ELIS BEKTAŠ: Opsjena zvana Osmica

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Claude Silberzahn bio je peti po redu direktor francuske Glavne uprave za vanjsku bezbjednost (DGSE) od 1989. do 1993.godine. Protivno tradiciji, koja je još od prvog direktora te uprave, Pierrea Mariona, zahtijevala da na čelu francuskog bezbjednosnog aparata bude vojnik, predsjednik Mitterrand odlučio je na tu dužnost postaviti civilnog službenika, kao čin svojevrsnog kažnjavanja vojne kaste zbog članka objavljenog nekoliko dana prije predsjedničkih izbora 1988. godine, kojim je 45 francuskih generala iskazalo svoju neposlušnost Mitterandu.

Otvoreno o društvu i njegovim anomalijama

Narednih nekoliko godina pokazalo je koliko je takva odluka bila vizionarska – Silberzahn je ispoljio golemu energiju, kakva se zasigurno nije mogla očekivati od tradiciji pseće odanih i uštogljenih visokih oficira, na poslu reforme i modernizacije francuskog bezbjednosnog aparata, koji tek od Silberzahnovog vremena raspolaže i tijelom nadležnim za strategijska pitanja, a usluge DGSE postaju dostupnije širim krugovima demokratski izabrane vlasti, za razliku od dotadašnje prakse da servisiraju uglavnom predsjednički kabinet i ministre u predsjednikovoj milosti.

Zato Osmanu Mehmedagiću već danas što više građana ove zemlje treba poslati poruku – de bolan sjaši više i idi ganjaj tu školu, a Obavještajno-sigurnosnu agenciju ostavi nekome ko ima barem formalne kvalifikacije, jer ako to ne učiniš, počinićeš veleizdaju i demokratije i društva, pa samim tim i države, a posljedično i nacije koju, navodno, zastupaš i čije interese štitiš.

Silberzahn će, međutim, više nego po svojim zaslugama za modernizaciju francuske bezbjednosne mašinerije, u povijesti ostati upamćen po svom oproštajnom govoru, održanom povodom napuštanja dužnosti, u junu 1993. godine. Tom je prilikom ovaj istaknuti civilni službenik izazvao svojevrstan šok ne samo u vladajućim krugovima, već i u široj javnosti, odustajući od uobičajenih kurtoaznih fraza, umjesto kojih je iznio neuobičajeno oštru kritiku društva i njegovih anomalija.

Okupljenim agentima i operativcima Silberzahn je ostavio u amanet borbu protiv onoga što je označio najvećom opasnošću po društvo i njegovu bezbjednost, a to je “izuzetna jurnjava za novcem u svim svojim oblicima” i “korupcija elita”, dodajući potom  da se “vladajuće klase – političke i ekonomske – u okviru jedne velike svjetske partije, sada prema novcu odnose kao da on nema miris”, čime se briše granica između čistog i kriminalnog.

MILTON FRIEDMAN I OPSJENE: ” Mnogi su razlozi doveli do uspjeha Friedmanove opsjene, a ovdje će biti dovoljno navesti samo jedan – tehniciziranje i birokratizacija demokratije nužno su vodili ka njenom tabuiziranju i otporu ka njenom preispitivanju, te ka ustoličavanju procedura kao same svrhe demokratije, čime je, nažalost, njena stvarna svhra skrajnuta na periferiju društvene stvarnosti “

Odlazeći direktor bezbjednosne agencije u nekoliko je rečenica sažeo krucijalne simptome ekonomsko-političke pandemije čijim ćemo užasavajućim posljedicama tek svjedočiti. Riječ je o korporativizmu, tom fašizmu novog doba, koji je još uvijek sklon da se skriva iza imena kapitalizma, premda je tu riječ o, možda nužnoj, ali svakako razornoj devijaciji tog društveno-ekonomskog poretka.

Sagledavanje dubine i ozbiljnosti problema otežavaju ajatolasi i patrijarsi korporativizma, poput Miltona Friedmana, koji je uspio kontaminirati dobar dio opšte i profesionalne javnosti svojom tezom o identitarnosti kapitalizma i demokratije, zanemarujući činjenicu da se ideja demokratije, procvala iz društvene svijesti o javnom dobru, javila skoro dva milenijuma prije prvih obrisa kapitalizma u teorijiskim promišljanjima.

Friedmanova opsjena

Mnogi su razlozi doveli do uspjeha Friedmanove opsjene, a ovdje će biti dovoljno navesti samo jedan – tehniciziranje i birokratizacija demokratije nužno su vodili ka njenom tabuiziranju i otporu ka njenom preispitivanju, te ka ustoličavanju procedura kao same svrhe demokratije, čime je, nažalost, njena stvarna svhra skrajnuta na periferiju društvene stvarnosti, a javno dobro je postalo samo fraza i samo još jedna od procedura, po mišljenju mnogih oligarha, prilično suvišna.

Riječ je o korporativizmu, tom fašizmu novog doba, koji je još uvijek sklon da se skriva iza imena kapitalizma, premda je tu riječ o, možda nužnoj, ali svakako razornoj devijaciji tog društveno-ekonomskog poretka.

