ELIS BEKTAŠ: Mustafa Busuladžić po drugi put među Srbima

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Odlomci koji slijede ispisani su rukom banjalučkog novinara Velibora Kostića i objavljivani su u Glasu Srpske tokom 1992.godine. Ovdje ih stavljam kao podsjećanje i opomenu, jer su danas sve glasniji oni koji Kostića nazivaju raskošnim intelektualcem i traže njegovu maltene beatifikaciju u medijskom prostoru, pa čak i predlažu da neka od žurnalističkih nagrada ponese njegovo ime.

Naše glave i naše svetinje

…Naši su se ljudi borili protiv Osmanlija i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz grada, ali je u gradu ostao osmanlijski duh spekulacije, podvaljivanja, spletkarenja i licemjerja, u tolikoj mjeri da pokvarenost nekih od njegovih današnjih stanovnika, bez obzira na to što se predstavljaju kao pravoslavni, zasjenjuje rad nestalih Osmanlija i njihovih nasljednika…

…Nikad nismo bili pobornici šovinizma. Naš patriotizam nikad nije bio obilježen isključivošću, nego je uvijek bio kulturan i tolerantan, pa je omogućavao život i razvoj i drugima osim nas. Ali naša tolerancija ne može ići dotle da mirno gledamo uništenje. Ako neko misli da naša tolerancija nema granica, ljuto se vara, jer u trenucima opasnosti kakve sada proživljavamo, naš opstanak zahtijeva da se probudimo i da se udružimo u samoodbrani. To je kategorički imperativ naše stvarnosti, pred kojim trebaju pasti sve prepreke. Kao i u prošlosti, tako i danas moramo posegnuti za kolektivnom samoodbranom. Moramo poslušati istoriju, koja nam govori da su Srbi kroz čitavu svoju prošlost u časovima ugroženosti kao cjelina reagovali na sve opasnosti, bez obzira da li su dolazile iznutra ili spolja. Dovoljno je da se podsjetimo na Kosovski boj, na osmanlijsku okupaciju Srbije i Bosne, te na Hercegovački ustanak. U svim tim događajima Srbi su se listom dizali, ne uzmičući ni pred najvećim opasnostima…

IDEOLOGIJA MUSTAFE BUSULADŽIĆA NA DJELU: Sarajevski sefardski hram “Kal grande”, devastiran i opljačkan od strane nahuškane rulje 1941.

…Nikad nismo bili pobornici šovinizma. Naš patriotizam nikad nije bio obilježen isključivošću, nego je uvijek bio kulturan i tolerantan, pa je omogućavao život i razvoj i drugima osim nas. Ali naša tolerancija ne može ići dotle da mirno gledamo uništenje. Ako neko misli da naša tolerancija nema granica, ljuto se vara, jer u trenucima opasnosti kakve sada proživljavamo, naš opstanak zahtijeva da se probudimo i da se udružimo u samoodbrani.

…Između prošlih i današnjih pokolja koji se vrše nad srpskim elementom postoji očevidni kontinuitet, koji će se neminovno nastaviti sve do potpunog fizičkog istrebljenja, ako se kao kolektiv ne probudimo i ne sagledamo pogibelj koja nam prijeti i danas i sutra. I onim najsentimentalnijim treba da bude jasno da je tolerancija etična i moralna samo ako postoji reciprocitetna uzajamnost, da tolerancija ne samo da ima svoje granice, nego da nekada može biti i porazna, pogotovo tamo gdje iz događaja nisu izvučeni potrebni zaključci…

…Ne smijemo se zavaravati ispraznim riječima, nego moramo shvatiti da isti neprijatelj, svrstan iz čisto taktičkih razloga u dva naoko suprotstavljena tabora, krvoločno nasrće na naše živote. Istorija, kao učiteljica života, poručuje nam bez ikakvog ublažavanja, da u vremenima bitaka i uništavanja, kakvo je ovo naše, narode ne spašava prosta sentimentalnost, nego jedino udruživanje svih probuđenih duhovnih i materijalnih snaga, usmjerenih ka zajedničkoj odbrani…

