ELIS BEKTAŠ: Krizni štab za histeriju, paniku i bilmezluk

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Čovječanstvo se nalazi u ratu sa bolešću koju izaziva korona virus, ali i sa opasnim saveznikom tog mikronskog ubice – sa vlastitom prirodom, koja je otužno sklona izopačenju i zaboravljanju sebe same. Razvijene države zapada ovaj su rat dočekale posve nespremne i vode ga stihijski, stoga što je korporativizam od ideja demokratije i javnog dobra ostavio samo prazne ljušture, te stoga što je obogotvoreni ideal materijalnog blagostanja razmazio ljude, učinivši ih sposobnim uglavnom za histeriju, paniku i kapricioznu nedisciplinu.

Raspali i truli državni okviri

U državama sa nedovoljno razvijenom demokratskom tradicijom, poput Kine i Rusije, čini se da se ovaj rat vodi nešto efikasnije, jer se te države nisu odrekle provjerenih čvrstorukaških tehninka vladanja, no veliko je pitanje kakve će to posljedice imati na život tih društava nakon korone.

Čini se da je stanje ipak najgore u raspalim i trulim državnim okvirima, poput ovih postjugoslovenskih, u kojima klovnovi i pehlivani na vladajućim pozicijama nisu dorasli svojoj ulozi, jer jednostavno nemaju pameti da shvate šta se zbiva niti imaju mrvu obraza potrebnu da barem u ovakvoj situaciji odustanu od svog štetočinskog i malignog poganluka, koji je njihova društva i bez pandemije vodio u propast.

Čitalac koji na web stranici Federalne uprave civilne zaštite potraži dokument pod naslovom Procjena kapaciteta za odgovor na katastrofe i Mapa puta za BiH i koji pažljivo pročita taj dokument, sa užasom će razumjeti koliko je sistem borbe protiv katastrofa u ovoj zemlji žrtva političkog iživljavanja i koliko je sveden na zadovoljavanje formalnosti

Činjenica da se na teritoriji Bosne i Hercegovine i u ovakvoj situaciji vodi silovit ideološko-politički rat uz upotrebu svih medijsko-propagandnih sredstava, nedosmisleno pokazuje da bilmezi kojima se ovo društvo svojevoljno prepustilo u ruke uopšte ne razumijevaju ozbiljnost te situacije, niti su svjesni da će šteta od njihovog idiotluka, koji se graniči sa najdubljom ljudskom pokvarenošću, biti možda i nepopravljiva.

Tako sada klaster bošnjačkih partija, predvođen Strankom demokratske akcije, retardirano igra na kartu centralizma i unitarizma, klaster srpskih partija sa SNSD na čelu jednako retardirano glumi državotvornost, a klaster hrvatskih stranaka okupljenih oko HDZ takođe retardirano vreba priliku da se igra secesionizma. Takvo postupanje plod je činjenice da se na čelu tih blokova nalaze idioti čiji domašaj ne nadilazi pljačku i eksploataciju društva u normalnim uslovima, ali koji su nesposobni da shvate kako se lako može desiti da nakon ove pandemije ovdje ne bude ničeg za unitarizaciju niti za državotvornost, pa ni za secesiju. Ne stoga što će korona virus potamaniti stanovništvo, već stoga što će čak i kržljavi ostaci društvene svijesti biti bespovratno uništeni zahvaljujući njihovom štetočinskom i veleizdajničkom postupanju.

Nacije koje su to sve manje i manje

Mjere koje vlasti u Bosni i Hercegovini trenutno preduzimaju pružaju privid svjesnog i organizovanog napora, ali dovoljno je samo na čas pod lupu staviti te mjere, pa shvatiti da je tu riječ o stihijskom, paničnom reagovanju i o povlačenju niza štetnih, pa čak i besmislenih poteza. To je razumljiv i nužan ishod uništavanja društva u trajanju od nekoliko decenija, pod krinkom borbe za nacionalne interese. Od koje, gle čuda, nacije postadoše sve isfrustriranije i sve raspamećenije. Pa i sve manje nacije, ako ćemo pravo.

Da bi pojedinac ili zajednica mogli valjano reagovati u određenoj situaciji, oni moraju biti snabdjeveni odgovarajućim znanjima i vještinama, te odgovarajućim resursima za izvršenje zadatka koji je pred njima. Čitalac koji na web stranici Federalne uprave civilne zaštite potraži dokument pod naslovom Procjena kapaciteta za odgovor na katastrofe i Mapa puta za BiH i koji pažljivo pročita taj dokument, sa užasom će razumjeti koliko je sistem borbe protiv katastrofa u ovoj zemlji žrtva političkog iživljavanja i koliko je sveden na zadovoljavanje formalnosti. Taj dokument, štaviše, uopšte ne tretira epidemije i pandemije kao potencijalnu opasnost, uprkos iskustvima i praksi koji nalažu da se i zdravstvene katastrofe moraju tretirati ravnopravno sa prirodnim, tehnološkim i ostalim.

