ELIS BEKTAŠ: Intervju sa Radovanom Izetbegovićem

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Posljednji intervju Bakira Izetbegovića, kojeg je prije nekoliko dana dao TV Hayat, u načelu ne nudi nikakav novi sadržaj kojim bi se razlikovao od dosadašnjeg Izetbegovićevog populističkog i manipulatorskog narativa, no količina trapavih, glupavih i malignih misaonih konstrukcija izgovorenih u ovom intervjuu nesumnjivo zaslužuje malo pažnje, kao dokaz da je ovan-predvodnik bošnjačke politike u BiH, uprkos proglašavanju pobjede na kantonalnom i državnom nivou, izgubljeniji i uplašeniji nego ikad u svojoj političkoj karijeri, jer takve besmislice može lupetati samo neko ko je beskrajno izgubljen i uplašen.

Čak ni to što Izetbegović zna da se obraća publici sa precizno definisanim i skučenim horizontom očekivanja, ne može poslužiti kao opravdanje za malignu i manipulativnu demagogiju, koja počiva na omiljenoj uzrečici Benita Musolinija: “Gomila ne mora da zna, ona mora da vjeruje.” Problem je tim veći što se od gomile očekuje da vjeruje – u idiotluke. U nakaradne konstrukcije koje im se serviraju bez ikakve svijesti o posljedicama i o odgovornosti učesnika u javnom životu.

Naime, kad govorimo o Dejtonskom mirovnom sporazumu, nije uputno zanemariti činjenicu da je upravo Izetbegovićev otac jedan od učesnika u mirovnim pregovorima i jedan od potpisnika sporazuma, pa samim tim i jedan od ključnih kreatora te nepravde o kojoj njegov sin govori.

Zahtijevalo bi mnogo truda i vremena da se analizi podvrgne svaki aspekt Izetbegovićevog narativa serviranog u intervjuu na TV Hayat, pa ćemo se stoga ovdje ograničiti na osvjetljavanje najreprezentativnijih momenata, od kojih neki izazivaju mučninu, drugi prezir a treći grobnu jezu.

“Ova sijeda generacija koju sada gledate za nekoliko godina će biti prošlost, a Bosne će biti još stotinama godine, onakve kakve je ima hiljadama godina.”

Uvažavanje prava svakog populističkog bilmeza da po uvriježenoj tradiciji preuzima ulogu vrača-pogađača i tvrdi da će neka država postojati još stoljećima, ne zahtijeva istovremeno i da se blagonaklono gleda na njegovo nedopustivo neznanje. Bosna, naime, ne postoji već hiljadama godina, a naročito je nejasno šta Izetbegović misli i da li uopšte misli kada kaže “onakve kakve je ima već hiljadama godina.”

Umjesto politike, Izetbegović servira njen populistički i demagoški privid, manipulira mitovima i žonglira činjenicama, ne bi li na taj način skrenuo pažnju sa stvarnih ciljeva svoje reakcionarne politike, koja skupa sa njegovom duhovnom sabraćom Dodikom i Čovićem gura ovdašnja društva sve dalje u prošlost

Ovakvo mitomansko palamuđenje Izetbegovića stavlja rame uz rame sa rodonačelnikom srpske paraistorijske škole Jovanom Deretićem i razotkriva ga kao čovjeka koji prezire vlastiti narod, vjerujući da mu može servirati svaku budalaštinu kako bi ga i dalje držao u stanju straha, koje je preduslov za stanje poslušnosti. Izetbegović čak pomalo nalikuje na kakvu hanumicu koja svom skromno obdarenom đuvegiji u trenutku strasti govori “uh, koliki ti je”, računajući da će za takvu pohvalu biti nagrađena poklonom kad đuvegiji legne plata.

“Nisu njima napravljene nepravde kakve su nama napravljene: od embarga na oružje, nepravičnog Dejtonskog sporazuma, od toga da je Srebrenica ostala tamo gdje je srpska vojska ostala i napravila genocid.”

Nedosljednost je jedna od bitnih odlika perfidnog i manipulativnog uma, što se vidi i iz prethodne Izetbegovićeve rečenice, koja zanemaruje činjenicu da je, recimo, Jasenovac ostao na teritoriji na kojoj se otvoreno slavi ustaštvo i na kojoj vodeće političke snage intenzivno rade na povijesnom revizionizmu.

Drugi značenjski sloj ove izjave još je perfidniji – ako se prihvati da je embargo na uvoz naoružanja odluka na koju Izetbegovićev politički okvir nije mogao uticati, to i dalje ne opravdava ovakvo isključivanje tog okvira iz kasnijih političkih dešavanja i serviranje mita o nepravdama koje je neko smišljao samo da bi ih nametnuo Bošnjacima. Naime, kad govorimo o Dejtonskom mirovnom sporazumu, nije uputno zanemariti činjenicu da je upravo Izetbegovićev otac jedan od učesnika u mirovnim pregovorima i jedan od potpisnika sporazuma, pa samim tim i jedan od ključnih kreatora te nepravde o kojoj njegov sin govori.

