VUK BAČANOVIĆ: Milanovićeva ideologija

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Bilo kakva promjenjivost političara postjugoslovenske ere moguća je jedino u vrlo uskom, zadatom, operativnom prostoru političkog varvarstva.

MILANOVIĆ NAPUSTIO OBELEŽAVANJE “BLJESKA”: Zbog ustaškog pozdrava “Za dom spremni” otišao iz Okučana

U posljednjih desetak dana o tome više nego upečatljivo svjedoče nastupi hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića . Veoma naivno i infantilno je bilo obradovati se njegovoj izjavi izrečenoj 22.04. u Jasenovcu da “svatko ko se 1991. borio za Hrvatsku pod ‘Za dom spremni’, nije se borio samo za Hrvatsku nego i za restauraciju NDH.” Jer Milanović se već naredni dan pravda: “Kada sam jučer u Jasenovcu izjavio da treba maknuti spomen-ploču s uklesanim ustaškim pokličem, ni na koji način nisam htio obezvrijediti ili umanjiti žrtvu poginulih pripadnika HOS-a čija su imena na toj ploči: njihova hrabrost i nesebičnost zaslužuju duboko poštovanje i našu trajnu zahvalnost.”

Kolektivno NDH nesvjesno

Dakle, ukoliko se neko borio za restauraciju NDH, onda se to, ni na koji način ne smije obezvrijediti, niti umanjiti vrijednost žrtvovanja za takvu ideju, jer, Milanovićevom logikom valja nekako razdvojiti slogane i pokliče i one koji ih uzvikuju. Što bi, donekle bilo razumljivo i shvatljivo iz pozicije empata koji žali sve idiote, mediokritete, sadiste i monstrume ovoga svijeta, pa i one koji su završili u ustašama, ali nikako iz pozicije onoga koji je dužan vrjednovati suštinu različitih politika. Jer ako ustaše, odnosno osobe kooptirane u ustašku ideologiju zaslužuju “duboko poštovanje i trajnu zahvalnost”, zbog čega takvo poštovanje ne bi zasluživala i sama ideja za koju su ginuli?

Milanović je, u potpunosti na liniji ideologije hrvatskog nacionalizma. Onakve, parohijalne, provincijalne, hermetički zatvorene, antijugoslovenske i mračnjačke, kakvu su utemeljili Ante Starčević, Josip Frank, Eugen Kvaternik, a onda na svoje načine profilisali, razvijali, nastavljali i kontekstualizovali Frano Supilo, Stjepan Radić,Vladko Maček, Alojzije Stepinac a, nakon što baš moramo preskočiti i ustaše i hrvatski nacionalisti sa ljevice, Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, , Dražen Budiša, Franjo Tuđman

Milanovićevo opravdanje se da iščitati iz sklepane izjave o HOS-ovcima, koji su samo mislili da se bore za NDH, mada ustvari nisu, ali to opet ne objašnjava otkud oni, zapravo, u cijeloj priči? Kako se uopšte dogodilo da nešto poput HOS-ovaca završi u priči o kreiranju, navodno slobodne i demokratske hrvatske države? Milanoviću to, opet, naizgled, nije baš najbolje bilo jasno ni u Okučanima, kada je zbog natpisa “Za dom spremni” na majici jednog od prisutnih bojovnika odlučio napustiti ceremoniju obilježavanja “vojno-redarstvene” akcije Bljesak, koja je za posljedicu imala protjerivanje 15.000 i ubistvo 114 srpskih civila, od kojih 56 žena i osmero djece. Zbog čega?

ZORAN MILANOVIĆ: Oni koji su se ’91 borili s parolom “Za dom spremni”, borili su se za restauraciju NDH

“Došao sam u Okučane odati počast onima koji su pali za Hrvatsku. Moji stavovi su poznati, govorim ih javno, bez namjere da bilo koga uvrijedim, ali nekada neke stvari morate reći jasno…. Međutim, ovdje se jedan od sudionika koji je trebao polagati vijenac prije mene skinuo u odoru sa znakom i grbom ‘Za dom spremni’, u tome ne želim sudjelovati. To je stvar organizatora koji je o tome mogao voditi računa i to je moj stav. Žao mi je, to je namjerna provokacija s kojom smo računali, ona se dogodila i ja to smatram gaženjem žrtava i sjećanja na ovaj događaj. Ovo se nažalost moralo dogoditi jer je netko htio da se to dogodi. Ubuduće, gdje god bude ovakva situacija ja u tome neću sudjelovati. Za organizaciju nisam odgovoran, a premijera i predsjednika Sabora razumijem, oni moraju. Dokle god uvjeti budu ovakvi, a ovo je netko namjerno napravio ja u tome neću sudjelovati. Oznaci “Za dom spremni” nije mjesto na ovakvom mjestu.”

