ELIS BEKTAŠ: IDIOT

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Dok je sjedio u fotelji člana državnog predsjedištva, Bakir Izetbegović nije ostavljao utisak idiota. Međutim, otkako je napustio tu funkciju, ostavljajući na njoj svoju trbuhozboračku lutku Šefika Džaferovića, Izetbegović metodički i kontinuirano ispaljuje izjave koje su na suprotnoj strani razuma i elementarne logike, a samim tim i na suprotnoj strani etike, jer još od Sokrata znamo da ono što je nerazumno ni etično biti ne može.

Plitki i pogubni populizam

Počev od izjave da Huso Ćesir nije napao kamermana već kameru, preko izjave da Srbi trebaju biti zahvalni što ih Armija RBiH nije pobila u većem broju, pa sve do posljednjeg intervjua datog portalu Faktor, Izetbegović skupa sa svojim plitkim i pogubnim populizmom, kojeg upućuje zapuštenoj društvenoj svijesti i raspamećenim, nemislećim vjernicima etničkog zanosa, demonstrira sve silovitiji nagon da samome sebi – skače u usta.

Izetbegović, takođe, nije sposoban razumjeti da njegovo povjerenje u rad kadrovske komisije nema apsolutno nikakvu težinu, jer ne počiva na etički dosljednom nazoru i jer je Izetbegović do juče imao povjerenje i u Asima Sarajlića, te u druge korumpirane kadrove iz svog najbližeg okruženja, od kojih su neki osuđeni zbog korupcijskih malverzacija

Sve to nam dopušta da pretpostavimo, pa i zaključimo, kako za privid Izetbegovićeve razboritosti tokom boravka u državnom predsjedništvu nije zaslužan on lično, već je to posljedica činjenice da je uz sebe imao izvrsne savjetnike za medije, koji su barem malo uspijevali amortizovati Izetbegovićevu umnu skučenost i prigušiti njegov poriv da izgovara bilmezluke za koje je on uvjeren da će donijeti korist njegovom porodičnom biznisu. I koji, nažalost, tu korist i donose, jer je dobar dio domaće javnosti suviše vremena proveo u stanju hipnoze, pa stoga nije u stanju shvatiti koliko je Izetbegovićev maksimalizam, iskazan kroz populističko klepetanje i kroz trapavo oponašanje komitetskog narativa iz doba socijalizma, poguban upravo po tu javnost, jer joj priječi da sazrije kao društvo i da se zaustavi na svom putu povratka u pretpolitičku plemensku zajednicu.

Da bismo ovaj tekst očuvali u granicama prihvatljive dužine za strpljenje današnjeg čitaoca, iz intervjua ćemo izdvojiti samo tri paradigmatična momenta, koji su i više nego dovoljni da potkrijepe tvrdnju o Izetbegoviću kao otužno ograničenom ili duboko pokvarenom čovjeku. Ili oboje.

Logički invalid

U odgovoru na pitanje o odnosima sa HDZ i SNSD, Izetbegović, između ostalog, kaže i sljedeće: “Pružit ćemo ruku i Hrvatima koji nisu u HDZ-u. U Kantonu Sarajevo smo podržali imenovanje Marija Nenadića, vrsnog pravnika i borca Armije RBiH na poziciju premijera Vlade Kantona.” Malo kasnije, odgovarajući na pitanje o unutrašnjim podjelama u SDA, Izetbegović izgovara ove riječi: “U ovom času su prepoznatljive pukotine i podjele na “urbane” i “ruralne”, na “mlade” i “stare”, na one “koji su branili BiH” i one “koji su zemlju u ratu napustili”. Nezdrave su ovo podjele, i rukovodstvo SDA treba da ih izbriše kroz mudro balansiranje svega pomenutog.”

Izetbegović, dakle, samome sebi poručuje da je logički invalid, koji podjele proglašava nezdravim, netom nakon što je insistirao na njima, odnosno da je politički nezdrav subjekt, koji uporno insistira na naglašavanju činjenice učešća u ratu, tamo gdje to njemu odgovara, kao, recimo, u slučaju Marija Nenadića, ali je istovremeno i više nego spreman zaobići to pitanje kada je riječ o kadrovima iz njegove neposredne blizine, koji su rat proveli u sigurnoj zavjetrini. Takva vrsta mahinacija i manipulacija ni uz najbolju se volju ne može pripisati političkom pragmatizmu, već isključivo posvemašnjem odsustvu svijesti o značenju pojmova dosljednosti i etičnosti. Ili, da budem još precizniji, odsustvu pameti i prisustvu pokvarenosti.

