MAHIR CVRK: Nesvjesni saučesnici u smrti Šefika Pašagića

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Već godinama čitamo, gledamo ili doživljavamo sve propuste i mane našeg zdravstvenog sistema. Bezbroj puta ste čuli, svjedočili ili pak se vama lično desilo da na određeni medicinski pregled čekate i po par mjeseci, da usluga medicinskih radnika nije na nivou, te da vam se događaju raznorazne neugodnosti. Već godinama svjedočimo nestašici osnovne medicinske opreme u zdravstvu, ali i također nedostacima stručnog kadra koji rapidno napušta zemlju.

Pretkoronijalni period

U tom, pretkoronijalnom periodu, kako bih ga nazvao, sve te stvari su nam postale svakodnevica, te smo im shodno tome dozvolili da postanu i normala. Po principu „dobro je dok ne puca“, naravno. I ove probleme, nerealne za jednu europsku zemlju, a ruku na srce uz sav napredak ljudske civilizacije i za cijeli svijet, smo pretvorili u satiru. Satira je vijekovno oruđe potlačenog naroda, bez obzira u kojem državno/društvenom sistemu se našao, koja prvenstveno služi za emancipaciju društva, te „odgajanje“ kritične mase ili takozvanog civilnog društva koje će da iznese promjene na svojim leđima. E mi smo zaglavili u satiri toliko dugo da nam je postala trejd mark i sastavni dio mentaliteta, a promjena ni na vidiku. I naravno, kako to uvijek na kraju bude, ako se ovca previše puta našali da dolazi vuk, vuk na kraju i dođe, ali to više niti jedna ovca ne shvata za ozbiljno, dok ne bude pojedena, poslije čega joj vjerovatno bude svejedno.

E kad u glavnom gradu nezavisne nam zemlje, umre doktor, epidemiolog, član Svjetske zdravstvene organizacije koji je pri tome zdrav i ne spada u najrizičniju kategoriju, tu je kraj. Tu je kraj satiri, kraj iščekivanja i nadanja u bolje sutra koje neće samo od sebe doći

Dok sam čitao ispovijest supruge preminulog doktora u kojem između ostalog ističe kako bi medicinski radnici trebali da rade posao koji su odabrali, te ako ih je strah da to i kažu, kako bi smo mi, svi ostali znali na čemu smo i sa čim raspolažemo, kroz glavu mi je proletila scena iz popularnog britanskog sitkoma „Crna guja“. Naime, iako se ne može porediti plemeniti poziv doktora i medicinskih radnika sa ulogom vojnika u ratu (ma kakvog karaktera rat bio), u toj sceni razgovora između kapetana britanske vojske u Prvom svjetskom ratu i njegovog podređenog, podređeni propituje kapetana zašto se prijavljivao u vojsku ako mu se ne sviđa, a kapetan mu odgovara: „Dragi Džordž, sviđalo mi se u početku, kada je preduslov za djelovanje vojske bio da neprijatelj nema puške uopšte, čak i kada je u pitanju koplje, dva puta bi se promislilo. Vrsta protivnika protiv kojih smo mi ratovali su pola metra visoki i naoružani su suhim plastovima trave.“

Cijena tržišta diploma

Pojavom novog korona virusa, nastupa i koronijalni period. Pod lupu dolaze sve manjkavosti svih sistema upravljanja državom. Na vidjelo i pred oči svih nas dolaze „potkovani“ političari koji ne umiju da vladaju situacijom. Sasvim sam siguran kada su donosili odluku da se bave polikom, ili su je drugi donosili za njih, ni u najgorim noćnim morama nisu pomišljali na prirodne katastrofe i vanredne situacije, već kako se može zaraditi od namještanja tendera i trgovine uticajem. Izlaze na vidjelo i oni podobni koje su takvi političari upošljavali, da li je u pitanju nepotizam ili mito, nije ni bitno, mi smo ti koji ispaštamo. Ljudi umiru zbog neadekvatnog odnošenja prema bolesnicima i potencijalnim bolesnicima, zbog neznanja podobnih a onda i ležernosti koju im je omogućio koruptivni sistem upravljanja. Svo naše oglušivanje na raznorazne afere kupovine diploma i radnih mjesta u javnom sektoru sada dolazi na naplatu.

