ELIS BEKTAŠ: Svi Fikreti SDA sećije

Mučni skandal sa uvozom neshvatljivo skupih respiratora preko poljoprivrednog gazdinstva „Srebrena malina“ pokazao je, po ko zna koji put, da stranke izrasle na političkom legatu Alije Izetbegovića mogu imati suprotstavljene, pa i nepomirljive ideološke i političke stavove, ali da će uvijek naći zajednički jezik kada se ukaže prilika za muljanje sa budžetskim novcima i za izvrdavanje zakonom utvrđenih procedura, za koje nije neosnovano posumnjati da se donose kako bi se njima zamazale oči međunarodnoj zajednici i domaćoj javnosti, a ne da bi se poštivale.

Hodžić – manje bitan

Oprečno intonirane izjave koje ovim povodom dolaze čak i iz istog stranačkog okvira i iste vlade, nedvojbeno pokazuju da tu nešto smrdi do neba i da je objelodanjivanje ove afere izazvalo pravu paniku u SDA i SBB, čiji su kadrovi izravno umješani u ovaj skandal, koji nadilazi razmjere uobičajene korupcije, na kakvu je ovo otupljeno i anestetizirano društvo odavno oguglalo. Čak ni u te dvije stranke nisu toliko glupi i toliko ogrezli u bahatost, da ne mogu shvatiti kako je ovaj slučaj, vojnim žargonom rečeno, sa kružne osnovice i iz više pravaca probio linije etike, jer se zbio u situaciji kada čitavo društvo stenje pod teretom zdravstvene i ekonomske krize i kada veliki dio građana ove zemlje sa zebnjom razmišlja o sutrašnjici.

Da li će Čampara i Zvizdić, a sa njima i mlađahni Zahiragić, imati pameti i hrabrosti da se pridruže društvu u nanošenju tog udarca korupciji, za kojeg više nije dovoljno da bude samo institucionalan, već, da bi bio efikasan, mora biti i opštedruštveni, dakle izborni, takođe je nešto što nam ostaje da sačekamo i vidimo da li će povjest SDA završiti kao samo jedna mučna priča o muljanju i prevarama, od pokradenog Fikreta Abdića, do naivnog i gramzivog Fikreta Hodžića

Patetični i egzaltirani srebrenički malinar Fikret Hodžić najmanje je bitan u čitavoj ovoj svinjariji sa respiratorima. Umjesto njega mogao je biti odabran bilo koji drugi sitni prevarant, voljan da najvišim državnim činovnicima posluži kao saučesnik u sumnjivim poslovima sa budžetom. Da li je Hodžić odabran s namjerom, upravo stoga što dolazi iz Srebrenice, nije moguće pouzdano znati, no nesumnjivo je činjenica njegovog geografskog porijekla čitavom slučaju dala dodatne aspekte i poslužila kao povod da se u javnosti malo žešće progovori o bezočnoj eksploataciji Srebrenice za sumnjive i kriminalne rabote, a pod krinkom vulgarne i devalvirajuće propagande.

Nažalost, višedecenijska zapuštenost ovog društva za izravnu posljedicu ima i dominaciju površnog pametovanja umjesto mišljenja, poput tekstića Adisa Grabovice iz Naše stranke, koji obiluje nakaradnim argumentima, koji svjedoče da je tu riječ o subjektu koji ne razumijeva šta je suštinski problem sa aferom respirator, već iskazuje osjećanje vlastite uskraćenosti za priliku da i sam nešto zaradi na budžetu. Kada Grabovica kaže da „nije prirodno da takvi ljudi“ voze džipove, iz čega valjda proizilazi da je prirodno da neki drugi ljudi voze džipove, on ispisuje jednu od najtežih optužbi propaloj građanskoj svijesti u Sarajevu i šire, koja više nije u stanju prepoznati ksenofobiju sa natruhama rasizma ni u vlastitim redovima.

Šta je sa drugim Alijinim sljedbenicima?