…Mi bismo nestali ako bismo se sentimentalnošću odupirali osmanlijskom janičarskom mentalitetu. U vezi s tim potrebno je napomenuti da postoje duboke psihološke razlike između čovjeka anatolsko-osmanlijske orijentacije i čovjeka koji se oblikovao u etičkom krugu hrišćanstva, bilo na Istoku, bilo na Zapadu i koji je uvijek bio nosilac viših kulturnih i moralnih vrijednosti, koje su stvarale atmosferu vjerske podnošljivosti. U kvalitete hrišćanskog tipa čovjeka spadaju čovjekoljublje i osjećaj samilosti koji nikada, pa čak ni u ratu nije zatajio. Hrišćanski tip čovjeka pokazao je najveću moguću mjeru čovječnosti, ne samo u prošlosti, nego je pokazuje i danas, na kućnom pragu, braneći ugroženi život i čast porodice. Tu kvalitetu treba i u budućnosti zadržati, ali ne i sentimentalnost prema okrvavljenoj ruci, jer to bi ujedno bio i zločin prema samome sebi i samoubilački potez. A mi to ne smijemo dozvoliti, kada se radi o našim glavama i našim svetinjama…

Vječiti Bošnjak

Ovi odlomci, čije čitanje nesumnjivo izaziva mučninu i gađenje, nisu plod umovanja nikakvog Velibora Kostića. Riječ je o skoro bezazlenom poigravanju sa tekstovima Mustafe Busuladžića, koji su ovdje dati u izvornom obliku, uz zamjenu imena kolektiva kao jedinom intervencijom. Tamo gdje Busuladžić govori o muslimanima, označeni su Srbi, a tamo gdje govori o Jevrejima, označeni su Bošnjaci.

Ovo poigravanje sa tekstom nema neko duboko ili skriveno značenje. Svrha mu je samo da osvijetli neugodnu sličnost, pa čak i identičnost zloduha ksenofobije, koji umjesto mišljenja na sumnji uzgojenog svijetu nudi samo mitomaniju, u kojoj je taj zloduh uvijek neupitno dobar, a drugi je uvijek neupitno zao.

Potpuno je irelevantno to što gornji odlomci nisu nastali u Banjaluci početkom devedesetih i što ih nije ispisao Velibor Kostić. Njihova uvjerljivost i moguća tačnost, dovoljno rječito govore o civilizacijskom i etičkom sunovratu onoga što možemo označiti prostorom srpskog političkog mita, u kojem su nastajali mnogo zloćudniji tekstovi.

Potpuno je irelevantno to što gornji odlomci nisu nastali u Banjaluci početkom devedesetih i što ih nije ispisao Velibor Kostić. Njihova uvjerljivost i moguća tačnost, dovoljno rječito govore o civilizacijskom i etičkom sunovratu onoga što možemo označiti prostorom srpskog političkog mita, u kojem su nastajali mnogo zloćudniji tekstovi.

BANJA LUKA 1993: Varvarski minirana džamija Ferhadija

S druge strane, prostor bošnjačkog političkog mita hinjski i sporednim putevima nastoji instalirati Mustafu Busuladžića na tron “najvećeg bošnjačkog intelektualca”, dajući mu tako simboličku ulogu i Horsta Vesela i Martina Hajdegera objedinjenih u jednoj ličnosti. Taj ideološki okvir očito nije obdaren sa dovoljno razbora da shvati kakvu dugoročnu štetu čini takvim postupkom, i to prevashodno onom etničkom kolektivu kojeg bi da reprezentuje.

Takva zatvorenost u vlastitu traumu i u mit o sebi dokaz je nezrelosti i nesposobnosti dominantne većine u srpskom i bošnjačkom političkom prostoru da, nakon kompleksnog iskustva življenja u jugoslovenskoj zajednici sa svim njenim nedostacima i iskušenjima, načini korak naprijed, dalje ka civilizaciji.

