VUK BAČANOVIĆ: Krst kao meta na čelu, dopuna tekstu Viktora Ivančića

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Sa velikom tugom i razočarenjem sam pročitao tekst Viktora Ivančića “Krst na obaraču”. Ne samo zbog toga što sam porijeklom sa današnjeg geografskog prostora Crne Gore. I ne samo zbog toga što melično emotivno dotiče atak mafijaškog režima Mila Đukanovića na crkve i manastire koje je, tokom vijekova, gradila i obnavljala i moja porodica. Već i zbog toga što je upravo Ivančić jedan od autora od kojih sam učio razmišljati, promišljati pisati, na čiji sam se profesionalizam i poštenje uvijek nastojao ugledati, pa čak i onda kada sam imao elementarno neslaganje sa njegovim stavovima. Koja su prirodna i normalna, jer se ultimativno možemo složiti samo oko toga da ćemo svi jednom umrijeti.

Ovo je, međutim, prvi put da sam u Ivančićevom tekstu ustanovio ne samo očigledne netačnosti, površnosti i protivrječnosti, već i vrlo ružan, njemu vrlo nesvojstven prijeteći animozitet. Upravo zbog toga ovaj tekst nisam želio nazvati odgovorom nego dopunom. Niko, pa ni analitičari, novinari i kolumnisti nisu dužni znati sve, niti imati sve informacije i uvide, iako često zapadnu u tu umnu zamku da ih imaju, u što ću, naravno, najprije ubrojati i (osuditi) sebe. Krenimo, stoga, po redu, pasus po pasus.

Perspektiva laičkog posmatrača

Ivančić piše da “iz perspektive laičkoga promatrača – koji je dovoljno star da zna kako je dosjetka pisca Milovana Vitezovića, ‘događanje naroda’, prije više od trideset godina poslužila kao jedan od popularnijih propagandnih stimulansa za lučenje nacionalističkih strasti u Srbiji, što je potom vodilo do rata i krvavog rasturanja Jugoslavije – reklo bi se da se u Crnoj Gori posljednjih tjedana ‘događa’ srpski narod, i to pod vodstvom Srpske pravoslavne crkve, a uz zajedničku parolu ‘Ne damo naše svetinje’.”

Autor očigledno jako dobro pamti događaje devedesetih ali, to radi tako da ih preslikava u sadašnjost, bez dovoljnog poznavanja komplikovanih odnosa u današnjoj Crnoj Gori i današnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Pri tome i prošlost prikazuje redukcionistički, svodeći početak “rasturanja” Jugoslavije na “događanje naroda u Srbiji”, jer kao jedan od najizvrsnijih političkih analitičara u istoriji hrvatskog i jugoslovenskog novinarstva, sasvim sigurno zna da disolucijski procesi u federativnoj Jugoslaviji traju gotovo od njenog osnivanja, te su “popularni propagandni stimulansi za lučenje nacionalističkih strasti” devedesetih nisu uzrok, već samo dozrijevanja republičkih nacionalizama, odnjegovanih na Kardeljevoj tezi “odumiranja države”.

Ovo je, međutim, prvi put da sam u Ivančićevom tekstu ustanovio ne samo očigledne netačnosti, površnosti i protivrječnosti, već i vrlo ružan, njemu vrlo nesvojstven prijeteći animozitet. Upravo zbog toga ovaj tekst nisam želio nazvati odgovorom nego dopunom

Danas kada je ona potpuno odumrla, nemoguća je i repriza takvog “događanja naroda”. Današnje “događanje naroda” u Crnoj Gori nije kulminacija socijalističkih nacionalizama, već pobuna protiv jednog duboko nepravednog zakona, koji je nametnuo jedan duboko nepravedni režim. Da Ivančić baš i ne prati stanje u Crnoj Gori i da je svoju kolumnu, očigledno, pisao na osnovu nedostatnog nivoa informacija, ili sjećanja na informacije koje je letimično preletio svjedoči ni da glavnu parolu crnogorskih litija nije najbolje upamtio, jer glasi: “Ne damo svetinje!”

