ELIS BEKTAŠ: Izopačena halucinacija o begovatu

Sudski postupak protiv Fadila Novalića, Fahrudina Solaka i Fikreta Hodžića zbog sumnje da su počinili niz nedozvoljenih radnji u postupku nabavke respiratora za potrebe federalnih medicinskih ustanova tek je započeo i nezahvalno je baviti se bilo kakvim prognozama njegovog ishoda, ali nije zgoreg obratiti pažnju na odjeke tog skandala u javnom prostoru.

Zapuštenost regresivnog narodnjaštva

Sud Bosne i Hercegovine juče je donio odluku da osumnjičeni trojac pusti iz pritvora i omogući im da se se brane sa slobode. Sviđala se ona nekom ili ne, tu odluku valja poštovati, kao što valja poštovati i sve buduće odluke i presude koje taj ili bilo koji drugi sud bude donosio.

Zanimljive su, međutim, reakcije ogromnog broja ljudi na društvenim mrežama, koje prilično precizno odražavaju i stavove stranaka koje ti ljudi podržavaju. Dok jedni tuguju zbog izlaska Novalića, Solaka i Hodžića iz pritvora i iskazuju svoju rezignaciju i razočarenje nad tim činom, te proglašavaju smrt pravde i zakona u domaćem društvu, dotle drugi slave njihovo puštanje kao oslobađajuću presudu i dokaz njihove nevinosti.

Sve dok najšira javnost ne shvati da je davno kucnuo čas da se zahvali na uslugama civilizacijskim štetočinama poput Bakira „ovo je napad na Bošnjake“ Izetbegovića i Milorada „meni neće suditi muslimani“ Dodika, ona će biti osuđena da umjesto sudskih postupaka ima medijske afere i ideološke vodvilje i da joj neartikulisani i magloviti vapaji za pravdom budu dovoljna zamjena za insistiranje na beskompromisnom sprovođenju zakona

I to tugovanje i to slavljenje samo su otužna i opominjuća svjedočanstva stepena zapuštenosti i otupljenosti društva, jer ni oni koji slave ni oni koji tuguju nisu sposobni uočiti jednu sasvim prostu činjenicu – sud je uvažio optužni prijedlog tužilaštva i samo je dopustio osumnjičenima da suđenje čekaju na slobodi. Najkraće rečeno – utakmica se nastavlja, a posljednji sudijski zvižduk još je veoma daleko.

Takva zapuštenost i otupljenost nesumnjivo odgovaraju narodnjačkim i populističkim partijama, čija ideologija počiva na uvjerenju kako široke narodne mase u poslovima mišljenja ne trebaju ići dalje od osjećaja ugroženosti i od potrebe za zbijanjem redova po osnovu etničke pripadnosti. Nažalost, sudeći po glasovima onih koji se izdaju za zastupnike ideje modernog, legalističkog i građanskog društva, ta zapuštenost odgovara i onima koji se smatraju protivnicima reakcionarnog i regresivnog narodnjaštva.

Riječi koje slijede juče je u Dnevnom avazu izgovorio prof. Enver Kazaz, sarajevski angažovani književnik i još angažovaniji intelektualac, te doktor književnih znanosti i profesor na Filozofskom fakultetu: Važno je napomenuti da je afera „Respiratori“ razotkrila kriminal do u detalje. Novinari su pažljivo pratili tu aferu i Tužilaštvu i Sudstvu ostaje samo da završe ono što su već očigledne činjenice. Ostaje im da u skladu sa zakonskim propisima kazne počinitelje kriminala. Sve drugo je čista ideološka besmislica, i svaki pokušaj da se ljudi, osumnjičeni za kriminal brane, nije ništa drugo nego skandal.

