ELIS BEKTAŠ: Nadrogirani likovi iz Ulice Sezam u Zoni sumraka

Sedmica sa kojom smo se danas oprostili vjerovatno neće dobiti istaknuto mjesto u budućim povijesnim hronikama o našoj epohi, a trebalo bi, jer smo tokom nje dobili čitav svežanj čvrstih i nabreklih dokaza da su vlast i javna uprava u ovoj zemlji predati u ruke subjekata koji ne bi mogli završiti ni osnovnu školu kada bi se u njoj ponašali onako kako obavljaju svoje funkcije.

Glupost, bezobrazluk, izazivanje opšte opasnosti i ugrožavanje javne bezbjednosti, vrijeđanje države i njenih građana, neodgovoran odnos prema javnom dobru i interesu i mnogo drugih neprihvatljivih i sramotnih oblika ponašanja – sve su nam to demonstrirali naši izabrani predstavnici i njihovi poslušnici na javnim funkcijama, po ko zna koji put pokazujući da politička scena u današnjoj Bosni i Hercegovini nalikuje na dernek nadrogiranih likova iz Ulice Sezam u Zoni Sumraka.

Niz slučajeva u kojima su izabrani predstavnici u vlasti i javni funkcioneri demonstrirali raskošan talenat za kretenluk i odlučnost da se nemilosrdno obračunavaju sa ostacima zdravog razuma u ovom društvu ni približno nije iscrpljen

Premda će izabrani deputati i njihovi poslušnici uporno tvrditi da imaju čvrsto uporište i opravdanje za svoje idiotluke i da je tu riječ o političkom pragmatizmu, čije finese običnim smrtnicima nije dato da razumiju, sljedeći primjeri će pokazati da se tu ipak radi o rudimentarnom kretenluku i o distanciranju od stvarnosti i od razuma, te o naizgled neshvatljivoj bahatosti, koja je ustvari nužna posljedica incestuoznog snošaja šovinizma i nezasite gramzivosti.

Tri dominantna etnička narativa u Bosni i Hercegovini, kao i onaj četvrti, pseudograđanski, rezultat su ideoloških konstrukcija, dakle laganja, od kojeg ne odustaju čak ni kada je društvo suočeno sa objektivnom i činjeničnom biološkom prijetnjom. Nesposobnost društva da konačno odbaci takve narative ne samo kao imbecilne, već i kao štetne, razlog je što nas u budućnosti čeka još mnogo ovakvih sedmica i još mnogo primjera udružene političke, umne i etičke retardacije, od kojih ćemo ovdje opisati nekoliko.

Slučaj prvi – ugroženi OHR

Prvo je Milorad Dodik izjavio da je OHR za srpski narod neprijateljska institucija. Nije to prvi put da Dodik vrijeđa vlastiti narod i reducira ga na nivo plemena čiji je on poglavica, ovlašten da mu plitkim i površnim generalizacijama određuje okvir postojanja i propisuje kakve odnose mora graditi sa ostatkom svijeta. Za divno čudo, Dodik je ovaj put čak i djelomično upravu, jer je OHR odista iskazao neprijateljstvo prema srpskom narodu u Bosni i Hercegovini, kada je učestvovao u operaciji demontiranja SDS-ove nomenklature kompromitovane zločinima, samo da bi na njeno mjesto ustoličio Dodika, kao paradigmu novog i ovdje dosad nezapamćenog oblika korupcije i bogaćenja na račun grbače naroda.

Tri dominantna etnička narativa u Bosni i Hercegovini, kao i onaj četvrti, pseudograđanski, rezultat su ideoloških konstrukcija, dakle laganja, od kojeg ne odustaju čak ni kada je društvo suočeno sa objektivnom i činjeničnom biološkom prijetnjom

Potom je OHR izdao saopštenje u kojem izražava zabrinutost za sigurnost svojih uposlenika, ne objašnjavajući zašto su Dodikove idiotske izjave misteriozno i preko noći postale razlog za bojazan, premda one to za OHR u bezbroj prethodnih slučajeva nisu bile. Dodik je neprijateljem srpskog naroda proglašavao čak i američku ambasadu, pa to nije dovelo do napada na istu, ne računajući pohod Mevlida Jašarevića koji je, po svoj prilici, primjer vještog načina na koji je srbijanska bezbjednosna agencija iskoristila zatucanog idiota.

