ANTONIJE KOVAČEVIĆ: Profesor Tadić & Brat Trifunović iliti “Prođi sa mnom kroz crveno”

O politici u Srbiji je sve teže pisati. Bar meni. Da bi čovek o nečemu pisao, mora nečemu i da se nada.

A Srbija je, na žalost, beznadežan slučaj.

Jer, šta reći o zemlji u kojoj je politički duel godine TV emisija u kojoj se političar u fazi odumiranja, neko kome je cenzus misaona imenica, suoči sa – folk pevačicom! (Bez obzira što damu, neki od sprdnje, neki od zbilje, zovu Srpskom majkom) I sve to u režiji čoveka koji je koronu lečio podrigivanjem, prvog novinara Srbije ako se novinarstvo meri brojem ubijenih moždanih ćelija na dnevnoj bazi. A otprilike se na to i svelo.

To Čedino nespretno i mučno, po n-ti put ponovljeno pranje ruku od njegovih drugara, Đinđićevih ubica, i Cecino prisećanje na druženje sa istim, sve nas je, baš kao u onom horor-filmu, prisetilo šta smo radili ne prošlog leta, već proteklih 30 godina. S tim što ovaj naš horor ima puno više nastavaka. A kraj franšize se još i ne naslućuje.

Da bi donekle razumeli zašto je to tako poslužiće nam jedna druga emisija, prikazana par dana posle gorepomenute. Emisije koja je po političkom gabaritu, bar na prvi pogled, trebala da bude ozbiljnija i kompleksnija od kriminalno-estradnog vodvilja nabildanog liberala i silikonske dive. Ali avaj…

Koleginica Suzana Trninić ugostila je Borisa Tadića, dvostrukog predsednika Srbije i Sergeja Trifunovića, po mnogima najveću nadu srpske politike, u “Insajder debati”, koja je svoje ime, ispostaviće se, opravdala jedino utoliko što su oba sagovornika uporno debatovala sa voditeljkom, međusobno se čašćavajući sa “vojvodo” i “serdare”.

Ako ćemo preciznije, Sergej je Borisa oslovljavao sa profesore, a ovog je to inspirisalo da profesorski izloži svoju ideju o ujedinjenju opozicije, ujedinjenju Demokratske stranke i svega što mrda, hoda i htelo bi na vlast umesto Vučića.

Da se razumemo, ujedinjenje je lepa reč, gordo zvuči, kao šleper cigli, ali je poželjno da iza te reči postoji jedan niz povezanih ideja i radnji koje bi do tog ujedinjenja dovele, za početak. Nekakav malter, dakle, kojim bi se te sile spojile, usmerile i upotrebile sa nekim ciljem. Tog maltera, međutim, kod neimara Borisa nismo videli u “Debati”.

Doduše, pokušao je Tadić da pojasni njegovu ideju “liste za bojkot” (inače poluplagijat ideje pokreta “1 od 5 miliona”), koju je nedavno preko medija ponudio sapatnicima iz opozicije:

“Da bismo premostili sadašnju situaciju i da bismo nastavili ideju bojkota i kad se završe izbori, hajde da uđemo, osvojimo poslaničke mandate i da ne uđemo u parlament, da ostavimo prazna mesta. Ideja praznih mesta u simboličkom vizuelnom smislu je veoma važna, slike su važne u politici, ona međunarodnoj zajednici stavlja do znanja da nešto nije u redu u Srbiji”, kazao je.

Dakle, ako smo dobro razumeli, Tadić bi da uđe, ali da ujedno i ne uđe. Tačnije, on je za bojkot izbora tako što će učestvovati na izborima. HmA onda bojkotovati parlament…Dooobro.

Zbunjena ovom političkom aritmetikom profesora Borisa sa dramatičnim odsustvom logike, novinarka Trninić je zdravorazumski upitala:

“Pa, čekajte, ali to već imamo, opoziciju koja je osvojila mandate i bojkotuje parlament, međunarodna zajednica to gleda već dve godine i sad bi trebala da ih gleda ponovo…?!?”

“Ali to je proces!” – graknuli su uglas Tadić i Trifunović i ostavili novinarku bez teksta i volje da se dalje nadmeće sa dvojcem koji je to veče nastupio bez kormilara, ali sa očajničkom potrebom da se slože oko svega i svačega. (O razlozima za to malo kasnije…)

Pa, kada je nadalje novinarka upitala Trifunovića zašto je na tviteru aplaudirao Bošku Obradoviću kada je ispred Skupštine pocepao sako Marijanu Rističeviću, iz nezgodne situacije ga je probao izvaditi Profa, vrlo suvislom rečenicom:

“Trifunović kao čovek scene zna da mora nešto da se pokaže i to je normalno”, čiji kraj je Sergej dočeo sa olakšanjem, uskliknuvši:

“Tako je, brate mili!”.

