Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH i predsjednik stranke sa najvećom podrškom Srba u BiH SNSD-a, svoj govor pred poslanicima Narodne skupštine počeo je sa “Goodbye BiH, welcome RSEXIT”.
Razlog? Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je presudu kojom je ukinuo član 53 Zakona o poljoprivrednom zemljištvu Republike Srpske, što implicira da je sva zemlja koja se u SR BiH smatrala držanom, ima knjižiti na sadašnju državu BiH, odnosno, kako stoji u presudi: „U smislu člana I/1. Ustava BiH, BiH ima pravo nastaviti da regulira „državnu imovinu“ čiji je ona titular, znači sva pitanja koja su povezana s pojmom „državne imovine“ kako u građanskopravnom, tako i u javnopravnom smislu.
Zar mudra centralistička politika u BiH, zapravo ne bi trebala da se sastoji u čekanju da se najprije formira društvno povjerenje u kojemu određene regulacije, poput toga na koga se knjiži određeno poljoprivedno zemljište, više neće biti od tolike važnosti? Ili zar mudra autonomistička politika, koja je u slučaju BiH povezana sa susjednim državama, ne bi trebala ići ka tome da ohrabruje što veću povezanost BiH sa tim susjednim državama, čak do mjere u kojoj bi one, postepeno, ponovo postajale, jedinstven kulturni, pa i politički prostor?
Ovakav zaključak je jedini mogući logički i materijalni sadržaj pojma „identiteta i kontinuiteta“ iz citirane odredbe. Dalje, Ustavni sud ponavlja da je, iako svaki nivo vlasti uživa ustavnu autonomiju, entitetska ustavna nadležnost podređena obavezi da mora biti u skladu s Ustavom BiH i „odlukama institucija BiH“. To jasno proizlazi iz odredbi člana III/3.b) Ustava BiH. Osim toga, pravo države BiH da regulira pitanje državne imovine proizlazi i iz odredbe člana IV/4.e) Ustava BiH.”
Pravo kao casus belli, kao i sve drugo
Kako god ko tumačio pravne finese, činjenica je da su protiv izmjene zakona Republike Srpske glasale samo srpske sudije – predsjednik Ustavnog suda – Zlatko Knežević i Miodrag Simović, dok su za bili – Mato Tadić, Valerija Galić, Mirsad Ćeman, Seada Palavrić, Margarita Caca Nikolovska, Tudor Patiru i Giovanni Grasso. To znači da su, osim međunarodnih sudija i onih iz reda bošnjačkog naroda, za izmjenu Člana 53 Zakona o poljoprivrednom zemljištu glasale i hrvatske sudije. Stav pravnika i političara u Republici Srpskoj je drugačiji, a to je da država BiH ne može imati svoje vlasništvo, jer ono, za razliku od mišljenja ostatka sudija, ne može biti definisano dejonskim Ustavom, dok iščitavanje presude, s druge strane, pruža uvid u kontrastav: Da je sporni Član 53. ne samo u suprotnosti sa spomenutim tumačenjem Ustava BiH, već i sa Sporazumom o sukcesiji bivše Jugoslavije, a što je definisano posebnim Zakonom o zabrani raspolaganja imovinom Bosne i Hercegovine, prema kojem država BiH ima pravo nastaviti da reguliše državnu imovinu. Tome treba dodati da tom imovinom niko ne može raspolagati, niti je uknjižiti, niti je koristiti dok se o tome ne donese poseban zakon na državnom nivou, a koji se ne može donijeti bez saglasnosti političara iz Republike Srpske.
Drugim riječima da u BiH zaista postoji i jedan nacionalizam, odnosno i jedno smisleno vođenje nacionalne politike, ono bi težilo da po svaku cijenu oko sebe okuplja, a ne da tjera, zatvarajući se u vlastiti distopijski mrak, posebno kada je riječ o njena dva najveća naroda na kojima, u tom smislu i leži najveća odgovornost
U svakom slučaju riječ je o kompleksnoj pravnoj materiji, koja u uređenom sistemu, vjerovatno, nikada ne bi prerasla u političku krizu koja prijeti raspadom zemlje. Ali ne i u BiH u kojoj, zapravo, sve, od pravnih, ekonomskih, pa i najbanalnijih dnevnopolitičkih unutar/međudržavnih prepucavanja postaje casus belli. A postaje zato što u BiH ni na državnom ni na entitetskom ni na etničkom nivou ne postoji istinska nacionalna politika, već bezgranična izborna kampanja zasnovana na tenzijama na relaciji Sarajevo-Banja Luka i Sarajevo-Zapadni Mostar, pri čemu je, razumljivo, najizraženiji onaj bošnjačko-srpski. Da je insistiranje na vladavini prava, pri tome, svedeno samo na slučajeve međusobne ocrnjujuće propagandne optužbe i nabjeđivanja, odnosno neprestanu predizbornu kampanju svjedoči i činjenica da prema zvaničnim podacima Ustavnog suda BiH, nije sprovedeno ukupno 16 odluka.
Za nesprovođenje dvije od 16 presuda odgovorne su institucije Republike Srpske, dok preostalih 14 odluka nisu sprovele Parlamentarna skupština BiH i federalne institucije. Najbitnija odluka koju institucije Federacije BiH nisu sprovele presudu po apelaciji nekadašnjeg lidera HDZ 1990 Bože Ljubića o neustavnosti pojedinih odredbi Izbornog zakona BiH koje se odnose na izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH, to jeste neustavnosti onih odredbi koje su Ustavu Federacije BiH pridodati intervencijama visokih predstavnika. Nesprovođenjem ove odluke sam izbor delegata Dom naroda Federacije BiH, što bi u svakoj pravno uređenoj državi kompletan izborni sistem dovelo do kolapsa. Svugdje osim u BiH, Crnoj Gori ili drugim divljim sistemima u kojima političari demonstriraju da su interesi političkih klika pretpostavljeni sudovima i vladavini prava i da se koriste samo onda kada odgovaraju zaštiti interesa tih klika, pa makar to značilo koncentraciju zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u rukama jednog čovjeka, ili odabrane grupice uticajnih pojedinaca.
