ELIS BEKTAŠ: SDA, ili diktatura muljatora i političkih svodnika

Iz dana u dan stvarnost nam nudi sve više dokaza da je postjugoslovenska epoha ušla u fazu terminalnog političkog ludila, te da je od složenog i osjetljivog bića demokratije ovdje ostala samo šuplja proceduralna ljuštura, unutar koje se krije ultimativni poganluk i prezir prema svakom smislu i svakoj ljudskosti.

Ponizi biračko tijelo bi te bolje pazilo

Tako ovdje demokratski proces nalikuje na odigravanje nogometne utakmice uz insistiranje na strogom poštivanju statutarnih pravila, no umjesto igrača na terenu su radnici kladionica, timove vode vlasnici tih istih kladionica, a sudije su ujedno i menadžeri, te vlasnici klubova. Publika je, što je po njih srećna okolnost, dovoljno retardirana da i dalje dolazi na stadion i svojim navijanjem učestvuje u tom travestijskom i sumanutom spektaklu, nesposobna da uoči da na terenu već odavno nema ni lopte ni golova. Evo i kratkog pregleda kapitalnih političkih idiotluka u nekoliko proteklih dana.

Kada u društvu koje živi pod ucjenjivačkim terorom nacionalnog pitanja, i to serviranog i tretiranog na najvulgarniji i najprimitivniji mogući način, partija (čitaj: SDA) koja predvodi grupu nacionalno-navijačkih huligana ulazi u koaliciju sa političkim subjektima koji se ovako nehajno i ultrapostmodernistički onose spram nacionalnog osjećanja, iz toga se može zaključiti da ta ista SDA nacionalno pitanje uopšte ne doživljava suštinskim, već mu dodjeljuje ulogu čas štapa a čas mrkve za svoje biračko stado

Iz Tomislavgrada nam stiže vijest da je tamošnji HDZ iz članstva te partije privremeno, odnosno na mjesec dana, isključio trojicu svojih neposlušnika. Ostaje, međutim, nejasno, u čemu je sadržana svrha takve sankcije i na koji način ona može ispuniti sve kaznene funkcije, uključujući i onu preogojnu, te preventivnu, izuzev ako rukovodstvo HDZ ne smatra da je članstvo u toj partiji iznimna čast, a isključenje iz nje, pa makar i privremeno, da je nepodnošljiva ljaga na obrazu. Naravno, ova su pitanja samo retorička, jer je ovdje riječ o političkom, pa i civilizacijskom infantilizmu, združenom sa porivom da se ponižava vlastito biračko tijelo, tako što mu se nudi proceduralni privid sankcionisanja prekršaja. Ne treba biti iznenađen ako HDZ u najskorijoj budućnosti, oponašajući svijetlu hrvatsku rukometnu tradiciju, uvede i kaznu isključenja iz partije na – 2 minute.

Srbin u 15 minuta

U Sarajevu je, na pauzi sjednice na kojoj se formirala nova kantonalna vlada, novi ministar privrede Draško Jelićić od Hrvata je postao – Srbin. Preobraćenje nije nelegitiman čin, ali praksa pokazuje da je za njega ipak potrebno nešto malo više vremena od jedne petnaestominutne pauze. U potpunosti uvažavajući Jeličićevo pravo na lični izbor etnikuma kojem će pripadati, ovaj čin ipak otkriva duboku etičku perverziju i travestiju u političkom Sarajevu, koje je postalo rob procedura i koje smatra da je formalno poštivanje procedura dovoljno gusta dimna zavjesa da od javnosti sakrije muljatorski poganluk par excellence.

INSTANT PROMJENA IDENTITETA: Draško Jeličić

Kada u društvu koje živi pod ucjenjivačkim terorom nacionalnog pitanja, i to serviranog i tretiranog na najvulgarniji i najprimitivniji mogući način, partija (čitaj: SDA) koja predvodi grupu nacionalno-navijačkih huligana ulazi u koaliciju sa političkim subjektima koji se ovako nehajno i ultrapostmodernistički onose spram nacionalnog osjećanja, iz toga se može zaključiti da ta ista SDA nacionalno pitanje uopšte ne doživljava suštinskim, već mu dodjeljuje ulogu čas štapa a čas mrkve za svoje biračko stado.

Tako ovdje demokratski proces nalikuje na odigravanje nogometne utakmice uz insistiranje na strogom poštivanju statutarnih pravila, no umjesto igrača na terenu su radnici kladionica, timove vode vlasnici tih istih kladionica, a sudije su ujedno i menadžeri, te vlasnici klubova. Publika je, što je po njih srećna okolnost, dovoljno retardirana da i dalje dolazi na stadion

To, međutim, nikoga ne treba iznenaditi, jer je dovoljno prisjetiti se da je među osnivačima te stranke bio i utilitarni budžetski konvertit Ejup Ganić. No ovako nehajan i lepršav odnos spram nacionalnog izjašnjavanja otvara i neka kompleksnija i osjetljivija pitanja, među kojima je i sljedeće – ako se već smatra prihvatljivim trenutna promjena nacionalnog ideniteta zarad rješavanja problema ministarske fotelje, zašto Bakir Izetbegović, skupa sa svojim saradncima, ne razmisli o takvom modelu rješavanja i nekih drugih problema. Naravno, i ovo je pitanje samo retoričko i funkcija mu je samo da osvijetli sav taj ljudski jad i etički hamelj koji se okupio u tijelima vlasti i koji ne preza ni od kakvog žongliranja, kada treba zaćapćati budžetsku sisu.