Sva povika na Fikreta Hodžića, Fahrudina Solaka i na Fadila Novalića, međutim, bezvrijedna je, kao što će bez veće društvene vrijednosti biti i sudski epilog ove afere sa respiratorima, ukoliko se javnost ne prisjeti da je ovo tek posljednja u nizu sličnih svinjarija i da je Fikret malinar iz Srebrenice tek blijeda kopija Halida mlinara iz Ustikoline, intimusa Alije Izetbegovića i čovjeka koji javnosti nikada nije položio račune za upravljanje javnim sredstvima, kao što te račune, uostalom, nije položio niko od Izetbegovićevih saradnika i današnjih sljedbenika, izuzev šačice onih, poput Edhema Bičakčića, koji su pod pritiskom međunarodne zajednice završili na optuženičkim klupama, ali u nesrazmjerno malom broju u odnosu na količinu društvenog novca kojem se zametnuo trag ili koji je nenamjenski korišten.

Nažalost, višedecenijska zapuštenost ovog društva za izravnu posljedicu ima i dominaciju površnog pametovanja umjesto mišljenja, poput tekstića Adisa Grabovice iz Naše stranke, koji obiluje nakaradnim argumentima, koji svjedoče da je tu riječ o subjektu koji ne razumijeva šta je suštinski problem sa aferom respirator, već iskazuje osjećanje vlastite uskraćenosti za priliku da i sam nešto zaradi na budžetu

Kao kuriozitet treba navesti i to da je prva velika afera u SDA takođe imala jednog Fikreta kao svog aktera – velikokladuški kontroverzni privrednik Fikret Abdić na prvim je višestranačkim izborima dobio nekih 160 hiljada glasova više od Alije Izetbegovića, ali je naknadnom političkom kombinatorikom prinuđen da ustupi mjesto „prvog među jednakima“ Izetbegoviću, nikada više ne uspijevši da racionalno artikuliše gorčinu što se njegova pobjeda na izbornom terenu pretvorila u poraz za zelenim minderom. Ime Fikret, udruženo sa prezimenom Prevljak, dakle i u tijesnim obiteljskim vezama sa klanom Izetbegović, vezuje se i za neugodna i nikad do kraja rasvijetljena svjedočanstva o sumnjivom korištenju tunela Dobrinja – Butmir, kojim u Sarajevo nije ulazila hrana, već uglavnom visokotarifna roba, poput kafe i duhana, a prema nekim tvrdnjama i droge.

O svemu tome nesumnjivo bi šta imao reći i četvrti Fikret blizak minderu, pančevački bezbjednosni kadar sa prezimenom Muslimović, čiji se prsti daju naslutiti u brojnim ratnim i poslijeratnim aferama i koji čak i danas, u odmakloj životnoj dobi, preko svojih žurnalističkih marioneta ne odustaje od ambicije da oblikuje i bošnjački i bosanskohercegovački politički prostor, putem medijskog spletkarenja i protežiranja trećerazredne mitomanske propagande, formom nalik na komunističku propagandu, a sadržajem na cirkusku šatru.

Patetične i nevješte reakcije ključnih aktera u aferi sa respiratorima, kao i njihovih poslušnika, očekivane su i predvidljive. Hodžićevo nevješto serviranje sladunjave iftarske idile, umjesto preciznog odgovora na pitanje o sumnjivim poslovima, razumljiva je reakcija čovjeka uhvaćenog spuštenih gaća, ali to što je razumljiva ne znači da ne izaziva mučninu i gađenje. Solakov poziv na progon novinara samo je još jedan u nizu dokaza o njegovoj posvađanosti i sa pameću i sa svakom civilizacijskom normom. Novalićevo činovničko palamuđenje otužni je pokušaj da se birokratskim laprdanjem kupi vrijeme i razvodni glib u koji je čitavo to udruženje potonulo do vrata.