Nekoliko snishodljivih pitanja

Ivančić dalje piše da “protojerej stavrofor Gojko Perović, rektor cetinjske bogoslovije, kao upućeniji insajder ima bitno drugačije viđenje ‘naroda’ čije se ‘događanje’ očituje kroz masovno sudjelovanje u protestnim procesijama što ih organiziraju pravoslavni svećenici. U intervjuu u pretprošlome broju Novosti, potaknut s nekoliko snishodljivih pitanja novinara, uložio je znatan napor da uzbunjenom ‘narodu’ ukloni nacionalnu etiketu, kao i da naglasi nadnacionalni karakter nacionalne crkve pod čijom komandom okupljena svjetina demonstrira.”

Viktor Ivančić je oduvijek bio izvanredno akribičan novinar i pisac, zbog čega njegovi tekstovi predstavljaju osobitu uživanciju za čitanje. Zbog toga mi je nejasno elitističko iskazivanje odioznosti prema “rulji” u samom startu. Ljudi koji su stali u zaštitu svojih elementarnih ljudskih prava, a to je trećina građana Crne Gore, su tako, po difoltu, “okupljena svjetina”., kojoj Gojko Perović, kao lukavi majstor mimikrije “uklanja” nacionalnu anketu i pokušava Srpsku crkvu naivnom zapadnom svijetu podmetnuti kao nadnacionalnu.

Autor očigledno jako dobro pamti događaje devedesetih ali, to radi tako da ih preslikava u sadašnjost, bez dovoljnog poznavanja komplikovanih odnosa u današnjoj Crnoj Gori i današnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Pri tome i prošlost prikazuje redukcionistički, svodeći početak “rasturanja” Jugoslavije na “događanje naroda u Srbiji”, jer kao jedan od najizvrsnijih političkih analitičara u istoriji hrvatskog i jugoslovenskog novinarstva, sasvim sigurno zna da disolucijski procesi u federativnoj Jugoslaviji traju gotovo od njenog osnivanja

U stvarnosti, Gojko Perović je sve, a ne pokvaren ili manipulativan čovjek. U tom smislu, Ivančić je potpuno pogrešno shvatio i zlonamjerno interpretirao njegovu rečenicu izrečenu u intervjuu za Novosti da “nacionalni nazivi pomjesnih crkava u pravoslavlju nešto što odudara od prirode Crkve i njenog jevanđelja” i da to “jeste produkt jedne istorijske epohe i biće potrebno vremena da se takvo nešto prevaziđe” Perović time nije bacao dimne bombe kako bi nacionalni projekat zakrilio nenacionalnim, već je otvoreno i vrlo hrabro rekao svoje mišljenje.

Ne može Gojko Perović, ni njegova eparhija “komandom” ukinuti nacionalni predznak pravoslavnih crkava, niti takvu moć imaju, ali ono što može i što je urađeno, ne “pod komandom”, nego upravo u duhu nadnacionalnosti hrišćanske crkve jeste poziv na dostojanstveno protivljenje nepravdi koja se nanosi pravoslavnim vjernicima, bez obzira da li su Srbi, Crnogorci ili oboje. Pri tome je upravo Perović taj koji je opozicionim liderima srpskih i drugih opozicionih stranka jasno dao do znanja da na litijama nema političke agitacije i da njihov konačni cilj nije smjena vlasti, nego povlačenje spornoga zakona i ništa više.

Revolucionarni subjekt

Ivančić Peroviću pripisuje i sljedeću misao: “‘Narod’, po shvaćanju protojereja stavrofora, zapravo je kolektivni revolucionarni subjekt, neopterećen nacionalnom posebnošću, mističnim putem osviješten, koji upravo priređuje spektakularnu demokratsku transformaciju društva i vodi odlučnu bitku za ‘sekularni karakter države’, odnosno za ‘osnovne principe ljudskih sloboda’, a ako crnogorski vlastodršci ne budu imali sluha za te opravdane zahtjeve, pokret će od ‘trećine biračkog tijela’ – koliko svećenik procjenjuje da ga je trenutno u stanju borbene gotovosti – nabujati do ljudske lavine, naime ‘naroda će biti sve više’.”

