INTERVJU PREOKRETA, NIKOLA POPOVIĆ: Karta zemaljske kugle za mene je biblioteka!

O književniku Nikoli Popoviću znamo da je Sarajlija rodom, te da je studije italijanistike završio na Filološkom fakultetu u Beogradu. Da je kao nastavnik italijanskog jezika zaposlen na Odseku za muzičku umetnost Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu. Da je preveo knjige Etorea Mazine, Simone Vinči, Valerije Parele i objavio brojne prevode italijanskih pisaca u književnoj periodici. Da je autor mnogih kritičkih osvrta iz oblasti filma, pozorišta i književnosti, putopisa i reportaža iz Togoa, Gane, DR Konga i drugih zemalja. Posebno da je autor knjige Priče iz Libana (Centar za kulturu „Gradac“, Raška, 2016), koja je dobila nagradu Akademije “Ivo Andrić” za putopisnu knjigu. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Bosanska vila u Sarajevu. Ah da, i da svira arapsku lautu. Izašla mu je i nova knjiga, Skice za plovidbu (Agnosta, Beograd, 2019; Imprimatur, Banjaluka, 2020)


Nikola, tvoja novoobjavljena zbirka putopisa „Skice za plovidbu“ svojevrsno se i pripovjedački i lirski nadovezuje na svoju prethodnicu Priče iz Libana. Šta je to što je ipak izdvaja, odnosno, hajdemo reći, tematski i kompoziciono širi, budući da je „razbacana“ na daleko veći geoprostor?

Svoju prvu knjigu „Priče iz Libana“ pisao sam tokom boravka u Bejrutu. Priče sam objavljivao pojedinačno u časopisima, tako su započele svoj put do čitalaca vrlo rano, što me ohrabrivalo da nastavim. Impresije su bile vrlo upečatljive, brujao je život oko mene, upoznavao sam ljude, slušao dijaloge, stvarala su se prijateljstva i vjerujem da se junaci mojih priča mogu više ili manje  prepoznati, ali ih priča oblikuje u književne likove, koji nose moju poetiku.

Predanost slovu iscrtava i prepoznaje iskustvo umjetničkog stvaranja – oblikovanje stila, nasljeđe tradicije i modernu ovovremenu misao o vječnim pitanjima naše egzistencije u prirodi i društvu. Italijanski pisci koje sam prevodio, posebno u pripovijetkama, veliki su majstori pera, ali ima nešto intuitivno, svojstveno ovoj književnosti, ona se prislanja uz unutarnje biće i zanat prevodioca približava umjetničkom zanatu

Putopise gradim na onom što sam vidio, čuo, doživio, što je proširilo vidokrug moje plovidbe, istina nikada dugotrajne, na više kontinenata. O tim kraćim putovanjima prvo sam slao zapise za dnevne novine, a kasnije sam od te prve građe pisao priče – skice, uvijek sa autentičnim sjećanjem na ljude, ambijent i fabulu, preko koje se književno uobličavalo ono što je za mene suština umjetničke priče. 

Svjedoci smo da današnji putopisi počinju više da liče na „putničke dnevnike“, gdje se često čini i veoma upitnim da li je autor bilo šta od opisanog zapravo „vidio“, ili mu je samo, kako kažu, prošlo mimo očiju, a svoj „zapis“ je naknadno falsifikovao uz pomoć mora dostupnih podataka. Nasuprot tome, koji su to elementi koje bi po tebi dobar putopis trebalo da posjeduje, te na koji način bi čitalac mogao raspoznati tu spomenutu patvorenost?

Putopisna forma bila je ona koja se sama nametnula, možda je nisam svjesno birao, ali mogla je obuhvatiti sve što oko vidi, uho čuje, a književna slika kali kao gvozdenu šipku u vatri – unaprijed se zna oblik, motiv, fragment, ali nikada se do kraja ne poznaju zavodljivi meandri rijeke ili mora, koji se priljubljuju uz stijene i kopno. To kopno je za stvaraoca pustinja i oaza, visoravan i vis, a za pisca, kakav sam možda i sâm, to je vreva grada, užurbanost da se stigne i prestigne svakidašnji i za mene najpotpuniji život, od kojeg pisac mora da se udaljava kako bi zapisao dijaloge, opisao pejzaže i skicirao u pričama sudbonosne i slučajne susrete. Za mene je u osnovi uvijek priča o ljudima, koja od stvarnosti kreće do književnog lika.   

Da li su istinski likovi tvojih putopisa gradovi ili, u univerzalnom smislu, obični ljudi koji ih nastanjuju? U kojoj su mjeri njihove biografije realistične i da li se u „skiciranju“ istih služiš romantiziranjem?

