Jedna od najboljih knjiga u prošlogodišnjoj, a sasvim tačno bi bilo reći i u višegodišnjoj domaćoj romanesknoj produkciji, jeste „Po šumama i gorama” Milenka Bodirogića, u izdanju novosadskog „Orfelina”, koja je imala dva glasa Nin-ovog žirija.
Dva junaka, planinara, „hodočasnika revolucije” koračaju stopama prvih partizana, po Fruškoj gori, Kalinu, Crepoljskom, Kalničkom gorju, Pohorju i Triglavu, kao „arheolozi jučerašnjeg”, arheolozi „spomenika sa kojih danas kradu bakarne oplate, odmarališta pred kojima vežu pse da crknu, igrališta na kojima trule golovi i gnjile košarkaške mreže, puteva koje obrasta mahovina…”, suočeni sa višestranom izneverenošću ideje slobode, čije je šuma, čije su bregovi, stanište.
Ovaj roman objavljen je u ediciji „Noć Republike”, za koju Bodirogić kaže:
“Nama je republika, kao res publica, kao opšte dobro, nama je ona oduzeta i uzurpirana. Mi tako živimo u dubokoj noći, u gluvom dobu republike. Otuda je edicija `Noć Republike` zamišljena kao mesto za sve one koji se pitaju šta se dogodilo sa Danom republike, nakon ratova i raspada Jugoslavije i tranzicije koja je nastavila sa potiranjem jugoslovenske prošlosti.”
Vaši junaci kreću se stazama nekadašnjih partizana, evocirajući istorijske događaje na koje danas malo ko podseća, istini za volju. Da li su i ti mladi entuzijasti, koji su kretali u šume bez nekog velikog plana, slični onim prognanim mitološkim bićima, o kojima ste pisali u prethodnim knjigama?
Ne bih ja partizane zvao „entuzijastama”. Taj mi je termin odviše „mirnodopski”, hobistički, nekako mi više leži uz npr. filateliju, nego uz iznuđenu, nametnutu borbu na život i smrt, koja veoma često, isuviše često poprima očajničke dimenzije. I što se plana tiče, oni, partizani, ga imaju i taj plan je grandiozan. Problem je što su sredstva kojima raspolažu za njegovu izvedbu nikakva i upravo ta suprotnost njihovim akcijama pridaje herojsku i tragičku auru. Sukus toga oseti se u onom, za mene veoma bitnom, dijalogu pred revoluciju, koji zvuči kao da ga je pisao Andre Breton: „’Ali mi nemamo oružje!?!’, ’Imaju ga Nemci’.”
A što se Andrića tiče, njega danas ne čitaju, njega danas krivotvore, i ovde, i u Bosni, i u Hrvatskoj, i to bi mogla biti tema jednog zasebnog intervjua. U Srbiji ga čitaju zato što je nobelovac i zato što ga proglašavaju Srbinom. Njima je to najvažnije, to im je potrebno – Srbin nobelovac. A meni je Andrić nezamisliv bez Jugoslavije
Oni, dakle, misle da pobede neprijatelja njegovim vlastitim oružjem i najčudnije je što se to zaista i desilo. Partizani su, znate, za mene, u tom prvom periodu, o kojem pišem, lepi klošari, beskućnici, siročad sveta. A svakako da postoji sličnost sa mojim prethodnim knjigama. Ja uvek pišem o prognanima, iskorenjenima, iščezlim, o krivcima bez krivice, o buntovnim po svaku cenu, samo što su moje prethodne knjige pisane za decu i osetljive, kako to stoji ispod Kišovih „Ranih jada”, a „Po šumama i gorama” je samo za „osetljive”, za one koji su sačuvali u sebi mogućnost empatije koju smatram najdragocenijim osećanjem, samim skrivenim središtem ljudskosti.
Zbog čega ste za svojevrsni moto romana izabrali reči iz memoara Oskara Danona, o tri velika grada bivše domovine, jednog od malobrojnih partizana iz pripovesti vašeg junaka Rajića, koji je doživeo starost?
