VUK BAČANOVIĆ: BOG


“Za mene Milorad Dodik ne da je Tito, nego je bog”. To je, podsjećamo istorijska rečenica iz govora poslanice  SNSD-a u PS BiH Sanja Vulić. Sanja Vulić je srpskog člana Predsjedništva BiH branila od “odmazde”. Ma šta se to tumačilo kao odmazda u “ti meni-ja tebi” bjesomučnom i nekontrolisanom razmjenjivanju kletvi u provizorijumu zvanom BiH.

Ali, odbrana ili ne, ova adoracija stranačkog i državnog lidera je više nego interesantna. Analizirajmo, stoga, izraz pobožnosti mlade poslanice u potpunosti. Na prvom mjestu je to znakovita gradacija božanskih statusa. Prvi dio pobožnog usklika glasi: “Ne da je Tito…”, što implicira da za poslanicu Vulić i Maršal Jugoslavije neupitna, gotovo pa potpuno božanska instanca.

Nedavno sam na meme stranici koja, zdravim sarkazmom, ismijava žalosno stanje lumpen-proleterijata, a time i vladajuće političke kaste, naletio na genijalnu rečenicu o vanrednom stanju kao “vrhuncu bijedne egzistencije u ovom postmodernom arheofuturo kapitalizmu”.

Tito, možda i nije jednosuštan istinskom bogu čiji se status u zvaničnoj političkoj teologiji ne smije dovoditi u pitanje, ali svejedno, kao da, u podsvjesti poslanice Vulić, jeste “stari bog” koji, unekoliko, obavlja posredničku funkciju ka novom. Koji se uzdigao nad (drugom) starim i preuzeo mu božanske kompetencije. Jedino bismo tako ispravno mogli pročitati ovu istorijsku deklamaciju potvrde Dodikovog božanskog statusa pred inovjernicima.

Potiskivanje ljudske dimenzije

U nekom “ozbiljnom” tekstu bi nakon ovakvog uvoda, valjda trebalo reći nešto stereotipno poput: “Šalu na stranu!” Ali ovdje, nažalost, to nije moguće, jer se ne radi o šali, već o vrlo preciznom objašnjenju generacijske tranzicije totalitarne misli u Srba, bilo da se radi o Srbiji, Crnoj Gori ili Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini u cjelini. Todor Kuljić je u svojoj sociološko-istorijskoj studiji o Titu primijetio da je “u socijaldemokratskom i boljševičkom krilu evropskog radničkog pokreta gotovo… podjednako dugo održavana vizija čvrsto disciplinovane (legalne masovne ili ilegalne kadrovske) partije koja traži bespogovorno podvrgavanje ličnosti člana naročito sposobnim vođama. Klasni vođa trebao je da bude najbolji pojedinac, najveštiji političar, najmudriji intelektualac i najomiljeniji narodni tribun. Zahtev za savršenim vođom, bez mrlje, poticao je iz borbenog kursa partije koja protivniku nije smela da pruži nijednu slabu tačku. To je od početka potiskivalo ljudsku dimenziju čelnika…”

Tito, možda i nije jednosuštan istinskom bogu čiji se status u zvaničnoj političkoj teologiji ne smije dovoditi u pitanje, ali svejedno, kao da, u podsvjesti poslanice Vulić, jeste “stari bog” koji, unekoliko, obavlja posredničku funkciju ka novom


Nije nikakva tajna da je SNSD proistekao iz partije čiji su kadrovi, proistekli iza partije titoističkog koja se, potom, transformisala u nacionalnu partiju socijaldemokratskog tipa u kojoj su hijerarhija podređenosti i disciplina ključni faktori uspjeha. U tom smislu je jasno zbog čega je, kao i u SFRJ došlo do sinergije koncpeta “najomiljenijeg narodnog tribuna” sa konceptom pater familiasa čija se ne dovodi u pitanje bilo da je otac, seoski knez, uticajna ličnost ili despot. Rat 92-95 i tranzicija u demokratiju koja je, navodno, uslijedila, zapravo je bila tranzicija jednog te istog. Vlast u Srba (kao i kod njihovih najbližih srodnika Bošnjaka i Hrvata) nije zasnovana na funkcionisanju institucija, već na “čovjeku koji ti to i to može srediti”.

Da li je, zaista, odgojena generacija koja u nazivanju političkog vođe samim gospodom bogom ne vidi ništa sporno? Kojoj je takav oblik arhipolitronstva nešto što se samo po sebi podrazumijeva?