“Globalni okvir se možda promijenio protiv muslimana zbog radikalizma i nekih jako ružnih stvari koje su uradili neki radikali, i tako je procijenjeno da se možda sada da nešto uraditi.”

Ova izjava, koja stoji u izravnoj koliziji sa izjavom o nepravdama načinjenim Bošnjacima, dokaz je da Izetbegović lupeta bez razmišljanja i da računa na bukvalno trenutnu amneziju svojih slušalaca, koji već sa narednom njegovom rečenicom zaboravljaju prethodnu. Pored toga, kada se govori o“jako ružnim stvarima” koje su uradili “neki radikali”, bilo bi u najmanju ruku etično na otvoren način imenovati te stvari, a ujedno i odgovoriti na pitanje da li je tu možda riječ o onim radikalima koji su se znali fotografisati u prijateljskim razgovorima sa njegovim ocem.

“Evropski standard u BiH će dovesti do dominacije države nad entitetima.”

Ne bi bilo zgoreg kada bi Izetbegović bio u stanju pojasniti da li je, govoreći o evropskom standardu, mislio na standard politički organizovane Evrope, odnosno Evropske unije, ili na standard Evrope u širem, pa i najširem značenju tog pojma, a zatim da objasni da li je mislio na standard kao društveno-ekonomsku kategoriju i pokazatelj društvenog blagostanja ili na standard kao proceduralnu normu, a kad odgovori na ta pitanja, ne bi bilo zgoreg priupitati ga da li on zaista vjeruje da se društveni i politički odnosi u 21. stoljeću trebaju graditi na načelu dominacije, kako to priželjkuje reakcionarna svijest, ili na načelu participacije, ravnopravnosti i legalizma.

“Jer ako se Bosna nastavi kretati ka NATO-u, Evropskoj uniji, ka životu… onda više neće biti prostora za nacionalističke priče i kretanja u politici.”

Ucjenjivački potencijal ove izjave je upravo zastrašujući – njome Izetbegović iskazuje svoj loše prikriveni politički maksimalizam i poručuje da ova zemlja nema druge budućnosti izuzev one ogrezle u reakcionarni i rigidni nacionalizam, ukoliko je povijest ostavi izvan NATO-a i Evropske unije.

Pored toga, kada se govori o“jako ružnim stvarima” koje su uradili “neki radikali”, bilo bi u najmanju ruku etično na otvoren način imenovati te stvari, a ujedno i odgovoriti na pitanje da li je tu možda riječ o onim radikalima koji su se znali fotografisati u prijateljskim razgovorima sa njegovim ocem

Pošto, izuzev isprazne retorike Izetbegovića i njegovih sljedbenika, ne postoji ni najmanja garancija da će Bosna i Hercegovina u dogledno, pa čak i neko malo dalje vrijeme ući u NATO i EU, da li ova izjava predstavlja otvoreno priznanje Izetbegovića da će se nastaviti dobacivati nacionalizmom sa Dodikom i Čovićem, poput Slavnića i Kićanovića u posljednjim trenucima utakmice protiv SSSR-a na svjetskom prvenstvu 1977. godine?

“Uporno upozoravam Čovića da ne ide u tom smijeru u kojem je išao Boban sa Karadžićem svojevremeno. Kada se sve završilo pola Hrvata u ovoj zemlji nije bilo a radi jedne labirajuće politike koja je bila nedoslijedna.”

Da Izetbegović sve više gubi ne samo politički, već i civilizacijski, pa i ljudski kompas, pokazuje i to što se ne libi da četvrt stoljeća nakon rata ponovi one zlokobne Karadžićeve riječi o odvođenju jednog naroda putem nestanka, izgovorene u skupštini u predvečerje tog istog rata.

Izetbegović čak pomalo nalikuje na kakvu hanumicu koja svom skromno obdarenom đuvegiji u trenutku strasti govori “uh, koliki ti je”, računajući da će za takvu pohvalu biti nagrađena poklonom kad đuvegiji legne plata

Drugačija sintaktička struktura Izetbegovićeve rečenice ne umanjuje činjenicu da se njome šalje doslovno ista poruka kakvu je Karadžić poslao Izeetbegoviću senioru.

“Čović je frustriran time što su Bošnjaci izabrali nekoga na mjesto gdje je on trebao da sjedi.”