Mesiću, jesi to ti?

Na stranu sada jadna pojava hrvatskog socijaldemokrate Milanovića, kojem, kao ni njegovom prethodniku po ideološkim vratolomijama, antifašisti Stjepanu Mesiću, ne možemo ništa vjerovati na riječ. Pa ni to da se sutra neće pojaviti na nekom skupu HOS-a, objašnjavajući da se tu, zapravo, uopšte na nalazi osoba Zoran Milanović sa svojim ličnim antiustaškim stavovima, već predsjednik Zoran Milanović koji proustaške  stavove zahvalnosti HOS-u mora imati po službenoj dužnosti. Ili obrnutno, osoba Zoran Milanović koja će se ustašama i pripadajućem lumpenproleterijatu hvaliti ustaškim djedom, ali antiustaške stavove mora imati po službenoj dužnosti. Od hrvatskih političara ništa novo. I tu uopšte nije problem politički jadnik Milanović kojem pozdrav “Za dom spremni”, u najboljem slučaju, pričinjava toliku neprijatnost da ga, ponekad, ne želi vidjeti, čak ni tamo gdje on u potpunosti i pripada, to jest na obilježavanju jedne od godišnjica etničkog čišćenja Hrvatske od Srba.  Već usvajanje jednog takvog akrobatisanja za nešto posve prirodno. Pravo pitanje se, međutim, ne postavlja. A to je: Zbog čega se predsjednik jedne države fomirane na antifašističkim vrijednostima, opravdavao i sasvim sigurno će se opet opravdavati pred ustašma i njihovim političkim ciljevima?

Dakle, ukoliko se neko borio za restauraciju NDH, onda se to, ni na koji način ne smije obezvrijediti, niti umanjiti vrijednost žrtvovanja za takvu ideju, jer, Milanovićevom logikom valja nekako razdvojiti slogane i pokliče i one koji ih uzvikuju. Što bi, donekle bilo razumljivo i shvatljivo iz pozicije empata koji žali sve idiote, mediokritete, sadiste i monstrume ovoga svijeta, pa i one koji su završili u ustašama, ali nikako iz pozicije onoga koji je dužan vrjednovati suštinu različitih politika

Odgovor nije toliko o proustaškom i kriptoustaškom sentimentu hrvatske desnice kojoj se predsjednik nastoji bijednički dodvoriti, koliko u nedopustivosti propitivanja ideologije hrvatskog nacionalizma kao ključnog ideološkog faktora u sistemskom razaranju jugoslovenske ideje, a samim tim i njenih antifašističkih vrijednosti. Sam utemeljitelj nezavisne hrvatske države, Franjo Tuđman, a na kojeg se Milanović često poziva kada, tobože, prigovara ekstremnoj desnici, nikada nije otišao tako daleko da otvoreno hvali ustaše i pozdrav “Za dom spremni”. Naprotiv, on je, slično svom predsjedničkom nasljedniku Milanoviću, razdvajao NDH kao “legitimnu težnju hrvatskog naroda ka nezavisnoj državi” od onih koji su tu nezavisnost, u svoje vrijeme i sproveli, dakle ustaša. Ako je utemeljitelj Tuđman, NDH mogao razdvajati od ustaša, a docniji predsjednik Stjepan Mesić držati govore o pobjedi 10. travnja, a radi uspostave mlade hrvatske demokracije i ako su svi oni društveno afirmisani takvim rezonovanjem, zbog čega onda i Milanović ne bi osjećao, društveno prihvaćeno, moralnu zgroženost jer HOS-ovci svoju hrabrost i požrtvovanost ne žele razdvojiti od “povijesnog hrvatskog pozdrava”?

Ugrozba, ugrozba…

Šta je tu, zapravo, novo? Baš ništa. Milanović je, u potpunosti na liniji ideologije hrvatskog nacionalizma. Onakve, parohijalne, provincijalne, hermetički zatvorene, antijugoslovenske i mračnjačke, kakvu su utemeljili Ante Starčević, Josip Frank, Eugen Kvaternik, a onda na svoje načine profilisali, razvijali, nastavljali i kontekstualizovali Frano Supilo, Stjepan Radić,Vladko Maček, Alojzije Stepinac a, nakon što baš moramo preskočiti i ustaše i hrvatski nacionalisti sa ljevice, Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, , Dražen Budiša, Franjo Tuđman. Upravo je ovaj princip etničkog partikularizma i separatizma ustao protiv integralnog jugoslovenstva, demonizujući ga i lažno se predstavljajući kao njegova žrtva. Upravo je ovaj princip hrvatske separatističke etnoideologije dezavuisao koncepciju unitarne, višeetničke i višekonfesionalne zemlje, pred ustavom i zakonom, ravnopravnih građana u kojoj se susreću i prožimaju slovenske i neslovenske narodnosti, te razne hrišćanske konfesije i islam, te joj suprostavio tobožnji federalistički koncept etničkog predstavljanja.