Tako sada klaster bošnjačkih partija, predvođen Strankom demokratske akcije, retardirano igra na kartu centralizma i unitarizma, klaster srpskih partija sa SNSD na čelu jednako retardirano glumi državotvornost, a klaster hrvatskih stranaka okupljenih oko HDZ takođe retardirano vreba priliku da se igra secesionizma

Preporuke koje su dali autori pomenutog dokumenta uglavnom su ignorisane, a entitetske organizacije civilne zaštite već godinama se koriste za odlaganje i uhljebljivanje lojalnih stranačkih kadrova, te za manipulaciju njihovim fondovima. Najstrašnije od svega je to što je obuka za borbu protiv katastrofa svedena na limitiranu i nedovoljnu obuku neposrednih izvršilaca, dok je obuka donosilaca odluka, te združena obuka različitih subjekata u sistemu borbe protiv katastrofa skoro u potpunosti zanemarena.

Rezultat toga je, najkraće rečeno, da u ovoj zemlji neposredni izvršioci na terenu više ili manje znaju svoj posao, ali da njihovim djelovanjem u složenijim i obimnijim krizama upravljaju diletanti koji pojma nemaju šta bi trebali raditi i koji su vođeni isključivo lojalnošću prema svom stranačkom šefu.

Umjesto stranačkih dupelizaca i poslušnika, danas su ovom društvu više nego ikad potrebni stručni i iskusni ljudi, naoružani znanjem i voljom da se beskompromisno uhvate u koštac sa zarazom, ne dugujući odgovornost nikome osim društvu i životu samom

U kakvom rasulu je čitav taj sistem, nabolje pokazuje terminološka zbrka – prvo je neki dan Fahrudin Solak eksplicitno ustvrdio da ne postoji nikakav krizni štab već samo Štab FUCZ, da bi se potom najednom pojavio nekakav krizni štab, za kojeg je nejasno šta mu je zadaća i uloga i koja su mu tačno ovlaštenja, te koji mu resursi stoje na raspolaganju.

Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega

Kao da to nije bilo dovoljno, javnost je najednom počašćena ujdurmom sa reorganizacijom kriznog štaba i još joj se nudi imbecilno obrazloženje da će novi štab, smanjen za dvije trećine svog sastava, biti efikasniji od prethodnog. Ja se evo već nekoliko dana pitam koliki bilmez i idiot, te koliko pokvaren mora biti onaj koji ne može ili ne želi da shvati kako efikasnost jednog komandnog elementa ne počiva na redukciji njegove veličine, već na uspostavljanju jasnih i funkcionalnih procedura, te na postavljanju razumljivih, mjerljivih i ostvarljivih ciljeva, a na osnovu stručno obavljene procjene. A još više od toga, snaga jednog kriznog štaba počiva na kvalitetu ljudstva angažovanog u njemu. Javnost u ovoj zemlji umjesto te kvalitete u kriznim štabovima uglavnom može vidjeti stranačke poslušnike i dupelisce, uz tendenciju da je takvih sve više što je viši nivo na kojem je krizni štab ustrojen, pa shodno tome i o većim novčanim sredstvima odlučuje.

U kakvom rasulu je čitav taj sistem, nabolje pokazuje terminološka zbrka – prvo je neki dan Fahrudin Solak eksplicitno ustvrdio da ne postoji nikakav krizni štab već samo Štab FUCZ, da bi se potom najednom pojavio nekakav krizni štab, za kojeg je nejasno šta mu je zadaća i uloga i koja su mu tačno ovlaštenja, te koji mu resursi stoje na raspolaganju

Krizni štab u kriznoj situaciji ne može imati radno vrijeme, već mora biti neprekidno operativan, pa tako samo potpuni idiot može povjerovati da sedam poslušnika kojima je popunjen krizni štab, nakon što je što su iz njega uklonjeni nečiji drugi poslušnici, može s uspjehom ispuniti sve funkcije jednog štaba, počev od planske i komandne, preko informativne i komunikacijske, pa sve do kadrovske i logističke.

Na početku ovog teksta rečeno je da je ovdje riječ o svojevrsnom ratu, a da bi se rat, pa čak i ovako speficičan, mogao uspješno voditi, nužno je poštovati i određene principe, među kojima je možda i najvažniji princip jedinstva komandovanja ili, ako tako više volite, princip jednostarješinstva. Taj princip, primjenjen u ovoj situaciji na profesionalan i racionalan način, ne bi ničim ugrozio pozicije paničara pred unitarizmom niti bi ičim ojačao pozicije patetičnih zaljubljenika u unitarizam, ali bi nesumnjivo povećao kapacitet društva da se bori protiv zaraze.

U praksi bi to trebalo izgledati ovako – na državnom nivou treba biti formirano tijelo nadležno i odgovorno za borbu protiv pandemije, sa zadatkom uspostavljanja ciljeva i davanja opštih smjernica, te za predlaganje legislativnih rješenja koja bi morala biti donošena po ubrzanom postupku. To tijelo bi ujedno bilo nadležno za međudržavnu saradnju, kao i za međuentitetsku i međuagencijsku koordinaciju, odnosno za uspostavljanje okvira takve koordinacije, te za osiguravanje opšte podrške nižim nivoima vlasti.

