Jasmin Hasanović jedan je od najistaknutijih mladih marksističkih mislilaca u BiH i regionu. Viši je asistent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu iz oblasti Politologije. Trenutno je doktorant na istraživačkom polju Politologije, gdje se bavi pitanjem i problemom emancipacije u savremenoj političkoj teoriji. Autor je i koautor nekoliko naučnih i stručnih radova iz oblasti političke teorije, političkog i društvenog angažmana, demokratije, geopolitike i odnosa ideologije, umjetnosti i politike u međunarodnim i domaćim časopisima. Jedan je od odgovornih urednika časopisa Novi Plamen, te redovni saradnik i član Upravnog odbora UG Prometej.ba.
Druže Hasanoviću, čitajući Vaše tekstove i analize o stanju fragmentiranih društava BiH, shvatio sam da ste spomenuli jedan vrlo bitan pojam, a to je „autokolonijalizam“. Mnogo češće se kod naših naroda govori o mržnji jednih prema drugima, ali mnogo manje o vrlo prisutnoj samomržnji, po predlošku „znam ja nas, *ebo ti nas“. Volio bih da nam to malo dodatno elaborirate!
Za početak, htio bih pojasniti tu konstataciju oko „fragmentiranih društava“ u kontekstu Bosne i Hercegovine. Nisam od onihkoji polaze od pretpostavke da je bosanskohercegovačko društvo, esencijalno, tradicionalno etnički duboko podijeljeno društvo. Takva jedna podijeljenost, odnosno, fragmentirnost,jeste današnja realnost, ali tek kao posljedica određenih struktura i odnosa moći kojima trenutno prisustvujemo.
ČITAJTE JOŠ: ELIS BEKTAŠ: Intervju sa Radovanom Izetbegovićem
S druge strane, treba biti oprezan i naglasiti da ne postoji homogeno društvo kao takvo. Iako ove dvije teze mogu djelovati isključujuće, one to nisu. Uz sve teorijske sporove oko njegovog definiranja, društvo je koliko pluralna toliko istovremeno i dinamična kategorija, stalna međusobna relacija i interakcijaizmeđu heterogenih pojedinaca na koje djeluju odnosi i hijerarhijske strukture moći, tako ih oblikujući i mijenjajući društvo. Odnosi moći koji postoje legitimiraju se ideologijom – ona mora djelovati skriveno kako bi objasnila realnost i stvorila sliku svijeta po kojem se poredak samoopravdava. Problem nastaje onda kada se poredak ideološki konstruira na način da iz sebe hoće isključiti one koji mu ne pripadaju, stvarajući od njih sliku Drugog kao sliku stranca. Stoga, svi pokušaji homogeniziranja društva, gradeći političku zajednicu na isključivoj monolitnosti nužno okončavaju u apsolutizmu i totalitarizmu.
Ako vas se hoće proglasiti izdajnikom, često ćete biti okarakterizirani i imenovani kategorijom Drugog. Vaša je nacionalno-identitetska oznaka, identificirali se vi s njom ili ne, pežorativni imenitelj druge strane, vi postajete ono prijeteće– kancerogeno tkivo zdravog nacionalnog tijela koje treba odstraniti
Ovaj uvid je značajan kako bi se razumjela bit onoga što razumijevam pod autokolonijalizmom. Mi danas živimo u simboličkoj sveprisutnosti proteklog rata. Mislim da bi bilo samo gubljenje vremena navoditi primjere u kojima se ova teza dokazuje. Gdje se bilo 90-tih ključno je legitimacijsko pitanje koji determinira vaš društveni status i čini vas (ne)poželjnim dijelom zajednice, jednako kao što se u jednom patološkom mazohizmu poziva ugroženost i prijetnja kako bi se prizivalo rat. Na taj način, ovaj se prostor boji bojama kolonijalnog diskursa kojem su zapadni autori nastojali objasniti 90-te, kao nužnom posljedicom drevne mržnje gdje su sukobi, jednostavno, neizbježni.
Čitajući prošlo ljeto jedan tekst o kulturnom životu Sarajeva i turizmu u kojem jedna eksponiranija javna osoba građanske i liberalne profilacije, uz brojne mitove i fantazije koje sebi stvaramo o našoj posebnosti, kao razlog zašto treba posjetiti Sarajevo navodi – rat. Neosporno, rat se iz jednog traumatičnog iskustva unutar kojeg se stvarao emancipatorski prostor slobode i otpora, danas, afirmirao kao ono što nazivam polemokratskim mentalitetom, polemos – rat i cratos – moć, težnja za njegovim trajnim društvenim cementiranjem, gušeći svaku slobodu i nepredeterminiran izričaj. On nas usisava u sebe, a potom bljuje lišene osjećaja za vlastitim individualitetom u ime homogeniziranja i kolektiviziranja.