Nekada pisci napominju kako njihovi likovi nemaju nikakvu vezu sa onima koji bi prepoznali sebe jer su to likovi mašte. Književni lik je ipak amalgam od stvarnosti i mašte. Priča nastaje od stvarnosti, od čvrstih kontura poetike koju pisac stalno gradi, kao što su graditelji nekad ugrađivali u svoja zdanja s mukom nabavljen poseban kamen, ucrtavali znak sunca, detalj iz lova, kolo i druge slike svog tradicionalnog života, koji su tako čuvali. Moderna proza danas malo drugačije zida.

AKRA, GANA

Izgleda da vrijeme i prostor nisu više toliko bitni, koliko slika i fragment, ako su pravilno postavljeni da se ne sudaraju i ne ponavljaju nego prožimaju impresijom žive materije od koje su sazdani. Ponoviću pitanje: da li su likovi u mojim putopisima autentični ili su romantizovani. Vjerujem da su u pojedinim skicama njihovi životi bili dio nepoznanice koja se naziva „sudbina“ – djelimično opredijeljeni rođenjem, tradicijom, svojom biografijom, ali po pojedinom detalju svojim govorom postajali su romantični junaci jedne obične sudbine i jednog života. Bio bih zadovoljan da je ovako, kako sada čitam ono što sam zapisivao fragmentarno, ritmom svog srca i muzike koju sam slušao, razumijevao i osjećao. 

Putopise gradim na onom što sam vidio, čuo, doživio, što je proširilo vidokrug moje plovidbe, istina nikada dugotrajne, na više kontinenata. O tim kraćim putovanjima prvo sam slao zapise za dnevne novine, a kasnije sam od te prve građe pisao priče – skice, uvijek sa autentičnim sjećanjem na ljude, ambijent i fabulu, preko koje se književno uobličavalo ono što je za mene suština umjetničke priče

Ova iskustva širila su u meni brzinu življenja, potrebu da govor ljudi razaznajem, putujući kopnom i morem. Uvijek bi mi dolazila u svijest  iz nekog razgovora istrgnuta riječ o pticama, o jelu, o porodici u burnom vremenu koje pogađa pojedinca.

Izgleda da vrijeme i prostor nisu više toliko bitni, koliko slika i fragment, ako su pravilno postavljeni da se ne sudaraju i ne ponavljaju nego prožimaju impresijom žive materije od koje su sazdani .”

Tako je bilo u Africi, u Libanu, u Portugalu, u Italiji, gdje je muzika pratila život, osebujnije od govora. Možda je u mojim putopisima bilo muzike koja me je pratila. Naučio sam da sviram arapsku lutnju, oud, osjećajući da muzika povezuje potpunije od drugih umjetnosti. Moji likovi su ljudi koje sam poznavao, nisu postajali ni bolji ni savršeniji u mom putopisu nego što su bili u stvarnosti. Na kraju, stvarnost se u umjetničkom djelu oblikuje poetikom umjetničkog pisanja, čitanja i gledanja. Šta drugo? 

Knjiga sadrži i nekoliko putopisa iz Zapadne Afrike, koji su posebno zanimljivi i neobični, s obzirom da se malo pisaca uopšte usudi otisnuti u taj dio svijeta. Kako te se dojmila tamošnja civilizacija? Da li u svoj tamošnjoj nesreći i dalje postoji nešto netaknuto i „neiskvareno“ u odnosu na civilizaciju koje smo manje ili više ostvaren dio?

Čitalac, naročito u putopisnoj građi, raspoznaje ono što mu je blisko po svojoj suštini – tok života koji nije skoro nikada pravolinijski, ali izvodi na palubu života i kada je vidik zatvoren i magla slegnuta do tla. Vidik, to je ono što čitalac može naći u priči koja se nije udaljila od stvarnosti, ali je ispričana uvjerljivije i tačnije od fotografskog snimka. Čitalac postaje strastveni sagovornik s putopisnim djelom. Obrisi nepoznatog svijeta, kakav je za nas još uvijek Afrika, postaju mu bliski, zato što su ljudi po svojoj prirodi isti na cijeloj planeti.    

Posljednji putopis u knjizi smješten je tamo odakle je za tebe, u rodoslovnom smislu, sve i krenulo. Da li je to samo konceptualna koincidencija ili možda neki skriveni smisao, koji će se čitaocu nagovijestiti, a tebi kao autoru otkriti, možda tek narednim djelom?

