Nacionalizam je, svakako, jedna od najisprofanisanijih riječi u postratnom balkanskom leksikonu riječi i izraza. Iako, sama po sebi, ne znači ništa ni dobro ni loše. Baš kao ni riječ “država”, “otadžbina”, “domovina”, “institucija”. Zapravo i nacionalizam i sve ove pojmove možemo usporediti sa čašom. U čašu se možete, sa oproštenjem, popišati, pa onda piti i drugima nuditi vlastitu pišaku ubjeđujući i sebe i druge da se radi o cjeđenoj narandži, a možete u nju usuti i najbolje vino, koje, dakako, prethodno morate i napraviti od najboljeg grožđa, primjenjujući, u njegovoj proizvodnji, najbolju tehnologiju.
„NIJE NAPADNUTO HRIŠĆANSTVO, NEGO ZDRAVLJE“ Odgovornost episkopa Dimitrija ZA PRIMJER
Hegemonija impotentnosti
Iako oni koji su vrlo površno i loše razumjeli Hobsbawma, Andersona, Smitha, Ozkirimlija i Hareveya, a još slabije prednosti i slabosti klasične marksističke teorije nacije (od samog Marksa, preko Roze Luxsemburg, Lenjina, Bauera i Gramscija) i dalje smatraju da je naciju moguće ukinuti preko noći, bilo kroz površne multikulturalističke/religiozne, transhumanističke i slične iluzije, ili gobalnu radničku revoluciju i rušenje kapitalizma, pandemija korone je, po ko zna koji put, ukazala da to neće ići lako i da stabilna nacionalna država ostaje glavni potporni stub organizacije ljudskih društava. To ujedno ne znači da će ona to i za sva vremena i ostati ali dok postoji ili se ne transformiše u nešto drugo, ona neće biti ništa drugo do, izrazimo se gramšijevski, “hegemonistički projekat” koji se, na ekonomskoj bazi, ostvaruje institucionalno nametnutom dominacijom intelektualnih koncepata i moralnih načela.
Kakve god mane da su imale prva i druga Jugoslavija, one nisu podrazumijevale političku impotentnost, a u tom smislu i impotentnost dostojanstva, dok postojeći i postpandemijski nacionalizmi najavljuju njegovo konačno urušavanje u beznadno ludilo zluradosti izolovanog malograđanstva i idiotizma ruralnog i provincijskog postojanja. Koje je još perverznije od ispijanja vlastite pišake. To je i jedenje vlastitih govana za doručak, ručak i večeru
Ali za kakav “hegemonistički projekat”, a pri time mislim na širu domovinu i zavičaj od samo jedne bivše jugoslovenske republike smo uopšte sposobni? Ili, kakvim vinom možemo napuniti svoju čašu? Ne treba biti Roza Luxemburg pa zaključiti da globalni kapitalizam (a on ne može drugačije funkcionisati, niti se da svezati) sve male nacije osuđuje na političku impotentnost. A politička impotentnost rađa sve druge oblike impotentnosti: ekonomsku, intelektualnu, kulturnu, identitetsku, vrjednosnu i kao posljedicu svega, impotentnost dostojanstva, ličnog, ali i kolektivnog.
Potpuno je irelevantno to što trenutno imamo neusporedivo manju stopu smrtnosti od COVID-19 nego Italija, Španija, Belgija ili čak SAD, iako to, uz sav javašluk, haos i neorganizovanost zbog kojeg nam virus ulazi i “sprijeda” i “szada” ipak govori i nešto lijepo o nama. Jer tu se trenutno okončava svaki oblik ljepote. Ono što je evidentno je da svi predkoronski oblici političke, ali i drugih oblika impotentnosti ne jenjavaju, jer ne postoji ni ekonomska platforma ni intelektualno stanovište za njihovo uklanjanje.
VUK BAČANOVIĆ: Braća po materi gluposti
Umjesto toga, društvene mreže gore požurivanjima dodatnog zaduživanja kod MMF-a, kalendarski modifikovanim histeričnim i sumanutim svađama o ratu koji je završen prije četvrt vijeka (generacija koja ga nije ni proživjela, rođena 1995 danas već ima vlastitu djecu), morbidnim skribomanskim iživljavanjem nad žrtvama i herojima, takmičenju oko toga ko je u cjelokupnoj istoriji bio jadniji, bijedniji, kukavniji i bespomoćniji i ko, na osnovu toga zaslužuje da vječno nasljeduje poziciju moralne superiornosti s koje će suvereno emotivno ucjenjivati i nerođenu djecu.