Zanimljiv je, međutim, energični nastup federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare, koji sve više nastupa kao politički pragmatik sa sviješću da je vrijeme za napuštanje broda koji tone. Bilo bi u najmanju ruku neozbiljno i naivno Čampari pripisivati neke uzvišene i humanističke, odnosno legalističke motive, no činjenica je da je on rezolutno osudio poziv na progon novinara i da je jednako odlučno zahtijevao da se sumnjive rabote sa javnim nabavkama osvijetle i istjeraju na čistac. Iz Čamparinih postupaka može se iščitati ne samo njegov lični pragmatizam i već tradicionalna podvojenost stranačkog narativa kako bi on bio prihvatljiv različitim društvenim slojevima, pa tako jedan stranački funkcioner govori jedno, drugi drugo, a obojica rade isto, ali nije isključeno ni da je tu riječ o nagovještaju njegovog konačnog raskola sa vlasnicima stranačke franšize, porodicom Izetbegović.

Dvojac Čampara-Zvizdić doživio je prilično razočarenje na prošlim izborima, za koje su gajili znatno veće ambicije, ali tada su oportuno procijenili da još nije kucnuo čas za politički obračun sa Bakirom Izetbegovićem, koji je tek nakon žestokih pritisaka unutar stranke odustao od ideje da suprugu instalira u državno predsjedništvo, ali tu poziciju nije ostavio Zvidziću, već je kao svog kandidata istaknuo vječnog aparatčika Džaferovića, koji bez Izetbegovića ne smije ni novogodišnju, a kamoli bajramsku čestitku uputiti javnosti. Da li je kriza izazvana pandemijom ubrzala protok političkog vremena i približila Čamparu i Zvizdića operacionalizaciji njihovih sve teže prikrivenih namjera za većom ulogom u političkoj areni, ostaje da se vidi.

Zahiragić pretekao Bakira

Zanimljiv je bio nastup i prvog omladinca SDA, Harisa Zahiragića, u studiju Senada Hadžifejzovića. Nadobudni mladac sa meteorskom karijerom u minderskim strukturama prilično je izoštrio svoje verbalne sposobnosti u skladu sa potrebama i sredinom u kojoj djeluje, što ustvari znači da njegovi plitki sofizmi, opšta mjesta i populističke fraze na sarajevskoj političkoj sceni bez problema mogu proći kao nekakva elokvencija. No ako se iz njegovih nastupa izuzme nezajažljiva sujeta i potreba za isturanjem sebe u prvi plan, istina, na onaj primitvno lukavi i hinjeno prikriveni način, ipak ostaje činjenica da je Zahiragić, uz Čamparu, možda i jedini kadrovik SDA koji može u nizu izgovoriti više od jedne smislene rečenice. Bakir Izetbegović tu je sposobnost u međuvremenu izgubio, otkako uz sebe više nema savjetnike za medije koje je imao tokom mandata u predsjedništvu, što budi osnovanu sumnju da on tu sposobnost nikada nije ni imao, već da je onih nekoliko relativno razložnih intervjua iz tog doba ipak rezultat tuđe pameti.

Sva povika na Fikreta Hodžića, Fahrudina Solaka i na Fadila Novalića, međutim, bezvrijedna je, kao što će bez veće društvene vrijednosti biti i sudski epilog ove afere sa respiratorima, ukoliko se javnost ne prisjeti da je ovo tek posljednja u nizu sličnih svinjarija i da je Fikret malinar iz Srebrenice tek blijeda kopija Halida mlinara iz Ustikoline, intimusa Alije Izetbegovića i čovjeka koji javnosti nikada nije položio račune za upravljanje javnim sredstvima, kao što te račune, uostalom, nije položio niko od Izetbegovićevih saradnika i današnjih sljedbenika

Zahiragićev ekspoze sa Facebooka, kojim se on pridružuje Čampari u zahtjevu da se afera sa respiratorima istjera na čistac i da se utvrde činjenice i odgovornost za nezakonitosti, uprkos oštrini valja uzeti sa rezervom. Tu može biti riječi o već spomenutom dirigovano podvojenom stranačkom narativu, koji služi za manipulaciju i dodatno sluđivanje biračkog tijela, tako da jedan njegov dio može reći „evo dokaza da je SDA poštena“, a drugi da može pomisliti „možda ću i ja sutra doći u priliku kao Fikret malinar, samo što ću ja to pametnije obaviti“. Može biti riječi i o ishitrenom potezu mladog Zahiragića, koji još uvijek nije ovladao sposobnošću da vlastiti ego i vlastite ambicije zatomi u korist stranačkih interesa, a može biti riječ i o nečem trećem, recimo o diskretnom nagovještaju da Zahiragić, uprkos deklarativnom zaklinjanju u izetbegovićevski legat, u suštini više naginje osovini Čampara-Zvizdić.