Udarna mjesta uvijek su na početku i na kraju priče. U strukturi moje knjige „Skice za plovidbu“ na kraju se nalazi zavičajna priča. Vjerujem ipak da još nije došlo vrijeme sabiranja na putu moje plovidbe. Čak kad su i sva jedra spuštena i kad je kormilo stalo, ostaje u pogledu nedorečeno mnogo toga što se događa, utiskuje u čovjeka mimo svakog plana. Za pisca,  kakav je bio Borhes, biblioteka je svijet, za drugog porodična saga, a za mene to je bilo putopisanje, susreti s ljudima, i karta zemaljske kugle koju još uvijek vidim kao ploču s utisnutim znacima na nepoznatom putovanju. 

U obje knjige, na izuzetno lirski i kontemplativan način, prisutan je motiv ptica na čije se selidbene bogaze i staze čovjek odvajkada ugledao. Kažu i da muzičko savršenstvo ne leži u fantastičnim spletovima nota, nego upravo u onom momentu kada neko nauči da čuje ono što nam govore i pjevaju ptice. Uporedo sa književnošću, baviš se i muzikom, tako da si možda prava osoba za ovo pitanje. 

Govor ptica, istočnjačku legendu, i srodne motive koristio sam u mojim putopisima i vraćao im se, kao što se na gitari i lutnji, vraća na isti ton i temu. Ponavljanje pojedinih slika, povratak na prve impresije, predstavlja dio moje poetike. Uvijek se kao italijanista vezujem za asocijacije na kulturu Mediterana.

BEJRUTSKI KEJ

U knjizi „Priče iz Libana“ takve asocijacije provlače se kroz živo tkivo libanske zemlje u kojoj prošlost i sadašnjost žive naporedo kao što zajedno opstoji usko kopno uz more i brda pod snijegom. Kontrasti su za pisca inspiracija, govor ljudi i pjev ptica spajaju se u bojama i tonovima orijentalne muzike i džeza. Libanska matrona koja je ostala da živi u napuštenoj bejrutskoj vili podsjećala me na Firencu, Toskanu, gdje su istovjetne ljubavne strasti i samoće opjevavane oduvijek. 

Stiče se utisak da imaš sve predispozicije da jednoga dana napišeš izvanredan roman? Postoje li planovi za proširenje forme i, ako je tako, da li bi bio zadržan putopisni koncept ili bi to bilo nešto sasvim novo, kada je tvoje stvaralaštvo u pitanju?

Ima pisaca koji su brižljivo tesali svaku riječ, i naročito onu koja bi zalazila u razotkrivanje svog zanata, strahujući od ushićenog ili banalizovanog slučaja sebe – naravno, ima pisaca koji su autobiografski i u memoarima slikali svoje doba, skidali nepoznanice sa lica prošlosti. Krenuti svojom putanjom, svojim izborom žanra i književne forme, nije uvijek stvar namjere, ponajmanje za pisca, i prevodioca sa stranog jezika, dakle iz druge ambijentalne i kulturološke atmosfere. Nekada su prisutni literarni uzori, kulturni obrasci tradicije, ali čovjeka ovog interplanetarnog doba interesuju mnoge stvari, paralele, haos u kome mora pronaći lik i govor, koji traga za svojim grumenom zlata i, ako ima malo sreće, malo umijeća, napisaće i stvoriti svoju poetiku. 

Nekada pisci napominju kako njihovi likovi nemaju nikakvu vezu sa onima koji bi prepoznali sebe jer su to likovi mašte. Književni lik je ipak amalgam od stvarnosti i mašte. Priča nastaje od stvarnosti, od čvrstih kontura poetike koju pisac stalno gradi, kao što su graditelji nekad ugrađivali u svoja zdanja s mukom nabavljen poseban kamen, ucrtavali znak sunca, detalj iz lova, kolo i druge slike svog tradicionalnog života, koji su tako čuvali

Kuda će ići moje spisateljsko iskustvo, teško je sada predskazati. Neki su pjesnici ugradili sebe u literaturu sa svega dvadesetak pjesama; nekada sasvim neveliki opus, kakva je bila pjesnička proza Rastka Petrovića, „Ljudi govore“ i „Dan šesti“, nikada ne napuste onog ko slijedi taj put. Naravno, roman je delta kojoj svaki pisac vjerovatno teži da se približi, ali možemo slobodno kazati da je priča okosnica svih žanrova, kako književnih tako pozorišnih i filmskih. Mene ta priča života fascinira, evo, javila se u meni potreba da u jednu formu priče spajam fragmente i isječke proživljenog vremena.