Satira je vijekovno oruđe potlačenog naroda, bez obzira u kojem državno/društvenom sistemu se našao, koja prvenstveno služi za emancipaciju društva, te „odgajanje“ kritične mase ili takozvanog civilnog društva koje će da iznese promjene na svojim leđima. E mi smo zaglavili u satiri toliko dugo da nam je postala trejd mark i sastavni dio mentaliteta, a promjena ni na vidiku

Doveli smo se u situaciju da svi oni koji su dobili radna mjesta na „državnim jaslama“ zbog sebi lagodnijeg života a ne zbog poziva, sposobnosti i želje za doprinosom društvu, da sada stvarno od njih i zavisimo, a oni nisu u stanju da nam pomognu. Ne zato što su zli i ne žele, već zato što ne umiju. Ali mi sve vrijeme živimo u takvom sistemu, samo što nikada nismo bili pogođeni svi odjednom, već pojedinci ili manje grupe, pa na to i ne obraćamo pažnju. Pune su rubrike u novinama žrtava podobnih i nesposobnih kako u zdravstvu tako i u drugim sektorima. 

„Kada rudar silazi u rudarsko okno, on prihvata rizik da se iz njega neće vratiti. Neka svako prihvati rizik posla kojim se bavi, baš onako kako prihvata i naknadu.“

Ko nas sprečava da budemo sebi najpreči?

Nakon iščitanog pisma supruge preminulog, prema svemu sudeći, u sred glavnog grada nezavisne nam Bosne i Hercegovine, u jeku globalne pandemije korona virusa, umro je zdrav doktor, epidemiolog, član Svjetske zdravstvene organizacije, nepenzioner 61-godišnjak, čovjek. Kada kažem čovjek, mislim da je pripadao ljudskom rodu, 61-godišnjak nepenzioner, da nije bio star, star da bude u najrizičnijoj kategoriji. Kada kažem zdrav, mislim da nije imao već teško hronično oboljenje koje uzrokuje smrtnost prilikom infekcije korona virusom, a doktor, epidemijolog i član Svjetske zdravstvene organizacije, mislim na osobu koja je upoznatija o svemu ovome više nego 99% populacije zemaljske kugle i pri tome nije postao doktor „preko štele“.

Doveli smo se u situaciju da svi oni koji su dobili radna mjesta na „državnim jaslama“ zbog sebi lagodnijeg života a ne zbog poziva, sposobnosti i želje za doprinosom društvu, da sada stvarno od njih i zavisimo, a oni nisu u stanju da nam pomognu. Ne zato što su zli i ne žele, već zato što ne umiju

Kada kažem u sred glavnog grada, mislim na najbolje uslove života jedne zemlje, a kad kažem nezavisne, mislim na to da smo sami vladari svoje zemlje, te da nas niko ne sputava da sebi budemo najpreči. E kad u glavnom gradu nezavisne nam zemlje, umre doktor, epidemiolog, član Svjetske zdravstvene organizacije koji je pri tome zdrav i ne spada u najrizičniju kategoriju, tu je kraj. Tu je kraj satiri, kraj iščekivanja i nadanja u bolje sutra koje neće samo od sebe doći. Tu je kraj života po principu „dobro je dok ne puca“, tu je kraj takvog sistema upravljanja i njegovog sistema vrijednosti. To je kap koja preljeva čašu i nakon koje se mora reći „dosta više!“.

Prvenstveno se moramo pomiriti sa činjenicom da je smrt doktora na našim rukama, baš kao što je i smrt svih stradalih sugrađana uslijed zakazivanja sistema. Ova pandemija je pokazala da svi sistemi svih država mogu da zakažu, te da kad se to desi, svaka država u prvi plan stavlja svoje građane. Poučeni time, kada sve ovo prođe, treba dobro razmisliti da li mijenjati državu kada te sistem gazi, ili je konačno došlo vrijeme da se promjeni sistem.

Preokret, Foto: jabuka.tv

Share.

Leave A Reply