PORUKA SVIM HRIŠĆANIMA o virusu religiozne psihopatologije i infantilne pobožnosti u vrijeme pandemije

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Prenosimo iznimno zanimljiv tekst grkokatoličkog đakona Livija Tomislava Marijana koji je objavio na svom Facebook profilu. U njemu tvrdi kako je pandemija otkrila infantilnu vjeru i pobožnost svih hrišćana, bez obzira da li su rimokatolici, protestanti ili pravoslavni.

LIVIO MARIJAN: ” Ostavite se sentimentalnih instant molitvica i svetih čarobnih štapića. Čitajte Evanđelje.”

Ovih dana gledam i slušam postove ili dobivam svakakve poruke: od kukanja kako nema liturgija, pričesti, do onih kako je Bogorodica poslala ovu ili onu poruku, kako treba moliti ovu li onu molitvu, koja je „najjača“, „odmah djeluje“, kako su Hristos ili Majka Božja obećali ovo ili ono ako se napravi ovo ili ono, kako je taj i taj svetac vidio ovo ili ono, kako treba širiti i slati okolo neku molitvu i da će onda se dogoditi to i to. Ili molitve “Bože zaštiti MOJU obitelj“ ili „Blagoslovi MOJ narod ili NAŠU domovinu“, „Samo da MOJI najmiliji budu sigurni“ (ostali valjda neka se sami snađu). Uglavnom, blago rečeno, raste svojevrsna hipertenzija ili histerija pomalo religiozne psihopatologije. Zato bih htio najiskrenije podijeliti svoje razmišljanje prvenstveno svojoj braći hrišćanima, bilo koje crkve ili obreda (rimo-, grko-katolici, pravoslavni, protestanti).

Evanđeljem protiv proizvodnje ateista

Prvo i osnovno mjerilo ili kriterij naše hrišćanske vjere je Evanđelje. Ostavite se sentimentalnih instant molitvica i svetih čarobnih štapića. Čitajte Evanđelje, to je riječ samoga Boga. Isus Hristos je živa Riječ Božja. Tamo je sve jasno rečeno i o životu i o smrti i o vjeri i o molitvi, o odnosu prema Bogu i bližnjemu. I o spasenju.

Sveti Jovan Zlatousti je dao rastopiti zlatne oltare i putire da bi se nahranili gladni, podiglo bolnice i pomoglo zaraženima u Carigradu za vrijeme epidemije

Vjerujem da svaki hrišćanin ima u kući Bibliju, ili barem Novi zavjet i psalme. Nekad je dobro ostaviti i molitvenike (na kraju krajeva napisali su ih ljudi) i jednostavno čitati i moliti iz same Riječi Božje.

Ne navaljujmo na one koji ne vjeruju. Ne osuđujmo, ne sudimo, ne zasipajmo nikoga svojim propovijedima. Nasilje i vjera ne idu skupa.

Ogromna većina nas NEMA POJMA o vjeri u kojoj smo kršteni. Nikad pročitali Evanđelje. Kao guske u magli. Stvaramo svog vlastitog boga, svoje mišljenje, svoju vlastitu religiju. I tako sablažnjavamo druge, proizvodimo ateiste. Najprije upoznaj, nauči osnove svoje vjere. Potrudi se.

Pomoć bližnjem, a ne show program religioznosti

U vremenima ovakvih kriza u istoriji, sveti i veliki hrišćani nisu kukali kako ne mogu do crkve i bogoslužja, niti tražili magične i instant formule. Ne. Nego su se maksimalno trudili pomoći i spašavati prvi i osnovni Božji Hram, a to je prema Isusu naš bližnji, a to su svi ljudi: prvo ja sam, onda bližnji oko mene, onda zajednica u kojoj živim, a onda svi ljudi na svijetu.

Sveti Jovan Zlatousti

Sv. Jefrem Sirin je umro u Edesi (Sirija) u 4. st. za vrijeme kuge brinući se o zaraženima. Sveti Jovan Zlatousti je dao rastopiti zlatne oltare i putire da bi se nahranili gladni, podiglo bolnice i pomoglo zaraženima u Carigradu za vrijeme epidemije.