LOME, TOGO

Skoro da ne postoji nepoznata nova forma, od užeg ka širem, od šireg do dramskog, od dramskog do filmičnog – postoji spisateljska inspiracija i forme koje imaju sretnu putanju, koju kritičari i čitaoci bolje prepoznaju od pisca. Uvijek mi se nametnu slike putovanja vezane za pamćenje moje najuže porodice. Tako je nastala i zavičajna priča kojom je zaokružena moja knjiga „Skice za plovidbu“. Tako nastaje i moja gradska priča od fragmenata stvarnosti.

Na koji način stvaraš? Nastaju li putopisi „na licu mjesta“ ili su plod tvojih melanholičnih reminiscencija? Da li su za tvoje stvaranje potrebni potpuni mir i izolacija, i kada smo već na tome, uspijevaš li aktuelne nesretne okolnosti da u tom smislu„okreneš“ u svoju plodonosnu korist?

Moja literarna opsesija ponajviše je grad, ritam grada, muzika grada, govor. Na putovanjima, uz obale su plutali pejzaži, te italijanskoj modernoj prozi dugujem senzibilitet za krajolik, potrese i treperenje prvih mladalačkih emocija i uspomena. Od naših književnih tradicija upamtio sam usmenu liriku i epiku. Filološko obrazovanje i književno omogućili su da sagledam nepreglednu, često prašinom zasutu, putanju vlastitog puta.

PANORAMA BEJRUTA

Kazao bih da sam pisac sa kopna koji je pisao o vodama, o moru, proširujući Mediteran, hvaleći okuse, mirise, talase i luke koje su nekada bile raskrsnice i riznice iz kojih se odnosilo bogatstvo. Talog istorije prekrivao je prošlost Mediterana, ali vitalna žila nije prestajala da kuca. Svaki taj prostor, i širi u „Skicama za plovidbu“, imao je nešto posebno, što su otkrivali u svom govoru ljudi, čije sam gradove gledao izbliza, ali nikada kao stranac. Oni su bili dobri domaćini, daroviti kazivači svog iskustva, ljudi ove planete, koja je ipak više Zemaljska kugla nego bilo šta drugo.

Ti si po profesiji italijanista, filolog. Preveo si i brojna književna djela na naš jezik te se na taj način stavio i u ulogu kulturalnog intermedijatora. Kako su se u tebe  utkali upravo italijanski jezik i književnost?

Sa studijskih boravaka i putovanja u Italiju, ostao je u meni trag sjećanja na maslinovo drvo koje ima simbolično mjesto u jednoj mojoj priči, gdje rastu jedno pored drugog maslinovo i bademovo drvo. Ta slika Mediterana narasla je u meni kao plemenita žila iz koje su izvirale slike u mojim pričama i spajale se u prevođenju romana i pretežno pripovetki iz moderne italijanske književnosti. Uporedo su išli prevodilački zanat, život i pisanje. 
Preko prevoda stalno se ulazi u slike, opise i doživljaje – ono lirsko i fabularno otkriće života prošlog i savremenog, što spaja ovozemaljski i onaj drugi život za koji je italijanska kultura imala velike graditelje, slikare i kipare, te lirski istančane profile pjesnika i naratora poput Bokača i Dantea. 

Uvijek mi se nametnu slike putovanja vezane za pamćenje moje najuže porodice. Tako je nastala i zavičajna priča kojom je zaokružena moja knjiga „Skice za plovidbu“. Tako nastaje i moja gradska priča od fragmenata stvarnosti

Taj krak svjetske kulture trebalo je upoznati, ali ono što se dogodi slučajno, susreti, poznanstva i prijateljstva, možda je sudbonosna plovidba, drumom, morem i visinama koje čovjek prelazi poput ptica, što se uvijek vraćaju na mjesto odakle su krenule. Za mene imati zavičaj nije više samo odrednica porijekla i rođenja, školovanja i naukovanja. Kada se prevodi sa drugog jezika, rađa se s tom kulturom duboka povezanost, spisateljska i filološka. Predanost slovu iscrtava i prepoznaje iskustvo umjetničkog stvaranja – oblikovanje stila, nasljeđe tradicije i modernu ovovremenu misao o vječnim pitanjima naše egzistencije u prirodi i društvu. Italijanski pisci koje sam prevodio, posebno u pripovijetkama, veliki su majstori pera, ali ima nešto intuitivno, svojstveno ovoj književnosti, ona se prislanja uz unutarnje biće i zanat prevodioca približava umjetničkom zanatu. 

Preokret, Foto: Nikola Popović, Tea Pokrajčić, Damir Smoljan

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top