VUK BAČANOVIĆ: Krah normalnog svijeta u očima nenormalnog

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

“Normalnost” je normativ kojim smo od malena “gađani” kako bi se svaki oblik okcidenstva afirmisao kao superioran svemu u svijetu u kojem smo ponikli. “Toga nema u NORMALNOM svijetu”, maksima je svakog razočaranog balkanskog čovjeka. Naspram našeg nenormalnog, u normalnom (čitaj zapadnom) svijetu nema etničke i konfesionalne mržnje, nema krađe i korupcije, nema ljenosti i javašluka, nema primitivnih svjetonazora zasnovanih na primordijalnim predlošcima, nema manipulacije ljudskim emocijama. “

Normalni” ljudi su zaokupljeni ekonomskim temama, time kako za svoj novac dobiti što kvalitetnije robe i usluge, ne zamaraju se oni identitetima, vjerama, nacijama, sve je to tamo odavno prevaziđeno. Samo zaostali Balkanci biraju netoleranciju, podjele, samo se oni bezumno krve oko onoga što je normalni svijet davno ostavio iza sebe, posvetivši se ekonomskom napretku i boljitku. A to je tako lako primijeniti, samo mi to nećemo i zato normalnim ljudima ne preostaje ništa nego da napuste svoju nenormalnu zemlju.

Zajebavanje sirotinje

A onda je 2008. prvo došla nova recesija, a normalni svijet je iz godine u godinu postajao sve nenormalniji. Nenormalni su tako svjedočili sve većem jačanju nacionalizma i etničkog, rasnog i vjerskog šovinizma u obećanoj zemlji EU, Brexitu, antimigrantskoj i antiislamskoj histeriji u Poljskoj i Češkoj, te renesansi neonacizma u Zapadnoj Ukrajini. Potom se američki san sve više počeo ispostavljati kao najužasnija noćna mora. Razočarani podmetanjima ratova širom Bliskog istoka pod maskom multikulturalizma i demokratskih vrijednosti, američki birači su se odlučili da nakon prvog crnog predsjednika u istoriji izaberu milionera-populistu, koji je mandat, doduše, započeo urlanjem protiv islamskog terorizma, ali za razliku od svojih slatkorječivih prethodnika, nije oružano napao ni jednu muslimansku zemlju. 

Da se, uz časove marksizma nisu ignorisali i dosadni časovi istorije, znali bismo da su naše domaće dinastije Nemanjića i Kotromanića svoje bogatstvo i moć ugavnom sticale na držanju seljaka u polurobovskom statusu, ali i otvorenom trgovinom robljem u čemu se posebno isticala bosanska dinastija. Doduše za razliku od tadašnjeg normalnog svijeta, oni su, velike li utjehe, trgovali isključivo svojim podanicima.

I baš kada je normalni svijet dočekao ostvarenje proročanstva Simpsonovih o predsjedniku-milioneru koji američku, ali i sirotinju širom svijeta, zajebava tvitujući da će na uragane ispaljivati nuklearne projektile, dolazi pandemija COVID-19 i implozija normalnog zapadnog rasizma. Ubistvo Džordža Flojda oslobodilo je decenijama nakupljani bijes nebijelaca, te smo, gotovo preko noći, svjedočili eksploziji želje za oslobađanjem od kulturnih simbola opresije, kao što su statue robovlasnika, rasista, a u Americi Kristifora Kolumba, kao nepobitne ikone bjelačkog osvajanja Novog svijeta ili kolonijalnog eksploatisanja onoga što se percipiralo kao “niže rase” u prekomorskim kolonijama. Ali normalni svijet, opet, nikako da se unormali.

Šta će nam od istorije preostati?

