Gostovanje Aljoše Čampare u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića prije dvije večeri obiluje zanimljivim i indikativnim momentima, zbog kojih taj intervju zavrijeđuje makar i površan osvrt i zbog kojih će biti interesantno pratiti političko djelovanje i medijske nastupe trenutnog federalnog ministra unutrašnjih poslova u skorijoj budućnosti.
Pozicija SPS-a
Čamparin razgovor sa Hadžifejzovićem, tokom kog je ovaj visoki funkcioner SDA koliko često toliko i neuvjerljivo iskazivao svoju odanost partiji, značajan je i kao potvrda ozbiljnog raskola u vrhu te stranke, koja u današnjoj Bosni i Hercegovini, možda ne na političkom, ali svakako na ideologijskom planu zauzima poziciju veoma sličnu Miloševićevoj SPS s kraja 80-tih i početka 90-tih prošlog stoljeća.
Ja ne znam, niti želim nagađati da li će Čampara ostati u SDA, da li će sam napustiti tu partiju ili će biti izbačen iz nje, no lično smatram da njemu više nije mjesto u tom političkom okviru, u kojem se danas komotno osjećaju samo oni sa psećom odanošću, ali i sa psećom inteligencijom, zbog čega se mudrim i pragmatičnim može smatrati izbor nekadašnjeg kerovođe Fikreta Prevljaka na čelo stranke u sarajevskom kantonu, koji se sve više pretvara u burleskni begovat obitelji Izetbegović i njihovih partnera u političko-privatnom biznisu
Povod za Čamparin dolazak u studio bilo je gostovanje sarajevskog novinara Avde Avdića na istom mjestu dan ranije. Avdić je tom prilikom iznio čitav niz dramatičnih, skoro fatalističkih procjena, pa i izravnih optužbi na račun čitavog spektra subjekata sa domaće političke i pravosudne scene, ujedno označavajući Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u čvrstom zagrljaju ruskih obavještajnih službi. Njegove izjave bi nesumnjivo bile razlog za uzbunu, kada bi mogle biti doživljene kao racionalno, argumentovano promišljanje stvarnosti. Umjesto toga, riječ je samo o nevještoj, tek provincijskim standardima priličnoj manipulaciji činjenicama i glasinama, te o demonstraciji primjene logičkih grešaka u propagandnom djelovanju.
Preskočiću na ovom mjestu analizu Avdićevih konstrukcija, jer takva analiza zahtijeva zaseban osvrt, pa će morati malo pričekati. Uostalom, sam je Čampara ukazao na dio slabih mjesta i nakaradnosti u nastupu Avde Avdića, koji serviranje parapolitičkih i parastranačkih invektiva nastoji podmetnuti pod nekakvo istraživačko i analitičko novinarstvo. O kakvom istraživanju i o kakvoj analitičnosti može biti riječi tamo gdje se obrazloženje cjelokupnog ruskog obavještajnog uticaja svodi na jednu riječ – Rusi, koja iz Avdićevih usta zvuči kao nekakva optužba, što samog Avdića čini neugodno nalik mudroserima i netituliranim teoretičarima zavjera poput Miroslava Lazanskog, Dževada Galijaševića ili Davora Domazeta.
Ksenofobija u nagovještaju
No u svakom slučaju valja zabilježiti jedan indikativan momenat – Avdo Avdić, kao novinar Žurnala, koji se reklamira kao „jedina slobodna teritorija“ i koji za sebe nastoji priskrbiti nekakvu antifašističku i građansku poziciju na domaćoj medijskoj sceni, češće nego što je pristojno zna skliznuti u ksenofobiju i u šovinizam, koji su ponekad tu tek u nagovještaju, a ponekad su i prilično eksplicitni. Tako on, govoreći o jednoj od osoba koje optužuje za antidržavnu zavjeru, prije nego što će je imenovati kaže da ona ima „zanimljivo prezime, Artuković“. Zašto bi prezime Artuković bilo zanimljivo, ukoliko nije spojeno sa imenom Andrija, Avdić ne objašnjava. Pri tom Avdić, koji je očito zabrinut za sudbinu države i njenog najbrojnijeg naroda, ne razumijeva kakvu je uvredu uputio, između ostalog, i svojim brojnim sunarodnjacima – tešanjskim Artukovićima koji nose imena Senad ili Muhamed ili Hazim.