U najboljem maniru Slobodana Miloševića, koji je strategiju svoje odbrane pred haškim tribunalom zasnovao na konceptu – nisam radio ništa što srpski narod nije tražio od mene – Izetbegović takođe prebacuje teret odgovornost na pleća naroda kojem se on pokušava nametnuti kao ovan-predvodnik i, otvoreno priznajući da je Čović trebao sjediti u predsjedništvu umjesto Komšića, optužuje vlastiti narod za nemoralno iskorištavanje manjkavih procedura demokratskog procesa.

“U Americi prije 60 godina crnac nije mogao ući u autobus sa bijelcem, bili su robovi, nisu mogli ići u školu… I na kraju su dobili svog predsjednika, Obamu.”

Prije 60 godina američko je društvo bilo duboko segregirano i podijeljeno rasizmom i nije potrebno nikakvo Izetbegovićevo prenaglašavanje i pretjerivanje da bi se to razdoblje američke povijesti označilo kao mračno i sramotno. Crnci nisu robovi još od završetka građanskog rata, a škole su mogli pohađati, ali uz obaveznu segregaciju.

Da Izetbegović sve više gubi ne samo politički, već i civilizacijski, pa i ljudski kompas, pokazuje i to što se ne libi da četvrt stoljeća nakon rata ponovi one zlokobne Karadžićeve riječi o odvođenju jednog naroda putem nestanka, izgovorene u skupštini u predvečerje tog istog rata

No nije Izetbegovićevo nepoznavanje povijesti ono što izaziva nelagodu, kao ni njegova sklonost ka  populističkom i manipulatorskom pretjerivanju, već tu nelagodu izaziva odsustvo svijesti u Izetbegovićevoj glavi da Obamu kao svog predsjednika nisu dobili crnci, već građani Sjedinjenih Američkih Država. Upravo takvo, plemensko i rodovsko posmatranje društvenih i političkih odnosa, pokazuje da Izetbegović jednostavno nema pojma o čemu govori kada govori o Evropi ili o SAD ili o ma kojoj drugoj civilizovanoj zemlji, jer u njegovoj glavi nema mjesta za bilo kakvo znanje kraj nabreklog zloduha podjele na naše i njihove.

“Treba vidjeti te trake koje je objavio Clinton, kako ondašnji predsjednici u Evropi govore da nekima treba dozvoliti da završe tu priču sa Muslimanima.”

Ova je rečnica u najmanju ruku posvađana sa naprijed navedenom tvrdnjom da se globalni odnos prema muslimanima promijenio u zadnje vrijeme zahvaljujući djelovanju radikala. Bilo bi zanimljivo čuti Izetbegovićevo objašnjenje šta se to ustvari promijenilo zadnjih godina, ako je i prije toga postojala volja da se muslimani prepuste okrutnoj sudbini i ako su im smišljeno i planski činjene nepravde, prema njegovim tvrdnjama.

Za kraj, ovaj tekst ne predstavlja pokušaj kritike Izetbegovićeve politike, već je samo ukazao na njegovu nesposobnost da izgovori nekoliko rečenica koje neće biti ispunjene logičkim besmislicama i koje se neće svađati jedna s drugom. Tamo gdje je prisutan logički nakaradan i prizeman narativ, tamo i ne može biti riječi o postojanju politike kao složene i organizovane ljudske aktivnosti, te se tako tu nema šta ni kritikovati.

Upravo takvo, plemensko i rodovsko posmatranje društvenih i političkih odnosa, pokazuje da Izetbegović jednostavno nema pojma o čemu govori kada govori o Evropi ili o SAD ili o ma kojoj drugoj civilizovanoj zemlji, jer u njegovoj glavi nema mjesta za bilo kakvo znanje kraj nabreklog zloduha podjele na naše i njihove.

Umjesto politike, Izetbegović servira njen populistički i demagoški privid, manipulira mitovima i žonglira činjenicama, ne bi li na taj način skrenuo pažnju sa stvarnih ciljeva svoje reakcionarne politike, koja skupa sa njegovom duhovnom sabraćom Dodikom i Čovićem gura ovdašnja društva sve dalje u prošlost. Najkraće kazano, Izetbegović nema pojma o čemu govori, već jednostavno lupeta stvari za koje vjeruje da će se dopasti njegovoj publici, ne vodeći računa o mogućim posljedicama, kao što reakcionari u politici nikada ne vode računa o tome.

A ukoliko Izetbegović možda ipak zna šta govori i šta radi, i ako nije ni izgubljen ni uplašen, onda ovdašnje društvo ima svaki mogući razlog da bude smrtno uplašeno i da se pomiri da će još zadugo biti izgubljeno za svaku budućnost i za svaku civilizovanost.

Preokret, Foto:YouTube

Share.

Leave A Reply