Zahiragićevo gostovanje kod Hadžifejzovića ne pruža odgovor na pitanje koja je od tih opcija najizvjesnija, jer on lukavo nastupa čas kao pravnik, čas kao stranački kadar, a čas kao populist širokog spektra. Opsjednut potjerom za senzacionalističkim i tračerskim informacijama, Hadžifejzović po običaju nije uspio sagovornika obuzdati i privoliti na konzistenciju u pogledu pozicije iz koje nastupa, već mu je dopustio skakutanje tamo-amo, uslijed čega je nakon emisije javnost znala ono što je znala i prije nje – da se zbila nekakva svinjarija sa tim respiratorima, da Zahiragić to osuđuje i da se ne zna ko je kriv i da li je uopšte iko kriv.

Da li će se slomiti na nebitnim glodarima?

Sve to ostavlja prostor za pesimistički i rezignirani zaključak da će i u ovom slučaju, kao i u mnogim prethodnim, pravda spustiti svoje manikirane kandže na nekog sitnog glodara u korupcijskom lancu ishrane i da će kreatori sistema javne uprave koji je suštinski i supstancijalno određen korupcijom opet ostati nedostižni pravdi, udobno skriveni u lavirintu administrativnih i birokratskih procedura i zaštićeni od pogleda živicom viktimizacijske retorike, no ovaj put to i nije toliko bitno. U svojoj bahatosti i uvjerenosti u vlastitu nedodirljivost, vlastodršci su načinili katastrofalnu grešku i posegnuli za zaradom preko grbače društvenog zdravlja, a na to je svako, pa čak i ovako zapušteno i otupljeno društvo, uvijek osjetljivo.

Dvojac Čampara-Zvizdić doživio je prilično razočarenje na prošlim izborima, za koje su gajili znatno veće ambicije, ali tada su oportuno procijenili da još nije kucnuo čas za politički obračun sa Bakirom Izetbegovićem, koji je tek nakon žestokih pritisaka unutar stranke odustao od ideje da suprugu instalira u državno predsjedništvo, ali tu poziciju nije ostavio Zvidziću, već je kao svog kandidata istaknuo vječnog aparatčika Džaferovića, koji bez Izetbegovića ne smije ni novogodišnju, a kamoli bajramsku čestitku uputiti javnosti

Ostaje da se vidi da li će društvo to pamtiti do narednih izbora i da li će imati pameti da svojim glasom zada barem početni udarac sveprožimajućoj korupciji, ili će opet nasjesti na podmetanje Srebrenice kao univerzalnog opravdanja za svaku svinjariju i svaki poganluk vlasti. Šansa da se taj udarac nanese na narednim izborima još je veća ako se ima u vidu da je mutljavina sa preskupim kineskim respiratorima uznemirila čak i dobar dio glasačkog tijela SDA i SBB, koje je do sada bilo sklono slične afere pravdati aferama iz drugih političkih okvira u zemlji.

Da li će Čampara i Zvizdić, a sa njima i mlađahni Zahiragić, imati pameti i hrabrosti da se pridruže društvu u nanošenju tog udarca korupciji, za kojeg više nije dovoljno da bude samo institucionalan, već, da bi bio efikasan, mora biti i opštedruštveni, dakle izborni, takođe je nešto što nam ostaje da sačekamo i vidimo da li će povjest SDA završiti kao samo jedna mučna priča o muljanju i prevarama, od pokradenog Fikreta Abdića, do naivnog i gramzivog Fikreta Hodžića. Iluzorno je očekivati da se jedno društvo od korupcije može izliječiti preko noći, kao što je iluzorno da će ga od nje liječiti samo oni koji i sami nisu učestvovali u njenom širenju, ali od nečeg se mora krenuti. Ili se u protivnom mora početi spremati za završetak jednog društva. A Allah najbolje zna.

Preokret, Foto: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top