Sergej je, dakle, što se može zaključiti iz ovog priznanja, podržao Obradovića tek onako, kao glumac na raspustu, koji, kad mu je dosadno i nema angažman, aplaudira kome stigne. Da nešto pokaže…

I tako dalje, punih 45 minuta, ceo školski čas, Profesor Boris i Brat Sergej ličili su na dva očajnika koja sede u bušnom čamcu koji plovi prema provaliji. I umesto da veslaju ka obali, njih dvojica komplementiraju jedan drugom, uzajamno si govoreći kako su “lepi & pametni”, očekujući valjda da se reka u nekom trenutku zamrzne, usred avgusta…

Tužno je bilo gledati dva političara, jednog na početku, drugog na zalasku karijere, kako u nedostatku političke platforme, poput tinejdžera razmenjuju “lajkove” na očigled javnosti koja od njih očekuje kakve takve smislene ideje i odgovore.

Dva političara koje je muka uputila jedna na druge…

Trifunovića, koga ovih dana kritikujua sa svih strana, nakon što je odlučio da izneveri bojkot-dogovor sa Savezom za Srbiju i izađe na izbore. Izbore na kojima se, bez mnogo povoda, nada da će preskočiti Vučićev skrnavi cenzus od 3% i ući u parlament.

I Tadića, koji kao da i nema ideju o tome šta bi dalje radio u politici, osim što bi pošto-poto pokušao NEŠTO da ujedini, bilo DS ili opoziciju, e da bi u tom galimatijasu ušićario i na mišiće produžio svoje političko bitisanje. On, bivši predsednik u dva mandata.

Da nije tužno, bilo bi tragično.

Tadića, koji verovatno sanja hrvatski scenario, ubeđujući sebe da zaslužuje drugu šansu, poput Zorana Milanovića, usput zaboravljaći da je u ovih osam godina, koliko nije na vlasti, srozao i ono malo autoriteta što je ostalo posle one, mora se priznati šmekerske rečenice: “Vidimo se u nekom drugom filmu”.

Mogao je da se posveti nauci, profesuri, napiše neku pametnu knjigu, biografiju svog pametnog oca ili autobiografiju, ali on je nastavio da se pasjači, glođući političke koske sa lutalicama i avlijanerima, u istoj onoj areni u kojoj je nekada bio lav. Da je odabrao ovo prvo, možda bi u ovom našem zaboravnom simulakrumu i imao neke šanse za popravni. Ovako, ostaje mu da prebira po političkom otpadu, što on bez trunke gađenja i čini, dajući tako poražavajući primer onima koji tek sedaju na politički karusel, poput Trifunovića.

I umesto da prekine agoniju on dalje srlja i mešetari, slepo verujući ogledalcetu koje mu svako jutro namigne i dobaci da je najlepši, gubeći iz vida da je onaj “drugi film” bio niskobudžetni i nižerazredni. I da su ga svi već videli.

Da ne govorim sada o tome da opoziciju “ujedinjuje” tako što se, s jedne strane, svojski trudi da obesmisli bojkot Saveza za Srbiju sumanutim predlozima (“lista za bojkot”), dok sa druge pokušava da uvuče nekoga u predizbornu koaliciju, bilo koga ko bi mu svojim glasovima omogućio još koju godinicu baškarenja o trošku građana.

Taj neko bi, sada je to već sasvim izvesno, mogao da bude Sergej. Ali to bi za Tadića bila tek utešna nagrada. Njegov glavni cilj ostaje da do izbora nekako inscenira ujedinjenje Demokratske stranke, ako je moguće sa svojom malenkošću u ulozi predsednika, da bi potom, koristeći pobunjenike među demokratama, pokušao da preglasavanjem ovu novu tvorevinu, tog DS zombija, istera na izbore, čime bi ponizio Lutovca i zabio nož u leđa Obradoviću, Đilasu i Jeremiću. A sebi pribavio još koju godinu pažnje koju cvet iz roda narcisa, kome pripada, neizmerno treba.

Politika je kurva, kažu i veština mogućeg. Ali da će opozicija u čijim redovima Boris Tadić igra neku ulogu, makar i maskote, nekad pobediti Vučića…

E, to je već veština nemogućeg.

Ali je zato vrlo moguće da će, dok sudija u njegovom slučaju ne odsvira kraj, usput sa sobom u politički grob odvući još nekoga, možda baš neiskusnog i politički naivnog Trifunovića.

Kome želim da što pre pronađe drugog profesora čijoj će se mudrosti klanjati i nazivati ga “starcem Nestorom ispred Troje”.

I, da se vratimo na početak ove plačne balade…

Dokle god je na političkoj sceni Tadića i sličnih prokazanih aktera naše dugogodišnje kolektivne propasti onaj podrigivač Fante će bez problema i ubuduće da nam prodaje bliske susrete Cece i Čede kao vrhunski politički showtime. Sa rekordnom gledanošću.

A njegov gazda će nesmetano nastaviti da mentalno i fizički zlostavlja građane Srbije, kupujući ih na kraju dana za 100 evrića.

Kakvi god da smo, to ipak nismo zaslužili…

Piše: Antonije Kovačević Foto/Video: N1

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top