Okidači za emotivno pražnjenje

Prof. Kazaz nije nepismeni težak s kraja XIX stoljeća, već neko ko od jezika živi i jeziku podučava mlade naraštaje, pa je ovako oportuna upotreba jezika za plasiranje najvulgarnijeg i nadasve štetnog aktivizma u njegovom slučaju i više nego skandalozna. Premda nastupa kao kritičar ideološkog i političkog okvira kojem pripada osumnjičeni trojac, on je svojom izjavom zaslužio u najmanju ruku tepsiju baklave od Bakira Izetbegovića, jer mu je ponudio garanciju da se ne mora plašiti ozbiljnih kritika i suštinskih pitanja iz prostora građanske svijesti u Sarajevu.

Prof. Kazaz u svemu tome je, međutim, bitan samo kao paradigma. Nije on jedini sarajevski građanski ili ljevičarski intelektualac (zanimljivo je primijetiti da je u domaćem javnom prostoru granica između građanskog i lijevog zapanjujuće i iznad svega neprincipijelno fluidna), koji umjesto mišljenja i svijesti javnosti servira plitke parole kao okidače za emotivno pražnjenje, niti je jedini koji nije u stanju razumjeti kako je ishod pojedinačnog sudskog procesa pitanje od sekundarnog značaja u odnosu na pitanje trome i zastarjele legislative, koja ne prati društvena gibanja, pa se tako ne može efikasno suočavati sa novim izazovima.

Takva zapuštenost i otupljenost nesumnjivo odgovaraju narodnjačkim i populističkim partijama, čija ideologija počiva na uvjerenju kako široke narodne mase u poslovima mišljenja ne trebaju ići dalje od osjećaja ugroženosti i od potrebe za zbijanjem redova po osnovu etničke pripadnosti

A to što jedan doktor humanističkih znanosti smatra da je nakon medijskog tretmana potrebno još samo da tužilaštvo iznese optužbe a sud da izrekne presudu, to samo govori o već spomenutoj zapuštenosti javnog prostora, u čijem je bujanju prof. Kazaz zdušno učestvovao, ali nipošto nije jedini krivac za nju. Umjesto parolaškog podilaženja mediokritetskim i patetično pravdoljubivim masama, domaćem javnom prostoru potrebni su glasovi koji će zahtijevati modernizaciju zakonodavstva, kako bi se ono na čvrstim nogama moglo nositi sa novim oblicima korupcije i organizovanog kriminala u sprezi javnog i privatnog sektora.

Kroz prizmu kupovine kineskih respiratora savršeno se ogledaju sve manjkavosti domaćeg legislativnog okvira. Počev od nedovoljno jasne formulacije stanja u kojem se društvo nalazi i uvođenja jednog, sa semantičkog aspekta potpuno idiotskog, izraza – stanje nesreće – preko fluidnih i višesmislenih odredbi o nadležnostima tijela javne uprave tokom stanja koje nije redovno, pa do činjenice da tužilaštvo nema na raspolaganju član zakona koji precizno opisuje prirodu sprege između federalnog premijera, šefa federalne civilne zaštite i jednog provincijskog malinara, premda je i više nego očito da u toj sprezi nešto nije u redu i da ona nije usklađena sa boljim civilizacijskim i društvenim normama.

Nepostojanje volje i znanja da se progovori o suštinskim pitanjima ostavlja i više nego dovoljan manevarski prostor reakcionarnim političarima i demagozima poput Bakira Izetbegovića, da svaku borbu protiv korupcije proglašavaju napadom na čitav narod, čim se istraga približi njihovim političkim okvirima. No kao što prof. Kazaz nije jedini krivac za zapuštenost i odsustvo mišljenja u javnom prostoru, tako ni Izetbegović nije jedini krivac za stvarnost u kojoj se svaka činjenica može suzbiti pozivom na emociju. Izetbegovićev politički okvir, koji nije ništa drugo do li izopačena mladomuslimanska halucinacija o begovatu, loše prikrivena napamet naučenom i neuvjerljivom retorikom o demokratiji, legalizmu, suživotu, ravnopravnosti…, imao je vjerne saveznike među njegovim formalnim političkim oponentima, a ustvari duhovnom sabraćom, HDZ-om, SDS-om, SNSD-om, ali i među drugim političkim okvirima, koji naginju lijevo ili ka centru, pa čak i među pravosudnim profesionalcima, u koje možemo ubrojiti i tužiteljicu Gordanu Tadić.