I to ne samo zato što i u normalnom svijetu, kao i našem nenormalnom, tenzije između etničkih grupa, očigledno, jesu potporni stub izbornih kampanja i manipulativnih inženjeringa. Dok razgnjevljena masa razbija kip za kipom, mnogi intelektualci su zabrinuto izrazili bojazan da ako se u normalnom svijetu razbije sve što se može dovesti u vezu sa robovlasništvom, teško da će mu, tako normalnom kakav jeste, preostati ikakva neosporiva istorija. Osim Diznijevih dugometražnih crtanih filmova.

Ako i oni ne budu dovedeni u pitanje, s obzirom da je gomila histeričnih poluintelektualaca, trećerazrednih piskarala i charity kanibala već izdejstvovala cenzuru “Prohujalo s vihorom”, “Faličnog pansiona”, “Mućki”, a sve zbog “neprikladnih scena i situacija koje bi mogle aludirati na rasne stereotipe”.  I dok je sudbina South Parka u normalnom svijetu još uvijek nepoznata, ne mogu da se ne sjetim poslijeratnih cenzora koji su, u našem nenormalnom svijetu cenzurisali ili, iz čitanki izbacivali cjelokupne opuse epskog deseterca, e da mladi naraštaji ne bi stasali na narativima koji, etničko-konfesionalnim stereotipima podstiču na nasilje i netoleranciju. Teško da se mogu oteti utisku da su ovakvi idiotski eksperimenti u našem nenormalnom svijetu, bili tek proba za trenutačna histerična pretjerivanja.

Jer kad se normalni svijet ispostavi ne samo kao nenormalan, nego i idiotski, ljudi iz nenormalnog će se, kad-tad početi pitati jesu li bili toliko nenormalni i šta sve zaista trebaju porušiti, a šta, ako je to moguće ponovo uzdići

Ali biće da nas je sve to snašlo i zato što su generacije iz naše nedavne nenormalne istorije često znale prespavati časove marksizma na kojima su, ako ništa, mogli naučiti Marksovu surovo-realnu analizu da bez ropstva ne bi bilo pamuka, a bez pamuka ne bi bilo moderne industrije, te da je upravo ropstvo ono što je dalo vrijednost kolonijama, koje su opet zaslužne za nastanak globalne trgovine, a koja je opet bila neophodan preduslov za razvoj krupne industrije, a time i “normalnog” svijeta. I ne samo normalnog. Da se, uz časove marksizma nisu ignorisali i dosadni časovi istorije, znali bismo da su naše domaće dinastije Nemanjića i Kotromanića svoje bogatstvo i moć ugavnom sticale na držanju seljaka u polurobovskom statusu, ali i otvorenom trgovinom robljem u čemu se posebno isticala bosanska dinastija. Doduše za razliku od tadašnjeg normalnog svijeta, oni su, velike li utjehe, trgovali isključivo svojim podanicima.

I tu zaista dolazimo u dilemu, koliko bi za naša “nenormalna” društva bilo korisno da neka mlada antifa u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori dođe na ideju da spomenik Tvrtku I Kotromaniću u Herceg Novom surva u more jer se kompletan rod Kotromanića bogatio prodajući, dubrovačkim posredstvom, vlastiti narod u venecijansko i đenovljansko ropstvo, ili da na spomeniku cara Dušana crvenim sprejom napiše “robovlasnik”, ili da se založi za zabranu npr. poezije Petra Petrovića Njegoša ili Maka Dizdara zbog izokretanja istorijskih činjenica, konfesionalnog vrijeđanja ili romantizacije srednjovjekovnih bestijalnosti i okrutnosti?

Đe je Leopold, a đe Milo Budak

Mislim da se uvijek ispostavlja da je učenje o sebi i drugima i pravilno vaganje gdje se to u cijeloj priči nalazimo daleko bolje od mahnitaškog rušenja. Jer zadnji put kada nismo učili, povjerovali smo da smo posve nenormalni pa smo srušili najbolju i najperspektivniju državu koju smo ikada u istoriji imali.

