Dan u selu žena u crnini je često mračniji od noći. Kad je duša slijepa i prazna, kada kamen stoji u drobu kao ploča na grobu, noć zna donijeti olakšanje. Ostane se kraj ognjišta na kamenom krevetu usamljeno su svojoj žalosti, oslobođeno tuge i kukanja ostalih majki i udovica. Po danu na pleća moraš primati tuđu muku kao da je malo tvoje sopstvene. Noću je lakše, u snoviđenju su često živi i zdravi, nasmijani i lijepi, stasiti i kršni, malo sirovi brdski, ali zdravi i tjelom i umom.
“Novo!… Ljubo!… Jesi to i ti Milovane, jabuko moja? Đe vam je ćaća đeco moja?” “Eto ga majko, zadržali ga kumovi Arnauti u Glušcima, eto ga brzo. Vratili smo se majko!” u glas viču sva trojica! “E, blago meni jabuke moje. Bogu hvala i Svetom Vaseliji Ostroškom kad vas dočekah!”
Ruke šire, u lice majku ljube. Zna da je to san, ali je srećna i ne bi nikad da se probudi. Zebnja je tu, još je ima, leži negdje na dnu srca, ali ako je ovako na onom svijetu, nek odmah ‘mre!
“Baba, baba!”
pozna glas male unuke. Prepade se na tren, ako je dijete u snu je li još živa?
Baba, baba, probudi se!
Trznu se iz sna, igle sa koljen padoše na pod. Zaspala je na stolici, često tako biva.“Traži te neka teta!Pomilova unučicu po glavi. Voja se zove, nazvali je po đedu, njenom čovjeku Vojislavu. E muko naša, ženskoj đeci ponavljamo muška imena. Treba sva imena ponoviti, a malo je djece, pa i ženskoj nejači daju imena po djedovima i stričevima.
“Ko me traži, golubice moja?
“Ne znam, baba, neka teta.”
“Pomoz Bog moja Kučinaruša!” začu poznat glas, prebira po glavi čiji je, lik joj nekako poznat, ali ne može da odapne. Na vrh joj jezika ime… a onda se sjeti.
“Bog ti pomog’o, moja Kate! Ne moraš bona ne bila nazivat Božiju pomoć! Reci ‘faljen Isus kako si navikla.2
“ Moja Kučinaruša, muka je velika” bolno zavapi Kata.
Gleda je, mnogo je propala. Život je nije milovao. Rat je nagrdio svakoga. Mada, nju samu najviše! Ili tako kažu drugi, ali ona često pomisli da može i gore.
“Kazuj kakva muka Kate, pa ako sam joj kadra stati u kraj, da joj šijom zavrnemo!”
“ Bruka me moja Kučinaruša prosit’, al’evo moram. Ante mi je slab, palice nemam turiti u vatru, da ispečem malo ‘ljeba. Para za drva nemam, pa mišljeh, ako bi mi Rade ubr’o i doćero na konju jedan tovar ja bih vam to kopanjem platila”
“Moja Kate, slaba je to muka. Nemaš uže i kosijer? Ja ću ti dat’ i eno ti ograda, znaš đe su. Naberi jedno breme, te uprti i nosi! Kad Rade dođe, reću mu ja da ti šćera jedan tovar na Krupu! A za plaćanje ćemo viđet. Na koncu, ne mora se sve ni platit”.
Tada se začu grmljavina:
“Sikter ispred kuće kurvo ustaška! Da te više nikad nisam vidio ili ću ja sudit’ i tebi i Anti! Sa kapije je siktao Rade, nakrivljena mu zavrata visi na glavi u očima sjevaju munje.
“Sikter, kurvo ustaška!” još ljuće priprijeti
“ Neka sine, gre’ota je! Sirota Kata mučenica, Ante joj oduzet leži” molećivo Kučinaruša poče braniti Katu
“Malo ga je uduzelo,pička mu materina, da sam se ja pit’o još bi se više mučio. Nikad ne skap’o kučak!“
“Ne griješi duše sine!”
“Muči majko, zar ovu gubu da primaš u kuću!”
Kata navuče maramu preko usta, tiho zajeca, te žurno izađe iz Brstinove avlije. Kučinaruša htjede nešto reći, ali shvati da je uzalud, da nema svrhe ni Kati da se izvinjava, niti da sina smiruje. Rade je siktao, pljuvao, psovao:
“Sram te bilo majko, primaš ustaškinju u kuću! Pljuješ na ona četiri groba na Krupi! Đe će ti duša?”
Kučinaruša malo ošuti, a tren kasnije reče:
“Đe je tvoja, ifrizluk je pojeo. Nije ti Ante ubijao ćaću, braću i rođake!”