Svi su oni utrošili četvrtinu stoljeća na borbu oko načina na koje će za vlastite interese iskoristiti proceduralni privid demokratije i legalizma i stvoriti frankenštajnovski pravosudni okvir, kakav ne postoji nigdje drugo u svijetu. Takvo je stanje nužna posljedica kolektivne amnezije – zaboravljenog društvenog interesa i ideje javnog dobra, koji su potisnuti u korist etničkih, državnih, poslovnih ili profesionalnih interesa. Zanemarivanje društvenog interesa i javnog dobra kreiralo je društvo nesposobno za stvaranje novih vrijednosti, društvo u kojem se do iznemoglosti prežvakavaju davno prežvakane vrijednosti prošlih vremena, a ujedno se kao vrijednosti nameću etički suspektne kategorije.

Srce, ruke, lopata…

Da bi se bolje razumjelo odumiranje društvenog interesa i kategorije javnog dobra, zgodno će poslužiti izjava suspendovanog šefa Federalne uprave civilne zaštite data prilikom saslušanja pred Sudom BiH: Kad sam prije šest godina došao u Federalnu upravu Civilne zaštite, zatekao sam loše stanje. Imali smo samo jednu lopatu, a danas smo itekako uspješni u svom poslovanju.

Fahrudin Solak očito nema dovoljno pameti da shvati kakvu jezivu optužbu upućuje prije svega partiji kojoj pripada, tvrdeći da je devetnaest godina nakon rata Civilna zaštita bila prepuštena samoj sebi i da skoro dvije decenije ovdašnje društvo nije moglo računati na nju u borbi protiv nepogoda. Nije pretjerivanje ako se kaže da je takva nebriga za instituciju od vitalnog javnog značaja upravo kriminalan i zločinački čin, za kog krivicu u najvećoj mjeri snose oni koji su najviše participirali u vlasti u tom periodu. A to su, gle čuda, isti oni koji se zaklinju u društvo i u narod i u državu, sa visoko uzdignutim prstićem.

Kroz prizmu kupovine kineskih respiratora savršeno se ogledaju sve manjkavosti domaćeg legislativnog okvira. Počev od nedovoljno jasne formulacije stanja u kojem se društvo nalazi i uvođenja jednog, sa semantičkog aspekta potpuno idiotskog, izraza – stanje nesreće – preko fluidnih i višesmislenih odredbi o nadležnostima tijela javne uprave tokom stanja koje nije redovno, pa do činjenice da tužilaštvo nema na raspolaganju član zakona koji precizno opisuje prirodu sprege između federalnog premijera, šefa federalne civilne zaštite i jednog provincijskog malinara

Još je indikativnija upotreba riječi – poslovanje. Kao što je prof. Kazaz samo paradigma zapuštene javne i građanske svijesti, kao što je Izetbegović junior samo paradigma pogubne reakcionarne svijesti, tako je i Solak samo paradigma svijesti koja teži ka novim oblicima eksploatacije društva, tako što će brisati granicu između javnog i privatnog, odnosno što će javno tretirati kao privatno. Jedna od najvećih prevara modernog korporativizma jeste ustoličavanje menadžera javnih preduzeća kao uspješnih biznismena. O tome u svojoj Civilizaciji nesvjesnog nadahnuto piše kanadski mislilac John Ralston Saul, a mi u Bosni i Hercegovini neposredno svjedočimo karikaturalnu realizaciju takvog postupka.

Uprkos istaknutoj funkciji u javnoj instituciji, Solak je ipak samo mahalski mufljuz, koji nema dovoljno civilizacijske svijesti niti pristojnosti da bi mogao razumjeti kako policija i vojska, pa i civilna zaštita – ne posluju. Ta tijela funkcionišu, rade, djeluju, ali – ne posluju – i to uopšte nije bezazlena jezička nesmotrenost. Izbor te riječi nedvosmisleno svjedoči kakva je sudbina namijenjena društvu u rukama reakcionarne služinčadi globalnog korporativizma. To je sudbina u kojoj nema mjesta za ideju javnog dobra izvan okvira koje propisuje i ograničava vlast i u kojoj javno dobro postaje – posao za odabrane.