Bog je sebe objavio prvenstveno kao ljubav i dobar Otac. A nama je prepustio slobodu da budemo kao On ili da ne budemo kao On. I dao nam je i 10 zapovijesti, i zapovijesti ljubavi i sve bitno nam rekao. Zato smo za nedaće i nerede svoje i svijeta najprije mi sami odgovorni

Sv. Maksimilijan Kolbe je u Auschwitzu kao sveštenik tješio suzatvorenike i na kraju sam stradao u gasnoj komori jer je dobrovoljno ponudio umrijeti umjesto jednog čovjeka koji je taj dan bio određen za pogubljenje. Nije imao ni oltara, ni svijeće, ni svetih sličica, niti je u logoru služio liturgiju.

Sveti Maksimilijan Kolbe

Sveta Majka Terezija je malo govorila, nije kukala i slala okolo sličice i molitvice za „hitnu pomoć“ svojih ličnih problema, svoje porodice ili svog albanskog naroda, nego je u dalekoj Kalkuti dala sve od sebe da pomaže umiruće, odbačene, gladne, bolesne. I nitko od njih nije bio neposlušan građanin, niti se sukobljavao s vlastima, niti izvodio show program od svoje religioznosti. Niti vikao da je ovo kazna Božja, a niti pljuvao po drugima oko sebe. Oni su služili Bogu u svome bližnjemu. I dostigli svetost. Zar smo mi veći, pametniji i bolji od njih

Sami smo odgovorni za nedaće svijeta

Govoriti da nas Bog kažnjava ili da je ovo vrijeme vladavine đavola je vrlo opasno i zapravo bezbožno. Kad su Isusa pitali za vrijeme Posljednjega suda rekao je da ni on to ne zna, nego Njegov Otac, Bog. A mi kao znamo… Bog je sebe objavio prvenstveno kao ljubav i dobar Otac. A nama je prepustio slobodu da budemo kao On ili da ne budemo kao On. I dao nam je i 10 zapovijesti, i zapovijesti ljubavi i sve bitno nam rekao.

Naši obredi, naše crkve i hramovi, sveti predmeti, slike, kipovi – sve su to samo sredstva do Boga, a ne sam Bog. Bog ti je prvenstveno u srcu i duši jer si krštena duša, drugi Hristos

Zato smo za nedaće i nerede svoje i svijeta najprije mi sami odgovorni. Nitko nam ne brani da budemo dobri, pošteni, nesebični, savjesni. To je naš problem ili naš izbor. Od pojedinaca, do društva, naroda i svijeta. Bog nas jednostavno pušta da biramo. Pa što izaberemo, to imamo. Bog uvijek s ljubavlju čeka. On gleda na naša srca i naše ponašanje, a ne ono izvanjsko. Ne naše predstave, maske.

Obredi su sredstvo a ne cilj

Mnogi su od sredstva napravili cilj, idole, idolatriju. Kad su Hebreji izašli iz egipatskog ropstva u slobodu, pa kad im je odgovornost slobode postala teška, onda su napravili zlatno tele i klanjali mu se kao Bogu. Da, lakše je i sebičnije, nego slušati zapovijedi Nevidljivoga Boga i štovati Ga u bratu čovjeku. Bog se na to rasrdio.

Zato se smirimo, stanimo na loptu i uozbiljimo. Odrastimo. Nađimo svoju pustinju. I molimo iskreno i pošteno.

Naši obredi, naše crkve i hramovi, sveti predmeti, slike, kipovi – sve su to samo sredstva do Boga, a ne sam Bog. Bog ti je prvenstveno u srcu i duši jer si krštena duša, drugi Hristos. Gdje je danas Bog, Njegov hram, Njegov lik? U bratu bolesniku koji pati, nemoćnom starcu, u tvom ukućaninu i susjedu, tamo gdje se medicinsko osoblje bori za život ljudi koristeći talente i znanje koje im je Bog darovao, tamo gdje se javni dužnosnici trude držati red i mir i sigurnost sviju… gdje god se netko trudi sačuvati dostojanstvo čovjeka koji je slika Božja.