Gojko Perović, također nema organizacione kapacitete da “pogura” masovnost litija, jer ne raspolaže fondovima za zakupljivanje flote autobusa sa “razvoženje naroda”, poput države ili, nekoć davno, Miloševića, dok su, unatoč tome, litije četverostruko brojnije od najvećeg, ikada organizovanog skupa DPS-a poput onog u čast nezavisnosti Crne Gore u Podgorici 2006.

Nije jasno na koji način Ivančić Peroviću učitava neki osobiti pravoslavni dijalektički materijalizam, te mu padaju na pamet “revolucionarni subjekti”, baš kao da diskutuje sa Mao Ce Tungom, odnosno piše kritiku njegovih teza o “vjerovanju u narod” i “slivanju sa narodnim masama”. Ono što se u Crnoj Gori zaista nije samo bitka za “sekularni karakter države” i “osnovne principe ljudskih sloboda”, jer pomenuti Zakon ovo dvoje zaista ugrožava, već fenomen u kojem većina stanovništva, razočarana kako u 30-godišnju diktaturu porodice Đukanović, tako i opozicione stranke, kanališe svoje nezadovoljstvo kroz jedinu instituciju koja je u Crnoj Gori sačuvala kakav-takav integritet, a to je SPC.

Ne može Gojko Perović, ni njegova eparija “komandom” ukinuti nacionalni predznak pravoslavnih crkava, niti takvu moć imaju, ali ono što može i što je urađeno, ne “pod komandom”, nego upravo u duhu nadnacionalnosti hrišćanske crkve jeste poziv na dostojanstveno protivljenje nepravdi koja se nanosi pravoslavnim vjernicima, bez obzira da li su Srbi, Crnogorci ili oboje

To ne implicira da ona, zbog upravo takve, značajne pozicije, institucionalno, ne snosi veliki dio (ne)odgovornosti za postojeće stanje u Crnoj Gori i drugim državama u kojima žive pravoslavni Srbi, što je tema za posebnu analizu, ali je očigledno da su eparhije SPC u Crnoj Gori, proteklih decenija našle načina da ne budu udaljene od običnog čovjeka, kao što to zna biti slučaj u eparhijama u kojima je izražena klerikalizacija i pakt sa državnim i stranačkim strukturama.

To u slučaju masovnosti litija nije nikakva “borbena gotovost” naroda kako je Ivančić nesvjesno spinuje, već tendencija da se sačuva jedina institucija neokaljana u očima običnog čovjeka, a što je nacionalistička crnogorska vlast planirala da učini. Razumljivo je da se Ivančić kao lijevi liberal, ateista i izraziti individualista ne može poistovjetiti sa ljudima ovakvih motiva i to mu niko ne može zamjerati, ali i takav tekst mora početi od činjenice da “događanje naroda” u Crnoj Gori nije nastalo hirom SPC, već zbog bezobzirnog napada režima na nju. Nekoga ne moraš ni voljeti ni podržavati i možeš imati milion što opravdanih što neopravdanih razloga za to (npr. ne morate podržavati Gadafija ili Asada da ne biste odobravali i bezobzirno organizovanje ratova i klanica u njihovim zemljama pod lažnim optužbama), ali kada se tom nekome uskraćuju univerzalna prava, onda se, ako već ne iz empatije, a onda na osnovu čiste principijelnosti, valja solidarizirati s njim. Međutim, mi to u Ivančićevu tekstu ne nalazimo.