Bilo bi dobro kada bi javnost mogla shvatiti da neće biti neke naročite koristi od moguće sudske kazne za Novalića i ostale, ukoliko izostane široki društveni pritisak na zakonodavnu vlast da konačno ozbiljno prione na donošenje valjanih zakona i ako se dopusti da postavljanje ljudi na pozicije u izvršnoj i sudskoj vlasti i dalje bude motivisano lojalnošću i drugim, još zloćudnijim kriterijima, umjesto stučnošću i etičnošću, kao što neće biti neke naročite štete od moguće oslobađajuće presude za respiratorski trojac, ukoliko ta presuda posluži kao okidač za dugo i predugo čekanu modernizaciju pravosuđa, ali i drugih segmenata društva koji utiču na njegovu sudbinu i razvoj. Desetak sumnjivo utrošenih miliona bila bi ništavna cijena spram koristi koju bi društvo dugoročno imalo.

U nemogućnosti da u Novalićevu odbranu ponudi bilo šta drugo osim svog uvjerenja da je riječ o dobrom i poštenom čovjeku, Izetbegović spremno žrtvuje Solaka i Hodžića i pere ruke od njih, a potom poseže za ratom kao nebrojeno puta potvrđenom varalicom za naivne somove iz mutne i muljave Bosne

Ostavimo li po strani shizofrena komunistička saopštenja vodeće sarajevske antikomunističke partije, najzloćudnije reakcije na sudski postupak protiv Novalića i ostalih nesumnjivo su došla iz usta predvodnika te partije, Bakira Izetbegovića, u njegovom jučerašnjem gostovanju na FTV. Već od ranije ozbiljno uzdrman aferom Sarajlić i sve glasnijom pobunom uticajnih stranačkih kadrova, poput Aljoše Čampare i Semira Efendića, i pod sve težim teretom nezajažljivih ambicija svoje supruge, čiji javni istupi sve više pokazuju znake psihičke neuravnoteženosti i opsesije vlastitim značajem i uticajem, Izetbegović je itekako svjestan da bi sudska presuda Novaliću vjerovatno označila početak naglog urušavanja te kule od porodično-poslovnih karata, koja se javnosti predstavlja kao garant i zaštitnik narodnih i državnih interesa.

Stoga Izetbegović nastupa u dobro uvježbanoj tački telala koji oglašava svenarodnu ugrozbu i poziva Bošnjake na zbijanje redova, ubjeđujući ih da je postupak protiv Novalića ustvari napad na čitav bošnjački narod i na državu. Upostavljanje takvih znakova jednakosti nesumnjivo može donijeti određenu korist Izetbegoviću, ali dugoročno nanosi nemjerljivu, a možda i nepopravljivu štetu bošnjačkom narodu, koji i dalje u zabrinjavajuće velikom broju svoje biračko povjerenje daje onima koji od tog naroda očekuju zbližavanje po etničkom principu, ali pod uslovom da svaki pripadnik tog naroda kao radnik i kao građanin ostane usamljeni pojedinac ili u najboljem slučaju prividno organizovan i zaštićen.

Ma dobar je to čovjek…

Izetbegovićevo insistiranje na reduciranju čitavih naroda na određene političke okvire i izgovaranje riječi Bošnjaci, Srbi, Hrvati… tamo gdje treba govoriti o konkretnim političkim partijama, na najbolji način razgolićuje i osvjetljava Izetbegovića juniora kao običnog lažova i mufljuza, koji je prije nekoliko mjeseci gromoglasno najavljivao zaokret svoje stranke ka idejama građanskog društva i građanske države, potvrđujući da je to bila samo još jedna od šarenih laža, isturenih u naivnom i kasablijskom uvjerenju da njome mogu prevariti bilo koga osim naivnih kasablija.

