KOLUMNA, BORIS DELIĆ: Dobar i loš nacionalizam

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Nije uvjerljivo kad albanski ambasador prešutno prelazi preko etničkog čišćenja kosovskog prostora od strane svojih vlasti a onda se okomljuje na sportistu koji u slavlju pjeva pjesmu koja govori o povratku u ta mjesta, inače njegov zavičaj. Ne možeš se jedna klasična fašistička praksa prikriti zgražavanjem zbog pjevanja tradicionalnih pjesama. Pa makar bile i nacionalističke.

Nisam nimalo muzikalan na nacionalne teme. Ali, znam kad glasovi počnu škripati a muzičari postanu monotoni. I kad se jedna geopolitička mantra ustanovi kao obavezna lektira na kojoj svaki čas polažemo ispit podobnosti. Bez nade da ćemo ga ikad položiti.

Po običaju revnosni analitičarisu i ove godine  stavili srpski nacionalizam kao osnovni uzročnik za napetost u regionu. Preporučuju da se kritika vlasti u Srbiji skoncetriše na kritiku nacionalizma a da se, kao manje bitne, zanemare problemi demokratije ili korupcije. Sličan tretman zaslužuje i opozicija. Jer, evo situacija je alarmantna, u  Crnoj Gori nacionalisti orgijaju na litijama. Makedonija je u opasnosti. Vojvodina je u opasnosti. Kosovo pati pod srpskim pritiskom. Eno i Đoković pjeva nacionalističke pjesme.

Da, da, Đoković, pa nacionalista. Neki likuju, drugi su razočarani, treći tvrde da se ponovo potvrđuje genetska istina kako se strašni demon nacionalizma kriju u svakoj srpskoj duši.

Nemamo ambicije baviti se kompleksim pitanjem srpskog nacionalizma već njegovim kolumnistima i teoretičarima, što je mnogo laganija tema. Pozicije na temu opasnosti od srpskog nacionalizma su vec davno zauzete i ništa novo na tu temu se ne može pročitati. Tačno se zna šta će i ko na ovu temu napisati. Dok su nekad srpski nacionalizam kritikovale i neke umne srpske glave a sad su na sceni uglavnom prepisivači. Sa uzvišenim moralnim pridikama. Uglavnom su neinvetivni i jako dosadni.

Tako nas redovno nas jedna te ista garnitura analitičara panično upozorava na nacionalizam Aleksandra Vučica. Njihove su kolumne visprene, duboko moralne, oni dobro pamte i sve registruju. Međutim, njihov sastav koliko god je dobar ipak se čini da su promašili temu, kako bi rekli profesori književnosti. Efekat je sličan kao kad bi u zalivu u kojem pliva opasna ajkula dežurni spasioci redovno upozoravali na opasnost od cunamija. Istina, srpski cunami u obliku nacionalizma nekad  je imao rušilačku snagu. Sad je ovaj talas oslabio i svako skretanje pažnje na ovu opasnost samo pruža priliku ovdašnjim ajkulama da uživaju u gozbi. Uglavnom, efekat ovih krasnoriječivih antinacionalističkih kolumni je beznačajan. Niškoristi.

Pokušajte izračunati kakav efekt na srpsko javno mnjenje ima ima stalno upozoravanje na opasnost od srpskog nacionalizma koje dolazi od osoba koje se nikad  nisu ni osvrnule na grehe svoje nacije. Pa makar da su neki od njihovih samo bacili kamen na one “druge”. Veoma jeftino zvuči njihovo pravdanje da je srpski nacionalizam posebno opasan. Jer je srpski nacionalizam ugnjetački a svi ostali su, navodno, kao oslobodilački.

Nije čudno da je ovdašnje demokratsko javno mnjenje sumnjičavo prema propovjednicima vječite krivice srpskog nacionalizma. Prepoznali su da se često radi o jeftinom intelektualnom paradiranju ili jednostavnom pozicioniranju na ovu profibatilnu temu. Kad dublje zagrebemo vidimo da njihova pozicija stalnog kritičara nečijeg nacionalizma samo nekad prikriva drugi lik nacionalizma. Isto tako,njihovo važno isticanje vlastite anacionalnosti samo potvrđuje važnost nacionalnog identiteta na ovim prostorima. Nažalost.

Pritom, da ne bude zabune, upitna je  njihova uvjerljivost a ne njihovo mišljenje. Uostalom, mišljenje je kao dupe i svako ga ima, rekao bi Dyrty Harry.

Naši kolumnisti i ove godine zagovaraju povratak u prošlost jer još nismo završili debatu o dobrom i lošem nacionalizmu. Nismo dovoljno puta ponovili mudrost kako je nacionalizam samo put u fašizam.

Međutim, da li je baš sve tako jednostavno? Međutim, istina iz svjedočenja ondašnjih savremenika istina može zvučati i drugačije.Podsjetimo, Musolini je posle marša na Rim i osvajanja vlasti izjavio: „Mi smo bili snaga koja nije imala nikakvu ideju; nacionalizam nam je podario ideju“.

A tako su nekako razmisljali i razbijači Jugoslavije: “Kad smo odlučili da razbijemo Jugoslaviju nismo imali nikakvu ideju kao pokretač, srpski nacionalizam nam je podario ideju”.

Ipak, ne bi bilo zgodno da izostavimo i nekoliko naših natuknica na temu nacionalizma. Recimo, srpski nacionalizam je opasan ali i uobičajan kao i svaki drugi nacionalizam u regionu. Nacionalizam je produkt politike, u najširem smislu, a ne nečijih nacionalnih genetskih osobina. Nacionalizam doista može biti prvi korak ka fašizmu, ali i ne mora. Nacionalizam ipak nije fašizam.

Za fašizam i nacizam je karakteristično isključivanje, marginalizacija, segregacija, internirnacija i čistoća nacije. Za ostvarenje tog cilja fašisti koriste psihičko i fizičko nasilje da bi ostvarili konačno riješenje. Posao analitičara intelektualaca je da prvenstveno prepoznaju, identifikuju ovakve pojave i alarmiraju javnost.

Nije uvjerljivo kad albanski ambasador prešutno prelazi preko etničkog čišćenja kosovskog prostora od strane svojih vlasti a onda se okomljuje na sportistu koji u slavlju pjeva pjesmu koja govori o povratku u ta mjesta, inače njegov zavičaj. Ne možeš se jedna klasična fašistička praksa prikriti zgražavanjem zbog pjevanja tradicionalnih pjesama. Pa makar bile i nacionalističke.

Autor: Boris Delić Foto:

Share.

Leave A Reply