Ovaj je prostor stoljećima bio pod kolonijalnim upravama, a na koje se danas čak gleda blagonaklono i spasiteljski. Granice su se prelamale i šta su, uostalom, bila izvorišta velikodržavnih političkih projekata s početka prošlog stoljeća, nego satelitski, kolaboracionistički naci-fašistički režimi podržavani od nacionalne buržoazije kako bi na taj način ostvarili svoje klasne interese
Istovremeno, to je stanje apatije i pasiviteta, mentalnog onesposobljavanja i demotivacije za svaki progres u kojem je status niže vrijednosti afirmativan za konstruiranje paternalizirajućeg etosa. Društva se i sama rado identificiraju kao zaostala i tek izašla iz rata, iako je prošlo više od 20 godina.Pristali smo, koje li ironije, nakon nacionalnog oslobađanja od „jugoslovenske tamnice“ igrati na kartu kolonijalnih percepcija o nama, oblikujući se izvanjskim predstavama o prostoru vječne mržnje unutar kojeg fetišistički, manjak postratnog građenja budućnosti prikrivamo viškom potvrđivanja sopstvenog statusa žrtve i ugroženosti.
Čak štaviše, uživamo u tome, a da toga nismo ni svjesni, jer za dvadeset godina nismo uspjeli stvoriti ništa, nikakvu afirmativnu vrijednost za koju bi se vezali. Zato, neodvojivo uronjeni u mantru tranzicijskog kao bezalternativnog, na proces euroatlantskih se integracija, primjerice,gleda kao emancipatorski proces koji će nas civilizirati, a na svaku se prijetnju, orgazmično, traži spasonosnupomoć izvana.Autokolonijalizam je sami narativ kolonizatora, njegova lokalizirana ideološka normalizacija kojom se potvrđuje sopstvena nemogućnost i konstruira objektivitet koji ne može biti prevladan do izvanjskom desubjektivizacijom.
Rekao bih da taj fenomen, donekle, možemo nazvati i „samoporicanjem“. A kakvi su onda korijeni mržnje jednih prema drugima, kolonijalni, autokolinijalni?
Kolonijalni kontekst i autokolonijalne percepcijena ovom su našem podneblju prisutni viktimološkim narativom. U svojoj knjizi „Imaginarni Balkan“ bugarska autorica Marija Todorova podsjeća na percepciju spram Balkana s početka XX stoljeća, u zenitu kolonijalizma, gdje se namjesto geografske odrednice, Balkan normalizirao kao ružni i pežorativni imenitelj. Da bi se Europa mogla osloboditi vlastitog, stoljetnog naslijeđa rata, takav se njen identitet morao prevazići kreiranjem apstraktnog simbola nasilja kao objekta potisnutog sepstva u koji bi se odložio sav njen mrak. Stoga je Balkan, kao njenu rubnost, trebalo europeizirati, podjednako kao što se Istok već ranije orijentalizirao, zanemarujući pri tome, u oba slučaja, njihov već postojeći kolonijalni objektivitet kojima ih se subjektivizira.
ČITAJTE JOŠ: INTERVJU, ALEN BADJU: Doći će do ponovnog ujedinjenja Jugoslavije
Ovaj je prostor stoljećima bio pod kolonijalnim upravama, a na koje se danas čak gleda blagonaklono i spasiteljski. Granice su se prelamale i šta su, uostalom, bila izvorišta velikodržavnih političkih projekata s početka prošlog stoljeća nego satelitski, kolaboracionistički naci-fašistički režimi podržavani od nacionalne buržoazije kako bi na taj način ostvarili svoje klasne interese. S druge strane, živost tih narativa i reproduciranjestatusa quo bitan su faktor svim stranama našeg postdaytonskog usuda – domaćim akterima koliko i međunarodnom faktoru, jer, za razumijevanje postjugoslovenskepolitičkearhitekture nastale 90-tih godina neodvojivo je od razumijevanja geopolitičkih okolnosti tog perioda.
Mislim da bi bilo samo gubljenje vremena navoditi primjere u kojima se ova teza dokazuje. Gdje se bilo 90-tih ključno je legitimacijsko pitanje koji determinira vaš društveni status i čini vas (ne)poželjnim dijelom zajednice, jednako kao što se u jednom patološkom mazohizmu poziva ugroženost i prijetnja kako bi se prizivalo rat.