Sv. Maksimilijan Kolbe je u Auschwitzu kao sveštenik tješio suzatvorenike i na kraju sam stradao u gasnoj komori jer je dobrovoljno ponudio umrijeti umjesto jednog čovjeka koji je taj dan bio određen za pogubljenje. Nije imao ni oltara, ni svijeće, ni svetih sličica, niti je u logoru služio liturgiju

Naša je sveta dužnost poštovati to. Hristos je rekao: Što ste bližnjem učinili, meni ste učinili. I to će nam biti sud, a ne molitvice koje smo ‘šerali’, koliko svetih i sladunjavih postova smo okolo slali ili sudili druge kako i koliko vjeruju, kako i što mole. Ako ne možemo u crkve, na Misu ili Liturgiju, a ne možemo, onda se klanjajmo Bogu sami, doma, u Duhu i istini, kaže Isus. „Ti se zatvori u svoju sobu i Otac tvoj koji je na nebesima vidjet će…“, kako reče Isus. Bog je dopustio u Starom zavjetu da se Izraelcima sruši hram više puta i pustio ih u progonstvo Vavilona. Imao je neku pedagogiju: i pustinja ima neku pedagogiju i smisao. I sveti oci su se povlačili u pustinje i špilje da bi sami bili s Bogom, da budu sami sa sobom, daleko od katedrala i litija tadašnjih gradova, sve zato da budu što intimnije i bliže Bogu.

Mnogi su od sredstva napravili cilj, idole, idolatriju. Kad su Hebreji izašli iz egipatskog ropstva u slobodu, pa kad im je odgovornost slobode postala teška, onda su napravili zlatno tele i klanjali mu se kao Bogu

Ko zna, možda je Bogu dozlogrdla naša ležerna, formalna, ritualna i često površna pobožnost, pa nam je sve to oduzeo i pozvao nas u pustinju da dođemo k sebi i pronađemo Njega. Ako ga ne nađeš u dubini svoje duše, srca, savjesti i u bližnjemu, nećeš ga naći ni u putiru na oltaru, ni u kipovima i ikonama, ni svetim vodama, ni obredima… kaže sveti Jovan Zlatousti. Pa odgovorimo na taj poziv. Povucimo se u svoju pustinju u ovo vrijeme. Isus Hristos se kao Sin Božji povukao u pustinju na post i molitvu. U samoću, daleko od Hrama u Jerusalimu. Jesmo mi bolji od njega? Možda nam je baš ovo najbolja korizma ikad. Ili bar najbolja šansa. Čeznimo za okupljanjem u crkvi i svetim sakramentima, ali shvatimo ovo kao čišćenje i pripremu za to. Možda nas je Bog stavio u stanje posta od bogoslužja i sakramenata jer nam želi nešto reći…

Sveti ne izvode show mimo Boga

Zato se smirimo, stanimo na loptu i uozbiljimo. Odrastimo. Nađimo svoju pustinju. I molimo iskreno i pošteno. To neka bude naše duhovno bogoslužje, naš obred i pobožnost ovih dana. Budimo jednostavni i normalni jer Bog je jednostavan i normalan. Budimo i mi: Povucimo se barem ujutro i navečer na jutarnju i večernju molitvu, prekrstimo se, izrecimo naglas i iskreno VJEROVANJE (razmislimo svaki stavak i koliko vjerujemo to što govorimo), pročitajmo jedan ili više psalama svako jutro i večer, odlomak iz Evanđelja ili Poslanica. Dobro razmislimo što nama osobno pročitana riječ govori, kako popraviti svoj život u skladu s tim, pokajmo se i donesimo neku dobru odluku za život, konkretnu i jednostavnu. Npr. „Danas ću paziti na jezik, što govorim, prije nego usta otvorim. Neću suditi, osuđivati, pametovati, navaljivati…

Ko zna, možda je Bogu dozlogrdla naša ležerna, formalna, ritualna i često površna pobožnost, pa nam je sve to oduzeo i pozvao nas u pustinju da dođemo k sebi i pronađemo Njega. Ako ga ne nađeš u dubini svoje duše, srca, savjesti i u bližnjemu, nećeš ga naći ni u putiru na oltaru, ni u kipovima i ikonama, ni svetim vodama, ni obredima… kaže sveti Jovan Zlatousti