Reinkarnacija Slobodana Miloševića

Umjesto toga, tu su prilično nemoguća i neutemeljena poređenja, a to je da ono što “protojerej stavrofor sada otkriva kao čudo – dakle uz vrhovništvo koje najprije ideološki instruira i povede ‘narod’, da bi onda moglo slijediti ‘narodnu volju’ i prekrojiti ‘sudbinu i budućnost države’ – drugim riječima: kako to da bi iskaz uvaženog klerika nekoć bez dvoumljenja potpisao ama baš svaki izvršni sekretar Slobodana Miloševića, uz minimalnu korekciju kojom bi riječ Crkva bila zamijenjena imenicom Partija?”

Nekoga ne moraš ni voljeti ni podržavati i možeš imati milion što opravdanih što neopravdanih razloga za to (npr. ne morate podržavati Gadafija ili Asada da ne biste odobravali i bezobzirno organizovanje ratova i klanica u njihovim zemljama pod lažnim optužbama), ali kada se tom nekome uskraćuju univerzalna prava, onda se, ako već ne iz empatije, a onda na osnovu čiste principijelnosti, valja solidarizirati s njim

Radi se o lošoj analizi iz najmanje dva razloga. Ona je, pod jedan, potpuno vankotekstualizirana, budući da nas autor ponovo pokušava ubijediti da smo u devedesetima sa istom spoljnopolitičkom i unutarpolitičkom situacijom, u kojoj Gojko Perović kao reinkarnacija Miloševića raspolaže partijskm, vojnim, obavještajnim i policijskim strukturama bivše SFRJ i JNA, a pod dva, time i potpuno lišena svakog osjećaja za stvarni položaj SPC i srpskog naroda u Crnoj Gori. Ako ćemo već povlačiti istorijske paralele, onda položaj SPC u državi koja više od deceniju protiv nje promoviše izričito antisrpski crnogorski nacionalizam, utemeljen na fašističkoj doktrini nacističkog kolaboratora iz Drugog svjetskog rata Sekule Drljevića, mnogo više nalikuje na položaj Albanaca na Kosovu u vrijeme Miloševićevog ukidanja odrednica Ustava iz 1974. Prema tome, Gojko Perović ne može “najprije ideološki instruirati narod” jer su instrumenti za takvo instruiranje, od školstva, preko kulturne politike, do većine medija pod kontrolom crnogorske države, odnosno vladajućeg DPS-a vječnog predsjednika Mila Đukanovića.

Nema sumnje da je ono što kod crkvenog vrha u Crnoj Gori, a posebno kod mitropolita Amfilohija izostalo jeste otvoreno izvinjenje i kajanje za kontakte sa ličnostima poput Arkana, ili otvorena podrška ljudima odgovornima za najstrašnije zločine kao što je Radovan Karadžić.”

Gojko Perović, također nema organizacione kapacitete da “pogura” masovnost litija, jer ne raspolaže fondovima za zakupljivanje flote autobusa sa “razvoženje naroda”, poput države ili, nekoć davno, Miloševića, dok su, unatoč tome, litije četverostruko brojnije od najvećeg, ikada organizovanog skupa DPS-a poput onog u čast nezavisnosti Crne Gore u Podgorici 2006. U tom smislu nije najjasnije na šta Ivančić cilja kada govori o prekrajanju “sudbine i budućnosti države”, jer su, litije, u svojoj osnovi sasvim legitiman i logičan otpor pravoslavnih hrišćana nasilnom prekrajanju vlastite sudbine i budućnosti. Koju ne žele da im određuje lažni mitropolit Mihailo, koji se otvoreno svrstava na stranu ekstremne hrvatske desnice i solidarizuje se sa ljudima poput Velimira Bujaneca i Zlatka Hasanbegovića.

