DERVIŠ SUŠIĆ: O Bosni i muslimanima

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Uvod u priču o hajduku Mehmedu Bekriji kao predskazanje i uvod u noviju istoriju Bosne.

U aprilu 1990. godine, u praskozorje demokratije i krvavog rata koji je ubrzo uslijedio, Derviš Sušić je kao uvod u svoju priču o hajduku Mehmedu Bekriji napisao ovaj tekst koji stravično precizno predviđa događaje koji su se, na sveopštu žalost, desili ali isto tako nepogrešivo najavljuje moguće probleme koje političko nacionalno organiziranje u Bosni sa sobom donosi.

Govoreći o položaju, istoriji i budućnosti muslimana (Bošnjaka) u Bosni i Hercegovini i budućim nacionalnim političkim vođama i prvacima, Sušić napominje na gorku i krvavu istoriju muslimana, i nerijetko katastrofalno političko vođstvo.

***

Uvijek sam predlagao da se izbjegava sintagma islamizacija Bosne i Hercegovine, a da se zamijeni nekim izrazom koji bi bio bliži istini i tako i zvučao. Ja ga sam ne mogu iznaći. Možda će neko da ga formuliše drugačije i naučno utemeljenije. Islamizacija ide na ruku onima koji tvrde da je ona izvršena najvećim dijelom nasilno.

Ali ko pažljivo pročita istoriografsko na evropskom nivou kapitalno djelo rahmetli Nedima Filipovića „Princ Musa i šejh Bedredin“ i vidi kako su i zašto veliki ustanci muslimana potresali Osmansko carstvo, biće mu nešto jasnije kako je i u Bosni i Hercegovini moglo doći do pjesama o svojim muslimanskim hajducima. Ko je odgovoran za zaborav te činjenice, ja samo pitam. O hajducima ili hajdučkim jatacima-muslimanima slušao sam od svojih roditelja

To nije tačno, ako je osmanska vlast sabljom skršila i onako od unutrašnjih protivrječja oslabljenu srednjevjekovnu Bosnu, islam se širio postupno i bez prisile. Uostalom, islam je ušao u Bosnu davno prije nego što je pred nekim osmanskim starješinom, mislim na vjernike, prvi inovjerac glasno izgovorio kelime i šehadet. Osmanov bejlik tek je po Maloj Aziji počeo da naglo širi i začinje buduće carstvo, kad je jedan od ugarskih vladara naselio u Bosnu dva plemena, koja su morala da se povuku poslije sukoba sa Osmanskim bejlikom. Jedno od tih plemena bilo je pagansko, drugo islamsko – kalesi. Ovo islamsko pleme naseljeno je na teritorije današnje gornje Spreče, otprilike od sela Tojšići do Bulatovaca. Nekadašnje selo, a današnja varošica, Kalesija podsjeća na njihovo negdanje prisustvo. U Sremu i sad postoji selo Kalesije. Šta je dalje bilo s tim plemenom, nije mi poznato.

Osmansko carstvo i prije svega islam unijeli su u Bosnu i Hercegovinu niz izvanrednih kulturnih tekovina dotle ovdje sasvim nepoznatih. Ako me zdravlje posluži, u posebnoj knjizi ću samo postaviti niz pitanja kako je došlo – blago rečeno – do marginalizacije tih tekovina kulture na teritoriji Bosne i Hercegovine, ali ne samo tih nego i kako i zašto je i iz kojih sve razloga povijest muslimana Bosne i Hercegovine, a i Jugoslavije, prećutkivana, sakaćena, blaćena, mjestimično naopako glorifikovana, da bi se skrile stvarne afirmativne istine, i to ne samo do 1945. godine, nego do danas. Knjiga bi sadržavala i prijedloge bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj nauci, ili bolje rečeno – raznim naukama, kako da se ta kardinalna greška ispravi na istinski naučni način. A ne da ambiciozni amateri ulaze u suptilije tih pitanja, navijajući potajno za ekstremizaciju u pristupu tim pitanjima, što nanosi velike štete i samim muslimanima u Bosni i Hercegovini kao zajedničkoj postojbini Srba, Hrvata, Muslimana i svih drugih koji na njenoj teritoriji žive, zakonima života upućeni na slogu, zajednički život, obrazovanje, nauku, kulturu itd. Prvi talasi procesa koje nazivamo demokratizacijom i slomom uskih grupa vladajućih moćnika znatno su zaoštrili istupe mračnih snaga razne provenijencije koje su se ustremile i na nacionalnu samobitnost muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. Time je prirodno, naglo uvećan strah bosanskohercegovačkih muslimana za svoj opstanak, za svoju sadašnjost i budućnost, a to je neodvojivo od prošlosti.