Odgovarajuća tijela na srednjim nivoima vlasti, dakle na entitetskim i kantonalnim, organizaciono bi morala biti kompatibilna sa tijelom na državnom nivou, a njihova funkcija bi prevashodno trebala biti koordinacija napora lokalnih zajednica i osiguravanje direktne podrške u pogledu ljudskih i materijalnih resursa.

Takvo postupanje plod je činjenice da se na čelu tih blokova nalaze idioti čiji domašaj ne nadilazi pljačku i eksploataciju društva u normalnim uslovima, ali koji su nesposobni da shvate kako se lako može desiti da nakon ove pandemije ovdje ne bude ničeg za unitarizaciju niti za državotvornost, pa ni za secesiju

To bi neposrednim izvršiocima u lokalnim zajednicama, kao nosiocima glavnog tereta borbe protiv  pandemije, ostavilo više prostora da vode tu borbu neometani administrativnim i birokratskim zavrzlamama, te bolje i kvalitetnije informisani. Ujedno, i građani bi na taj način konačno počeli dobijati precizne i korisne informacije, umjesto idiotskog kreštanja i samopromocije trećerazrednih političara i pokvarenjaka kojima je ovo društvo prepušteno na nemilost.

Sve dok se ne uspostavi jedinstven i funkcionalan sistem upravljanja, odnosno komandovanja u ovom ratu, biće moguće i stihijske i panične akcije, poput poziva sarajevske kantonalne vlade građanima da se donacijama uključe u borbu protiv zaraze, baš kao da će ta sredstva, usmjerena na samo jedan kanton, donijeti ikakav uspjeh u borbi protiv virusa koji ne poznaje ni kontinentalne, a kamoli kantonalne granice. Kao što će dotad biti moguće i voluntarističko i nejasno tumačenje legislativnog okvira, pa će se jedan dan donijeti jedna, a već sutradan sasvim suprotna odluka.

Lekcija broj 1: Virus nema svijest

Virus nema svijest i ne postoji niti jedan razlog da se kriju planovi društva za rat protiv njega, jer ih on ne može razumjeti, a građani obaviješteni o tim planovima zasigurno bi bili spokojniji i njihov doprinos u borbi bi bio korisniji. Tačnije, postoji jedan razlog da se ti planovi kriju, onaj koji veli da takvi planovi uopšte ne postoje, pa se stoga ne mogu ni obznaniti. Građani imaju pravo da znaju ko ih prevodi u ovom ratu, kao što imaju pravo na pouzdane i smislene informacije, jer samo na njima mogu graditi povjerenje u akcije vlasti.

Sve dok ne budu imali takvog znanja, ostaje im samo njihova lična svijest kao osnov za disciplinovano i odgovorno postupanje. A dobro znamo da je iluzorno očekivati takvu svijest kod svih pripadnika jednog društva, a naročito u onom društvu kojeg vode bilmezi lišeni takve svijesti i svake humanističke odgovornosti.

Najstrašnije od svega je to što je obuka za borbu protiv katastrofa svedena na limitiranu i nedovoljnu obuku neposrednih izvršilaca, dok je obuka donosilaca odluka, te združena obuka različitih subjekata u sistemu borbe protiv katastrofa skoro u potpunosti zanemarena

Najužasnije u svemu ovome je izgledno predviđanje da će oni, koji su najodgovorniji što je ovo društvo pandemiju dočekalo potpuno nespremno i koji svojim nakaradnim postupcima lako mogu dovesti do makabričnog ishoda zaraze u Bosni i Hercegovini, po završetku ove krize složno zavikati da društvo upravo njima duguje zahvalnost za uspjeh u toj borbi, a u ionako sluđenom i zapuštenom društvu teško da će se naći mnogo onih koji će znati i smjeti da upitaju – kakvom uspjehu, idioti pokvareni?!

Umjesto stranačkih dupelizaca i poslušnika, danas su ovom društvu više nego ikad potrebni stručni i iskusni ljudi, naoružani znanjem i voljom da se beskompromisno uhvate u koštac sa zarazom, ne dugujući odgovornost nikome osim društvu i životu samom. Takvih ljudi ima u Bosni i Hercegovini, ali oni koji odlučuju o sudbini društva i države na vitalne pozicije će radije postaviti svoje dupelisce, da bi preko njih nastavili kontrolisati protok društvenog blaga i harčiti ga kao da je njihovo lično. Zato je krajnji čas da im se poruči da je takvo postupanje u ravni sa zločinom veleizdaje i zločinom protiv čovječnosti, te da će doći vrijeme kada će za svoje djelovanje morati položiti račune, kad ih već nisu položili za sve svoje prethodne poganluke.

Sat ubrzano otkucava. Ono što se propusti učiniti već danas, možda neće biti moguće učiniti sutra. Jer sutra neće biti kasno, već prekasno. A kasno je bilo još juče.

Preokret, Foto: YouTube

Share.

Leave A Reply