„A za nas, koje je slučaj postavio u ovu kulturu i u ovaj trenutak njenog postajanja, u kome novac slavi posljednje svoje pobjede, a njegov nasljednik, cezarizam, polako i neodoljivo se bliži, za nas je time dat pravac htjenja i moranja u usko opisanom krugu, pravac bez koga ne bi vrijedno bilo ni živjeti. Mi nismo slobodni da postižemo ovo ili ono, ali smo slobodni da učinimo ono što je nužno ili — ništa.“

To jest, započeli smo sa procesom normalizacije, a da se u okvirima tog procesa još uvijek nismo zapitali kako to da je u normalnom svijetu statua belgijskog kralja Leopolda II, ubice 10 miliona crnih robova, do jučer zauzimala centralno mjesto u belgijskim gradovima normalne Evrope, centra normalne EU, dok smo mi, kao potpuno nenormalni, ulice nazvane po ustaškim zločincima i istrjebiteljima u Mostaru dobili tek 1995? Šta je to, tačno, nama u nenormalni svijet došlo iz normalnog, te smo počeli normalizirati svoje odnose da bi nas isti taj normalni svijet počeo spasavati od vlastite realnosti beskorisnim ljekarijama koje ni na njega nisu djelovale? Jer da su djelovale, ne bismo danas u BiH, Srbiji i Crnoj Gori imali na stotine i stotine moralnih kreatura, koje poput belgijskog princa Laurenta zaključuju da za masovna klanja i ruiniranje, oni ne mogu snositi odgovornost jer “nisu bili na licu mjesta”, baš kao što Leopold ima izgovor da nikada nije bio u Kongu.

Čini se da je naš nenormalni svijet to postao upravo onda kada je povjerovao u normalnu percepciju sebe kao nenormalnog, iako je upravo, svodeći se na raznorazne “normalne” aršine, sebe pretvorio u bogalja. Jer nekada smo mi, iako živeći u posve nenormalnom svijetu, učeni, iako to baš nismo najbolje naučili, da se u izgradnji boljega društva ne moraju srušiti svi spomenici prethodnih da bismo shvatili šta je u prošlosti bilo loše. I da se novo ne može graditi osim na temelju prevrednovanih tekovina staroga.  A onda smo se društveno ponormalili, a normalizatori su odlučili da je u našem slučaju najgore bilo ono što je bilo najbolje i najbolje ono što je najgore. Pa se sada svi oni koji su srušili Jugoslaviju i sve vezano za nju, a uzdigli tagute (kumire) mržnje, zla i nepravde, kao i oni koji, tobože se boreći protiv takvog stanja, primjenjuju norme “normalnog” svijeta, s pravom mogu uhvatiti na glavu.

Jer kad se normalni svijet ispostavi ne samo kao nenormalan, nego i idiotski, ljudi iz nenormalnog će se, kad-tad početi pitati jesu li bili toliko nenormalni i šta sve zaista trebaju porušiti, a šta, ako je to moguće ponovo uzdići. Na kraju krajeva, ako je vjerovati Spengleru, a mnogo toga oko nas zastrašujuće sugeriše da je bio u pravu, jedna od skorijih faza propasti „normalnog“ svijeta će se ogledati u vladavini imperatora koji se sa svojim privatnim armijama sukobljavaju oko kontrole nad zemljom dok civilizacija oko njih trune: „A za nas, koje je slučaj postavio u ovu kulturu i u ovaj trenutak njenog postajanja, u kome novac slavi posljednje svoje pobjede, a njegov nasljednik, cezarizam, polako i neodoljivo se bliži, za nas je time dat pravac htjenja i moranja u usko opisanom krugu, pravac bez koga ne bi vrijedno bilo ni živjeti. Mi nismo slobodni da postižemo ovo ili ono, ali smo slobodni da učinimo ono što je nužno ili — ništa.“

Preokret, Foto: WPHI Philadephia

Share.

Leave A Reply