Autokolonijalizam ne samo da potvrđuje dominaciju kolonijalnih percepcija spram nas samih, nego služi i kao afirmativni faktor moći onih koji se, uz pomoć takvih naracija, održavaju na vlasti. Njima je naracija o ratu i ugroženosti potrebna, između ostalog, kako bi svoju društvenu i političku istrošenost potvrdili stalnom i sveprisutnom opasnošću. Funkcionirajući kao viktimološke predstave o nama samima, autokolonijalizmom se, i zato mi je ta opaska o samoporicanju zanimljiva, hoće prikriti, ali istovremeno i opravdati odgovornost i krivica vlastitih etničkih politika spram Drugog.
ČITAJTE JOŠ: NA POMOLU NOVA UNIJA: Mađarska hoće tri ex-YU države u savezu naroda srednje Evrope
Također, kako bi se zaštitili od kritike, dominirajući etnički narativi nameću moralnu legitimaciju da svako propitivanje njihovog ideološkog koda pod kojim funkcioniraju okarakterizira optužbom za relativiziaciju ili negiranje zločina nad vlastitim narodom. Na taj način diskreditiraju svaku kritiku spram sebe. Manijakalna nekrofetišistika politika nacionalizma (a kakav nacionalizam može biti) pojeftinjuje žrtve njihovom političkom zloupotrebom da bi ih se, posthumno, homogeniziriralo u monolitne stubove na čijim se temeljima rađa država i njen etnonacionalni subjekt. Zato svaka etnonacionalna politika insistira na kolektivnom optuživanju cijelog jednog naroda, a ne njegove nacionalističke politike. Izjednačavanjem naroda sa takvim politikama stvara se pozicija kojom se u samoj osnovi odbacuju mogućnosti bilo kakvog kompromisa, priznanja krivice ili ograđivanja od takvih politika.
Naravno, pitanje viktimološkog kao utemeljiteljskog elementa zajednice nije ništa atipično, ono je posebno značajan i sastavni dio nacionalnih imaginerija, a bilo ga je čak i u bivšem, socijalističkom režimu kroz kult herojstva, mit o narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revolucije. Razlika je međutim u tome što se žrtva, pa samim tim i društvo kroz žrtvu retroaktivnoheroizira, a ne samoviktimizira.Kroz nju se tražilo bratstvo i jedinstvo, te zajedništvo kao graditeljski element novog socijalističkog društva, kojeg je, zarad njihove slave trebalo graditi i čuvati.
A onda se to usmjeri na izbjeglice, ili „ljude u pokretu“ kako ih nazivate. Naša javnost je puna mržnje i animoziteta prema njima. Međutim gađenje prema onima „koji najmanje liče na izbjeglice“ interesantno ne dolaze iz isključivo iz nemuslimanskog miljea gdje bi se najviše očekivalo, nego upravo iz Sarajeva i to iz jasno klasne perspektive…
Kada je Mađarska prije 5-6 godina trenirala rasizam i fašizam, a slike utopljenika plavile medijski prostor, bosanskohercegovačka javnost, naročito u dijelovima sa većinski muslimanskim stanovništvom, shvatala je to, sasvim opravdano, kao još jednim činom rastuće islamofobije, osuđujući takve prakse i pozivajući na prihvatanje ljudi u pokretu, kako zbog civilizacijskih, tako i altruističkih razloga –jer smo i mi sami nekada bili izbjeglice. Bilo je i onih slučajeva, o kojima se pisalo sa puno empatije, kako su određene porodice prihvatale neke od onih koji su se odvažili probati sebi olakšati put kroz Bosnu i Hercegovinu koja tada još nije bila zvaničnim dijelom tzv. Balkanske rute.
No, zatvaranjem granica na sjeveru i preusmjeravanjem rute, kada su ljudi u pokretu postali i našom realnošću, ipak se pokazalo da se priča na kraju promijenila. Danas, kao užasavajuću posljedicu toga imate državnog ministra sigurnosti koji te ljude naziva „skakavcima“, a Bosnu i Hercegovinu vidi„parkingom“ za njih, dodatno ih objektivizirajući stavljajući im na čelo metu i opravdavajući svako buduće nasilje nad njima.