Da je insistiranje na vladavini prava, pri tome, svedeno samo na slučajeve međusobne ocrnjujuće propagandne optužbe i nabjeđivanja, odnosno neprestanu predizbornu kampanju, svjedoči i činjenica da prema zvaničnim podacima Ustavnog suda BiH, nije sprovedeno ukupno 16 odluka. Za nesprovođenje dvije od 16 presuda odgovorne su institucije Republike Srpske, dok preostalih 14 odluka nisu sprovele Parlamentarna skupština BiH i federalne institucije
Ti interesi u BiH bi se još mogli posmatrati kao standardan odnos političkih elita u kompleksnim konfederalnim i federalnim sistemima u kojima balans moći i interesa neprestano varira između centralističkih i autonomističkih tendencija, da na djelu nemamo potpuno autodestruktivne postupke, koji urušavaju i do besmisla dovode i jedne i druge. Zar mudra centralistička politika u BiH, zapravo ne bi trebala da se sastoji u čekanju da se najprije formira društvno povjerenje u kojemu određene regulacije, poput toga na koga se knjiži određeno poljoprivedno zemljište, više neće biti od tolike važnosti? Ili zar mudra autonomistička politika, koja je u slučaju BiH povezana sa susjednim državama, ne bi trebala ići ka tome da ohrabruje što veću povezanost BiH sa tim susjednim državama, čak do mjere u kojoj bi one, postepeno, ponovo postajale, jedinstven kulturni, pa i politički prostor? Umjesto toga imamo na djelu neprestano kreiranje tenzija, koje bi, u tumačenju, postojećih vladajućih politika prestale, samo u onom trenu, kada bi ona druga strana pristala na njen krucijalni zahtjev. Sam autor ovih redova je u jednom trenutku bio uvjeren da bi se ova situacija mogla razriješiti i eventualnim razdruživanjem BiH zbog prezahtijevnosti svake od strana, sve dok sam nije došao do zaključka da bi tek takav scenario rezultirao ultimativnom kontaminacijom svakoga od, eventualno, nastalih društava. Evo i zašto.
Samoispunjujuće proročanstvo kao filozofija života
Svako od partikularnih društava u BiH, a posebno dva dominantna, bošnjačko i srpsko, jeste društvo koje svakodnevno živi samoispunjujuća proročanstava. U tom smislu da od svojih smišljenih i isključivih prezahtjevnosti i nepomirljivosti, kao i opšte predvidljivosti postupaka koji iz takvih stavova, na jednoj i drugoj strani proizlaze, kreiraju teorije zavjera. Tako nas mediji bombarduju “ekskluzivnim” otkrićima srpskih i bošnjačkih tajnih memoranduma i ultraspecijalnih planova centralizacije/razbijanja države koje bi i dijete, a ne iskusan obavještajac, moglo sastaviti na temelju naslova dnevne štampe, odnosno opštih mjesta iz predizbornih propagandi. Odnosno, od onoga što bi se od svakoga pretpostavilo da bi radio u situaciji u kojoj je ugrožen pred beskompromisnošću politike onoga drugoga. Što je, kada su u pitanju država koje nemaju kapaciteta da vode samostalnu politiku, a nemaju je dijelom i zbog održavanja politike međusobnih tenzija, posve besmisleno.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je presudu kojom je ukinuo član 53 Zakona o poljoprivrednom zemljištvu Republike Srpske, što implicira da je sva zemlja koja se u SR BiH smatrala držanom, ima knjižiti na sadašnju državu BiH, odnosno, kako stoji u presudi: „U smislu člana I/1. Ustava BiH, BiH ima pravo nastaviti da regulira „državnu imovinu“ čiji je ona titular, znači sva pitanja koja su povezana s pojmom „državne imovine“ kako u građanskopravnom, tako i u javnopravnom smislu
I tu se moramo vratiti samo pojmu, potpuno bespotrebno demonizovanom, pojmu nacionalizam, koji, na osnovu svega što smo rekli, kod nas uopšte ne stanuje. Jer kako je u svom Libralnom nacionalzmu zaključila izraelska sociologinja i političarka Jael Tamir, pod njegovim se okriljem “nalazi spektar perspektiva koje doprinose razumjevanju ljudskih situacija, onoga što ljudski život čini smislenim i stvaralačkim, kao i vrijednosti koje zaslužuju hvaljenje”. Drugim riječima da u BiH zaista postoji i jedan nacionalizam, odnosno i jedno smisleno vođenje nacionalne politike, ono bi težilo da po svaku cijenu oko sebe okuplja, a ne da tjera, zatvarajući se u vlastiti distopijski mrak, posebno kada je riječ o njena dva najveća naroda na kojima, u tom smislu i leži najveća odgovornost. Prema podacima koje je nedavno objavila Svjetska banka, a na osnovu istraživanja domaćih statističara, u BiH trenutačno živi 49,5 posto predratnog stanovništva što znači 2.210.000 stanovnika. Dok nas takozvani nacionalisti i dalje ubjeđuju da smo na ivici rata zbog poljoprivrednog zemljišta, koje, kako je krenulo, više niko nikada neće obrađivati. I to ne toliko radi siromaštva, jer u BiH se može koliko-toliko pristojno živjeti od vlastitoga rada, koliko zbog konstantnog mentalnog zlostavljanja krvoločnom izbornom kampanjom bez kraja.
Preokret, Foto: YouTube