Iako Perović, kako smo utvrdili, za razliku od države, nema nikakve instrumente prinude kojima bi “dva politička identiteta” spajao u jedan, zbog čega je to, nužno nešto pogrešno od njihovog ideološkog konačnog razdvajanja u dva? Iako ovo nije mjesto za obrazlaganje istorijske geneze kneževine i kraljevine Crne Gore kao srpske nacionalne države, šta je, načelno sporno u tome da postoji i ideološki pravac koji smatra i legitimno se zalaže za to da se u razdvajanju jednog naroda na dva dijela, ne radi ni o čemu ozbiljno, već o “političkom hiru”

No, ovakvo šta ne treba Ivančiću toliko zamjerati, pogotovo jer je predsjednika Srbije, samo na osnovu jedne izjave nazvao “producentom” navodnog “događanja naroda”, nadopunivši to naslovom iz Informera, a prema kojem: “Podgorica danas drži čas srpstva!” Razumije se da niko ko ne mora, radi mentalnog zdravlja, ne prati Vučićeve tabloide, ali samo malo analitičniji uvod u pisanje ovog i drugih medija pod Vučićevom komandom, tokom trajanja crnogorskih litija, pokazuje da je njihova glavna žrtva bio mitropolit crnogorsko-primorski Amilohije i to zbog spina njegovih neprijatelja unutar same crkve, kako, navodno, u dogovoru sa Đukanovićem, sprema osnivanje autokefalne crkve u Crnoj Gori čiji će biti poglavar. Malo upućeniji također znaju da predsjednik i Srbije i predsjednik Crne Gore gaje ponajbolje političke i poslovne relacije, a pogotovo kada je u pitanju održavanje na vlasti kreiranjem haosa, tenzija i podjela, a posebno kada je potrebno obračunati se zajedničkim neprijateljem, odnosno neposlušnim eparhijama u Crnoj Gori. Utoliko optužbe za “velikosrpski projekat” postaju još komičnije.

Dva politička identiteta

No vratimo se nacionalizmu. Vrlo je neobična optužba Ivančića kao ubjeđenog antinacionaliste na račun Perovića da ‘dva politička identiteta’ kojima je jedan te isti narod unutar sebe podijeljen razumije na način da su na jednoj strani Srbi, dok su na drugoj oni što su nekoć bili Srbi, a sutra će to, uz Božju pomoć, opet postati. Ivančiću je također sportno to što se, za Perovića, podjela na Srbe i Crnogorce unutar istog narod  “u obzir uzima samo uz pretpostavku da su ovi drugi, zbog kratkoročnog političkog hira, drugačije nazvani prvi.”

Iako Perović, kako smo utvrdili, za razliku od države, nema nikakve instrumente prinude kojima bi “dva politička identiteta” spajao u jedan, zbog čega je to, nužno nešto pogrešno od njihovog ideološkog konačnog razdvajanja u dva? Iako ovo nije mjesto za obrazlaganje istorijske geneze kneževine i kraljevine Crne Gore kao srpske nacionalne države, šta je, načelno sporno u tome da postoji i ideološki pravac koji smatra i legitimno se zalaže za to da se u razdvajanju jednog naroda na dva dijela, ne radi ni o čemu ozbiljno, već o “političkom hiru”. Ukoliko Gojko Perović ima takvo mišljenje, ali ne podrazumjeva njegovo nasilno nametanje i sprovođenje, zaista ne vidim poentu Ivančićeve primjedbe, osim što mu se lično naročito ne dopada da, očigledno, ogroman dio crnogorske pravoslavne populacije ne želi forsirati oštru granicu između srpskog i crnogorskog identiteta.

Ono što se u Crnoj Gori zaista nije samo bitka za “sekularni karakter države” i “osnovne principe ljudskih sloboda”, jer pomenuti Zakon ovo dvoje zaista ugrožava, već fenomen u kojem većina stanovništva, razočarana kako u 30-godišnju diktaturu porodice Đukanović, tako i opozicione stranke, kanališe svoje nezadovoljstvo kroz jedinu instituciju koja je u Crnoj Gori sačuvala kakav-takav integritet, a to je SPC