Neosporno, rat se iz jednog traumatičnog iskustva unutar kojeg se stvarao emancipatorski prostor slobode i otpora, danas, afirmirao kao ono što nazivam polemokratskim mentalitetom, polemos – rat i cratos – moć, težnja za njegovim trajnim društvenim cementiranjem, gušeći svaku slobodu i nepredeterminiran izričaj. On nas usisava u sebe, a potom bljuje lišene osjećaja za vlastitim individualitetom u ime homogeniziranja i kolektiviziranja
Uz izuzetke, ovim primjerom se pokazalo da islam ovdje sve više gubi vezu sa religijom i idejom međumuslimanskog bratstva, solidarnosti i empatije, već služeći kao politička i kulturološka odrednica, on poput kršćanstva postaje bitnim elementom u izgradnji europskog modela nacionalnog identiteta. Nema razlike u načinu percepcije ljudi u pokretu kao prljavih i opasnih terorista, kriminalaca i silovatelja u interpretacijama europske desnice koja ih promatra nacionalnom opasnošću za „kršćansku Europu“, od onih gdje se spram njih pravi distanca jer „njihov islam nije naš islam“, ograđujući se kako smo „mi“ ipak „bijeli, europski muslimani“ kojima „Srbija šalje migrante“, a „Hrvatska nam ih vraća“ da bi se pokazalo da smo pod „kontrolom militantnog islama“, „tempirana bomba“ ili „bigshit“.
ČITAJTE JOŠ: VUK BAČANOVIĆ: Srpsko-bošnjački rat za zemlju koju niko neće obrađivati
Rasizam, zato, ne treba da čudi – on u okolnostima viktimološkog autokolonijalizma odavno tinja kao jedan od vektora razlikovanja i distrakcije. On sada samo postaje prisutnijim, ali ne kroz vjeru, već naprotiv, kroz izgradnju nacionalnih kolektiviteta gdje vjera potrebuje religijskim institucijama u homogeniziranju mase. Uostalom, ne treba zaboraviti ni na njihovu aktivnu ulogu 90-tih godina u nacionalističkim i velikodržavnim politikama, ali i današnjoj bliskosti sa nacionalizmom. Primjer sprege između nacionalizma i Crkve možda jei ponajbolje vidljiv kroz aktuelna dešavanja u Crnoj Gori proteklih sedmica.
A onda se vraćamo ljevici koja bi se trebala baviti i ovim pitanjima, ali to ne čini, često govorite o socijaldemokratiji kao„ispražnjenom pojmu“. Ali šta drugo može biti u svijetu u kojem ljevica zaista više ne nudi ekonomsku alternativu, ili joj se samo nada u dalekoj budućnosti?
Kod nas, sudbina socijaldemokratije najslikovitije je prikazana u garnituri istrošenih političkih figura, koji časteći se titulama „istinskih socijaldemokrata“ i zahtijevajući „vraćanju izvornoj socijaldemokratiji“, istovremeno, groteskno parazitiraju u javnom prostoru koketirajući sa nacionalistima, tupeći sopstvenu ideološku oštricu kao i svjetonazora kojeg, deklarativno, promoviraju. Drugo, socijaldemokratija je postala najvećim grobarom radničkim pravima. Opet ću se osvrnuti na naše, domaće primjere – je li vama zamislivo da socijaldemokratske vlade najintenzivnije provode izmjene zakona o radu koji idu na štetu radnicima, privatiziraju državni kapital, ili pak zabranjuju ozbiljno, političko sindikalno djelovanje?
Nema razlike u načinu percepcije ljudi u pokretu kao prljavih i opasnih terorista, kriminalaca i silovatelja u interpretacijama europske desnice koja ih promatra nacionalnom opasnošću za „kršćansku Europu“, od onih gdje se spram njih pravi distanca jer „njihov islam nije naš islam“, ograđujući se kako smo „mi“ ipak „bijeli, europski muslimani“ kojima „Srbija šalje migrante“, a „Hrvatska nam ih vraća“ da bi se pokazalo da smo pod „kontrolom militantnog islama“, „tempirana bomba“ ili „bigshit“
Budućnost je, po meni, u radikalnom dekonstruiranju kapitalističke i tržne logike i novim oblicima integrativnih, socijalističkih borbi. U našem kontekstu, ta dva procesa neodvojivo idu skupa sa borbom protiv etnonacionalizma. Pogledajmo samo kako svaka borba protiv nacionalnog i svako ukazivanje na cinizam patriotizma okončava u etiketaškim napadima o izdajništvu, relativizaciji i svemu onome što sam već govorio.
A onda, kao vrhunac svega toga, imate socijaldemokrate kao zagovornike i aktere jedne od etnopolitika u Bosni i Hercegovini, kao što imate i predstavnika socijaldemokrata u Parlamentu, a kasnije i kandidata za člana Predsjedništva BiH, koji jeftinu radnu snagu ističe kao stratešku prednost investitorima za ulaganje Bosnu i Hercegovinu,istovremenose gušeći od patriotskogromantičarenja u, gotovo pa musolinijevskim spjevovima o državi i vjerovanjem u vlastitu spremnost branjenja nezavisne i suverene, međunarodno priznate.