Uostalom, sam je Čampara ukazao na dio slabih mjesta i nakaradnosti u nastupu Avde Avdića, koji serviranje parapolitičkih i parastranačkih invektiva nastoji podmetnuti pod nekakvo istraživačko i analitičko novinarstvo. O kakvom istraživanju i o kakvoj analitičnosti može biti riječi tamo gdje se obrazloženje cjelokupnog ruskog obavještajnog uticaja svodi na jednu riječ – Rusi, koja iz Avdićevih usta zvuči kao nekakva optužba, što samog Avdića čini neugodno nalik mudroserima i netituliranim teoretičarima zavjera poput Miroslava Lazanskog, Dževada Galijaševića ili Davora Domazeta
Avdo Avdić, nažalost, nije jedini sarajevski slobodoljubac sa sklonošću ne samo ka vulgarnim simplifikacijama i ka preziru logike, već i ka malignim i ksenofobnim generalizacijama, zbog čega je Čamparino gostovanje u Centralnom dnevniku još značajnije. Premda je riječ o istaknutom kadru jedne regresivne, u ideološkom pogledu djelomično i reakcionarne narodnjačke partije, koja svoju snagu crpi iz perfidnog balansiranja nacionalizmom i viktimizacijom, Čampara ni u jednom trenutku ne prelazi granicu nedopustivog i nastupa kao političar sa razvijenom građanskom i civilizacijskom sviješću i tako ispisuje tešku optužbu na račun metropolskih humanističkih intelektualaca, aktivista i javnih djelatnika, koji su dopustili da ih u pogledu građanske svijesti nadjača glas koji je u procesu – otpadanja sa mindera.
Zašto je Čampari trebalo toliko vremena da svoj narativ artikuliše u skladu sa civilizacijskim normama, pitanje je kojim se ovdje nećemo baviti. No činjenica je da ga on jeste tako artikulisao i da je samim tim ušao u stanje konflikta sa svojom partijom, čiji je zvanični narativ, uprkos naivnim i karikaturalnim kozmetičkim zahvatima, jednostavno nespojiv sa onim što se smatra za pristojno i civilizovano u društvenom pogledu. Najkraće rečeno, jednostavno je nespojivo govoriti kao društveno osviješten građanin naklonjen legalizmu i političkom modernitetu i istovremeno biti lojalan član najveće stranke u bošnjačkom političkom korpusu.
Ostaću vjeran boljim običajima i neću se baviti nagađanjima Čamparinih razloga da uđe u ovako izravan sukob sa vlastitim stranačkim okvirom, niti ću se baviti dnevnopolitičkim aspektima tog slučaja. Zadovoljiću se time što ću zabilježiti veoma indikativan paradigmatski zaokret u Čamparinom narativu – Aljoša, za razliku od svog stranačkog šefa i njegovih poslušnika poput Džaferovića i drugih, nijedan jedini put tokom razgovora sa Hadžifejzovićem nije izgovorio neku od omiljenih SDA mantri, poput genocida, agresije, opsade… Štaviše, eksplicitno je odbacio teze o ugroženosti bošnjačkog naroda na način na koji tu ugroženost plasira i njome manipulira Čamparina partija, a umjesto toga je prilično nedvosmisleno poručio da je taj narod prevashodno ugrožen nakaradnom politikom, koja se prema legalizmu odnosi kao prema švedskom stolu i koja živi u skladnom braku sa raznim oblicima kriminala i drugih društveno neprihvatlivih pojava.
Povod za Čamparin dolazak u studio bilo je gostovanje sarajevskog novinara Avde Avdića na istom mjestu dan ranije. Avdić je tom prilikom iznio čitav niz dramatičnih, skoro fatalističkih procjena, pa i izravnih optužbi na račun čitavog spektra subjekata sa domaće političke i pravosudne scene, ujedno označavajući Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u čvrstom zagrljaju ruskih obavještajnih službi
Ostaviću po strani i čaršijsko-mahalska nagađanja o prirodi neslaganja između Čampare i čelnika Obavještajno-bezbjednosne agencije Osmana Mehmedagića, kojeg Aljoša, pomalo komično i uz dopuštenu ironijsku žaoku, zove gospodin Osmica, što je otprilike kao kad biste nekog zvali gospodin Letva ili gospodin Dijamant ili gospodin Pauk. No upravo je u govorenju o gospodinu Osmici Čampara izgovorio jednu od najbitnijih rečenica u čitavom intervjuu, ustvrdivši da on nema ništa lično protiv Mehmedagića i dodavši – promijenite zakon tako da on omogućava da na čelu obavještajne agencije bude čovjek sa srednjom stručnom spremom, pa ja neću stavljati primjedbu.