Oskar Danon ispisuje te reči, kojima se odriče Sarajeva, Beograda i Zagreba, 22. juna 2003. godine. Tada mu je devedeset godina i vreme je za svođenje računa, a 22. jun je simbolički odabran datum i svako ko imalo poznaje istoriju NOB-a i revolucije zna šta taj datum, u tom kontekstu, znači.
I Andrićeva tema mržnje u Bosni krivotvorena je, i to u onim najpaklenijim vremenima, kada su Radovan Karadžić i nesretni Nikola Koljević prevodili njegovu priču „Pismo iz 1920” na engleski i delili je indolentnim predstavnicima tzv. međunarodne zajednice kao dokaz nepremostivog jaza. Uistinu, ako zaista pročitate tu priču, videćete da Maks Levenfeld, njen „junak”, odlazi iz Bosne zgrožen mržnjom, ali i da u Parizu otvara ordinaciju u kojoj besplatno leči „NAŠ” jugoslovenski svet, da bi potom skončao kao lekar, dobrovoljac, republikanac, u Španskom građanskom ratu
To je konačni krah sporazuma Ribentrop – Molotov iz avgusta 1939, krah pakta koji je ugušio mnoge slobodarske nade. 22. juna 1941, kojeg se Danon seća, za časne ljude ostaje samo mogućnost borbe i bunta. Šezdeset i dve godine kasnije on vidi kako se Sarajevo, Beograd i Zagreb odriču te borbe i gleda kako se stadionima vijore nacističke zastave. Čini mu se da je u noćnoj mori. Ima li boljeg uvoda za pripovedanje o rasapu svih vrednosti koje sledi u mom romanu?
Ti gradovi, čitava država, pa i pojedinci obuhvaćeni ovom prozom, suočeni su sa istorijskim porazom, koji vaši junaci dokumentuju iskustveno i činjenično. Šta je najpre dovelo do tog istorijskog poraza južnoslovenske ideje u 20. veku, ideje koja je bila starija od same Jugoslavije, prve i druge?
Jugoslavija se, ma koliko to danas čudno zvučalo, ne može poraziti. Ona opstaje ne samo po rubovima sećanja već i u vladajućim diskursima. Sve zemlje naslednice Jugoslavije parazitiraju na toj grandioznoj ideji, one se neprestano prema njoj određuju negativno, ostrašćeno, pljuvatorski, ali samo na osnovu nje egzistiraju, ne primećujući da ih ona prevazilazi. Jugoslavija je danas bauk, njome se plaše nišči duhom, ali homogenost tih novostvorenih kolonijalnih zajednica obezbeđuje se gotovo metafizičkim strahom od Jugoslavije, strahom od drugog i veoma, veoma srodnog, gotovo istovetnog.
Ja uvek pišem o prognanima, iskorenjenima, iščezlim, o krivcima bez krivice, o buntovnim po svaku cenu, samo što su moje prethodne knjige pisane za decu i osetljive, kako to stoji ispod Kišovih „Ranih jada”, a „Po šumama i gorama” je samo za „osetljive”, za one koji su sačuvali u sebi mogućnost empatije koju smatram najdragocenijim osećanjem, samim skrivenim središtem ljudskosti
Zemlje naslednice Jugoslavije počivaju na mržnji prema Jugoslaviji i to bi morao biti prvi član njihovih ustava. Krugovi te mržnje koncentrični su i sažimaju se u njenom centru – u Bosni i Hercegovini. Vladajuće strukture ustrajno rade na tome, podlo i ostrašćeno, a ako se igde rezultati tih mrzilačkih politika belodano vide onda je to u sirotoj Bosni, negdašnjem srcu Jugoslavije. Pri tom, da budem jasan, kada govorim o Jugoslaviji ja mislim na onu socijalističku, onu koju vi nazivate drugom, a koja je za mene jedina, jer u toj Jugoslaviji morali bi se susresti jedinstvo i „leva ideja”, morali bi se susresti Andrić i Krleža, obojica, kao što ste sigurno primetili, veoma bitni za moj roman „Po šumama i gorama”.