Busuladžić ne samo da je uskogrudi epigon i kompilator, nesposoban da porodi ikakvu autentičnu misao, jer njegov sumnje lišen um može da iznjedri samo imitatorski katekizam, već su njegove rečenice prožete duhom ksenofobije i nazadnjaštva čak i po mjerilima vremena u kojima su nastajale.

Duh palanke i duh kasabe kao sijamski blizanci

Trebinjski alim nesumnjivo je žrtva komunističke represije u prvim danima nakon oslobođenja, no onaj ko na tome gradi mit o etički besprijekorno čistom misliocu i ko njegova isprazna djela proglašava za nekakve grandiozne domete ljudskog uma, samo pokazuje da ustvari zavidi svim Veliborima Kostićima i da ih po svaku cijenu želi oponašati.

Insistirati na ustoličavanju Busuladžića kao “najvećeg bošnjačkog intelektualca” znači samo svjedočiti svoju otužnu nesposobnost razumijevanja traume drugoga, ujedno ultimativno i imperativno zahtijevajući od cijelog svijeta takvo razumijevanje za svoje traume.

SVJEDOČANSTVO O VARVARSTVU 1992: Paljenje Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru

Takva zatvorenost u vlastitu traumu i u mit o sebi dokaz je nezrelosti i nesposobnosti dominantne većine u srpskom i bošnjačkom političkom prostoru da, nakon kompleksnog iskustva življenja u jugoslovenskoj zajednici sa svim njenim nedostacima i iskušenjima, načini korak naprijed, dalje ka civilizaciji. Umjesto toga, iz boce je pušten duh palanke, skupa sa svojim sabratom duhom kasabe, i oni evo već tri decenije drže ovdašnja društva kao sužnjeve vlastitih grandomanija i svoje grabljive ćudi.

Insistirati na ustoličavanju Busuladžića kao “najvećeg bošnjačkog intelektualca” znači samo svjedočiti svoju otužnu nesposobnost razumijevanja traume drugoga, ujedno ultimativno i imperativno zahtijevajući od cijelog svijeta takvo razumijevanje za svoje traume.

A ti čitaoče, ako ne želiš potrošiti još tri decenije u podrumu civilizacije, zapitaj se šta je to što te nagoni da poklanjaš svoje povjerenje duhu palanke, s prezirom odbacujući duh kasabe, ili obratno, i šta je to što ti zamagljuje vid, te nisi u stanju razumjeti koliko su ta dva duha ustvari samo dva lica jednog zloduha.

Preokret, Foto: YouTube, Serbianna.com

Share.

1 Comment

  1. Dobar tekst i dobar štos ovo sa Veliborom Kostićem hehe, ali imam jednu primedbu nevezano za sam tekst. Radi se o ovim “malim prozorima”. Ne znam ko vam to sređuje, ali bilo bi bolje te neke važne delove teksta ne umetati ispred delova teksta u kom se opet taj isti deo pojavljuje, nego isključivo kao ponavljanje suštine negde posle tog zanimljivog dela teksta. Meni je bar lakše kad se ta uokvirena poenta pojavi nakon što sam taj deo teksta već prešo, jer onda ga mogu i preskočiti, budući da sam ga već pročito i neće mi prekidati flow čitanja, dok ovako kad se prvo pojavi u tom okviru, ja većinom nisam u stanju da preskočim, verovatno mahinalno, pošto vidim nepoznate rečenice i onda oči same lete da čitaju, iako svestan da je to hajlajt koji će se uskoro pojaviti i u integralnom tekstu. To je i spojler u neku ruku, hehe. Mislim sitnica, al kontam da nisam jedini kome se ovo dešava, a ti uramljeni delovi teksta su ionako namenjeni onima koje mrzi da čitaju ceo tekst…

Leave A Reply