S tim da se kod Srba stepen sredivosti, odnosno rješivosti društvenih problema sve više koncentriše u rukama jednog čovjeka. Što zbog njegovog legitimnog i logičnog htijenja da, kao vlast, što više suzbije i marginalizuje opoziciju, što zbog potpune komične nesposobnosti same opozicije da mu u bilo čemu parira. 

Ali ne samo opozicije, već, očigledno i cjelokupnog vlastitog stranačkog kadra, koji još uvijek nije iznjedrio ličnost koja bi ozbiljno parirala političkom instinktu i fleksibilnosti lidera. Milorad Dodik je taj bez kojeg bi stranačka kampanja, svakodnevna ili predizborna, bila nemoguća. On je taj koji pjeva po šatorom, on je taj koji udjeljuje sirotinji; kada željezničari štrajkuju rješenje nije sposoban proizveSti ni direktor željeznica ni nadležne institucije, već Mile tresne rukom po stolu, poruči piće, naredi da će plate biti sutra. I ima da budu. 

Šefe, ovaj… bože naš

Kada valja performativno podviknuti vjekovnim neprijateljima, pardon, najbližim srodnicima i po ko zna koji put najaviti otcjepljenje, to neće učiniti ni Željka Cvijanović ni Igor Radojičić, već, naravno, Mile drži busiju. Kada Tužilaštvo nije u stanju da odradi minimum svoga posla, tu je Mile da im priprijeti da će ih izbaciti iz kancelarija. Kada treba pomoći ucviljenima i nezbrinutima, tu je Mile da uruči ključ od stana. Kada bezobrazne kafandžije krše zapovjeđeni režim u vrijeme pandemije Korona virusa, tu je Mile da zaprijeti da će s njima “posebno razgovarati.” I kako nakon toga da vjerna sljedbenica, odgojena u hijerarhijsko-partijsko činovničkom duhu, kojoj je omogućio do 5000 KM mjesečnih primanja ne pomisli da čovjek koji istovremeno zabavlja masu pjevačkim vještinama, otprema vozove, časti kafanu, bije dušmane, straši neodgovorne, zapošljava odane, udjeljuje unesrećenoj sirotinji, uopšte ima i tračak sumnje da se radi, ne samo o Titu, već o samome bogu?

Rat 92-95 i tranzicija u demokratiju koja je, navodno, uslijedila, zapravo je bila tranzicija jednog te istog. Vlast u Srba (kao i kod njihovih najbližih srodnika Bošnjaka i Hrvata) nije zasnovana na funkcionisanju institucija, već na “čovjeku koji ti to i to može srediti”. S tim da se kod Srba stepen sredivosti, odnosno rješivosti društvenih problema sve više koncentriše u rukama jednog čovjeka



A sada, ma kako to stereotipno zvučalo, zaista šalu na stranu. Sanja Vulić nije sankcionisana, nije pretrpjela ni najslužbeniju “drugarsku kritiku”, niti je u njenim riječima bilo ko u srpskim vladajućim strukturama našao bilo šta problematično. Da li je to možda zbog toga što je samo, na glas, pomislila ono što su svi do sada mislili kada ponožno izgovaraju riječ “Šef”, ali se nisu usuđivali baš tako, eksplicitno, reći? Da li je, zaista, odgojena generacija koja u nazivanju političkog vođe samim gospodom bogom ne vidi ništa sporno? Kojoj je takav oblik arhipolitronstva nešto što se samo po sebi podrazumijeva?

Nedavno sam na meme stranici koja, zdravim sarkazmom, ismijava žalosno stanje lumpen-proleterijata, a time i vladajuće političke kaste, naletio na genijalnu rečenicu o vanrednom stanju kao “vrhuncu bijedne egzistencije u ovom postmodernom arheofuturo kapitalizmu”.

I zaista, obogotvoreni lider na u drugoj deceniji 21. vijeka ima sve “arheofuturo” distopijske odlike, jer ne samo da u sebi sjedinjuje izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, već preuzima i božanske prerogative. Što je još i trpeljivo dok je “božanstvo” čovjek koji, kako njegovi suradnici svjedoče, nije ni maligan, ni zlobiv ni osvetoljubiv, nego voli podviknuti i udariti šakom radi kampanje. Ali šta kada sve ove prerogative i ovlasti preuzme neko ko nije takav? Ne treba gledati dalje do preko Drine da bismo to utvrdili. U svakom slučaju oni koji su nekada vikali: “I poslije Tita-Tito!” i koji se i danas, sa sjetom sjećaju tog usklika, nisu ni svjesni šta su zatražili.

Preokret, Foto: grude-online

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top