Prema tome, Gojko Perović ne skriva “intencije bunta kao zmija noge”, ne samo zato jer se litije nisu dogodile ni u vrijeme intenziviranja nametanja crnogorskog identiteta kao različitog od srpskog, uvođenja crnogorskog jezika, priznanja nezavisnosti Kosova i drugih primarno nacionalnih razloga, već zbog toga što u intenciji da Srbi i Crnogorci budu jedno sa primarnim, istorijski utemeljenim, identitetom koji je nepobitno bio srpski, načelno, nema ništa loše. Prema tome “detalj koji izdajnički otežava” Perovićevu navodnu “prodaju magle”, kao bumerang se vraća analitičaru, budući da u sukobu antisrpskog dukljanskog nacionalizma i srpske crkve (iako, ima slobodu koju niko i nikada ne smije dovesti u pitanje, da svoj tekst piše u tjedniku srpske nacionalne manjine), on očigledno bira stranu ovog drugog. Utoliko da i sam Milo Đukanović nije kriv jer želi nemilosrdno zatrijeti jedan od stubova identiteta srpskog naroda pa i same Crne Gore (jer Crna Gora je nastala kao crkvena kneževina jedne od eparhija Pećke patrijaršije), već zbog toga što je i sam nekada bio u savezu sa SPC, “pa je taj savez godinama proizvodio respektabilnu količinu svakovrsnih opačina”. Ispade da je zlo, zlo samo ukoliko je, nekako, skopčano sa SPC.

Bjesomučno sijanje mržnje sa oltara

I tu, zaista dolazimo do bolno istinitog dijela Ivančićevog teksta, koji bi, da je sreće, umjesto, ispraznih optužbi, bio lid njegovog teksta, budući da dosljedan antinacionalistički stav podrazumijeva i humanistički pristup razlozima nacionalnih animoziteta, a u ovom slučaju animoziteta prema konkretnim problemima Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

“Postoje uspomene na bjesomučna sijanja mržnje s oltara. Postoje uspomene na pokrštavanje oružja i na dodjele crkvenih počasti znamenitim koljačima, uspomene koje se vežu uz gotovo sve vjerske institucije sa ovih prostora, pa i uz Srpsku pravoslavnu crkvu. Postoje uspomene na liturgijsko poticanje takvog ‘narodnog buđenja’ i ‘objedinjavanja’ čiji će saldo biti izražen u tisućama leševa. ”

Ovu Ivančićevu konstataciju niko ne može osporiti. Bolna je istina, a koja boli svakog iskrenog vjernika, a posredno i humanistu i ateistu, jeste i ta da se starješine njegove vjerske zajednice, u teškim i kriznim vremenima, nisu vladale u skladu sa elementarnim teološkim postulatima čovjekoljublja i da su što svjesno, što iz zaluđenosti i naivnosti (a koja opet nije nikakvo opravdanje) ili sudjelovali u implementaciji malignih i paklenih političkih agendi ili propustili da ih adekvatno osude i time spase mnoge živote.

Viktor Ivančić je oduvijek bio izvanredno akribičan novinar i pisac, zbog čega njegovi tekstovi predstavljaju osobitu uživanciju za čitanje. Zbog toga mi je nejasno elitističko iskazivanje odioznosti prema “rulji” u samom startu. Ljudi koji su stali u zaštitu svojih elementarnih ljudskih prava, a to je trećina građana Crne Gore, su tako, po difoltu, “okupljena svjetina”., kojoj Gojko Perović, kao lukavi majstor mimikrije “uklanja” nacionalnu anketu i pokušava Srpsku crkvu naivnom zapadnom svijetu podmetnuti kao nadnacionalnu

Ali vjerski lideri, iako starješine, nisu utjelovljenja kompletnih populacija vjernika ili ultimativna istorijska manifestacija prekršenih i izdatih vjerničkih principa, baš kao što se ni SFRJ kao zemlja koju Ivančić (kao i autor ovih redova) brani od partikularnih nacionalizama, ne može svesti na etničko čišćenje Nijemaca i i Italijana, brutalni staljinistički teror, Goli otok, verbalni delikt, pa ni na popuštanje republičkim nacionalizmima iz kojeg će se, kao čedo tuđmanovskog pravaštva pod socijalističkom krinkom, kardeljevskih ideja o odumiranju države, lokalnih birokratizacija i tendenciozne istoriografije izroditi ideja crnogorske nacije potpuno separatne od srpske. No, vratimo se crkvi i nacionalnom šovinizmu devedesetih.