Kako danas stvari stoje po svoj prilici će doći do osnivanja političkih stranaka i u Bosni i Hercegovini na nacionalnoj osnovi. Možda će se muslimani pocijepati u nekoliko stranaka. Možda će imati bar jednu najkompetentniju, jer je najbrojnija. I bar deklarativno, predstavlja najautentičnije ukupne interese muslimana BiH. U jednom od tih pitanja, što sam ih namjeravao postaviti, stoji i istorijska nesreća bosansko-hercegovačkih muslimana u neslozi, ali i u nesposobnosti i egoizmu ili licemjerju jednog dijela njihovih najeminentnijih predstavnika u zajedničkim tijelima koja su zastupala ili danas zastupaju narode BiH. Mislim da je zaborav najvećeg dijela kulturne baštine jednim dijelom utemeljen i u tome. On se čak proteže i na eliminaciju ili krajnji nemar i pri sakupljanju i selekciji muslimanske narodne lirske poezije, a što uvijek dobro dolazi militantnim protivnicima bosanskohercegovačkih muslimana, bez obzira da li se radi o neobrazovanim pojedincima ili o smišljenim političkim potezima iz centara izvan Bosne i Hercegovine, ili „naučnicima“ iz tih cenatara koji nama muslimanima žele nametnuti svoja stanovišta i o islamu i o muslimanima. Kao da mi ne znamo ko smo.

U nevelikom broju, muslimanskih lirskih pjesama, koje prilažem uz priču o hajduku Mehmedu Bekriji, nalaze se i pjesme o akindžijama i muslimanima hajducima. Možda se to neće svidjeti nekima koji sebe smatraju pravim tumačima muslimanske prošlosti i sadašnjosti. S druge strane, neprirodno je očekivati ravnodušnost onih koji su sve hajduke iz svoje nacije uvrstili u borce za slobodu, pa će me sigurno optužiti da pokušavam da falsifikujem povijest.

Osmansko carstvo i prije svega islam unijeli su u Bosnu i Hercegovinu niz izvanrednih kulturnih tekovina dotle ovdje sasvim nepoznatih. Ako me zdravlje posluži, u posebnoj knjizi ću samo postaviti niz pitanja kako je došlo – blago rečeno – do marginalizacije tih tekovina kulture na teritoriji Bosne i Hercegovine, ali ne samo tih nego i kako i zašto je i iz kojih sve razloga povijest muslimana Bosne i Hercegovine, a i Jugoslavije

I jedne i druge uputiću na dokumente kojih ima u zaprepašćujućem obilju. Samo jednu, ali – ponavljam – samo jednu potjernicu za muslimanima-hajducima koja je ranije obavljena u jednom separatu, koristio sam za svoju knjigu objavljenu pod naslovom Pobune. Uostalom, i Ćorović je, protivnik pravog identiteta muslimana BiH, zabilježio jednog muslimana-harambašu i njegovu družinu u okolini Sarajeva.

A naveo je i primjer jednog vezira koji se odmetnuo u hajduke. Kakvi su sve motivi gonili pojedince i grupe u odmetništvo za vrijeme osmanske, a zatim i austrougarske vlasti može se samo naslutiti. Ali ko pažljivo pročita istoriografsko na evropskom nivou kapitalno djelo rahmetli Nedima Filipovića „Princ Musa i šejh Bedredin“ i vidi kako su i zašto veliki ustanci muslimana potresali Osmansko carstvo, biće mu nešto jasnije kako je i u Bosni i Hercegovini moglo doći do pjesama o svojim muslimanskim hajducima. Ko je odgovoran za zaborav te činjenice, ja samo pitam. O hajducima ili hajdučkim jatacima-muslimanima slušao sam od svojih roditelja. Recimo, i majka i otac su poznavali lično nekog Ibru, s nadimkom Vrabac, koji se, po nagovoru harambaše, predao na amnestiju austrougarskih vlasti. Moj prijatelj dr Muhamed Nuhić mi je pričao da su neki njegovi preci poslije sloma otpora austrougarskim okupacionim trupama dugo hajdukovali. Amidža mog oca, Numo Sušić, koji je imao lijepo imanje pored Druma, koje zapasuje zapadnu stranu brijega Kule u vlaseničkom polju, bio je jatak hajducima i, zajedno sa još jednim muslimanom i imamom, čini mi se iz Nevačke, bio je odlikovan zbog toga poslije Prvog svjetskog rata. Ponavljam, kakvi su sve motivi gonili muslimane od početka osmanske uprave u masovne, veoma žestoke i strahovito krvave pobune protiv vlasti, ili u hajdučiju, dužna je nauka da odgovori.

