srbija više neće da kupuje rusko naoružanje. To je očigledna poruka zapadu. Ne znam da li je ona iznuđena posle pretnji sankcijama, ali jeste hrabra.

Vučić je najavio da će u veljači Skupština Srbije proglasiti deklaraciju o političkoj nezavisnosti i vojnoj neutralnosti. Je li to potez kojim pokušava umiriti i zapad i Rusiju?

-Kako može ova zemlja da bude nezavisna? Proklamovala je da ide na zapad. Već je 2007. donesena rezolucija o vojnoj neutralnosti. Ta neutralnost je više-manje prihvaćena, u NATO nas niko ne tera. Mislim da je nova deklaracija ustupak Rusima i to je problematično. Vučić kombinuje, ali srpska diplomatija, odnosno Vučić pošto je on svemoguć i sve određuje, nije dorasla velikim igrama na relaciji Washington – Berlin – Pariz – Moskva. Pa ni igrama sa susedima. On glorifikuje Viktora Orbana – ta bliskost je ideološke prirode jer su obojica autoritarci – čime se zamera EU-u. Potom se grli s bugarskim premijerom Bojkom Borisovim, kog napada Putin. Zbog toga dobija šamare s obe strane. Sve zbog nedostatka hrabrosti da se odredimo za jednu stranu. Tada bismo imali jednog saveznika koji će nas braniti i jednog rivala. Međutim, Vučić igra ovamo i onamo, i na kraju mu niko ne veruje. Morao bi da ima više hrabrosti i doslednije istraje na putu prema zapadu.

Nagađa se i da je Putin nešto poručio Vučiću time što mu je poklonio pušku kralja Milana Obrenovića, koji je zapamćen kao najviše antiruski orijentiran vladar u povijesti Srbije. Ruski list ‘Kommersant’ piše da je Vučić ‘udavio Putina lavom ljubavi’. No Rusija ne vjeruje da Vučić neće postupiti poput Mila Đukanovića i Srbiju posve prevesti na zapad?

-Puška može da se shvati kao neki vid poruke. Naravno, ne mora da bude tako, to je zaista nedokaziva spekulacija. Međutim, zašto Vučiću poklanjaš baš pušku ruskog neprijatelja? Imajući u vidu KGB-ov um Vladimira Putina, sve je moguće. U ruskoj štampi izlaze brojne analize kako će Vučić da odvede Srbiju u NATO. Na osnovu toga i zaključujem da mu niko ne veruje. Susret je za moj ukus prošao gotovo zastrašujuće prijateljski. To nije u skladu s ponašanjem lidera koji svoju državu hoće da uvede u EU. Videćemo da li će Vučić nastaviti da balansira. Nažalost, mislim da se ne radi o osmišljenoj politici nego o lelujanju.

Što se Vučića i Kurtija tiče, staro je pravilo da oni desniji lakše postignu dogovor nego salonski demokrate. Potreban je mnogo veći pritisak zapada. Srbi i Albanci su svašta probali kroz istoriju, samo nisu probali da žive u miru

Srbiju je nedavno posjetila delegacija Europskog parlamenta na čelu sa šefom Europske pučke stranke Manfredom Weberom i izvjestiteljem za Srbiju Vladimirom Bilčikom. Kritizirali su stanje ljudskih prava i slobode medija. Istovremeno je Weber veto francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na proširenje Unije nazvao historijskom pogreškom.

-I drugi su zvaničnici Unije, poput Donalda Tuska ili Jean-Claudea Junckera, Macronov potez nazvali pogreškom. Ja mislim drugačije. Macronove glavne ideje su interna reforma EU-a, a onda promena pristupnog procesa. Reformu EU-a podržavam. Danas imamo dve Unije – onu liberalnu, kao i iliberalnu Europu Kaczyńskog, Salvinija  i Kurza, koja ima veliku privlačnost za mog predsednika. Zemlje kandidati su u konfuziji – koju EU da odaberu? Treba da budemo načisto šta je EU. Ako je Europa Orban, nisam za to. S druge strane, mi smo ovde godinama čimbenicima EU-a zamerali da pričaju isključivo o Kosovu, a gledaju kroz prste dok raste autoritarnost, kontrolišu se mediji, sudstvo itd. Sad je Macron okrenuo stvar: prvo pravna država i institucije, a neka se Kosovo rešava, ali nije prioritet koji zasenjuje sve drugo. Važno je da se reformišemo, i Macronov pritisak je dobrodošao. Prve reakcije iz Beograda otkrivaju želju da izbegnemo da se baš sve to s reformama odnosi na nas. No procesi internih reformi EU-a i pritisak da se ova društva reformišu treba da idu paralelno. Ako budemo čekali da se završi reforma EU-a, opet smo bacili deceniju-dvije. Već smo tri decenije u tranziciji. U slučaju da se tako nastavi, tranzicija će da traje kao Rimsko Carstvo.