Da li je do raspada dovela i iskonska mržnja, koja se zapatila tokom vekova u Bosni, pa i šire u ovom delu Balkana, ona o kojoj je pisao Andrić?
Ja ne verujem ni u kakvu ovdašnju iskonsku endemsku mržnju. Pogledajte kako su se ti tobože nepremostivi svetovi spajali nakon jugoslovenske revolucije u jedan svet. Čitajte „Sarajevski nekrologij” Alije Nametka i videćete, iznutra, iz srca tame, kako su se izolovane mrziteljske skupine zgražavale nad tim radosnim spajanjem. Ljudi su samo čekali dah slobode. A što se Andrića tiče, njega danas ne čitaju, njega danas krivotvore, i ovde, i u Bosni, i u Hrvatskoj, i to bi mogla biti tema jednog zasebnog intervjua. U Srbiji ga čitaju zato što je nobelovac i zato što ga proglašavaju Srbinom. Njima je to najvažnije, to im je potrebno – Srbin nobelovac. A meni je Andrić nezamisliv bez Jugoslavije.
Oskar Danon ispisuje te reči, kojima se odriče Sarajeva, Beograda i Zagreba, 22. juna 2003. godine. Tada mu je devedeset godina i vreme je za svođenje računa, a 22. jun je simbolički odabran datum i svako ko imalo poznaje istoriju NOB-a i revolucije zna šta taj datum, u tom kontekstu, znači
I Andrićeva tema mržnje u Bosni krivotvorena je, i to u onim najpaklenijim vremenima, kada su Radovan Karadžić i nesretni Nikola Koljević prevodili njegovu priču „Pismo iz 1920” na engleski i delili je indolentnim predstavnicima tzv. međunarodne zajednice kao dokaz nepremostivog jaza. Uistinu, ako zaista pročitate tu priču, videćete da Maks Levenfeld, njen „junak”, odlazi iz Bosne zgrožen mržnjom, ali i da u Parizu otvara ordinaciju u kojoj besplatno leči „NAŠ” jugoslovenski svet, da bi potom skončao kao lekar, dobrovoljac, republikanac, u Španskom građanskom ratu. Ono što Levenfeldu treba mogućnost je borbe, koju tada u Bosni ne pronalazi, a mrzitelji su isti, i u Bosni i u Španiji, i njih je prilično lako locirati. Da li je Maks Levenfeld tražio „malo slobodna daha, širinu i prostranstvo, otvoren vidik” u ovom astmatičnom svetu? Sasvim je sigurno da jeste i sve je to svetlosnim godina udaljeno od mržnje. Da se Maks Levenfeld, poput Oskara Danona, našao u Bosni onog sudbonosnog jula ’41, ja znam na čijoj strani bi bio i vidim ga, sasvim izvesno, na putu za Crepoljsko.
Ako su njom, mržnjom, nadahnuti lovci koji nastavljaju da ubijaju po šumama, uzorni ljudi sa dozvolama, po čemu se razlikuje mir od nekadašnjih ratova?
Ja sam se lovcima bavio jer su organizacija skrivena od očiju javnosti, tobože benigna, koja polaže pravo na ubistvo. Oni imaju dozvolu za ubijanje, legitimacije ubica. Oni su so pritajenog, tinjajućeg zla na koje zajednica polaže pravo. Zamislite, sad, ogromne represivne aparate kakvi su policija i vojska. I sve to čeka svoj čas. Taj čas je rat. A nasuprot njih imate one divne klošare, beskućnike, obezdomljenu siročad sveta. Partizane!
Izvor: Politika, Foto: Vreme
Odličan intervju. Za uživanje i razmišljanje.