Počev od izjave da Huso Ćesir nije napao kamermana već kameru, preko izjave da Srbi trebaju biti zahvalni što ih Armija RBiH nije pobila u većem broju, pa sve do posljednjeg intervjua datog portalu Faktor, Izetbegović skupa sa svojim plitkim i pogubnim populizmom, kojeg upućuje zapuštenoj društvenoj svijesti i raspamećenim, nemislećim vjernicima etničkog zanosa, demonstrira sve silovitiji nagon da samome sebi – skače u usta

Odgovarajući na pitanje o ravnopravnosti i zastupljenosti konstitutivnih naroda u tijelima vlasti, predsjednik SDA kaže: “U BiH egzistiraju četiri političke grupacije, od kojih su tri dominantno nacionalne, a četvrta je nadnacionalna.” Svoditi tri naroda, izdijeljena na sumanuto veliki broj većih ili manjih stranaka, na tri političke grupacije, nije nimalo bezazlena izjava iz brzopletih usta. Ukoliko Izetbegović odista tako posmatra ustroj društvenog i političkog tkiva Bosne i Hercegovine, onda on ima ozbiljan problem ne samo sa matematikom, već i sa civilizacijskim tekovinama, koje su davno nadrasle redukciju političke mase na primarno etnički kolektivitet. Ukoliko, pak, nije svjestan kakvu je malignu rečenicu izgovorio, to onda znači da je suviše glup, a samim tim i opasan, da bi se bavio politikom na bilo kojem, a kamoli na najvišem nivou.

“Neki pojedinci…”

Treći momenat koji smo odabrali za ovu priliku vjerovatno je i najodvratniji u čitavom intervjuu. Na pitanje novinara o povjerenju u rad kadrovske komisije SDA, Izetbegović, između ostalog, kaže: “Vjerovatno su neki pojedinci imali utjecaja na neka zaposlenja, ali nijedno bitno imenovanje se ne može desiti bez odluke Kadrovske komisije.” Ova izjava ne znači ništa drugo, do li poruku dojučerašnjeg člana državnog predsjedništva i predvodnika najbrojnije bošnjačke stranke, da postoji prihvatljiva ili barem beznačajna korupcija, na koju valja odmahnuti rukom, i da se treba zadovoljiti navodno principijelnim radom te kadrovske komisije kada je u pitanju postavljanje na bitna mjesta, ma šta to značilo.

Izetbegović, dakle, samome sebi poručuje da je logički invalid, koji podjele proglašava nezdravim, netom nakon što je insistirao na njima, odnosno da je politički nezdrav subjekt, koji uporno insistira na naglašavanju činjenice učešća u ratu, tamo gdje to njemu odgovara, kao, recimo, u slučaju Marija Nenadića, ali je istovremeno i više nego spreman zaobići to pitanje kada je riječ o kadrovima iz njegove neposredne blizine, koji su rat proveli u sigurnoj zavjetrini

Izetbegović, očito, ne shvata da u pogledu korupcije ne postoje više ili manje bitna mjesta i da korupcijom postavljen portir ili čuvar magacina može dugoročno nanijeti jednaku štetu kao i korupcijom postavljen ministar ili direktor javnog preduzeća, jer je tu riječ o oboljenju koje se poput zaraze širi društvenim tkivom, nagrizajući ga i razarajući, sve dok ga konačno ne onesposobi.

Etički devijantno djelovanje

Izetbegović, takođe, nije sposoban razumjeti da njegovo povjerenje u rad kadrovske komisije nema apsolutno nikakvu težinu, jer ne počiva na etički dosljednom nazoru i jer je Izetbegović do juče imao povjerenje i u Asima Sarajlića, te u druge korumpirane kadrove iz svog najbližeg okruženja, od kojih su neki osuđeni zbog korupcijskih malverzacija.

Na pitanje novinara o povjerenju u rad kadrovske komisije SDA, Izetbegović, između ostalog, kaže: “Vjerovatno su neki pojedinci imali utjecaja na neka zaposlenja, ali nijedno bitno imenovanje se ne može desiti bez odluke Kadrovske komisije”

Sve u svemu, to što Izetbegović patetično i operetski teatralno obećava da će braniti Bosnu i Hercegovinu i što mladež njegove stranke pravi cirkus po društvenim mrežama nastojeći ga na silu predstaviti kao nekakvog zaslužnog vojskovođu, a što izgleda otužno karikaturalno, nije dovoljno gusta dimna zavjesa da prikrije činjenicu kako je Izetbegović sa svojom umno devijantnom političkom vizurom i sa svojim etički devijantnim političkim djelovanjem u najmanju ruku kancer i Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, a onim Bošnjacima koji još uvijek vjeruju da ih Izetbegović vodi pravim putem, preproučujem da pročitaju priču Tomasa Mana, u kojoj on govori o ženi nesvjesnoj da ima tumor i u kojoj se to strašno oboljenje razvijalo na neobičan način, stvarajući privid ponovoljene mladosti, ispunjene snagom i životom, neposredno prije no što će je odvesti u grob.

Ako me pitate koji je naslov te priče, neću vam reći. Zaronite u djelo Tomasa Mana, pa ga iščitajte u potrazi za tom pričom. Možda će vam takav trud pomoći da malo bolje razumijete poganluke koji vas okružuju. A Allah najbolje zna.

Preokret, Foto: YouTube

Share.

Leave A Reply