Odnosi Beograda i Zagreba prilično su loši – Vučić Hrvatsku izjednačava s Njemačkom pod Hitlerom, predsjednica Grabar-Kitarović govori o srpskim tenkovima u Vukovaru. Kako komentirate te odnose, ali i širu regionalnu situaciju, uključujući inicijativu ‘mali Šengen’?

‘Mali Šengen’ jest plemenita ideja. Međutim, lakše je obezbediti protok ljudi, robe i kapitala nego dobre volje. Ne vidim veliku perspektivu imajući u vidu sve nerešene političke probleme. Odnosi u regionu nikad nisu bili lošiji, a Srbija je usamljena i sa svima u nekoj vrsti sukoba. Imamo nove generacije nacionalista koji su rođeni posle ratova. To je velikim delom posledica onoga što dolazi od kreatora politike. Ne pominjemo one koji su se pokajali za zločine, nego Slobodana Praljka i Ratka Mladića. Nedavno je podignuta ploča generalu Mladenu Bratiću koji je napadao Vukovar. Zašto na tu komemoraciju idu predsednik vojvođanske vlade i novosadski gradonačelnik? To je zvanična podrška nacionalizmu i naravno da to iritira Hrvatsku. Onda Vučić s pravom pita: ‘A koliko kod vas ima ulica Mile Budaka?’ Hvatamo se retorički, dok se opet ne pohvatamo za grlo. Ogromna je odgovornost Srbije i Hrvatske. Lideri su odabrali loše politike. Trebalo bi proći katarzu i da svako za sebe kaže što je radio, ali za to nema hrabrosti. To garantuje zlo u budućnosti.

Još prije desetak godina rekli ste da bi Srbija trebala priznati Kosovo. Kako vidite budućnost dijaloga Beograda i Prištine, naročito otkako je izvjesno da je novi premijer Kosova lider Samoopredjeljenja Albin Kurti?

-Dobro je da se polako približavamo prihvaćanju realnosti. Pre deset godina Kosovo je bilo alfa i omega. Sad se stanovništvo bavi normalnijim stvarima – svojim džepom i vrednostima življenja, a ne nebeskom svetom zemljom. Loše je šta nema hrabrosti da se preseče i kaže – ‘u redu, priznaćemo, ali da vidimo šta ćemo da dobijemo’. Velika politika je isto što i velika trgovina, a Srbija je propustila vreme da razgovora o imovini, Trepči, hidroelektrani Gazivode. Srbija svakako mora nešto da dobije, možda investicije ili ubrzan pristup Uniji, inače ispada kao da Vučić nešto poklanja. Nakon decenije ponavljanja kako ‘Srbija nikad neće priznati Kosovo’, pitanje je kako to prodati javnosti, a da te javnost ne razapne. Ankete pokazuju da je većina stanovništva u Srbiji za status quo, kao i pola opozicije. Ona je protiv toga samo zato da Vučić ne dobije lentu mirotvorca. To je pogrešno, jer to nije ni personalno ni stranačko nego državno pitanje. Opozicija Kosovo shvata kao čip u političkom pokeru, čime pokazuje nedostatak državotvornosti. Ne bih hteo da budem u Vučićevim cipelama. Što se Vučića i Kurtija tiče, staro je pravilo da oni desniji lakše postignu dogovor nego salonski demokrate. Potreban je mnogo veći pritisak zapada.

Amerikanci mogu biti efikasniji od EU-a zato što imaju više uticaja na Prištinu, no ako Trump digne ruke od Balkana, u velikim smo problemima. Važno je da u novi format dijaloga ne uđu Rusi, jer Rusija je garant da se ništa neće rešiti. Kosovo je najveća poluga ruskog uticaja na Srbiju. Kad nestane kosovski problem, oni neće moći tako lako da je ucenjuju. Brine to što su i Beograd i Priština suviše zakovani za svoje pozicije. U toj smo iracionalnoj situaciji oko Kosova i mi i Albanci taoci retorike naših lidera. Vreme je da se to otkuje. Srbi i Albanci su svašta probali kroz istoriju, samo nisu probali da žive u miru.

List ‘Danas’ piše da je 2020. zadnja godina koju zapad daje Vučiću da riješi Kosovo, inače ga pušta niz vodu, odnosno uskratit će mu potporu.

-Svakako se gubi strpljenje. Ipak, puštanje niz vodu bila bi katastrofalna pogreška, jer bi ga time gurnuli Rusima, koji samo čekaju da im Srbija padne u zagrljaj kao zrela kruška. Kako da dignete ruke od Vučića koji je ovde svemoćan i bez alternative? Istina je da to zahteva poprilično strpljenja na zapadu, imajući u vidu koliko Vučić može da iritira. Ali svako drugo rešenje je katastrofalno.