Ne držite se zakona kao pijan plota
Ovakvim insistiranjem na legalizmu Čampara je pokazao da je stasao u modernog političara, barem po ovdašnjim mjerilima, i da ga u tome nije ometala ni činjenica da u obitljeskom naslijeđu baštini i komunizam, dočim se njegov stranački šef, koji potiče iz eklatantno antikomunističke obitelji, prema legalizmu u praksi odnosi kao vođa jugoslovenskih komunista Jospi Broz. A taj je odnos sublimiran u onoj čuvenoj Titovoj rečenici – nemojte se držati zakona kao pijani plota. Svojim istrajavanjem na beskompromisnom poštivanju zakonitosti Čampara je, možda i nehotice, ali svakako efikasno razobličio i jednu od malignih teza Avde Avdića, izgovorenu dan ranije, prema kojoj su i SNSD i HDZ i SDA partije štetne po državu, no Avdić tvrdi da su SNSD i HDZ štetni kao sljedbenici udruženog zločinačkog poduhvata, a SDA da je štetna samo u kapacitetu provincijskih lopuža.
Aljoša, za razliku od svog stranačkog šefa i njegovih poslušnika poput Džaferovića i drugih, nijedan jedini put tokom razgovora sa Hadžifejzovićem nije izgovorio neku od omiljenih SDA mantri, poput genocida, agresije, opsade… Štaviše, eksplicitno je odbacio teze o ugroženosti bošnjačkog naroda na način na koji tu ugroženost plasira i njome manipulira Čamparina partija, a umjesto toga je prilično nedvosmisleno poručio da je taj narod prevashodno ugrožen nakaradnom politikom, koja se prema legalizmu odnosi kao prema švedskom stolu i koja živi u skladnom braku sa raznim oblicima kriminala i drugih društveno neprihvatlivih pojava
Stvar je, međutim, u tome da su te tri partije, kao i njihove satelitske stranke, štetne na potpuno identičan način, dakle kao istrebljivači ideje javnog dobra i razarači društvenog moderniteta, te kao mračni i zlonamjerni manipulatori kolektivnim traumama i simbolima, dakle onim što ih ništa ne košta i za čim uvijek mogu besplatno posegnuti, kao Dodik za Jasenovcem, Izetbegović za Srebrenicom i Čović za Križnim putem. Očite razlike između tih stratišta u ovom su kontekstu posve irelevantne spram činjenice da se domaći nacionalni satrapi njima posve identično koriste za lične i stranačke interese, te da njima ucjenjuju vlastite narode, na jedan naročito perfidan i sociopatski način.
Zbog toga su, barem na simboličkom nivou, izuzetno značajni glasovi poput glasa Aljoše Čampare iz studija Face TV, jer oni služe kao dokaz da je moguće, čak i iz pozicije narodnjačkog, dakle populističkog političara, progovoriti na moderan način, saobrazno zahtjevima epohe i civilizacijskim tekovinama i ne tražeći u traumatičnoj prošlosti opravdanja za svinjarije u prezentu. Ja ne znam, niti želim nagađati da li će Čampara ostati u SDA, da li će sam napustiti tu partiju ili će biti izbačen iz nje, no lično smatram da njemu više nije mjesto u tom političkom okviru, u kojem se danas komotno osjećaju samo oni sa psećom odanošću, ali i sa psećom inteligencijom, zbog čega se mudrim i pragmatičnim može smatrati izbor nekadašnjeg kerovođe Fikreta Prevljaka na čelo stranke u sarajevskom kantonu, koji se sve više pretvara u burleskni begovat obitelji Izetbegović i njihovih partnera u političko-privatnom biznisu.
Preokret, Foto: Preokret