U jednom ste radu istakli da su „radnici ostali tako bez države koju su svojom antifašističkom i socijalističkom revolucijom izborili“ sa kojom se ne slažem budući da teško da u Drugom svjetskom ratu u BiH možemo govoriti o radničkoj revoluciji, već o borbi za goli opstanak koju predvodi boljševička partija nastojeći nakon rata revolucionizirati društvene odnose u jednom neindustrijaliziranom, prevashodno ruralnom i tradicionalnom društvu. Da li kriza ovdašnje ljevice upravo i počiva u tome što „masa nije pretopljena u klasu“ i što kulturološka i identitetska pripadnost nešto što ljudima mnogo znači. Da li ljevica može revolucionizirati i te identitete, odnosno osloboditi ih šovinizma i koji je ekonomski model koji bi takvome oslobođenju pogodovao?
Razumijem tu opasku oko toga da, ako strogo slijedimo Marxa, ne može biti socijalizma dok se prethodno nije iskusio krajnji stadij kapitalizma, kao što bi to bio slučaj sa Jugoslavijom, pa i Sovjetskim savezom. Ta je argumentacija jako prisutna u savremenim lijevim i marksističkim raspravama kao jednim od razloga njihovog praktičnog neuspjeha. Ono što mi nije jasno i što je pogrešno, jeste konstatacija o narodnooslobodilačkoj borbi kao tek borbi za goli opstanak koju je vodila „boljševička partija“. Borba za opstanak, svakako, jeste bila, ali ta je borba bila antikolonijalna borba i kao takva je bila moguća samo uz ideje koje su zajedno sa antifašizmom išle uz socijalističku revoluciju. A to nisu bile samo borbe za ekonomska pitanja, već i rodnu ravnopravnost (AFŽ), građansku i demokratsku afirmaciju, opismenjavanje i sl. Šta je kasnije bilo s tim vrijednostima, nije pitanje za ovoga intervjua, naučni rad, knjigu ili istraživanje, već jedan sveobuhvatan i širi društveni projekat.
Kod nas, sudbina socijaldemokratije najslikovitije je prikazana u garnituri istrošenih političkih figura, koji časteći se titulama „istinskih socijaldemokrata“ i zahtijevajući „vraćanju izvornoj socijaldemokratiji“, istovremeno, groteskno parazitiraju u javnom prostoru koketirajući sa nacionalistima, tupeći sopstvenu ideološku oštricu kao i svjetonazora kojeg, deklarativno, promoviraju
Međutim, fokusirao bih se na drugo pitanje i trudio se mnogo ne zalaziti u teoriju otvarajući pitanja da li danas imamo klasu i može li se govoriti o klasi – i ko bi bio savremenisubjekt emancipacije – da li je to i dalje klasa, proleterijat, lumpenproleterijat, mnoštvo, identitetske grupe… Za kontekst ovog pitanja, problem ljevice jeste što nije prisutna među masama. Tu ulogu preuzela je desnica, dok se ljevica oporavlja od svog historijskog poraza 90-tih godina, sve dublje tonući u teorijske rasprave bez ikakve materijalne bitnosti. Zato, danas imamo brojne frakcionizme i sektaštvo na ljevici uz rasprave poput onih da li su, primjerice Chantal Mouffe i Ernesto Laclau izdali marksizam i jesu li postmarksisti marksisti ili nisu, da li Ernsta Blocha smatrati metafizičarem, trebamo li se vratiti na Marxa ili prije na Hegela… Primjera je mnogo.I dok se u ugodnosti naučnih konferencija za mali broj ljudi, većinom onih koji se već zahvaljujući takvim skupovima međusobno odranije i poznaju, oblikuje samo-sebi-svrsna lijeva intelektualna elita, mase su sve više eksploatirane, klasne nejednakosti nikad prisutnije, a radničko izrabljivanje nije nikad više bilo globalnije.
ČITAJTE JOŠ: DEAN DŽEBIĆ: JNA, mit o četvrtoj vojnoj sili u Evropi
Mit o samoregulirajućem tržištu pao je 2008. godine. Od tada do danas, brojne turbulencije koje su se dogodile ozbiljno su poljulale principe liberalne demokratije i neoliberalnog statusa quo kojim se poredak legitimirao. Pojedinac, kao centralna figura liberalizma izbačen je iz političkog – prepušten sam sebi i stiješnjen interesima finansijski moćnih, on je sve samo ne autonoman ili slobodan. S druge strane, izabrani političari umjesto svojim biračima postaju odgovorni korporacijama i drugim nedemokratskim akterima.