Dojam je da u Srbiji konstantno raste napetost između vlasti i opozicije, odnosno dijela društva koje je protiv Vučića i njegove Srpske napredne stranke?

-Društvo je podeljeno crno-belo i apsolutno polarizovano. Vlast je najodgovornija za to, jer ona daje okvir i pravila igre. Napravljena su dva kampa i među njima više nema kontakta. Mi smo probali sve ratove, sa svim susedima. Potencijal za tako nešto više ne postoji. Ostaje još jedini neoprobani rat, a to je građanski. Nažalost, opozicija je veoma loša. Srbija ne zaslužuje takvu opoziciju, koja ne predstavlja nikakvu kredibilnu alternativu Vučiću. ‘Sporazum s narodom’ koji je sastavio Savez za Srbiju običan je pamflet. Ne obara se vlast tek tako, pod uslovom da se ne radi o revoluciji, a ovde potencijal za revoluciju ne postoji. Njihov jedini cilj je da ruše Vučića. Rušenje Vučića je legitiman taktički čin, ali to ne može da bude politika, nedovoljno je. Oni politiku ni nemaju, niti iko pominje promenu funkcionisanja države. Recimo da je danas dan posle Vučića. Kako oni mogu da budu zajedno? Odmah će da se bore međusobno. Tu ništa ne garantuje ni napredak demokratije ni stabilnost. U ovom trenutku ne postoji na političkom horizontu Srbije snaga koja ima potencijal da sruši Vučića i krene da pravi prosperitetnu državu zasnovanu na principima liberalne demokratije.

Često se za loše stanje opozicije u Srbiji, ali i društva u cjelini, odgovornima smatra bivšeg predsjednika Borisa Tadića i Demokratsku stranku?

Tadić je bio poguban za politiku, a guverner Narodne banke i kasniji ministar finansija Mlađan Dinkić za ekonomiju ove zemlje. Tadić je također pokazao koliko je politički naivan i nedorastao. Demokrate su pravili Vučića i naprednjake. Cepanje radikala je bio projekat Demokratske stranke, pri čemu je spoljnu podršku dala EU, tu je bila zadužena Francuska. Najveći realizator toga bio je Tadićev savetnik za bezbednost Miki Rakić. No, u svojoj laboratoriji napravili su Frankenštajna koji ih je pobedio. Tadić je sada rekao da se vraća, a on je za mnoge krajnje nepoželjno lice. Nevoljkost opozicije da pusti nova lica također govori o nedostatku hrabrosti i ta reciklaža je otužna.

U ovom trenutku na političkom horizontu Srbije ne postoji snaga koja ima potencijal da sruši Vučića i krene da pravi prosperitetnu državu zasnovanu na principima liberalne demokratije

Kako komentirate najavljeni bojkot parlamentarnih izbora naredne godine?

-Bojkot parlamenta odigrao je ulogu i u kombinaciji s uličnim protestima naveo vlast da otvori neku vrst dijaloga o izbornim uslovima, makar taj dijalog u značajnoj meri bio fingiranje. Međutim, nešto se jeste pomerilo – minimalno, ali jeste bolje nego što je bilo. Bojkot je u velikoj meri paravan za one koji na izborima i tako ne mogu da ostvare nikakav rezultat. Osim toga, opozicija bi nakon ovih izbora mogla da ima u parlamentu nešto više poslanika nego sada, a ako ne uđe u parlament, njen glas neće se čuti nigde. Ne vidim svrhu bojkota. Mislim da će on više štetiti opoziciji nego na bilo koji način Vučiću.

Sve manje slobodnih medija

I sami ste šetali u prosvjedima protiv aktualne vlasti. Je li moguće tim putem doći do promjena u Srbiji?

-Nisu to bili gladni ljudi na ulici, to je bio građanski protest ljudi uvređenih što ih se svaki dan pravi budalom. Intenzitet protesta je oslabilo vreme i pokušaj opozicije da ih preuzme. Nije to bio opozicioni protest, niti je pripadao Draganu Đilasu, Vuku Jeremiću ili Bošku Obradoviću. To je bilo nešto autentično, ali pokazalo se, kao i na drugim mestima, da kolektivni otpor ne može da prođe bez prepoznatljivog lidera. Ali to mora da bude lider kojeg će izbaciti protest, a ne lideri koji su se priključili. Vučić nema razloga da se menja. On je vladar političke scene i niko mu ne preti. Promena može doći samo kombinacijom pritisaka iznutra koji će imati podršku spolja. Ni Milošević ne bi pao da toga nije bilo. Sadašnja opozicija nema saveznika spolja. Ni Amerika ni EU ne podržavaju bojkot. Svaki ambasador s kojim pričam me pita: ‘Kako da podržimo lidera Dveri Boška Obradovića?’

