Za nas je čvrsta ruka – uobičajna je rečenica sa kojom srpski papagaj analitičar počinje i završava svaku političku diskusiju.
Međutim, lako je dokazati da ova udbaška floskula i natureno mišljenje nije nimalo utemeljeno ni u iskustvu savremenog svijeta ni u istorijskim previranjima srpske države.
Povijest nam govori da su, za nesreću, Srbi imali autokratsku vlast u teškim vremenima i kad su se u svijetu dešavali tektonski poremećaji. Em su na vlasti bile konflikte ličnosti, em su pokušali sami vladati, što se samo po sebi nije pokazalo nimalo funkcionalnim.
Tako je bilo uoči 2. Svjetskog rata, pa nakon rušenja Berlinskog zida i sada, u toku pandemija zlokobnog virusa. U prvom slučaju kralj Aleksandar je uveo diktaturu koja je uzdrmala Jugoslaviju, 90-tih godina Milošević je svu vlast skoncetrisao oko svoje bračne postelje, a sadašnji vladar Srbije obesmislio je sve državne institucije i izumio apsolutističko vladanje uz pomoć medija.
Zaboravlja se da je Srbija nekad, upravo zahvaljujući izgrađenoj državi, izdržala teret veoma surovih vremena. Recimo, za vrijeme povlačenja preko Albanije. Nisam istoričar, ali koliko znam, u tim teškim vremenima dinar je bio stabilan, vojska disciplinovana, generali iskusni a diplomatija veoma aktivna.
Svoju ulogu su imali regent Aleksandar, kralj Petar, Vlada i Vrhovna komanda, te nije bilo potrebe da se za sve pita samo jedan čovjek. Da se kojim slučajem i sam regent utopio, država bi nastavila funkcionisati. Danas bi, vjerujem, hiljade partijskih aktivista SNS samo skočilo sa francuskih lađa u more kad bi čuli da je u vodu upao njihov vladar – naprosto, bez vođe ne bi znali šta dalje da rade sa državom.
Ponovo je danas, u vrijeme pandemijske krize, ali i promjena na globalnoj političkoj sceni, vlast apsolutno skoncetrisana oko jedne ličnosti. Uz to su institucije države razgrađene postojećom partijskim kadriranjem. Rezultate već vidimo.
Preživjećemo mi sadašnju pandemiju ali se pred nama nalazi neko novo doba i niko, ama baš niko, ne zna šta nas očekuje. Ova apsolutistička vlast, oličena u samo jednom čovjeku, a koji svojevremeno nije primjetio rušenje Berlinskog zida, jednostavno nema kapacitet da nas suoči sa neizvjesnom budućnosti.
Po ko zna koji put pred narodom je zadatak obnove demokratske države i poništenja apsolutističke vlasti. Ovaj put je, valjda, na redu poništenje svake apsolutističke države i svakog apsolutističkog vladara. Valja konačno prekinuti tragični istorijski niz u kojem, svako malo, srpski vladari nastoje apsolutno uzurpirati moć, a narod ih stalnim pobunama sprečava u tome.
Zato bi valjalo nastaviti već započetim, i tragično prekinutim, putem izgradnje stabilne demokratske države, modernizacijom i prosvjetiteljstvom. Prosvjetiteljstvo za nas nije ni malo arhaična riječ kad znamo koji stepen samosvijesti naroda imamo. Uostalom, prosvjećenje naroda je i prvi preduslov demokratije. Zreli ljudi i zreo narod su nosioci demokratije.
Demokratija nije ni za curice koje se pekmeze i prenemažu čim se suoče sa ozbiljnim problemima u životu. Demokratija nije ni za izlapele bakice koje politički stav prema nekom političaru izražavaju uzvikom “ljubi ga majka”. Demokratija nije ni za proste i sirove muškarčine koji prijepodne istuku ženu a popodne u kafani zagovaraju čvrstu ruku kao princip reda u državi.
Demokratija nije izmišljena pa ni mukotrpno osvojena da bi u njoj dominirali ovakvi i slični nezreli ljudi. Istina, demokratski sistem ih ne odbacuje, ali su nezreli ljudi u pravilu manjina u izgrađenim demokratskim državama. Za etiketu nezrelosti nije važno godište, pol ili nečija pamet, već se ona, kantovski, rečima ispoljava u „nemoći da se vlastiti razum upotrebljava bez vođstva nekoga drugog“, i kroz „pomanjkanje odlučnosti i hrabrosti da se njime (razumom) služi bez tuđeg rukovođenja”.
Nezrele curice, bakice i sirove muškarčine nisu jedina prepreka demokratije. Zapravo je spisak zagovornika čvrste ruke mnogo širi. Nisu to ni samo preplašeni državni službenici i partijske udarne pesnice. Uz skute vladara su se privili i kadrovi iz sektora duboke države te kontraverzni biznismeni.
Njihovi su razlozi dosta jednostavni. Partijski kadrovi iz bezbedonosnih službi (kako li se sad zovu te agencije) morali bi se baviti zaštitom interesa države u današnjem složenom sistemu međunarodne moći, skupljati važne informacije uz pomoć modernih komunikacija, pratiti migrantska kretanja i baviti se sličnim savremenim izazovovima. Ovako, posao je jednostavan imaš jedan centar vlasti i nasuprot njemu unutrašnjeg neprijatelja. A tvoje je da pratiš ko sa kim, ljubavnice, novinari…veoma prosto.
A novopečeni biznismeni su razradili još jednostavniji sistem opstanka u vrijeme apsolutističke vladavine – lojalan si vladaru, financiraš mu stranku a on ti dozvoli da dobiješ neki državni tender. Ili naprosto uzmeš nepovratan kredit pa ti država otpiše dug. Koga onda briga za svjetsko tržište i konkurentnost.
Uz sve ove protivnike nije lako obnoviti demokratsku državu. Najveći problem ostaje kako na demokratski način ukinuti apsolutističku vladavinu. Posebno onda kad opijeni vladar dobije neuzaustavljivi zamah i moć nad masama, pa ne poštuje ni one osnovne demokratske postulate (slobodne medije, izbore…) uz čiju pomoć je došao na vlast.
Piše: Boris Delić Foto: Youtube