“Nije vez’o ali je pritez’o, jesu li u njega u gostioni vrištali i pili pošto su ih pobili ko kerove i bacili u kanal?”
“Točit’ rakiju nije isto ko ubijat. Eno ga oduzet leži, zar mu je mala kazna?”
Onda odmahnu rukom, prikupi igle i ode u štalu da namiri junca ne osvrćući se za sobom.
“ Znaš majko da moraš na sud u četvrtak” dobaci joj sin a ona samo odmahnu rukom
Uzimala je sjeno i stavljala ga pred junca u jasle. Valja ga utovit, pa otjerat na pazar u Metkoviće. Vicka Buluma su našli u Sremu pod lažnim imenom. Poznali ga kolonisti iz Hrasna. Sad mu sude u Mostaru a ona je svjedok. Vicko se upisao u ustaše kao i mnogi drugi. Kad su odveli Brstine na Krupu on je bio među sprovodnicima. Rekoše da ih gone na rad u Njemačku, ali otjerali su ih samo par kilometara dalje. Dvadeset Brstina je stradalo tog dana. Njenih najviše, muž joj i tri sina ubijeni su sa rođacima, komšijama i kumovima ukupno 43 čovjeka. Vukan Lojpur je utekao sa stratišta i donio glas o stradanju. Isprva mu nisu vjerovali da su zvjerski mučeni, ubijeni pa bačeni u kanal. Kanal zatrpali zemljom a po njima posijali proso, da iz “njihove krvi nikne hrvatsko klasje” vikao je kažu tada ustaški satnik Jure Canki. To ni Turci za njihova zemana, a ni Švabe uz Prvi rat nisu radili. Brzo su povjerovali da im se muški neće vratiti i da su surovo postradali, kad sa drugih mjesta počeše stizati glasovi o ubistvima. Misli joj prekide junac, zabacivši glavom u stranu. Vukan je kazivao ko je ubijao, za Vicka reče da nije vidio među ubicama. Junac opet ritnu glavom.
“Joč, Zekonja! Miran budi!” reče mu
Uze kantu vode i prinese juncu da pije. Njoj je suđenja dosta Na malo li je suđenja bila i opet treba da ide. Treba opet da se s mukom sjeća tih dana stradanja ne pronalazeći mrvicu smirenja. Mrtve joj vratiti ne mogu i to joj je dovoljno. Ona čeka smrt pa da ih opet vidi. Do tada će paziti na ovu djecu što su joj pretekla.
Došla je sinoć, zajedno sa sa sinom Radom vozom u Mostar. Noćili su kod strine pokojnog muža ,Vojislava. Stari Lazar Brstina , mostarski posjednik i trgovac ubijen je među prvima u Mostaru. Zaplivao je Neretvom.
“Otišo je niz Neretvu, nosi pismo kralju Petru” pjevali su tada
U prepunoj sudnici graja je bila nesnošljiva. Došlo joj je od silne buke da stavi ruke na uši i nekud se daleko izgubi, da pobjegne od mrcvarenja. Pravda njoj ne treba, hoće samo mira. Nečija joj smrt smiraj neće donijeti.
“Neka pristupi svjedok Inkonija Brstina, rođena Kučinar!” u teškim mislima prekinu je sudijina prozivka
Ustade polako, osvrnu se po sudnici, vidje Vicka Buluma na optuženičkoj klupi kako obori glavu. Namjesti maramu na glavi, popravi nabore na suknji i priđe stolici za svjedoke.
“Da li poznajete optuženog?” upita je tužilac, mlad čovjek, u vojničkoj uniformi sa silesijom zvjezdica na ramenima.
“Poznajem! To je Vicko Bulum sin pokojno Stjepana Buluma iz Sjekosa.”
“Da li je optuženi Bulum bio među onima koji su 25 juna 1941. došli u vaše selo Kljenak i odveli vaše najmilije, te ih poubijali u zgradi željezničke stanice na Krupi sledeće noći!“
“Ja ga nisam viđela” slaga na opšte iznenađenje
U sudnici kao u košnici nasta opšta graja, metež, povici. Sudija pozva miliciju da dovede red. Prošlo je nekoliko minuta dok se prisutni ne utišaše. Sin jo se mrštio i prstom prijeteći pokazivao prema njoj. Nije bio sam, još su mnogi prijetili
“Rekli ste da ga niste vidjeli” nastavi tužilac sa ispitivanjem.
“Pred komisijom za ratne zločine dali ste drukčiji iskaz?“
“Rekla pa porekla. Svašta se dešavalo. More biti mi se klapilo. Sad sam posve sigurna da ga nisam viđela toga dana!”
“Dobro” reče tužilac, ako je tako ja više nemam pitanja.”