U nemogućnosti da u Novalićevu odbranu ponudi bilo šta drugo osim svog uvjerenja da je riječ o dobrom i poštenom čovjeku, Izetbegović spremno žrtvuje Solaka i Hodžića i pere ruke od njih, a potom poseže za ratom kao nebrojeno puta potvrđenom varalicom za naivne somove iz mutne i muljave Bosne. I kada je kućni mesar obitelji Izetbegović svojim mutljavimana upropastio višemilionski posao sa Turskom, od kog je moglo živjeti mnogo povratničkih familija, Izetbegoviću nije palo napamet da to prepusti sudovima, već se zadovoljio time što je naružio mesara telefonom, a potom je podsjetio javnost na strahote rata.

Zanemarivanje društvenog interesa i javnog dobra kreiralo je društvo nesposobno za stvaranje novih vrijednosti, društvo u kojem se do iznemoglosti prežvakavaju davno prežvakane vrijednosti prošlih vremena, a ujedno se kao vrijednosti nameću etički suspektne kategorije

I ovaj put Izetbegović lamentira nad sudbinom Goražda, koje je iskusilo opsadu neuporedivo strašniju od sarajevske, ne shvatajući koliko je odvratno kada takve riječi dolaze od čovjeka koji je svjesno utrošio budžetske novce u sramotnu i mrtvorođenu akciju pred međunarodnim sudom pravde, premda je itekako znao da postupa mimo zakona i propisa. Nije Izetbegoviću bitno Goražde, niti stradanje njegovih stanovnika, ali mu jeste bitno da zakmeči nad sudbinom generala Drekovića i Mahmuljina, predstavljajući sudske procese protiv njih kao suđenje svim Bošnjacima u režiji svih Srba i Hrvata.

To ne samo da je ista anticivilizacijska i reakcionarna, plemenska svijest, koja je prije nekoliko godina natjerala njegovog duhovnog sabrata Milorada Dodika da izgovori rečenicu – meni neće suditi muslimani, već je to i monstruozno stavljanje užasnog tereta zločina na pleća čitavom narodu. Jednom, recimo, Sakibu Mahmuljinu sudi se za jeziv zločin obezglavljivanja nekoliko desetina zarobljenih srpskih vojnika. Perfidnim insistiranjem na Mahmuljinovoj nevinosti Izetbegović ustvari nastoji da krivicu za zločin simbolički rasporedi na čitav narod i tako ga načini ucijenjenim saučesnikom i pomagačem u svojoj budućoj vladavini.

Bakir Izetbegović vodi stranku koja je aktivno učestvovala u kreiranju stvarnosti u kojoj živimo i čiji su postupci u političkoj areni uglavnom bili dijametralni njenoj retorici za javnu upotrebu. Zato on ima najmanje moguće pravo da se žali na stanje u pravosuđu, koje zasigurno nije idealno, ali jeste nužan rezultat udruženog antidruštvenog poduhvata SDA i svih drugih partija koje u BiH vladaju već četvrt vijeka i koje su sve učinile da pravosudni sistem bude odraz stranačkog odnosa snaga i da bude prinuđen da odustane od svoje uloge zaštitika javnog dobra i društvenog interesa u korist stranačkih interesa.

Sve dok najšira javnost ne shvati da je davno kucnuo čas da se zahvali na uslugama civilizacijskim štetočinama poput Bakira „ovo je napad na Bošnjake“ Izetbegovića i Milorada „meni neće suditi muslimani“ Dodika, ona će biti osuđena da umjesto sudskih postupaka ima medijske afere i ideološke vodvilje i da joj neartikulisani i magloviti vapaji za pravdom budu dovoljna zamjena za insistiranje na beskompromisnom sprovođenju zakona i da joj prebrojavanje krvnih zrnaca uposlenika u pravosuđu bude zamjena za uspostavljanje modernog i ovom društvu prilagođenog pravosudnog okvira. Kojeg, ukoliko javnost želi podnošljivu budućnost, valja početi uspostavljati ne sutra, već još danas.

Preokret, Foto: Preoket