Također, kako bi se zaštitili od kritike, dominirajući etnički narativi nameću moralnu legitimaciju da svako propitivanje njihovog ideološkog koda pod kojim funkcioniraju okarakterizira optužbom za relativiziraciju ili negiranje zločina nad vlastitim narodom
Vezivanjem demokratije i kapitalizma, kriza kapitalizma postala je krizom demokratije. U tom rascjepu, desni populisti nastoje ponuditi lažnu alternativu tražeći od otuđenog demosa legitimitet narodne podrške. Međutim, njihova upotreba narativa pobune prije služi kako bi je amortizirali, nego potpalili – desni populisti služe se prividom demokratije kako bi je na kraju ukinuli. Drugim riječima, njihov cilj je promijeniti igrače, ali ne i pravila igre, mijenjajući liberalno-globalne institucije neoliberalnog kapitalizma onim konzervativnim, oni sabijaju odgovore ugroženih moćnih kroz fašizam, nacizam, ksenofobiju… sve u ime ozdravljenja kapitalizma. Ne treba zaboraviti ni to da su rodonačelnici neoliberalizma primijetili kako on bolje uspijeva u autoritarnim, nego demokratskim društvima.
Prisustvujemo onome što je Gramsci nazvao umiranje starog dok se novo ne rađa. Zato, ljevica mora učiniti dvije krucijalne stvari – prvu – riješiti se tereta prošlosti i priznati zlotvorstvo režima koji su se koristili elementima marksizma, te – drugu – prodrijeti među potlačene i samoorganizirati ih, prihvatajući ih kao pluralne, heterogene i dinamične, a ne reducirati na isključivo jedan homogeniziran subjektivitet. Težište mora biti društvo i gradnja imaginacije. Stalnim susretom teorije i prakse, morat će se mijenjati temelji unutar kojih bujaju silnice retrogradnih politika.
No koliko je vremena preostalo s obzirom da, prema svim relevantnim procjenama u cijeloj BiH živi manje od 2,5 miliona ljudi. Da li smo sposobni sami nositi se sa količinom katastrofe koju smo sami sebi prouzrokovali, ili pak moramo raditi najprije sa najbližim istojezičnim zemljama koje nas okružuju? Da li je borba neuporedivo lakša ako se vodi zajednički nego u razbijenim sistemima?
Borbu više nije moguće voditi parcijalno. Ni u čemu, a naročito ne ovdje. Pa mi ljeti nismo sposobni sami ugasiti lokalne požare, zimi očistiti snijeg. S druge strane, svijet je isuviše povezan da bi se bilo kakve veće i ozbiljnije političke borbe mogle odvijati unutar granica jedne nacionalne države. Naše su države isuviše male i beznačajne, te i danas, one ne samo da ovise o velikim globalnim igračima, već i jedna o drugoj – kako negativno, kada se stanja, krize i društveno-politička klima se preljeva iz jedne države u drugu, već i pozitivno, trgovinski, ekonomski, pa i kulturno. Posljedice tzv. tranzicije vođene su po istom scenariju, samo u različitim režijama. Mi smo osuđeni boriti se zajedno. Svako nastojanje da se borimo jedni protiv drugih, zapravo je samoubilački poziv u kojem završimo boreći se sami protiv sebe zarad interesa vladajuće klase.
Da li je na Srbima i Bošnjacima, to jeste na eventualnoj novoj političkoj misli među njima, kao najbrojnijim narodima u BiH, Crnoj Gori i Srbiji najveća zadaća zajedničke borbe za dekolonizaciju i deautokolonizaciju koja, naravno, porazumijeva i borbu sa veće ekonomske benefite? Uostalom i Jugoslavija je bila nacija sa velikim “N”.
Ja ne bih ovo pitanje reducirao samo na te dvije kategorije. Pitanje je šta to veže sve nas ovdje, postoje li stvari koje nas vežu u vremenu kada se socijaliziramo u razlikama? Zašto su nam, zapravo, razlike, toliko bitne?
Etnopolitički identiteti u postjugoslovenskom kontekstu grade se na isključivanju Drugog – afirmacija vlastitog identiteta počiva na pravljenju granice spram Drugog gdje on služi kao homogenizatoru konstruiranju vlastitog sebstva. Ako vas se hoće proglasiti izdajnikom, često ćete biti okarakterizirani i imenovani kategorijom Drugog.
I dok se u ugodnosti naučnih konferencija za mali broj ljudi, većinom onih koji se već zahvaljujući takvim skupovima međusobno odranije i poznaju, oblikuje samo-sebi-svrsna lijeva intelektualna elita, mase su sve više eksploatirane, klasne nejednakosti nikad prisutnije, a radničko izrabljivanje nije nikad više bilo globalnije.