“ Izmolimo Oče naš za sebe i za sve žive i mrtve: za sav svijet, sve ljude, za sve narode, za sve bolesne, nevoljne, za sve koji se muče u borbi protiv ove epidemije. Ne zaboravimo: molimo Oče NAŠ, a ne Oče MOJ. Prestanimo s tim „ja, ja, ja, moje, moje, moje“ psihologijom. Oprostimo svima sve i molimo Božji mir i blagoslov na svih i na sve. I onda se vratimo svojim svakodnevnim ličnim, poslovnim, porodičnim, društvenim dužnostima i to što smo molili pretočimo u stvarnost. Manje blebećimo, a više radimo. I više od toga nam ne treba. OK, ako nam je to potrebno i ako smo navikli: Upalimo svijeću pred krstom ili ikonom, zapalimo tamjan, poklonimo se na koljenima ili do zemlje, poljubimo krst.

BOG JE JEDNOSTAVAN . Normalan. Budimo i mi. Bog nije fanatik, ni terorist, ni dosadnjaković.

Ali najprije sredimo svoje srce i savjest i shvatimo da to nisu magični čini s instant učinkom nego samo pomoćna sredstva da budemo dostojni Boga i da budemo kao On. A ON je svuda: u meni, oko mene, u bližnjemu. Zazovimo Presvetu Bogorodicu i svece i anđele, da mole s nama i za nas da sve ovo iskreno i dobro izvršimo. Ali ne izdvajajmo ih iz konteksta. I oni se klanjaju Bogu i pred njim mole, a ne lunjaju okolo i izvode svoj neki vlastiti show mimo Boga, niti su oni Bog. Oni su to što jesu jer su se klanjali Bogu. Ne budimo „pametniji“ od njih jer nismo. Preporučujem vam uz psalme i Evanđelje: Litanije Srcu Isusovu, Imena Isusova i Svih svetih. Ako išta, molite misni himan „Slava Bogu na visini“, „Tebe Boga hvalimo“, „Blaženstva“, grkokatolici još i molitve Care nebeski, Sveti Bože, Akatist, Isusovu molitvu: „Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj mene grešnoga“ ili „pomiluj nas grešne“. I ne ufajmo se da su to magične formule. Radije se brinimo da to iskreno izgovorimo i živimo u skladu s onim što smo izgovorili. I ne filozofirajmo bez veze. Bog je jednostavan. Normalan. Budimo i mi. Bog nije fanatik, ni terorist, ni dosadnjaković.

Mi hrišćani smo mnoge sablaznili

I još nešto. Ne navaljujmo na one koji ne vjeruju. Ne osuđujmo, ne sudimo, ne zasipajmo nikoga svojim propovijedima. Nasilje i vjera ne idu skupa. Svatko u slobodi svoje savjesti i svoga srca treba naći svoj put Bogu i odgovoriti na njega. Ne volimo mi više svoje bližnje nego što ih Bog voli. Svaki čovjek ima svoj put, svoju osobnu povijest, svoje rane, sumnje. Muke.

Zazovimo Presvetu Bogorodicu i svece i anđele, da mole s nama i za nas da sve ovo iskreno i dobro izvršimo. Ali ne izdvajajmo ih iz konteksta. I oni se klanjaju Bogu i pred njim mole, a ne lunjaju okolo i izvode svoj neki vlastiti show mimo Boga, niti su oni Bog. Oni su to što jesu jer su se klanjali Bogu

Mnogu su upravu daleko od Boga jer smo ih MI HRIŠĆANI SABLAZNILI svojim nehrišćanskim ponašanjem. Rekao je sveti Franjo da propovijedamo stalno, ali samo ponekad i riječima. Znači živimo što vjerujemo, a manje govorimo. A najmanje prozivajmo, moraliziramo i sudimo. Ko smo mi da ikoga sudimo? Sud je Božji. I nas će Bog sudit. Ne za tuđe, nego naše osobno ponašanje. Ostaje nam samo: ljubav, praštanje, kajanje, milosrđe i zazivanje Božjega blagoslova na sve ljude, životinje i prirodu, cijeli kozmos. I Bog mira bit će s nama!

Neka vas sve prati Božji mir i blagoslov.

Izvor: bitno.net, Foto: Vox, BBC, Saborna crkva Svete Trojice – Mostar, Fine Art-America, YouTube

Share.

Leave A Reply