U ovoj knjizi ja samo prilažem nekoliko muslimanskih lirskih narodnih pjesama koje sam, u djetinjstvu i ranoj mladosti, čuo, naučio, pjevao. A priču o hajduku Mehmedu Bekriji sazdao sam na majčinom, neninom i djedovom kazivanju, o onome što su oni od svojih starih čuli.

Većinu ovih priloženih pjesama, znao sam, kažem, i pjevati i svirati uz saz. Neke sam čak i snimio na magnetofonsku traku i ostavio bratu dr Huseinu, profesoru Medicinskog fakulteta u Tuzli. Ostale nisam stigao, zbog dugogodišnje teške bolesti. Bilo bi mi drago da neku od ovih pjesama neko javno ispjeva. Neka potomstvo pamti i po pjesmi kakva nam je mučna i krvava bila povijest, dok nismo došli i do zvaničnih državnih jugoslovenskih dokumenata i u njima priznanja da smo narod ove zemlje i da imamo sva prava kao i svi drugi narodi. A od ugrožavanja tih prava valja nam se zajednički braniti. I pjesmom. I svakim drugim ljudskim sredstvom kako prilike budu iziskivale.

Mislim da je zaborav najvećeg dijela kulturne baštine jednim dijelom utemeljen i u tome. On se čak proteže i na eliminaciju ili krajnji nemar i pri sakupljanju i selekciji muslimanske narodne lirske poezije, a što uvijek dobro dolazi militantnim protivnicima bosanskohercegovačkih muslimana, bez obzira da li se radi o neobrazovanim pojedincima ili o smišljenim političkim potezima iz centara izvan Bosne i Hercegovine, ili „naučnicima“ iz tih cenatara koji nama muslimanima žele nametnuti svoja stanovišta i o islamu i o muslimanima

Jednom sam već javno izjavio da se demokratija u jednoj zemlji ne mjeri brojem političkih stranaka. Ako dođe do osnivanja isključivo muslimanske stranke u Bosni i Hercegovini, muslimani treba da se prisjete gorkih iskustava sa onima koji su im se nametali ranije kao stranačke vođe. Da dobro pripaze na moralne profile ličnosti koje biraju kao svoje političko rukovodstvo i da ih stalno u tom pogledu javno, demokratski provjeravaju i na riječi i na djelu, naročito na djelu kao potvrdi javno izrečenih riječi i prihvaćenih programa. Ne budemo li tako činili čeka nas opet neka 1941., ali mnogo krvavija i sa daleko težim posljedicama. Naravno to važi i za ostale stranke formirane na nacionalnoj osnovi.

Unutar islama nema stranaca osim munafika. Ali, povijest je išla svojim putem i među pripadnicima islama postavila državne granice, često sa krvavo zavađenim vođstvima zemalja koje te granice zapasuju. Ratovi između država s pretežno islamskim stanovništvom traju dovoljno dugo da mogu i neukom i slijepom biti lekcije kako se pod plaštom propagande o vlastitom pravovjerju čistijem i osnovama islama bližem, kriju sasvim sebični interesi vrhuški tih država i anonimnih moćnika koji ih finansiraju.

Izvinjavam se poštovanom čitaocu što, uz ovako mali rukovet pjesama i jednu priču, izgovorih sve ovo, a što je trebalo da ima neki drugi, primjereniji povod. Nisam mogao odoljeti da ne upozorim. Nad suverenom slobodnom Jugoslavijom kupe se teški, crni oblaci, jednim dijelom porijeklom iz neke Jalta-kuhinje a najvećim iz pokušaja raznih aspiranata na politički vrh, po cijenu potpunog njenog drobljenja i prisilnog gušenja u krvi do pojasa. Strah me je da sirotinja opet ne bude zavedena od strane potkupljenih agitatora i da se preko njenih leđa, u krvavom kolopletu ne počnu krivim putem razrješavati nagomilana protivrječja jugoslovenskog društva. Pjesme i priču posvećujem sjenama svojih drugova palih u narodno-oslobodilačkom ratu. Da kojim slučajem ustanu, mogu pretpostaviti šta bi učinili sa svih onih preživjelih iz naših redova, a koji su iznevjerili njihove žarke želje i nade, pa smo stigli dovde gdje smo sad.

Sarajevo, 14. april 1990.

Izvor: nomad.ba, Foto: PEN BiH

Share.

Leave A Reply