Vaša je nacionalno-identitetska oznaka, identificirali se vi s njom ili ne, pežorativni imenitelj druge strane, vi postajete ono prijeteće– kancerogeno tkivo zdravog nacionalnog tijela koje treba odstraniti. Stoga, tako shvaćen identitet mora egzistirati u kontinuiranoj ugroženosti, pa i okruženje odiše autokolonijalističkim naracijama unutar kojih vas vaše paternalizirajuće vođe dehumaniziraju. Animalizirani ste u tor čiji su oni isključivi zaštitnici i čuvari. Uočavanjem te matrice koja stoji iza produciranja takvih različitosti vidimo kako je zapravo riječ ni o čemu drugom do obliku političke dominacije i eksploatacije. O tome sam dobrim dijelom već odgovorio kroz prethodna pitanja.
ČITAJTE JOŠ: AMERIČKI AMBASADOR U BIH: Rekao sam Dodiku da je svaki kompromis težak
Ono čega sam se manje dotakao jeste pitanje ekonomije, koje je ovdje neizostavno. I odlično da ste se, bar sporadično, nadovezali na to. Rušenje Jugoslavije počivalo je na dva temeljna principa – rušenjem njenih antifašističkih tekovina na kojima je počivala, a to je bilo moguće samo kroz referiranje na njene suprotnosti – kolaboracionističke i profašističke pokrete čiji su elementi postajali gradivnim tkivom velikodržavnih projekata 90-tih godina. Drugi princip, a koji je išao paralelno sa prvim, jeste – ne tranzicija, već restauracija kapitalističkog poretka. On je počivao na razvlaščivanju društvenog vlasništva u trenutku kada su dojučerašnji radnici pretvoreni u ratnike. Neoliberalni stav spram samoupravnog socijalizma, kao neuspjelog ekonomskog poretka propalog režima bio je ključan etnopolitičkom projektu u dekompozicioniranju socijalizma i uspostavi mononacionalnih država.
Manijakalna nekrofetišistika politika nacionalizma (a kakav nacionalizam može biti) pojeftinjuje žrtve njihovom političkom zloupotrebom da bi ih se, posthumno, homogeniziriralo u monolitne stubove na čijim se temeljima rađa država i njen etnonacionalni subjekt
Ekonomska tranzicija ka restauraciji kapitalizma, tako, išla je uz rame sa ratovima, pa onda i ne iznenađuje da njihovo naslijeđe čini neizostavan legitimacijski faktor etnopolitičkom establishmentu za očuvanjem uslova prvobitnog akumuliranja kapitala. Kako logosu tržišta demokratije i nisu najsretniji politički habitusi, etnodeterminizam je postao njihovim partnerom, a polemokratska logika koja producira autokolonijalizam toliko jaka da ni po cijenu žrtava ne preže od svog kompradorskog karaktera umjesto pronalaženja novih narativa koji bi radikalno obesmislili postojeće i od postjugoslovenskog prostora ratova i vječne mržnje osmislili afirmativni prostor mogućnosti.
Naše su države isuviše male i beznačajne, te i danas, one ne samo da ovise o velikim globalnim igračima, već i jedna o drugoj – kako negativno, kada se stanja, krize i društveno-politička klima se preljeva iz jedne države u drugu, već i pozitivno, trgovinski, ekonomski, pa i kulturno
U njemačkom filmu Good Bye Lenin iz 2003. godine, nakon što je majka glavnog protagoniste filma, Alexa Kernera – gorljiva pristalica istočnonjemačkog režima– doživjela srčani udar noć prije pada Berlinskog zida te neočekivano preživjela, porodici je po njenom buđenju iz kome sugerirano da i najmanje uzbuđenje može biti kobnim. To je značilo tragikomično iskustvo u kojem se nastojalo njegovoj majci simulirati da u svom iščezavanju komunizam i dalje vlada. U tom procjepu između imaginacije i realnosti, kako na kraju filma i sam Alex priznaje, stvorena je Istočna Njemačka kakva nikad nije postojala, ali, kakvom su je on i ljudi koji su u tome učestvovali,oduvijek zamišljali. To je danas neostalgijski potencijal Jugoslavije – ne nostalgije za onim što je bilo, već pomjerene nostalgije spram onoga što je moglo biti, a nije. Stoga, potreba je u prostoru mogućnosti zamišljanja alternativnih, inkluzivnih koncepata prekidanjem regresivnosti začaranog kruga, ne udaljavanjem od njega, već subvertiranjem njegove vlastite sadržine.