Veliki bog baljezganja
Sarajevo je u takvom pasivno-agresivnom duhu godišnjicu uspostavljanja ARBiH dočekalo hologramom sa odgovarajućim mudrim citatom Alije Izetbegovića: “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo”. Drugim riječima, Bog sveden na patrona jednokonfesionalne vojske i lider jednokonfesionalne partije stoje na braniku multietničke BiH. Dok je u stvarnosti jasno da su takva stajanja na čelu plemenitih ideja smišljeno sredstvo njihovog uništenja. I to primarno glupošću. Koja se ponajviše manifestovala na stranicama, nekada renomiranog nedeljnika Oslobođenja u kojem dvojica, godinama bezuspješno vlastohlepnih influensera i voditelja niza neslavno propalih projekata, Emir Suljagić i Reuf Bajrović izlažu, tobože novu, ideju da su i politički Srbi i politički Hrvati (šta god bili nepolitički Srbi i Hrvati), “od osnivanja prve Jugoslavije – sa jedinim izuzetkom NOB-a i druge Jugoslavije – nemaju vlastiih elita i uglavnom se rukovode pameću Beograda i Zagreba” i da su sada sada, radi krize koja sljeduje nakon korone, “konačno ostali nasamo sa komšijama koje su prije svega četvrt vijeka pokušali fizički uništiti i zavise od njihove dobre volje. Pred ovom generacijom je istorijska prilika. Za ulazak u Banju Luku nije više potreban Peti korpus ARBiH.”
Ne treba biti Roza Luxemburg pa zaključiti da globalni kapitalizam (a on ne može drugačije funkcionisati, niti se da svezati) sve male nacije osuđuje na političku impotentnost. A politička impotentnost rađa sve druge oblike impotentnosti: ekonomsku, intelektualnu, kulturnu, identitetsku, vrjednosnu i kao posljedicu svega, impotentnost dostojanstva, ličnog, ali i kolektivnog
Ne ulazeći detaljno u potpunu promašenost analize prema kojoj će Sarajevo nakon korone stajati ekonomski i politički bolje od Beograda i Zagreba, te će, u pustoši siromaštva, jada i bijede moći uslovljavati bilo šta više nego što je do sada bio u stanju (jer je ovo stara teza za varanje bošnjačke i strašenje srpske i hrvatske sluđenje sirotinje), ono što u ovom odlomku fascinira je to što je fantastično glup. Jer ako se Srbi i Hrvati moraju plašiti jer su “ostali nasamo” sa onima od čije će “dobre volje” zavisiti, onda niko nije napisao bolju apologiju Radovanu Karadžiću i Mati Bobanu, koji su razaranje Bosne i Hercegovine u sklopu razaranja Jugoslavije, pravdali upravo tvrdnjom da ne žele živjeti u državi u kojoj će zavisiti od “dobre volje” Sarajeva. Dakle, ne radi se ni o kakvoj “istorijskoj prilici ove generacije”, već o jeftinom predizbornom triku i nabačenoj loptici postojećoj i postkoronskoj srpskoj i hrvatskoj ispraznoj političkoj retorici. S tim da se nabacivači loptice nadaju da će se u isto vrzino kolo “poručio mu-odgovorio mu” besmisla i sami profitabilno uključiti. Ali neće, jer konfesionalni “Veliki Bog” u svojoj službi ima daleko iskusnije varalice.
ANTONIJE KOVAČEVIĆ: Otvoreno pismo Danilu Vučiću…
Slične onima koji vladaju u društvima u kojima bezumni vjerski fanatici sa cijelog bivšeg jugoprostora obznanjuju da će se, ako treba, tući sa policijom, ne zbog otpuštanja radnika (to jest činjenja zla svome bližnjem), već zbog toga što, radi opasnosti od širenja zaraze, ne mogu prisustvovati vaskršnjoj liturgiji (!!!). Kako da u takvoj atmosferi primitivizma i umne zapuštenosti izjednačavanja kolektivnih narcističkih deluzija sa Bogom, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ne odluči da svaku kritiku svog “rijalitija” amortizuje, ne samo zastrašivanjem stanovništva, hapšenjem novinara i bezazlenih kritičara, već i pretvaranjem zaraženosti vlastitog dvadesetogodišnjeg sina koronom u medijski spektakl? Jer to nije samo računanje na onu “đe ćeš udariti na bolesno dijete”, već ultimativno usavršavanje uloge plemenitog i požrtvovnog jadnika, koji svoju “dobru volju” ne mora nametati, kao ni njegove izvještene kolege preko Drine. Već će svaki prosječni višedecenijski konzument te patetike, pa čak i onaj koji je u stanju povjerovati da je pravoslavlje žrtva “izmišljenog” virusa i da mu je predsjednik branio da ide na liturgiju, prirodno, samoga sebe osuđivati ukoliko toj požrtvovnoj žrtvi ne dopusti da mu, u potpunosti, kontroliše život. A tu je uvijek i uhodani dramski čin.