Na kraju je bošnjački predstavnik Hrvata u državnom predsjedništvu Željko Komšić velikodušno ponudio zaštitu države ugroženim uposlenicima Ureda visokog predstavnika, demonstrirajući tako kakav bilmez može ispast političar čija je jedina motivacija dodvoravanje zatucanim masama i koji odluke donosi bez ikakve procjene i ne razmišljajući o njihovim posljedicama. OHR je tijelo kojeg je uspostavilo Vijeće za implementaciju mira u BiH, a kojeg sačinjavaju neke od najmoćnijih zemalja svijeta, pa je u najmanju ruku neozbiljno nuditi zaštitu nekome čiji je posao da osigura zaštitu demokratije i vladavine prava u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Ujedno je Komšić svojim ishitrenim obećanjem poručio upravo ono što Dodik tvrdi – da Bosni i Hercegovini OHR više nije potreban, jer zašto bi ovoj državi trebalo tijelo koje zastupa interese velikih sila, a pri tom nije u stanju osigurati zaštitu tih istih sila.

Tri udružena idiotluka u jednom slučaju – impresivno čak i za standarde današnje Bosne i Hercegovine.

Slučaj drugi – pakistanski građanski rat između Radončića i Džaferovića

Prvo je državni ministar bezbjednosti Fahrudin Radončić najavio energičnu akciju protjerivanja ilegalnih migranata, u sklopu koje namjerava protjerati i pakistanskog ambasadora, jer njegova zemlja ne sarađuje sa Bosnom i Hercegovinom u rješavanju ovog neuralgičnog pitanja. Ako se takvoj izjavi i ne može puno zamjeriti sa proceduralnog i formalnog aspekta, itekako joj se mogu uputiti primjedbe sa aspekta etike, pa i političkog senzibiliteta, koji se u slučaju nekadašnjeg migranta Radončića svodi na histerično i populističko lupanje šačicom o sto i potpeticama o zemlju.

Potom je Šefik Džaferović, predstavnik Bakira Izetbegovića u državnom predsjedništvu, primio pakistanskog ambasadora i izjavio da mu niko ne smije prijetiti u ovoj zemlji. Ni takvom se postupku nema šta zamjeriti sa proceduralnog i formalnog aspekta, no problem je to što su Radončić i Džaferović ne samo visoki državni funkcioneri, već su ujedinjeni i koalicijom stranaka izraslih na političkom legatu Alije Izetbegovića. Nesposobni da dobace do neslućenih umnih visina svog političkog uzora, koji je do podne mislio jedno a od podne drugo, njegovi su se sljedbenici rasporedili tako da jedan misli jedno a drugi drugo.

Javnost, koja svojim novcima plaća ovu dvojicu bilmeza na javnim funkcijama, od kojih se jedan ponaša suptilno poput Aleksandra Rankovića, a drugi prosjački snishodljivo nastoji da ne uvrijedi potencijalnog donatora, pa stoga zaboravlja da mu je posao zastupati interese svoje zemlje, ostala je uskraćena za svaku objektivnu informaciju o utemeljenosti Radončićeve odlučnosti i ultimatuma ambasadoru do juče prijateljskog Pakistana. Ako Radončić odista ima informacije da Pakistan opstruira rješavanje migrantskog problema u BiH, tada njegov zahtjev da se ambasador te zemlje proglasi za personu non grata nije posve bezuman. Ako takve informacije ne postoje, onda je Džaferovićev postupak korektan.