Inkonija htjede ustati, ali je prekinu sudija:
“Ja bih imao jedno pitanje za svjedoka” reče gledajući je ispod naočara
“Vidite” poče sudija
“Da imate moć, odnosno da ste na mjestu mene i da ste saslušali izjave svih svjedoka, te dobro odvagali, kakvu bi ste presudu donijeli?”
“Kako mislite sudijo?” nije joj bilo jasno
“Kakvu bi kaznu odredili optuženom Vicku Bulumu za zločine koje je počinio?” pojasni joj pitanje sudija
Inkonija duboku uzdahnu, dohvati se za maramu, malo je namjesti. A onda spusti ruke na koljena, čvrsto ih stisnu i mirno reče:
“ Ja bih ga, druže sudija pustila kući da ide hranit svoju sirotinju”
Na Kljenak su se vratili kasno u noć. Rade i ona riječi nisu progovorili dok ih je voz Ćiro sporo vozio kući. Vicka Buluma su osudili na 12 godina teške robije i gubitka građanskih prava. Čula je kako joj govore iza leđa da mu je ona skinula glavu sa vješala. Čim su ušli u kuću legla je odmah na kameni krevet kraj ognjišta i utonula u san. Noću je lakše, u snoviđenju su mrtvi često živi i zdravi, nasmijani i lijepi, stasiti i kršni, malo sirovi brdski, ali zdravi i tjelom i umom.
“Muštuluk, Kučinaruša!” čuje povike i pucnje revolvera ispaljenih u nebo.
Čuje podvriskivanje i svatovsku pjesmu u daljini. Pred kućom na bjesnim atovima sa buklijama prepunim rakije vidi zeta Dušana Buluta i brata Milana Kučinara! Glasonoše stigle da uhvate muštuluk.
“ Vodimo ti nevjestu punice! Oženišmo ti Novicu”veselo joj govori zet Dušan.
Zna i u snu da Dušan ne bi trebao biti tu. Zna da mrtvim snom spava u jami na Bivoljem Brdu. A i brat Milan nije sa ovog svijeta. On je nestao negdje od Lijevča do Zidanog mosta. Kosti prosuo u poraženoj vojsci. Ljubi ih u lice i veže bijele košulje oko ramena kao što je red da se daruju muštulukdžije iako zna da joj ove srećne glase na javi neće donijeti.
“Baba, baba! pozna glas male unuke
Prepade se na tren, ako je dijete u snu je li još živa?
“Baba, baba, probudi se! Davno je svanulo!”
Trznu se iz sna, vidje da je u krevetu. Mokra od znoja. Sva u goloj vodi. Pomilova unučicu Voju po glavi pa polako se diže i sjede na krevet. Navuče kotulu na sebe, poveza maramu oko glave, te natuče opanke. Na čatrnji zahvati vode u dvije kante i ode prema štali da namiri junca. Dobre će pare za njega uzeti u Metkovićima na pazaru. Junac nemirno rita glavom.Takva mu je narav.
“Jaaaa, miran Zekonja! govori mu dok prilazi.
A onda vidje da je junac tokom noći otrgnuo lanac i alku kojima je bio svezan za zid štale. Vidje kako okreće glavu prema njoj a onda osjeti kako joj rog klizi kroz stomak. I vrisnu tako snažno da se i Zekonja prepade i ustuknu. Čula je da joj zaplaka unuka o onda sve prekri tama.Probudila se. Oko nje bijeli zidovi. Iznad nje sin joj Rade i neki čovjek u bjelom mantilu. Doktor, u bolnici je znači. Bol ne osjeća, ali se ne može pomaknuti. Vidi kako doktor vrti glavom. Sve joj je jasno. Pokušava podići ruku. Ne može. Otvara usta, ulaže poslednji napor da progovori
“Rade”! reče tiho
“Tu sam majko! Nemoj da pričaš! Nemoj se naprezati” zabrinuto joj govori sin
“Rade!” ponovi
Sin joj se primače, a ona mu poslednjim dahom reče:
“Oćeraj Kati drva!”
A onda usni zauvijek i vidje najmilije!
“Novo!… Ljubo!… Jesi to i ti Milovane, jabuko moja? Đe vam je ćaća đeco moja?” “Evo ga majko, sa nama je. Zar ga ne vidiš . Vratili smo se majko! Svi smo se vratili” u glas viču
“E, blago meni jabuke moje. Bogu hvala i Svetom Vaseliji Ostroškom kad vas dočekah!
Ruke šire, u lice je ljube A Inkonija zna da ovaj put to nije san
Naša Hercegovina/Preokret, Foto: nasahercegovina
Pingback: RADE LIKIĆ: Nazifin tepih i Harisov daidža -