Milanovićevo opravdanje se da iščitati iz sklepane izjave o HOS-ovcima, koji su samo mislili da se bore za NDH, mada ustvari nisu, ali to opet ne objašnjava otkud oni, zapravo, u cijeloj priči? Kako se uopšte dogodilo da nešto poput HOS-ovaca završi u priči o kreiranju, navodno slobodne i demokratske hrvatske države?

I, još strašnije, pravdao to tezom o sukobu civilizacija, koji je sadašnji moralni stub posve neustaškog društva za kojeg su se “nesvjesno” borili Milanovićevi HOS-ovci, Alojzije Stepinac, ponajbolje formulisao rečenicom: “Srbi i Hrvati su dva svijeta koja se nikad neće ujediniti, dok je jedan od njih u životu.” Poput virusa koji organizam zdrave ćelije koristi za svoju reprodukciju da bi ga, u konačnici, uništio, ovaj koncept će upornim i bezobzirnim zahtjevima o totalnim etničkim decentralizacijama, posve odvojenim finansijama, zasebnim obrazovnim sistemima i kulturnim politikama, vojskama i policijama, eksploatisati najniže i najsebičnije porive i kod svojih protivnika, a pogotovo rezigniranost i razočaranost da bi uzeo sve, a dao ništa. Da bi monokonfesionalne i monoetničke kolonijalne anticivilizacijske tvorevine, te viceve od društava i država uspostavio kao normu, da bi svima skrojio kapu po svojoj kultur-rasističkoj mantri.

SKLONJENE SVE BISTE SA PANTOVČAKA: Milanović iz kabineta izbacio skulpture Stepinca, Tuđmana, kralja Tomislava…

Miloš Crnjanski je nažalost bio samo djelomično u pravu kada je tridesetih godina prošlog vijeka pisao da je u takvom stanovištu “naivno samo da ne računa s tim da će i na našoj strani jednom doći do istog stanovišta.” Naprotiv, to stanovište je upravo na to i računalo, da se od ljubavi sa, napirlitanom, vječno ugroženom, “droljom frankovluka” svi raspadnu od sifilisa. I kao da nije bilo dosta posljedica Tuđmanove “legitimne” NDH, to se i jugoslovenski socijalistički federalizam, kombinujući radničku solidarnost i pravo na nacionalno samoopredjeljenje, uz poštovanje konstitutivnosti naroda, ali i nepovredivost granica SFRJ, ponovo pokazao nedovoljno širokim poljem za apetite hrvatske ideologije. Pa je ona 1971., jadikujući radi tobožnje hrvatske neravnopravnosti i potčinjenosti u federaciji, proklamovala načelo da se “jugoslavenska država mora… ustrojiti tako da republike, kao političke jedinice koje utjelovljuju narodnu suverenost, imaju najviše moći”

Ni velika ni mala nego nikakva Jugoslavija

Što, naravno, kada se skinu sve maske tobožnje zabrinutosti za njen opstanak, nije predstavljalo ništa drugo do produbljivanje politike kreiranja separatnih republičkih društava i društava u društvima, a zatim i ultimativne disolucije zajedničke države i zakivanje posljednjih eksera u mrtvački sanduk integralnog jugoslovenstva. Jer da je cilj hrvatske ideologije ikada bio unutarjugoslovenska ravnopravnost, zar je devedestih onda ne bismo vidjeli na čelu spasioca Jugoslavije, pa makar decentralizovane, a ne kao jednu od vodećih perjanica među njenim grobarima. Koji su svi odreda, na ovaj ili onaj način, pristali na frankovačku separatističku kultur-izolacionističku pamet.

Sarajevska politika mejnstrimizacije Izebegovićeve mladomuslimanske ideologije pomoću leša SR BiH, a kojoj se i dalje klanjaju i tobožnje građanske i multietničke stranke nije i ne može biti baza nikakve građanske politike u Bosni i Hercegovini. Baš kao što ni njen tobožnji antipod, karadžićevska ideologija nije ništa drugo do varvarizacija najprije jugoslovenske, a onda i starije, otvorene i liberalne srpske građanske politike i njeno oblikovanje po predlošku frankovačkog rasizma, separatizma, izolacionizma i kulturnog rasizma