Da li će to društvo imati mrvu više pameti od svojih izabranih deputata i sjetiti se ovdje opisanih svinjarija i idiotluka kad mu naredni put bude pružena prilika da odlučuje o svojoj političkoj budućnosti, ostaje nam da sačekamo, uz napomenu da sam ja lično sve manje optimist po tom pitanju

Problem je samo to što jedan od njih dvojice nužno mora biti potpuni politički idiot i što je ta njihova koalicija ustvari savez fukare pohotne na budžetska sredstva i na javno dobro, a ne fleksibilna unija ideoloških istomišljenika. Uostalom, o kakvom mišljenju uopšte može biti riječi tamo gdje dva visoka državna funkcionera nastupaju ovako oprečno, kao da pripadaju smrtno zavađenim strankama, a ne partijama u koalicionom partnerstvu, koje su ovaj problem mogle riješiti na zatvorenom sastanku, prije brukanja pred javnošću, što nas nužno vodi ka zaključku da su obojica pomalo idioti, lišeni svijesti o odgovornosti koju nosi funkcija na kojoj se nalaze.

Slučaj treći – milicija trenira bilmezluk

Prvo je federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara obavijestio javnost da je, na osnovu sačinjenih procjena, uputio prijedlog o ukidanju mjere policijskog sata za dvije sedmice, što bi bio postupak u okviru ministarskih nadležnosti i ovlaštenja, kada bi ministar imao pameti i strpljenja. Nažalost, neobdaren tim vrlinama, Čampara preko noći i na zgražanje dijela medicinskih radnika, te na užas članova federalnog kriznog štaba i nadležnih tijela iz RS, svoj prijedlog pretvara u izvršnu odluku i na taj način jednim potezom obesmišljava sve dosadašnje napore u borbi protiv korona virusa. Koliko god da su ti napori bili haotični i neusklađeni, ipak nisu zaslužili da ih jedan entitetski ministar ovako podriva, barem zbog disciplinovanog ponašanja većeg dijela građana ove zemlje.

Uostalom, o kakvom mišljenju uopšte može biti riječi tamo gdje dva visoka državna funkcionera nastupaju ovako oprečno, kao da pripadaju smrtno zavađenim strankama, a ne partijama u koalicionom partnerstvu, koje su ovaj problem mogle riješiti na zatvorenom sastanku, prije brukanja pred javnošću, što nas nužno vodi ka zaključku da su obojica pomalo idioti, lišeni svijesti o odgovornosti koju nosi funkcija na kojoj se nalaze

Obrazloženje da više ne postoje bezbjednosni razlozi za nastavak mjere policijskog sata bilo bi prihvatljivo, da je ta mjera uvedena iz bezbjednosnih razloga, no ministar Čampara očito nema dovoljno pameti da to razumije, kao što nema strpljenja da sačeka mišljenje medicinske struke o svom prijedlogu, niti ima obraza da javnosti ponudi uvjerljivije informacije prvo o razlozima uvođenja, a potom i ukidanja mjere policijskog sata, i to navrat-nanos. To moramo razumjeti, jer je Čampara ipak samo jedan u nizu minderskih poslušnika, oblikovan odsustvom svijesti o društvu kao složenom organizmu čije funkcionisanje zavisi od sinergije i usklađenosti tijela kojima je vođenje javnih poslova tog društva povjereno.

Niz slučajeva u kojima su izabrani predstavnici u vlasti i javni funkcioneri demonstrirali raskošan talenat za kretenluk i odlučnost da se nemilosrdno obračunavaju sa ostacima zdravog razuma u ovom društvu ni približno nije iscrpljen sa navođenjem gornjih primjera, ali i oni su dovoljni da posluže kao ilustracija i dokaz kakvom je umnom i etičkom šrotu zapalo da vode ovo društvo čak i u vanrednoj situaciji, premda nisu dorasli njegovom vođenju čak ni u najidealnijim uslovima. Da li će to društvo imati mrvu više pameti od svojih izabranih deputata i sjetiti se ovdje opisanih svinjarija i idiotluka kad mu naredni put bude pružena prilika da odlučuje o svojoj političkoj budućnosti, ostaje nam da sačekamo, uz napomenu da sam ja lično sve manje optimist po tom pitanju.

Preokret, Foto: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top