Okret ka performativnošću znanja znači prodor kapitala u obrazovanje, koji je umanjio ulogu visokoobrazovanih institucija u korist sticanja tržišnih vještina, te oslabio značaj kritičkog i teorijskog rada, propitivanja i razumijevanja društvenih odnosa
Zato su protesti za Dženana i Davida, za mene, progresivniji od februarskih protesta 2014. godine. Oni su, prvi put, u jednom embrionalnom trenutku počeli otvarati prostor društvene katarze dijeleći zajedničke vizije pravde koja nadilazi etničke istine, ogoljevanjem logike poretka solidarnošću koja je pomirila Sarajevo i Banja Luku. Upravo u tim trenucima, poredak s obje strane producira ekstremne reakcije i kompromitacije kako bi se raspoloženje vratilo u iste matrice – veoma se brzo prestalo pričati o režimskim ubistvima, a sve više o tome gdje je ko bio 90-tih, zločinima, njihovom negiranju i međusobnom optuživanju.
Naravno da je obrazovanje ključno za to, pogotovo kada je riječ o humanističkim naukama. Vi ste mlad naučni radnik, kako biste ocijenili trenutno stane visokog obrazovanja u BiH kada su ove nauke u pitanju?
Značaj društvenih nauka danas je marginaliziran u korist informatičkih, tehnoloških i upravljačkih nauka i vještina, ne samo pod izgovorom njihove tržišne (ne)isplativnosti, već jednako time nastojeći normalizirati gledište kako su sva velika politička i društvena pitanja riješena. Akademija je degradirana u korist vaninstitucionalnog, praktičnog znanja kao performativnog, u kojem je bitno posjedovati neku primjenjivu vještinu. I dalje je prisutna tendencija pozitivističkog gledanja na društvene i humanističke nauke, pa se kritička promatranja marginaliziraju u korist empirijskih uvida. Karl Marx je govorio o tome kako su vladajuće ideje zapravo ideje vladajuće klase. Francuski filozof Louis Althusser je obrazovne institucije nazvao ideološkim aparatima države, dok je Foucault u njima vidio oblike kontrole društva.
Ekonomska tranzicija ka restauraciji kapitalizma, tako, išla je uz rame sa ratovima, pa onda i ne iznenađuje da njihovo naslijeđe čini neizostavan legitimacijski faktor etnopolitičkom establishmentu za očuvanjem uslova prvobitnog akumuliranja kapitala
Visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini uronjeno je u njen algoritam, a to je algoritam normalizacije podjela, fragmentacije društva od najranije dobi –od vjeronauka, do nacionalnih grupa predmeta kroz obrazovni sistem. Zato, ne bih ja mnogo i nekritično tu zadaću tek prebacivao samo na formalno obrazovanje. Kao i osnovno i srednjoškolsko, tako i visokoškolsko obrazovanje funkcionira na kantonalnom, odnosno, entitetskom nivou. Takva geometrija kantonalizacije i etnoentitezacije nauke, očito, za cilj ima eutanazirati kritičko, a od univerziteta napraviti monouniverzitete kao čuvare istina koji će govoriti jednim glasom i jezikom dominantne ideološke naracije.
Šta je onda potrebno? Potrebno je da teorija postane praktičnom, da se vrati jednako koliko i da se izmjesti iz okova ovakvog obrazovnog sistema. Potreba je jedno autonomno (koliko je to danas moguće?) političko opismenjavanje koje hoće kritički razumjeti političke procese i odnose moći u društvu. Okret ka performativnošću znanja znači prodor kapitala u obrazovanje, koji je umanjio ulogu visokoobrazovanih institucija u korist sticanja tržišnih vještina, te oslabio značaj kritičkog i teorijskog rada, propitivanja i razumijevanja društvenih odnosa. U tome leži potencijal društvenih i humanističkih nauka, koje moraju proizvoditi alternativne, emancipatorske prakse.
ČITAJTE JOŠ: VUK BAČANOVIĆ: Preko dukljanstva i drugih srpskih zabluda, na putu do gole, ulične istine
Ne treba zaboraviti da se kapital unutar obrazovanja i sam bori za svoje preživljavanje. Stoga, potencijal jeste u mijenjanju takvih obrazaca kojima se uslovljava postojeća društvena reprodukcija. Ali, to isto tako ne znači da imamo onoga ko opismenjuje – neprikosnovenog posjednika istine i one koji se opismenjuju, već dijalektičko jedinstvo teorije i prakse, oblik ranciereovog „učitelja neznalice“. Potrebno je istovremeno biti političan i u politici, kao aktivni dio zajednice, odbijajući svesti se tek na pukog, profesionalnog politologa ili teoretičara koji će mjesecima, pa i godinama dorađivati svoj naučni rad kako bi ga, zarad potreba napredovanja, na kraju objavio u nekoj referentnoj bazi, dok oko njega divljaju politički i društveni procesi na čijim vjetrovima suvereno plove mračne aveti iz političkog ambisa.
Razgovarao: Vuk Bačanović, Foto: Lični arhiv Jasmina Hasanovića