Izvinjenje bez izvinjenja

No nesumnjivo su najdublji i najodbojniji politički i civilizacijski idiotluk i poganluk sadržani u obraćanju Bakira Izetbegovića javnosti, povodom slučaja Asim Sarajlić. Onaj dio biračkog tijela na kojeg Izetbegović računa i kojem se obraća, uglavnom je dovoljno neuk i obrazovno zapušten da ne zna kako komunikologija već dugo tretira fenomen poznat kao izvinjenje bez izvinjenja. To je iskaz dat u formi izvinjenja, ali kojim se ne izražava nikakvo žaljenje, a počesto se njime i relativizuje čin za koji se izvinjenje daje.

Kada Izetbegović kaže da “ima ozbiljnijih pitanja za SDA” od ove afere, on time potvrđuje da je politički pragmatik, ali kratkovidi pragmatik, te civilizacijski idiot koji ne shvata da ne postoji nijedno važnije pitanje od korupcije, iz kog izviru svi drugi problemi u ovom društvu i zbog kog je SDA, skupa sa svim drugim strankama na domaćoj političkoj sceni, ogadila politiku kao djelatnost svakom mislećem čovjeku sa mrvom kućnog odgoja

Čak i najpovršnija semantička analiza Izetbegovićevog obraćanja javnosti, te saopštenja SDA povodom slučaja Asim Sarajlić, nedvosmisleno pokazuje da ta stranka i njen čelnik ne doživljavaju kao problem to što je jedan od ključnih ljudi stranačkog aparata muljator i politički svodnik, već im je problem to što je taj muljator i politički svodnik – uhvaćen na djelu i što je javnosti predočen metod rješavanja kadrovske politike u toj partiji.

Izetbegovićeva odbrana Sarajlića isticanjem činjenice njegovog dvostrukog ranjavanja tokom rata samo nas podsjeća na tačnost one već pomalo otrcane izreke o patriotizmu kao posljednjem utočištu hulja. Jer Izetbegović ne shvata, ili odbija da shvati, kako je Sarajlić i više nego adekvatno nagrađen za svoje ranjavanje, i to javnim dobrima, istim onim koja su uskraćena mnogim drugim ranjenicima, kao što ne shvata da je upravo Sarajlić svojim muljatorstvom obezvrijedio ne samo svoje ranjavanje, već i, što je još odvratnije, trud svakog vojnika koji se borio za stvaranje uređenog društva u kojem umjesto šačice moćnih familija vladaju zakon i pravo.

Smrt demokratije kao bića

Kada Izetbegović kaže da “ima ozbiljnijih pitanja za SDA” od ove afere, on time potvrđuje da je politički pragmatik, ali kratkovidi pragmatik, te civilizacijski idiot koji ne shvata da ne postoji nijedno važnije pitanje od korupcije, iz kog izviru svi drugi problemi u ovom društvu i zbog kog je SDA, skupa sa svim drugim strankama na domaćoj političkoj sceni, ogadila politiku kao djelatnost svakom mislećem čovjeku sa mrvom kućnog odgoja.

Izetbegović takođe ne shvata, ili odbija da shvati, kako slučaj Asima Sarajlića nije samo unutarpartijsko pitanje, već je tu riječ o ataku na ukupni društveni poredak, jer je Sarajlić svojim muljatorskim intervencijama uticao na spisak onih koji će se dohranjivati na budžetskim sisama, dakle, na javnom dobru. To što Izetbegović misli da se javnost, kao svojim dobrom, ima zadovoljiti godišnjom komemoracijom u Potočarima i njegovim obećanjima o stotinu hiljada radnih mjesta, to je samo dokaz njegove već spomenute kratkovidosti, uslijed koje on ne vidi da se nalazi na čelu zaraženog i od bolesti istrulog organizma, koji tu zarazu širi na čitavo društvo.

No ovako nehajan i lepršav odnos spram nacionalnog izjašnjavanja otvara i neka kompleksnija i osjetljivija pitanja, među kojima je i sljedeće – ako se već smatra prihvatljivim trenutna promjena nacionalnog ideniteta zarad rješavanja problema ministarske fotelje, zašto Bakir Izetbegović, skupa sa svojim saradncima, ne razmisli o takvom modelu rješavanja i nekih drugih problema

Kažnjavanje jednomjesečnim isključivanjem iz partije, promjena nacionalnog identiteta na cigaret-pauzi, Izetbegovićevo lupetanje po uzoru na komitetska saopštenja iz vremena kad mu je otac suđen za verbalni delikt… sve su to dokazi smrti demokratije kao bića i kao procesa, te dokazi obogotvorenja formalnih procedura, koje su tu da posluže kao kulise i kao opsjenarski privid za mediokritetske, frustrirane i sluđene mase, ogrezle u svom nezadovoljstvu i potonule u odsustvo svake svijesti o sebi kao društvu.

I vjerujte mi na riječ, stanje neće biti bolje iz prostog razloga što vi, koji čitate ovaj tekst, ne želite da ga popravite, već želite po svaku cijenu ostati vjerni mitovima i lažima kojima ste dugo i predugo hipnotisani i drogirani. To je vaše pravo, ali bilo bi lijepo kad biste barem povremeno prestali kukati i širiti svoju mahitu histeriju unaokolo. A Allah najbolje zna.

Preokret, Foto: YouTube

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top