A najveća žrtva takve izopačene pameti će, naravno, postati i još uvijek jeste “mala Jugoslavija”, odnosno Bosna i Hercegovina, kojoj se kao rješenja nudi upravo status quo etničke separacije “koja utjelovljuje narodnu suverenost”, uz pokušaj da se ona friziraju ispraznim milanovićevskim gestama, dok suštinu problema niko ne dovodi u pitanje. Malo je poznata činjenica da je u vrijeme Hrvatskog proljeća Matica hrvatska agresivno nastupala sa tvrdnjama da su Hrvati u Bosni, posebno za vrijeme Rankovića, bili izloženi srpskoj represiji te da im se uskraćuju prava i u drugim republikama, pa nije prošlo puno vremena kad su članovi Matice hrvatske počeli pozivati na promjenu granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a u tome su, po svemu sudeći, imali i podršku nekih liberala u SKH. Trebalo bi otvoreno postaviti pitanje po čemu Milanovićevo tuđmanovsko-mesićevsko igranje toplo-hladnoga sa ustašlukom na bilo koji način mijenja ovaj neprekinuti konstruisani lament o neviđenoj i najužasnijoj represiji nad Hrvatima u BiH?

Jabuka razdora

Umjesto toga se Milanovićeve verbalne cirkusarije proglašavaju odličnim polazištem za buduće bolje odnose, u čemu učestvuju i nacionalne i tobožnje građanske stranke, kojima su posljedice frankovačkog antijugoslovenskog, a posredno i antisrpskog mračnjaštva neupitne dogme koliko i samome Zoranu Milanoviću. još samo ostaje da se vidi da li će Milanović u odnosu na BiH zauzeti poziciju podrške hrvatskoj poziciji paktiranja sa Srbima protiv Bošnjaka kao što je to radila Kolinda Grabar Kitarović, ili će, poput Mesića, gledati da, preko dijela Hrvata Bošnjake ponovo huška protiv Srba. U svakom slučaju, jabuka razdora između dva najbrojnija naroda u BiH mora biti bačena.

Poput virusa koji organizam zdrave ćelije koristi za svoju reprodukciju da bi ga, u konačnici, uništio, ovaj koncept će upornim i bezobzirnim zahtjevima o totalnim etnički baziranim decentralizacijama, posve odvojenim finansijama, zasebnim obrazovnim sistemima i kulturnim politikama, vojskama i policijama, eksploatisati najniže i najsebičnije porive i kod svojih protivnika, a pogotovo rezigniranost i razočaranost da bi uzeo sve, a dao ništa. Da bi monokonfesionalne i monoetničke kolonijalne anticivilizacijske tvorevine, te viceve od društava i država uspostavio kao normu, da bi svima skrojio kapu po svojoj kultur-rasističkoj mantri

Upravo zbog toga, naša jedina politička nada i cilj jeste unitarna građanska država, ali koja, da bi to zaista i bila, mora do kraja dosljedna tom principu. Drugim riječima, zagovarati građansku BiH, bez zagovaranja ujedinjenja sa reformisanom građanskom Srbijom i reformisanom građanskom Crnom Gorom, pa i Hrvatskom oslobođenom frankovačke politike u unitarnu građansku državu jeste bazično licemjerje i nedosljednost. Sarajevska politika mejnstrimizacije Izebegovićeve mladomuslimanske ideologije pomoću leša SR BiH, a kojoj se i dalje klanjaju i tobožnje građanske i multietničke stranke nije i ne može biti baza nikakve građanske politike u Bosni i Hercegovini. Baš kao što ni njen tobožnji antipod, karadžićevska ideologija nije ništa drugo do varvarizacija najprije jugoslovenske, a onda i starije, otvorene i liberalne srpske građanske politike i njeno oblikovanje po predlošku frankovačkog rasizma, separatizma, izolacionizma i kulturnog rasizma.

KUSTURICA O SVETSKOM PORETKU BŽEŽINSKOG: “Nije računao da će Kinezi bez ispaljenog metka stići u Evropu i SAD”

Što se tiče hrvatske politike, ona i dalje ne odustaje od zagovaranja separatnih teritorija koje “utjelovljuju narodnu suverenost”, dočim se svi drugi, na ovaj ili onaj način, samo prave da nisu slijedili ili još uvijek ne slijede jednu te istu svinjariju. Koliko god da to utopistički zvučalo, teško da ljudima otvorenog uma ne preostaje ništa drugo nego da ponovo razmisle o integralnom jugoslovenstvu. Jer alternativa (koju je kratko vrijeme, ozlojeđen lažnim građanstvom, kao “realnost” zagovarao i autor ovih redaka dok, na terenu, nije spoznao intnzitet njenog mračnjaštva), nije ništa drugo do mračni tunel na čijem kraju nas čeka ovaj ili onaj Zoki Milanović koji urla “Za dom spremni!” Da bi se u pauzi zakašljao, objašnjavajući: “Ne uzmajte mi za zlo. Nisam, znate, baš mislio na taj dom. Nego na dom za vješanje!”

Preokret, Foto: YouTube

Share.

Leave A Reply