Ovaj problem ne potresa samo pojedine države, već je riječ o globalnoj pošasti, pred kojom je dobar dio filozofa, sociologa, ekonomista… sklon glavu zavlačiti u pijesak i pretvarati se da se to ne dešava, u nadi da će se rješenje javiti samo od sebe. Razvijenim i uređenim državama njihova snaga i dosadašnja postignuća ne garantuju uspjeh u borbi protiv te pošasti, već zahtijevaju naprezanje svih društvenih energija, ukoliko žele izbjeći sunovrat u neko novo povijesno ludilo, nalik fašizmu ili staljinizmu. Pa čak i to neće biti dovoljno, ukoliko ne postoji sinergija na globalnom planu, jer se i ekonomija i ideje sve manje obaziru na granice i na zastarjele i prevaziđene koncepte suvereniteta.

A čemu tek da se nadaju male države, poput Bosne i Hercegovine, u kojoj se upravo odvija vodviljska burleska sa postavljanjem prvog čovjeka Obavještajno-sigurnosne agencije, Osmana Mehmedagića, koji ne ispunjava ni elementarne formalne uslove za tu poziciju. Njegova matična stranka više se čak i ne trudi očuvati privid poštivanja procedura, umjesto toga podržavajući Mehmedagićevo nastojanje da izvede karikaturalnu opsjenarsku tačku, koja za cilj ima ubjeđivanje javnosti da on, eto, ipak poštuje procedure, bez obzira na činjenice koje govore suprotno. Ta šta su, dođavola, činjenice spram lojalnosti.

Pošast korporativizma, koju odlikuje prezir prema svakoj ideji koja ne vodi ka zgrtanju i koncentraciji još više blaga, skupa sa prezirom prema demokratiji koja nije samo tehnika i samo procedura, unekoliko sliči na pandemiju koronavirusa. Tom je pandemijom trenutno najviše pogođena Kina, a ona prijeti i mnogim drugim velikim i snažnim državama, jednako kao i onim malim i slabim.

Hipnotisanje frazama i kako se otrgnuti

Najveći teret u borbi protiv te pandemije svakako će podnijeti velike i razvijene države, koje će, zbog prirode opasnosti, nužno morati razviti usklađenu saradnju, ali i nerazvijene zemlje moraju dati svoj doprinos u toj borbi, tim više što one nemaju davno razvijene mehanizme za ublažavanje posljedica i što ih jedna takva zaraza, poput korporativizma, koji je korupcijom ispunio prazan prostor stvoren potiskivanjem ideje javnog dobra, ili koronavirusa, može bukvalno izbrisati iz povijesti.

U borbi protiv takvih zaraza svaki neutemeljeni optimizam i zanos jednako je poguban kao i svaka pasivnost i pristajanje na stvarnost kao jedinu moguću nužnost i izvjesnost. Ljudske zajednice planetarno su kontaminirane i obogaljene devijacijama ideja koje su nuđene kao spas i put izlječenja će biti mukotrpan i dugotrajan u istoj mjeri u kojoj će biti i neizvjestan, a izvjesnost uspjeha će se povećavati sa masom građanske svijesti koja odbija da bude hipnotisana frazama i procedurama kao zamjenom za suštinu.

Pošast korporativizma, koju odlikuje prezir prema svakoj ideji koja ne vodi ka zgrtanju i koncentraciji još više blaga, skupa sa prezirom prema demokratiji koja nije samo tehnika i samo procedura, unekoliko sliči na pandemiju koronavirusa

Ja lično ne znam kakve će sve oblike ta borba imati, i hoće li uopšte biti vođena, ili će čovječanstvo, u epohi slavljenja razuma kao vrline, podići bijelu zastavu nerazumnosti i prepustiti se sthiji, ali ako tu borbu treba početi sada i ovdje, smatram da je najbolji način za to da se počnemo ugledati na onog Andersenovog dječaka, koji je imao hrabrosti podići prst i krunisanoj glavi kazati da hoda bez odijela, pa čak i bez gaća na sebi.

Jer moć kruninsanih glava, uključujući tu i one koje su simbolički krunisane kroz privid demokratskog procesa, ne počiva na količini represivne moći koju imaju u svojim rukama, već na spremnosti društva da pristane na laži, predstave, fraze i na isprazne procedure, kao zamjene za istinu i za suštinu.

Zato Osmanu Mehmedagiću već danas što više građana ove zemlje treba poslati poruku – de bolan sjaši više i idi ganjaj tu školu, a Obavještajno-sigurnosnu agenciju ostavi nekome ko ima barem formalne kvalifikacije, jer ako to ne učiniš, počinićeš veleizdaju i demokratije i društva, pa samim tim i države, a posljedično i nacije koju, navodno, zastupaš i čije interese štitiš.

Ukoliko se odluči na šutnju, to će značiti da se građanska i civilizovana svijest odlučila i na teret sramote, uvećan za činjenicu da se čak i Aljoša Čampara, kao jedan od stubova tog reakcionarnog, retrogradnog i korumpiranog ideološkog simulakruma vlastite prošlosti, odvažio i načinio otklon od trakavice zvane slučaj Osman Mehmedagić, za kojeg čak ni njegova OSA ne može pouzdano utvrditi da li je brucoš ili apsolvent ili samo srednjoškolac koji pokušava dobiti diplomu bez pohađanja škole.

Preokret, Foto: atvbl.com

Share.

Leave A Reply