Kako očekujete da će se razvijati situacija u budućnosti?

-Postoji kod Vučića maksimalizam kojim on podseća na Miloševića, potreba da naprednjaci kontrolišu apsolutno sve. Beogradska opština Vračar uvek je glasala za demokrate, no Vučić je uspeo da trikovima i potkupljivanjima nakon izbora namesti svoju većinu i ovde. Oni se hvališu da imaju 700 hiljada članova i simpatizera, ali nisam siguran da se i sami ne plaše te aždaje koju su napravili. Ne živimo u vremenu ideologije. Mladi ljudi su u značajnoj meri pragmate. Ušli su u vladajuću stranku da dobiju posao, odvedu majku na medicinski skener, upišu dete u jaslice. Međutim, taj pragmatizam nije sigurna baza. Nema tolikog broja zaposlenja, skenera i obdaništa i sve je teže zadovoljiti apetite ljudi koji su ušli u stranku. Za vlast je od opozicije mnogo veća opasnost tih 700 hiljada ljudi, dakle opasnost je implozija iznutra. Ali kao svaki autoritaran režim, ni ova vlast ne želi da čuje nikakvu kritiku. Odmah vas etiketiraju kao plaćenika i izdajnika.

Opozicija tvrdi da je u medijima nemoguće čuti njihove stavove. Tu su i tabloidi poput ‘Informera’ koji svakodnevno bljuju mržnju protiv Albanaca, Hrvata i opozicije. Kako ocjenjujete stanje medija?

‘Informer’ je promotor unutrašnje, regionalne i globalne mržnje. Te novine su apsolutno pod Vučićevom kontrolom, ako i ne dobiju direktive, mislim da se takmiče u tome što bi Vučić mogao da misli. Televizije s nacionalnom frekvencijom potpuno su Vučićeve. List ‘Danas’ ima tiraž od šest-sedam hiljada primeraka, a ‘Informer’ 120 hiljada. Kablovski operateri pod državnom kontrolom su izbacili televiziju N1 sa svog spiska. Bilo je više slobodnih i nezavisnih medija u Miloševićevo vreme nego što ih je danas. Jednom sam pitao Vučića da li je svestan greške koju je napravio Milošević, koji je potpuno diskreditovao list ‘Politiku’ i Radio-televiziju Beograd do te mere da su ljudi u vreme vesti RTB-a izlazili na ulice da lupaju u šerpe, a ‘Politici’ je dramatično pao tiraž. Umesto da poveća svoj uticaj u medijima, time ga je drastično smanjio. Vučić mi je odgovorio: ‘Tu grešku neću da ponovim.’ Međutim, on ponekad daje izjave u kojima ohrabruje slobodu medija, ali u praksi vlast radi sve da je bude što manje.

U Miloševićevo doba ostali ste u ‘Politici’, pa i onda kad je izlazila huškačko-šovinistička rubrika ‘Odjeci i reagovanja’. Dio tog vremena bili ste u inozemstvu, kao dopisnik iz Kaira. Zašto niste otišli iz lista?

-Moj stav i stav drugih kolega koji su ostali je bio da nećemo da se predamo. Borili smo se za drugačiju ‘Politiku’. Bezuspešno, jer nismo menjali ništa. Nisam hteo da napustim brod na koji sam se dobrovoljno ukrcao, koji sam cenio i koji mi je mnogo toga dao u životu. Bilo je otužnih situacija. S kolegom izlazim iz ‘Politike’ da idemo na demonstracije, a on mi kaže ‘sakrij Politiku’ – list mi je virio iz sakoa. Ona je u to doba bila bruka i simbol režima. Nije sad baš nešto mnogo bolja situacija. Dve decenije nakon demokratskih promena – uključujući i Demokratsku stranku na vlasti – ponovno pričamo o istim problemima. To je porazno.

Izvor/Foto: Novosti

1 thought on “BOŠKO JAKŠIĆ: Vučić i SNS su projekat nastao radi završetka priče o Kosovu”

  1. U zemlji u kojoj mediji nisu slobodni, Jakšić u 7 dana gostuje u Oko magazinu (RTS) i u Utisku nedelje (Ns), a da ga ni Olja ni Gorislav ne pitaju zbog čega je potpisao Apel 88 zajedno sa dokazanim srbofilima Mesićem, Latinkom, Kučanom, Vlasijem…niti da objasni kako je to Milo u Majamiju dobar, a narod koji se mrzne na ulicama CG loš. Isto to ga nije pitao ni novinar Preokreta. Ako nećete da ga izolujete iz društveno-političke zajednice iz koje se sam ispisao potpisivanjem Apela 88, onda ga bar pitajte za objašnjenje-nek mu bar bude nelagodno!

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top