Arkan i krst na čelu

Nema sumnje da je ono što kod crkvenog vrha u Crnoj Gori, a posebno kod mitropolita Amfilohija izostalo jeste otvoreno izvinjenje i kajanje za kontakte sa ličnostima poput Arkana, ili otvorena podrška ljudima odgovornima za najstrašnije zločine kao što je Radovan Karadžić.

Ako ćemo već povlačiti istorijske paralele, onda položaj SPC u državi koja više od deceniju protiv nje promoviše izričito antisrpski crnogorski nacionalizam, utemeljen na fašističkoj doktrini nacističkog kolaboratora iz Drugog svjetskog rata Sekule Drljevića, mnogo više nalikuje na položaj Albanaca na Kosovu u vrijeme Miloševićevog ukidanja odrednica Ustava iz 1974

Iako neke druge činjenice (poput one da je 2003., kada je raspomamljena rulja napala Bajarakli džamiju u Beogradu, upravo Amfilohije bio onaj koji je stao pred masu i molio i kumio da se džamija poštedi, da bi zatim učestvovao u gašenju požara koji su huligani izazvali) da mitropolit nije jednoznačna ličnost, to i dalje ne umanjuje činjenicu da nedostatak iskrenog pokajanja zbog devedesetih, predstavlja jedan od najvećih uzroka u kolektivnom animozitetu koji se prema crnogorskim litijama gaji u širokom političkom spektru, od rigidnih desničarkih krugova, pa do većine građanskih mislilaca, koji otvoreni napad nacionalističkog na SPC žele prikazati kao konačni obračun sa velikosrpskim nacionalizmom. Što ponavlja i Ivančić tvrdnjom da pravoslavna crkva “svojim djelovanjem u Crnoj Gori nameće kao neka vrsta spiritualne ekstenzije velikosrpske politike koja nariče nad prostorom izgubljene dominacije.”

Ako izuzmemo otvoreno zlonamjerne sintagme poput “ekstenzija velikosrpske politike” koje su ne samo potpuno pogrešno prikazivanje situacije, već i ignorisanje volje ogromnog dijela državljana Crne Gore u očuvanju crkava i hramova koje su oni i njihovi preci svojim prilozima gradili, Ivančić ide i do razočaravajuće zlokobnosti kada piše da je “šteta… što iz uspomena na dosadašnje ishode te politike nije izvučena pouka, pa niti registrirana pravilnost da ova obično salutira prije nego kolabira.” Šta ovim želi poručiti? Nešto u stilu, “Nemojte misliti da SPC nećete odvesti u pakao, a pravoslavne vjernike možda u nestanak”? Da su vjernici mirno trebali prihvatiti konfiskaciju svojih hramova i manastira i biti sretni što zbog takvog podaništva ipak neće “kolabrirati”, to jeste biti uništeni kao zajednica u vlastitoj državi. Jer kada nekoga, bez ikakve osnove, optužite da reprizira devedesete i “drži krst na obaraču” vi mu, koliko god to nenamjerno bilo, crtate metu na čelu i takvu sudbinu navješćujete. Ne želim povjerovati da je pero koje je napisalo najbolje redove protiv nacionalne mržnje koje sam ikada pročitao, upalo u klopku baš takve mržnje.

Preokret, Foto: Mreža mira, Slobodna Evropa, YouTube

Share.

1 Comment

  1. Drago mi je, Vuče, da si otvorio oči. Odnos ,,liberala” iz ,,regiona” prema Đukanovićevom režimu je najbolji pokazatelj da njima nisu problem sabornost u Srba, konzervativizam u Srba, rusofilstvo u Srba…već su im problem sami Srbi (ukoliko nisu politički Jugosloveni, Hrvati, Bosanci, ,,Vojvođani” ili Crnogorci)

Leave A Reply