Građanski fanatici, tobožnji sekularistički dušebrižnici i horde sličnih površnih gluperdi rasistički demonizuju cjelokupne kulture i religije, fingirajući na raj način i obesmišljujući svako opoziciono djelovanje, dok se, u isto vrijeme, izbezumljena podanička sirotinja na društvenim mrežama nateže, je li mađarski premijer u svojem izlaganju rekao “Boszniai Szerb Köztársaság”, ili “Segítségnyújtás Bosznia-Hercegovinának”
Iako nije izvjesno da li će, radi globalne recesije izazvane pandemijom COVID-19, u prodavnicama uskoro biti dostupne i najosnovnije namirnice, groteskna kreatura koja obnaša funkciju ministra odbrane Srbije, Aleksandar Vulin upozorava da niko ne smije “uznemiriti” Republiku Srpsku, jer tu je Vojska Srbije. Da bi potom druga groteskna kreatura za sličnu upotrebu Željko Komšić omalovažavala napore Republike Srpske, e da bi dobio odgovor od Milorada Dodika “da je BiH nesposobna da preživi”, e da bi ovom još neko odgovorio, rekao, rezignirano reagovao… U Mostaru i Hercegovini, ponovo u ime Boga, ovaj put “rimokatoličkog”, skrnave se i uništavaju spomenici i groblja iz drugog svjetskog rata, ustaštvo je društveno potpuno etablirana politička ideologija, dok Dragan Čović, kao mecena ovakvog anticivilizacijskog divljaštva, poziva na sabornost, dogovor, poštovanje evropskih vrijednosti.
MJESEC DANA BOSANSKOG VANREDNOG STANJA: Virus je kriv, umjesto “sprida”, ušо nam je “sazad”!
Građanski fanatici, tobožnji sekularistički dušebrižnici i horde sličnih površnih gluperdi rasistički demonizuju cjelokupne kulture i religije, fingirajući na raj način i obesmišljujući svako opoziciono djelovanje, dok se, u isto vrijeme, izbezumljena podanička sirotinja na društvenim mrežama nateže, je li mađarski premijer u svojem izlaganju rekao “Boszniai Szerb Köztársaság”, ili “Segítségnyújtás Bosznia-Hercegovinának”. Shema je toliko uigrana da bi novinari na portalima, doslovno, iz mjeseca u mjesec, mogli samo mijenjati datume na izjavama političara i takozvanih aktivista i niko ne bi ni primijetio razliku.
Ćoferman
U isto vrijeme, u stanju potpune sumanosti, opštine jedna drugoj zabranjuju uvoz robe, navodno zbog zaraze, dok robu uvoze iz zemalja u kojima je broj zaraženih daleko veći nego u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Premijer Federacije Fadil Novalić, donosi mjere za lakše otpuštanje radnika, otkazi masovno pljušte i u Srbiji i u Crnoj Gori, uz poneke propagandno-kampanjske privremene mjere, bez ikakve jasne vizije i plana šta tačno raditi dan poslije.
Društvene mreže gore požurivanjima dodatnog zaduživanja kod MMF-a, kalendarski modifikovanim histeričnim i sumanutim svađama o ratu koji je završen prije četvrt vijeka (generacija koja ga nije ni proživjela, rođena 1995 danas već ima vlastitu djecu), morbidnim skribomanskim iživljavanjem nad žrtvama i herojima, takmičenju oko toga ko je u cjelokupnoj istoriji bio jadniji, bijedniji, kukavniji i bespomoćniji i ko, na osnovu toga zaslužuje da vječno nasljeduje poziciju moralne superiornosti s koje će suvereno emotivno ucjenjivati i nerođenu djecu
Da sumiramo, sadašnji i postkoronalni “nacionalizam” u Srbiji, Crnoj Gori i BiH nije ništa drugo do pišanje u vlastite čaše i nazdravljanje sa njima, dok jedni druge ubjeđujemo da pijemo i nudimo najbolje vino. Kakve god mane da su imale prva i druga Jugoslavija, one nisu podrazumijevale političku impotentnost, a u tom smislu i impotentnost dostojanstva, dok postojeći i postpandemijski nacionalizmi najavljuju njegovo konačno urušavanje u beznadno ludilo zluradosti izolovanog malograđanstva i idiotizma ruralnog i provincijskog postojanja. Koje je još perverznije od ispijanja vlastite pišake. To je i jedenje vlastitih govana za doručak, ručak i večeru.
ELIS BEKTAŠ: Informacije, nemušti jezik i manipulacije
Ismail Kadare u svojoj “Palati snova” opisuje Marka Alema koji se “sećao iz vremena svoga detinjstva, mada mutno, čuvenog dekreta zvanog Ćoferman, kojim je država objavila oslepljenje desetine hiljada ljudi koji su, zbog toga što su imali urokljve oči, ugrožavali državu; ali on je tek od kafedžije saznao šta se stvarno dogodilo: beskrajni užas, pogrom urokljivih, kao i penzije koje je davala država onima koji bi se dobrovoljno javili da im se iskopaju oči.” I zato kafedžija nije imao srca da ih istjera iz kafane. “Smatraju sebe velikim zato što su državi žrtvovali oči. Ko zna kako zamišljaju sebe, valjda kao velike heroje.”
Preokret, Foto: Facebook